Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3602/13 (M. P., H. P., M. P. i R. P. iz Velike Kladuše)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3602/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3602/13, rješavajući apelaciju Munire Pilipović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Munire Pilipović, Huseina Pilipovića, Mehmeda Pilipovića i Rifeta Pilipovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 002798 12 Rev od 21. maja 2013. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Muniri Pilipović, Huseinu Pilipoviću, Mehmedu Pilipoviću i Rifetu Pilipoviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da im nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Munire Pilipović, Huseina Pilipovića, Mehmeda Pilipovića i Rifeta Pilipovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 002798 12 Rev od 21. maja 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine pojedinačno i u vezi s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda pojedinačno i u vezi s članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Munira Pilipović, Husein Pilipović, Mehmed Pilipović i Rifet Pilipović iz Velike Kladuše (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, podnijeli su 15. augusta 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 002798 12 Rev od 21. maja 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te Federacije BiH, zastupane po Federalnom pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 2. septembra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 16. septembra 2013. godine, Kantonalni sud 5. septembra 2013. godine, a Općinski sud 6. septembra 2013. godine. Tužena, kojoj je apelacija dostavljena na odgovor 3. septembra 2013. godine, u ostavljenom roku od 15 dana nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 6. marta 2001. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu radi naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti supruga i oca Fikreta Pilipovića (u daljnjem tekstu: oštećeni).

6. Općinski sud je u aprilu 2010. godine apelantima vratio tužbu na ispravku.

7. Općinski sud je Presudom broj 23 0 P 002798 01 P od 22. aprila 2011. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im se zbog smrti oštećenog na ime naknade materijalne štete po osnovu troškova sahrane i ukopa isplati označeni novčani iznos, kao i označeni novčani iznos po osnovu izdržavanja apelantice Munire (supruge), te po osnovu nematerijalne štete precizirani novčani iznosi za duševnu bol zbog smrti supruga, odnosno oca.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza, Općinski sud kao nesporno utvrdio da su apelanti supruga i djeca oštećenog koga su kao pripadnika snaga odbrane tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna 1994. godine zarobili pripadnici V korpusa Armije RBiH, te da je kao zarobljenik poginuo 12. augusta 1995. godine u mjestu Perna, Bosanska Krupa. Također je kao nesporno utvrđeno i da su apelanti za smrt oštećenog saznali najkasnije 2. septembra 1995. godine, kada su izvršili prenos njegovih posmrtnih ostataka i obavili sahranu.

9. Slijedom navedenog, s obzirom da su apelanti za smrt oštećenog saznali najkasnije 2. septembra 1995. godine, a da su tužbu sudu podnijeli 6. marta 2001. godine, osnovanim je ocijenjen prigovor zastare potraživanja prema članu 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji je tužena isticala u toku cijelog postupka. S tim u vezi je ukazano da, i kad bi se prihvatilo da potraživanje apelanata teče od 22. decembra 1995. godine, kada je donijeta Odluka o ukidanju ratnog stanja („Službeni list R BiH“ broj 50/95 od 28. decembra 1995. godine), proizlazi da je do podnošenja tužbe, tj. do 6. marta 2001. godine, protekao rok od tri odnosno pet godina iz člana 376. ZOO.

10. Općinski sud je neosnovanim ocijenio prigovor apelanata da je oštećeni nastradao jer je kao ratni zarobljenik držan u neposrednoj blizini borbene linije radi kopanja rovova, nošenja municije, gradnje zemunica za potrebe V korpusa Armije RBiH na lokalitetu koji je bio izložen neprijateljskom djelovanju. U vezi s tim je ukazano da apelanti nisu dokazali da je ovakvo postupanje prema oštećenom kao ratnom zarobljeniku obuhvaćeno konkretnom presudom za krivično djelo ratnog zločina, zbog čega bi se rokovi zastare trebali računati prema čl. 383. i 384. ZOO, odnosno da uopće nije poznato da je bilo ko osuđen za ratni zločin za ponašanje na ovom lokalitetu bilo pred domaćim ili međunarodnim sudom.

11. Općinski sud je 20. juna 2011. godine spis po izjavljenoj žalbi apelanata dostavio Kantonalnom sudu.

12. Kantonalni sud je Presudom broj 23 0 P 0027898 11 Gž od 16. decembra 2011. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

13. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su apelanti za smrt oštećenog saznali 2. septembra 1995. godine, pa da činjenica da je upis u Matičnu knjigu umrlih izvršen naknadno nije od utjecaja za početak subjektivnog roka od tri godine iz člana 376. ZOO. U vezi s tim je ukazano da se početak roka vezuje za saznanje bitne činjenice, a ne za vrijeme njezinog upisa u odgovarajući registar. Također, zaključeno je i da naknadni upis u Matičnu knjigu umrlih nema učinak nesavladive prepreke, u smislu člana 383. ZOO, zbog koje ne bi tekao rok zastarjelosti. U vezi s tim je ukazano da se ova odredba prvenstveno odnosi na nemogućnost pristupa sudu zbog ratnog stanja, nepostojanje komunikacije ili zbog toga što sudovi nisu radili, a ne na činjenicu da nije izvršen upis u Matičnu knjigu umrlih jer to nije sprečavalo apelante da podnesu tužbu za naknadu štete. Najzad, ukazano je da apelanti pred prvostepenim sudom nisu iznijeli bilo kakve tvrdnje u ovom dijelu, odnosno da su na ovo ukazali tek u žalbi na prvostepenu presudu.

14. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelanti nisu dokazali da je bilo koja osoba proglašena odgovornom za ratni zločin zbog postupanja prema oštećenom, zbog čega je pravilno i primijenio rokove iz člana 376. ZOO. Također, ukazano je i da apelanti nisu dokazali da je prema oštećenom kao ratnom zarobljeniku postupano protivno usvojenim međunarodnim konvencijama zbog čega, i da nije nastupila zastarjelost, njihov tužbeni zahtjev nema osnova.

15. Vrhovni sud je Presudom broj 23 0 P 002798 12 Rev od 21. maja 2013. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude.

16. Vrhovni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz osporene presude Kantonalnog suda.

17. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da kada su u pitanju pravne osobe, kao što je konkretan slučaj, za naknadu štete u svrhu pravilne ocjene pitanja zastarjelosti potraživanja ključno je utvrditi za koja krivična djela kao krivična djela ratnog zločina je tužena odgovorna i da li je oštećeni kao žrtva bio zaštićen prema humanitarnom pravu. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, za primjenu dužeg zastarnog roka po članu 377. ZOO potrebno utvrditi da li je do smrti oštećenog došlo činjenjem krivičnog djela i, ako jeste, kog krivičnog djela od strane osoba za čije radnje odgovara tužena. Pri tome treba imati na umu da bi se djelo smatralo krivičnim djelom ratnog zločina mora postojati kršenje sporazuma i običaja međunarodnog humanitarnog prava.

18. Vrhovni sud je nadalje ukazao da osnovno načelo međunarodnog humanitarnog prava jeste da zarobljeni borci i civili koji se nađu pod vlašću suprotne zaraćene strane imaju pravo na poštovanje njihovih života, dostojanstva, ličnih prava i političkih, vjerskih i drugih ubjeđenja. Prema njima se mora postupati humano i bez diskriminacije, moraju biti zaštićeni od svih djela nasilja i odmazde. Krivična djela ratnih zločina su dio specifične kategorije krivičnih djela predviđenih KZBiH. Ova djela se od drugih krivičnih djela razlikuju po dodatnim elementima koji karakteriziraju njihovu prirodu, a jedan od osnovnih elemenata krivičnog djela ratnog zločina jeste da je to djelo počinjeno suprotno međunarodnom pravu, odnosno da li ponašanja osoba koje su izvršile zarobljavanje objektivno predstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava i mogu li se podvesti pod nečovječno postupanje koje je zabranjeno odredbom člana 3. Ženevske konvencije. Krivična djela ratnog zločina su ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava koja su počinjena u međunarodnom ili nemeđunarodnom sukobu i povlače individualnu odgovornost. Pri tome treba imati u vidu da svako kršenje međunarodnog humanitarnog prava ne predstavlja djelo ratnog zločina.

19. Po ocjeni Vrhovnog suda, predloženim i izvedenim dokazima, kod činjenice da je oštećeni u trenutku smrti bio ratni vojni zarobljenik, apelanti nisu dokazali da je do njegove smrti došlo zbog počinjenog krivičnog djela ratnog zločina kao i kojeg konkretnog krivičnog djela, odnosno da je njegova smrt rezultat kršenja Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine, Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava unutrašnjih sukoba, pravila međunarodnog humanitarnog prava.

20. Zbog toga je Vrhovni sud zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da nije bilo osnova ni za primjenu člana 377. ZOO, pa da su navodi apelanata da je zbog toga materijalno pravo pogrešno primijenjeno neosnovani.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelanti tvrde da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te najzad da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

22. Apelanti tvrde da je osporenom presudom oštećenom (kao njihovom suprugu i ocu) povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, te pravo da osoba ne bude podvrgnuta mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

23. Apelanti tvrde da su njihova pobrojana prava povrijeđena jer je početak roka zastarjelosti trebalo računati od trenutka upisa smrti oštećenog u Matičnu knjigu umrlih koji se desio tek 1999. godine, kao i da su redovni sudovi propustili cijeniti da se radi o krivičnom djelu ratnog zločina, pa je shodno tome trebalo i primjenjivati rokove zastarjelosti.

24. Po mišljenju apelanata redovni sudovi su, pored povrede zakona, zauzeli pogrešan pravni stav isključivši ratni zločin, odnosno zločin uopće kako bi pogodovali tuženoj u pogledu zastarnog roka, na što posebno ukazuju. Po njihovom mišljenju, kod nesporno utvrđenih činjenica da je oštećeni bio zarobljen od V korpusa i kao takav registriran po pravilima Međunarodnog crvenog krsta u Bihaću 26. augusta 1994. godine, da je premješten na kopanje rovova u mjestu Perna na prvu liniju, gdje je i poginuo 12. augusta 1995. godine van linija odbrane, izvodeći inženjerske radove s drugim zarobljenicima, tj. da je smrtno stradao kao zarobljenik upotrijebljen u zoni borbenih dejstava mimo ženevskih konvencija, te suprotno međunarodnom humanitarnom pravu, posebno Konvenciji o ratnim zarobljenicima, ne može se prihvatiti stav redovnih sudova da se radi samo, kako su naveli, o običnom smrtnom slučaju, a ne o ratnom zločinu. Oni smatraju da sve navedeno upućuje na nedvosmislen zaključak da se radi o tome da se zarobljenik našao pod vlašću suprotne strane i da njegovo osnovno pravo zarobljenika (poštovanje njegovog života, ličnih prava i drugo) nije poštovano. Zbog toga je, po njihovom mišljenju, pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer je očito došlo do činjenja krivičnog djela prema ratnom zarobljeniku što je zabranjeno Konvencijom, pa da je trebalo primijeniti član 377. ZOO.

25. Najzad, apelanti tvrde i da im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku s obzirom da je postupak trajao 12 godina, te su zatražili da im se odredi naknada na ime kompenzacije za ovako dugo trajanje postupka.

26. Apelanti tvrde da su pobrojana prava oštećenog povrijeđena jer je za vrijeme boravka u zarobljeništvu odveden da kopa rovove i na taj način ubijen, te je prilikom zarobljeništva pretrpio mučenje, a i nakon smrti jer je pokopan bez dostojanstvene sahrane, odnosno naknadno je ekshumiran i dostojno sahranjen.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je istakao da je osporena presuda u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, te zaključio da su tvrdnje apelanata neosnovne.

28. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz svoje odluke. U vezi s navodima o dužini postupka ukazano je da je taj sud spis po izjavljenoj žalbi primio 20. juna 2011. godine, a da je odluku donio 16. decembra 2011. godine.

29. Općinski sud je istakao da su apelanti podnijeli tužbu 6. marta 2001. godine, ali da je predmet uzet u rad tek u aprilu 2010. godine iz mnogo puta ponovljenih razloga nedovoljnog broja sudija i velikog broja još starijih neriješenih predmeta. Nadalje, ukazano je da je u postupku pred tim sudom povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, ali zbog navedenih objektivnih okolnosti, te da su ostali navodi apelanata neosnovani.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Potraživanje naknade štete Član 376.

(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

VI.Dopustivost

32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 23 0 P 002798 12 Rev od 21. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 1. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 15. augusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelanti tvrde da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, pravo iz člana II/3.e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz čl. 6. i 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem su apelanti tražili naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog smrti oštećenog, bliskog srodnika. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). Stoga, apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Apelanti, u suštini, smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi izveli pogrešne zaključke iz utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelanti tvrde da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, konkretno odredba člana 376. ZOO koja propisuje opće rokove zastare za potraživanje naknade štete jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbu člana 377. ZOO koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom. Po njihovom mišljenju, s obzirom da je oštećeni poginuo kao ratni zarobljenik s kojim se postupalo protivno relevantnim međunarodnim dokumentima, u konkretnom slučaju je nesporno da se radi o krivičnom djelu ratnog zločina.

41. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud podsjeća da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima s aspekta primjene materijalnog prava (konkretno odredbi čl. 376. i 377. ZOO) raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem je razmatrao apelaciju podnesenu protiv odluka redovnih sudova koji su odbili apelantov tužbeni zahtjev u tom predmetu koji je bio usmjeren na naknadu štete po osnovu neosnovanog lišenja slobode u ratnom logoru.

42. U toj odluci Ustavni sud se pozvao na vlastite stavove navedene u odluci broj AP 4128/10 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj Odluci AP 4288/11, Ustavni sud je najprije podsjetio da prema stavu Evropskog suda postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Konvencijom, već je potrebno utvrditi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi Vrbica protiv Hrvatske broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010. godine), odnosno da li se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. juli 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72. i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. juli 2011. god.). Zatim, da je Evropski sud također primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kada je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom.

43. Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se i u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje. Naime, Evropski sud je u citiranoj odluci, raspravljajući o aplikaciji roditelja mladića koji je smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći, u okolnostima kada je krivični postupak protiv optuženog obustavljen zbog zastare krivičnog gonjenja, naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana

376. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji je identičan onom iz ZOO, uključujući i član 377. ZOO), što bi, prema stavu Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. U citiranoj odluci Evropski sud je naglasio da time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku, podnosioci su se, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Prema tome, Evropski sud je istakao da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi ili način na koji su primijenjeni u ovom predmetu povrijedili samu bit prava podnosilaca na pristup sudu.

44. Dakle, pri odlučivanju u konkretnim slučajevima, Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti konkretnih slučajeva, navedenu praksu Evropskog suda i relevantne stavove Ustavnog suda iznesene u odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, u kojoj je zaključeno da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

45. Stoga se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda, poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, pri čemu posebno naglašava dijelove odluke u kojima je istaknuto kako Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni da je apelant tužbu za naknadu štete pričinjene neosnovanim lišavanjem slobode u periodu od juna do augusta 1992. godine podnio van rokova, propisanih zakonom iz odredaba člana 376. ZOO. Naime, redovni sudovi su uzeli u obzir da je apelant za štetni događaj imao saznanja odmah po lišavanju slobode (1992. godina), te za učinioce, kako je apelant u iskazu naveo. Isto tako, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi rokove za zastarjelost potraživanja nisu računali od tada, već od 19. juna 1996. godine, kada je Narodna skupština RS ukinula ratno stanje, odnosno stanje neposredne ratne opasnosti, kada su prestale nesavladive prepreke koje su apelanta sprečavale da podnese tužbu nadležnom sudu, pri čemu je nesporno utvrđeno da je apelant predmetnu tužbu podnio u augustu 2008. godine, dakle, van rokova propisanih odredbama člana 376. ZOO (vidi tačku 28).

46. U tački 29. navedene odluke Ustavni sud je, između ostalog, istakao da su redovni sudovi pojasnili da se rok iz člana 377. ZOO može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku pod određenim okolnostima koje, u konkretnom slučaju, nisu nastupile, odnosno da se član 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećoj osobi koja, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na tu treću osobu mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu i Rezoluciju Ujedinjenih nacija kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu: Osnovna načela) (vidi tač. 30, 31. i 32.), te da je na osnovu analize relevantnih odredaba Osnovnih načela (vidi tačku 33) zaključio da (vidi tačku 34) odredbe člana 376. ZOO (na osnovu kojih je odbijena apelantova tužba zbog zastarjelosti) nisu pretjerano restriktivne u svjetlu Osnovnih načela. Ustavni sud je ukazao i da su propisani vremenski periodi od tri i pet godina iz člana 376. ZOO sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnova za podnošenje ove vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima.

47. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, odgovarajući na navode apelanata kako do zastare nije moglo doći jer da je tek rješenjem MUP-a od 11. januara 1999. godine odobren naknadni upis smrti u Matičnoj knjizi umrlih za prednika apelanata i da se, uostalom, radi o ratnom zločinu u kom slučaju ne teče zastarijevanje ni za ostvarivanje prava na naknadu štete, podsjetili da je u članu 376. ZOO određeno da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Saznanje, kao početak subjektivnog zastarnog roka zavisi od toga kada su oštećeni (u konkretnom slučaju apelanti) saznali za bitne činjenice koje predstavljaju osnov za naknadu štete – smrt njihovog prednika, kao i za okolnosti iz kojih proizlazi saznanje o štetniku i obimu štete. Zatim, da su apelanti za smrt svog prednika, kao i za okolnosti u kojima je došlo do smrti, a time i za počinioca i za obim štete, saznali 2. septembra 1995. godine. To što je naknadno izvršen upis smrti prednika apelanata u Matičnu knjigu umrlih nije od utjecaja na početak subjektivnog roka jer početak subjektivnog roka zavisi od saznanja za bitne činjenice, a ne od vremena upisa smrti prednika apelanata u Matičnu knjigu umrlih jer taj upis ne mijenja vrijeme saznanja tužioca o smrti niti datum smrti prednika tužioca za kojeg je kao dan smrti upisan 12. august 1995.godine, nego samo u javnim knjigama ovu činjenicu, koja između stranaka nije ni sporna, naknadno upisuje. Zbog naknadno izvršenog upisa smrti prednika apelanata u Matičnu knjigu umrlih nisu postojale ni nesavladive zapreke, koje podrazumijeva odredba člana 383. ZOO, zbog kojih zastarijevanje ne bi teklo jer se ova odredba prvenstveno odnosi na situaciju kad ne postoji mogućnost pristupa sudu zbog ratnog stanja, nepostojanja komunikacija ili zbog toga što sudovi nisu radili, a ne zbog toga što smrt prednika apelanata nije bila odmah upisana u Matičnu knjigu umrlih jer to nije sprečavalo apelante da podnesu tužbu radi naknade štete, čime bi omogućili redovnom sudu da postupi po njihovom zahtjevu.

48. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu redovnih sudova prema kojem su navodi apelanata da se smrt oštećenog kao ratnog zarobljenika treba tretirati kao ratni zločin, pa da shodno tome na rokove zastare treba primijeniti član 377. ZOO neosnovani i da ne rezultiraju povredom prava na pravično suđenje, kako apelanti tvrde. Naime, u obrazloženjima odluka redovnih sudova dati su jasni razlozi i obrazloženja zbog čega je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja shodno članu 376. ZOO odbijen. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi posvetili posebnu pažnju i dali odgovor na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o ratnom zločinu i da li apelanti imaju pravo, nezavisno od rokova predviđenih u članu 376. ZOO, da naknadu štete ostvaruju u bilo koje vrijeme. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao, a Vrhovni prihvatio, da iz činjenica koje je utvrdio prvostepeni sud ne proizlazi da je bilo koja osoba proglašena odgovornom za ratni zločin zbog postupanja prema predniku apelanata, pa se, odlučujući po zahtjevu za naknadu štete u ovom predmetu, ne mogu primijeniti ni pravila koja isključuju postojanje zastarjelosti za naknadu štete, te se kod ostvarivanja naknade štete u konkretnom primjenjuju rokovi zastarjelosti predviđeni odredbama čl. 376. st. 1. i

2. ZOO, a ne 377. ZOO, pa kako je u vrijeme podnošenja tužbe (6. marta 2001. godine) istekao i subjektivni i objektivni zastarni rok predviđen citiranom odredbom ZOO, potraživanje apelanata je zastarjelo.

49. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi istakli kako apelanti nisu dokazali ni da je prema njihovom predniku kao ratnom zarobljeniku postupano protivno usvojenim pravilima međunarodnih konvencija, pa sve da potraživanje i nije zastarjelo, tužbeni zahtjev nema osnova. Pri tome je Kantonalni sud istakao kako se sve bitne činjenice moraju dokazati, pa žalba bez osnova upućuje na to da je postupanje protivno usvojenim pravilima postupanja prema ratnim zarobljenicima općepoznata činjenica jer to nije općepoznata činjenica i u svakom konkretnom slučaju postupanje protivno usvojenim međunarodnim pravilima mora se dokazati, što je u konkretnom slučaju izostalo.

50. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, izuzev u dijelu o donošenju odluke u razumnom roku o kojem će biti govora u nastavku ove odluke, neosnovani.

Suđenje u razumnom roku

51. Apelanti tvrde i da im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje.

a)Relevantna načela

52. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b)Period koji se uzima u obzir

53. Apelanti su u predmetnom postupku podnijeli tužbu Općinskom sudu 6. marta 2001. godine, a postupak je okončan presudom Vrhovnog suda od 21. maja 2013. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka iznosi 12 godina, dva mjeseca i 15 dana.

c)Analiza razumnosti trajanja postupka

54. U postupku pred redovnim sudovima apelanti su tražili naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su tužbom apelanata pokrenuta složena pitanja koja bi govorila u prilog trajanju postupka u konkretnom slučaju.

55. Nadalje, ni iz dokumenta predočenih uz apelaciju, kao ni iz odgovora redovnih sudova na apelaciju ne može se zaključiti da su apelanti svojim ponašanjem doprinijeli trajanju postupka.

56. Nadalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je po tužbi koju su apelanti podnijeli 6. marta 2001. godine, Općinski sud prvu radnju preduzeo tek u aprilu 2010. godine, tj. nakon nešto više od devet godina. Nakon toga, Općinski sud je u relativno kratkom roku, tj. za jednu godinu u aprilu 2011. godine donio odluku. U odgovoru na navode apelanata u ovom djelu Općinski sud je i sam istakao da je u postupku pred ovim sudom eventualno povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku, pravdajući to, kako je navedeno, objektivnim okolnostima: nedovoljan broj sudija i veliki broj predmeta starijih i od predmeta apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23). Stoga, veliki broj predmeta starijih od predmeta apelanata, te nedovoljan broj sudija ne mogu biti prihvaćeni kao objektivni razlozi koji mogu opravdati potpunu neaktivnost suda u periodu od nešto više od devet godina. Najzad, Kantonalni sud je o žalbi apelanata odlučio za šest mjeseci, a Vrhovni sud po reviziji za jednu godinu i nepunih pet mjeseci od donošenja presude Kantonalnog suda.

57. Shodno navedenom proizlazi da je trajanju postupka od 12 godina, dva mjeseca i 15 dana u odlučujućoj mjeri doprinio Općinski sud koji je u predmetu koji se ne može smatrati složenim prvu radnju preduzeo tek nakon nešto više od devet godina od podnošenja tužbe, a razlozi koje je u vezi s tim ponudio ne mogu se prihvatiti kao objektivni i opravdati potpunu neaktivnost u ovom periodu.

58. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

59. Apelanti su zatražili da im se na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka dodijeli naknada.

60. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

61. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

62. S obzirom na to da je postupak trajao 12 godina, dva mjeseca i 15 dana, te da se nije radilo o postupku koji je zakonom određen kao hitan, Ustavni sud nalazi da apelantima treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1800,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Zabrana diskriminacije

63. Apelanti tvrde da je osporenim presudama prekršena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

64. Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Evropskog suda zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se prema tom članu na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).

65. U konkretnom slučaju apelanti se nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje, te da tvrdnje u ovom djelu zasnivaju na argumentima zbog kojih smatraju da im je ovo pravo povrijeđeno. Međutim, ni iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu kao ni iz navoda apelanata nije moguće zaključiti da se radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, odnosno apelanti s tim u vezi nisu predočili niti jedan dokaz.

66. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) u vezi s pravom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravom iz člana 6. stav 1. u vezi s pravom iz člana 14. Evropske konvencije, neosnovani.

Ostali navodi

67. Apelanti tvrde da je povrijeđeno i načelo jednakosti pred zakonom ističući s tim u vezi identične navode koji su već ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na načelo jednakosti pred zakonom.

68. Apelanti tvrde da su osporenim presudama povrijeđena i prava oštećenog iz člana II/2. a) i

b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima raspravljano o pravu apelanata na naknadu materijalne i nematerijalne štete, a ne o pravima oštećenog iz navedenih odredbi Ustava i Evropske konvencije, zbog čega se Ustavni sud nije mogao ni upustiti u ispitivanje navoda u ovom dijelu. VIII.Zaključak

69. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak pred redovnim sudovima u predmetu koji nije pokretao složena pitanja trajao preko 12 godina, pri čemu se bilježi apsolutna neaktivnost prvostepenog suda u početnom stadiju postupka nakon podnošenja tužbe, koji je nakon više od devet godina apelantima vratio tužbu na ispravku, a razlozi koji su s tim u vezi ponuđeni ne mogu se prihvatiti kao objektivni i opravdani.

70. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan jer je tužba podnesena po isteku roka za zastaru iz člana 376. ZOO, a nije bilo uvjeta za primjenu člana

377. ZOO.

71. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 14. Evropske konvencije budući da apelanti nisu ponudili nikakav dokaz o tome da su tretirani drugačije u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne.

72. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

73. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3602/13 (M. P., H. P., M. P. i R. P. iz Velike… | Sudska praksa | Aktio