Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5514/14 (O. D.,N. M. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5514/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5514/14, rješavajući apelacije Obrenije Drapić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Obrenija Drapić protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 030664 14 GŽ od 24. septembra 2014. godine;
H.P., J.S., F.M. i S.F. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 042513 15 Rev od 7. jula 2015.
godine;
Boban Stanivuk protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 023782 15 Gž od 9. septembra 2015. godine;
Nijaz Merdanović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050715 15 Rev od 25. augusta 2015.
godine;
Predrag Žmirić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 110609 15 Gž od 24. novembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-5514/14 Obrenija Drapić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Trebinja, koju zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinje, podnijela je 19. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 030664 14 GŽ od 24. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena prvostepena presuda kojom je apelantica obavezana da tužitelju Mikrokreditnoj fondaciji „Sunrise“ iz Sarajeva isplati novčani iznos po osnovu ugovora o jemstvu kojeg su parnične stranke zaključile 2007. godine, a kojim ugovorom se apelantica obavezala kao supsidijarni jemac isplatiti tužitelju cjelokupan dospjeli dug po osnovu ugovora o kreditu (zaključen između tužitelja i S.M). Također je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da je ništav naprijed navedeni ugovor o jemstvu iz 2007. godine, te je apelantica obavezana da tužitelju naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je glavni dužnik S.M. prestao plaćati svoje obaveze iz ugovora o kreditu, slijedom čega je zaključeno da se od apelantice kao izdavaoca mjenice „bez protesta“ može naplatiti tužitelj prema članu 3. stav 3. Zakona o mjenici, slijedom čega je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelantice da je ugovor o kreditu ništav zbog prezaduženosti S.M. i zbog kršenja propisa o mikrokreditnim organizacijama. S tim u vezi je istaknuto da bi poslovanje tužitelja suprotno odredbi člana 10. Zakona o mikrokreditnim organizacijama RS predstavljao samo prekršaj i nema utjecaja na valjanost zaključenog ugovora o kreditu, odnosno jemstvu. U tom smislu je navedeno da bi se valjanost ugovora o kreditu mogla javiti samo kao prethodno pitanje iz člana 12. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP) i to sa dejstvom takve odluke u konkretnoj parnici. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 226. ZPP.
2. AP-4550/15 H.P., J.S., F.M. i S.F. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijeli su 7. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 042513 15 Rev od 7. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom su apelanti obavezani da tužitelju („Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar) solidarno isplate iznos novčani iznos na ime duga po osnovu ugovora o kreditu iz 2002. godine kojeg su zaključili tužitelj kao davalac kredita i prvoapelantica, a kojeg su ostali apelanti potpisali kao jemci-platci. Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da prvoapelantica nije vraćala kredit u ugovorenom roku, te da je tužitelj otkazao navedeni ugovor 2007. godine (kada je na naplatu dospjelo cjelokupno potraživanje) i da je otkaznim pismom pozvao apelante da izmire preostali dio duga koji nije plaćen. U obrazloženju osporene revizione odluke, Vrhovni sud je istakao da je pravilno drugostepeni sud primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 65., 117., 414., 997., 998., 1004. i 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te člana 80. Zakona o mjenici FBiH u vezi sa članom 373. ZOO, kao i člana 29. stav 2. i članom 50. stav 4. Zakona o izvršnom postupku FBiH, kada je obavezao apelante na solidarnu isplatu duga u predmetnoj pravnoj stvari. S obzirom na navedeno, osporena odluka je donesena primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.
3. AP-5258/15 Boban Stanivuk (u daljnjem tekstu: apelant), iz Han Pijeska, kojeg zastupa Petko Budiša, advokat iz Bijeljine, podnio je 27. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 023782 15 Gž od 9. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena prvostepena presuda kojom je apelant kao tuženi obavezan da tužitelju „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banja Luka isplati novčani iznos na ime duga o kreditu, kojeg je tužitelj zaključio 2010. godine sa D.O. kao glavnim dužnikom, a koji ugovor je potpisao i apelant kao jemac. S tim u vezi je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno da je apelant izjavu o jemčenju učinio pismeno u skladu sa odredbom člana 998. Zakona o obligacionim odnosima, slijedom čega je zaključeno da ga ista obavezuje. Budući da prema činjeničnom utvrđenju glavni dužnik nije izmirio svoju obavezu prema tužitelju iz naprijed navedenog ugovora o kreditu, a da je apelant jemčio za njegovu obavezu, Okružni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je apelanta obavezao da izmiri dug tužitelju. Dakle, po ocjeni drugostepenog suda, prvostepena presuda je donesena uz pravilno primjenu materijalnog prava, te je činjenično stanje u ovom sporu pravilno i potpuno utvrđeno. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku RS.
4. AP-5266/15 Nijaz Merdanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Mesud Obralija, advokat iz Kaknja, podnio je 27. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 050715 15 Rev od 25. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant kao drugotuženi obavezan da, zajedno sa prvotuženim (S.M.) i trećetuženim (H.D.), isplati glavni dug tužitelju „NLB Tuzlanska banka“ d.d. Tuzla (kao pravni sljednik „CBS banke“ d.d. Sarajevo) po osnovu ugovora o kreditu kojeg je 2001. godine prvotuženi zaključio sa tužiteljem. U parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su apelant i trećetuženi potpisali ugovor o jemstvu i potpisali i izjave po kojima su preuzeli obavezu da ukoliko prvotuženi ne izvrši svoje obaveze prema tužitelju iz ugovora o kreditu, da će ih izvršiti oni sami. U obrazloženju osporene odluke je konstatovano da apelant insistira na prigovoru da je korisnik spornog ugovora o kreditu bio H.E. i da je on dobio vozilo kupljeno kreditnim sredstvima, slijedom čega je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili o osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, pri tome zaključujući da nije nastao ugovorni odnos između tužitelja i H.E., koji je u preambuli spornog ugovora o kreditu označen kao korisnik kredita. U tom smislu je revizioni sud naveo da je drugostepeni sud izveo valjan pravni zaključak da apelantovi žalbeni razlozi (ponovljeni u reviziji) koji ukazuju da je H.E. bio vlasnik kupljenog vozila, da je vozačka dozvola bila na njegovo ime, nisu po ocjeni Vrhovnog suda činjenice koje utječu na valjanost ugovora o kreditu zaključenog saglasnošću volja tužitelja i prvotuženog.
5. AP-980/16 Predrag Žmirić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Oleg Knežić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 110609 15 Gž od 24. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant kao drugotuženi obavezan da, zajedno sa prvotuženom J.V. i trećetuženim G.V., solidarno isplati dug tužitelju MKD „Mikrofin“ d.o.o. Banja Luka po osnovu mjenice bez protesta, kao i da naknade troškove postupka tužitelju. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je predmetni tužbeni zahtjev osnovan, imajući u vidu da je izdata mjenica bez protesta kao sredstvo obezbjeđenja novčanih sredstava plasiranih po osnovu ugovora o kreditu kojeg je zaključila prvotužena sa tužiteljem 2009. godine i da je tužitelj, zbog kašnjenja u isplati prvotužene, aktivirao instrumente obezbjeđenja. S tim u vezi je u obrazloženju osporene odluke navedeno da činjenica da tužitelj nije podnio tužbu iz osnovnog pravnog posla, već da je pokrenut postupak izvršenja na osnovu mjenice bez protesta, po ocjeni Okružnog suda nema utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. U tom smislu je istaknuto da se u konkretnom slučaju radi o sporu o osnovanosti potraživanja koje se temelji na mjenici bez protesta, a za ovu mjenicu važi da se mjenično potraživanje može tražiti tužbom. Dakle, po ocjeni Okružnog suda, postupak naplate je proveden i protiv glavnog dužnika i izdavaoca mjenice, što znači da su se stekli uslovi za pokretanje mjenično-pravnog spora i protiv mjeničnih jemaca-avalista. Na kraju je navedeno da su neosnovani navodi žalbe da je mjenica popunjena suprotno osnovnom pravnom poslu, budući da apelanti i ostali tuženi nisu u tom pogledu izvodili bilo kakve dokaze, a ne mogu se prihvatiti ni navodi da tužitelj nije zakonit imalac mjenice, odnosno da je u istu zlonamjerno ili sa velikom nemarnošću unio netačne podatke propisane odredbom člana 235. Zakona o obligacionim odnosima. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5514/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman