Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-104/13 („Fas-Mal“ d.o.o. Sanski Most)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Hipoteka
- Uknjižba
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-104/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-104/13, rješavajući apelaciju „Fas-Mal“ d.o.o. Sanski Most, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Fas-Mal” d.o.o. Sanski Most podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Dn 006617 12 Pž od 16. novembra 2012. godine i rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu Zemljišno knjižni ured broj 022-0-Dn-z-12- 000 369, od 21. februara 12012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Fas-Mal“ d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 8. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Dn 006617 12 Pž od 16. novembra 2012. godine i rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu Zemljišno knjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 022-0-Dn-z-12-000 369, od 21. februara 2012. godine.
2. Činjenice u predmetu koje proizilaze iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije mogu se sumirati na sljedeći način:
3. Općinski sud u Sanskom Mostu donio je rješenje broj 022-0-Dn-z-12-000 369 od 21. februara 2012. godine, kojim je na osnovu pravosnažnog rješenja Općinskog suda broj 022-0-Ip-06- 000096 od 23. maja 2006. godine odredio uknjižbu hipoteke na poziciju broj 1 u koloni Upisi C lista z.k. ul. broj 1446 k.o. Sanski Most III na nekretninama apelanta, označenim kao parcela k.č. broj 1465/27 zvana Šejkovača, (koja odgovara parcelama označenim kao k. č. broj 3002/2, k.č. broj 3003/5, k.č. broj 3003/6 i k.Č. broj 3003/7 sve upisane u p.l. broj 5310 k.o. Sanski Most), u naravi poslovna zgrada i zemljište uz zgradu, te pljenidbeni popis poslovnog objekta sagrađenog na k.č. broj 1465/27 u korist „Heta“ d.o.o. Sarajevo ( u daljnjem tekstu: predlagač), radi obezbjeđenja novčanog potraživanja predlagača (kao pravnog sljednika Hypo Alpe Adriaa d.o.o.) prema izvršeniku ,,Styromal“ d.o.o. Sanski Most, pravnom predniku apelanta, u preciziranom iznosu uvećano za pripadajuću kamatu, sa rokom vraćanja od 84 mjeseca, a sve na osnovu Ugovora o finansijskom lizingu pokretnina broj BIH 5580169 od 28.12.2005. godine.
4. U obrazloženju rješenja navedeno je da je predlagač zahtjeva prijedlogom za uknjižbu založnog prava na navedenim nekretninama, na temelju rješenja Općinskog suda (dva rješenja) te su formirana dva predmeta. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je postupio po članu 42. Zakona o zemljišnim knjigama te donio rješenje iz sljedećih razloga: Uvidom u rješenje Općinskog suda, preciziranog broja od 23. maja 2006. godine utvrđeno je da je radi obezbjeđenja novčanog potraživanja povjerioca „Hypo Alpe Adria“ d.o.o. Sarajevo prema izvršeniku „Styromal“ d.o.o. određena uknjižba založnog prava na preciziranim nekretninama, te pljenidbeni popis poslovnog objekta sagrađenog na navedenim parcelama. Uvidom u rješenje o regitraciji Općinskog suda u Sarajevu utvrđena je promjena naziva i osnivača društva iz „Hypo alpe adria“ d.o.o. u „Heta“ d.o.o. Sarajevo. Obrizom da je zemljišna knjiga kasnije formirana sud je izvršio identifikaciju pracela naznačenih u rješenjima, te utvrdio pripadajuće parcele iz rješenja. Uvidom u zemljišne knjige Općinski sud je utvrdio da su naznačene nekretnine vlasništvo apelanta, a koji je uknjižen na osnovu Ugovora o prenosu prava vlasništva u svrhu povećanja osnovnog kapitala privrednog društva, koji je obrađen notarski 10. februara 2012. godine.
5. Provedenim dokazima Općinski sud je utvrdio da je predlagač pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Leasing“ d.o.o., da je apelant pravni sljednik „Styromal“ d.o.o. da su označene nekretnine iz pravosnažnog rješenja Općinskog suda odgovaraju preciziranoj parceli iz z.k. uloška. Kako se radi o valajnom pravnom osnovu nastanka hipoteke predviđene odredbom člana 69. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima tj. sudskoj odluci, to je sud na osnovu člana 43. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama donio odluku kojom je prihvatio zahtjev predlagača za uknjižbu hipoteke.
6. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu kojom je pobijao navedeno rješenje zbog povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U obrazloženju žalbenih razloga apelant je istakao da zahtjev predlagača nije sačinjen na propisanom tekstu obrazca u smislu odredbe iz člana 3. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama, uz zahtjev nisu dostavljeni dokazi za upis niti je uplaćena sudska taksa (član 3. stav 2. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama), pa zbog ovih propusta prvostepeni sud nije mogao ni formirati predmet za upis, već je trebao pozvati predlagača da otkloni navedene nedostatke, u skladu sa zakonom. Nadalje, apelant navodi da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijanog rješenja po službenoj dužnosti pribavio dokaze potrebne radi donošenja odluke po zahtjevu predlagača, iako je dokaze trebao priložiti predlagač kao podnosilac zahtjeva, na koji način je prvostepeni sud počinio povredu odredaba postupka. Također tvrdi da predlagač nije dokazao daje pravni sljednik povjerioca „Hypo Alpe Adria Leasing“ d.o.o. Sarajevo, a predlagač u sudskom registru nema upisanu djelatnost finansijski zakup-leising. Takođe Agencija za bankarstvo FBiH je dana 29. juna 2011. godine „Hypo Alpe Adria Leasing“ d.o.o. Sarajevo oduzela dozvolu za obavljanje poslova leasinga, pa ovu djelatnost predlagač ne može ni obavljati. Apelant također navodi da se hipoteka na navedenim nekretninama nije mogla upisati bez njegove saglasnosti (član 41. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama), da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijanog rješenja odlučio mimo podnijetog zahtjeva predlagača na koji način je prekoračio zahtjev predlagača, da su sporne nekretnine na kojima je upisana hipoteka bile državno vlasništvo u momentu donošenja rješenja Općinskog suda od 23. maja 2006. godine zbog čega je navedeno rješenje nezakonito, pa se tim rješenjem na spornim nekretninama u to vrijeme nije ni mogla zasnovati hipoteka. Apelant je istakao u žalbi da je postao vlasnikom sporne nekretnine po osnovu ugovora o prenosu prava vlasništva koji ugovor je dana 10. februara 2012. godine zaključio sa ranijim vlasnikom,,Styromal“ d.o.o. Sanski Most, a vlasnikom ove nekretnine je postao bez ikakvih ograničenja ili tereta, pa prvostepeni sud na navedenim nekretninama nije mogao upisati hipoteku u korist predlagača bez njegove saglasnosti.
7. Kantonalni sud je ispitao pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, te je utvrdio da žalba nije osnovana. Polazeći od činjeničnog utvrđenja prvopstepenog suda koje nije dovedeno u sumnju izjavljenom žalbom apelanta Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je donio pobijano rješenje kojim je u novouspostavljenoj zemljišnoj knjizi Općine Sanski Most odredio uknjižbu hipoteke na nekretninama apelanta u korist predlagača na način pobliže opisan i uzreci pobijanog rješenja, te je prvostepeni sud za svoju odluku u obrazloženju pobijanog rješenja dao jasne, argumentirane i valjane razloge koji se temelje na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, a koji razlozi nisu sa uspjehom dovedeni u sumnju izjavljenom žalbom, tako da razloge prvostepenog suda u cjelosti prihvata i Kantonalni sud, te ih nije potrebno posebno ponavljati u ovom rješenju.
8. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni razlozi apelanta iznijeti u izjavljenoj žalbi iz slijedećih razloga:
9. Iz stanja spisa nedvojbeno proizilazi daje pobijanim rješenjem izvršena uknjižba hipoteke na nekretninama apelanta u korist predlagača, koji je pravni sljednik ranijeg založnog povjerioca Hypo-Alpe-Adria-Leasing d.o.o. Sarajevo, a da je navedeno založno pravo (hipoteka) na spornim nekretninama konstituisano pravosnažnim rješenjem Općinskog suda broj 022-0-lp-06-000096 od 23. maja 2006. godine i upisano u p.l. broj 5310 k.o. Sanski Most, ranijeg popisnog katastra nekretnina u kojem popisnom listu su te nekretnine bile upisane kao posjed založnog dužnika ,,Styromal“ d.o.o. Brčko, budući da u to vrijeme nisu ni postojale zemljišne knjige na području Općine Sanski Most. Pozivajući se na odredbu iz člana 63. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama koju je citirao, kao i član 64. stav 1. istog zakona i odredbu člana 68. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Kantonalni sud je utvrdio da iz citiranih zakonskih odredbi sasvim jasno proizilazi da u konkretnom slučaju nije bila potrebna saglasnost apelanta za uknjižbu založnog prava (hipoteke) na nekretninama apelanta, budući daje založno pravo već ranije konstituisano da istim nekretninama i evidentirano u ranijem p.l. broj 5310 k.o. Sanski Most, pa je stoga založno pravo (hipoteka) ustanovljeno na nekretnini u korist hipotekarnog povjerioca i ovo pravo je, po svojoj prirodi, nedjeljivo u odnosu na nekretninu, tako da je irelevantna činjenica promjene vlasništva na nekretnini koja je opterećena hipotekom, na koju se činjenicu prema stavu Kantonalnog suda neosnovano pozivao apelant u izjavljenoj žalbi.
10. Iz gore navedenih razloga nisu osnovani žalbeni prigovori apelanta kojim ukazuje da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijanog rješenja počinio povredu odredaba postupka time što je „sam pribavljao dokaze“ koje je trebao pribaviti i sudu dostaviti predlagač i da je pogrešno primijenio materijalno pravo time što je hipoteku na navedenim nekretnina upisao bez saglasnosti apelanta kao vlasnika spornih nekretnina (član 41. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH).
11. Također je, po mišljenju Kantonalnog suda, bez pravnog osnova žalbeni prigovor apelanta kojim tvrdi da je nezakonito rješenje Općinskog suda od 23. maja 2006. godine kojim je na spornim nekretninama konstituisano založno pravo (hipoteka) pravnog prednika predlagača, budući da su te nekretnine u vrijeme donošenja navedenog rješenja bile društveno vlasništvo pa se na istima nije moglo konstituisati založno pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je rješenje Općinskog suda od 23.maja 2006. godine pravosnažno, pa je sud vezan za navedeno rješenje koje se više ne može pobijati žalbom, a isto prema strankama djeluje danom donošenja (član 197. stav 2. u vezi sa članom 202. stav 1. i član 198. stav 3. ZPP). Takođe, Kantonalni sud je utvrdio da navodi apelanta da je nevaljan Ugovor o finansijskom lizingu od 28. decembra 2005. godine budući da je pravnom predniku predlagača (Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo) dana 29. juna 2011. godine oduzeta dozvola za obavljanje poslova leasinga, a predlagač u sudskom registru nema upisanu djelatnost finansijski zakup-leising to isti ne može ni obavljati tu djelatnost, nisu osnovani jer u konkretnom slučaju predmet spora nije utvrđivanje valjanosti ugovora o finansijskom lizingu, već uknjižba ranije konstituisanog založnog prava u novouspostavljenoj zemljišnoj knjizi, a potraživanje založnog povjerioca je ranije već utvrđeno pravosnažnim rješenjem suda, protiv kojeg rješenja su se ugovorne stranke, (založni dužnik ,,Styromal“ d.o.o. Brčko i povjerioc Hypo-Alpe-Adria-Leasing d.o.o. Sarajevo), odrekle prava žalbe.
12. Kantonalni sud je cijenio i ostale žalbene prigovore, ali je u smislu odredbe iz člana 231. ZPP našao da isti nisu od odlučnog značaja za pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, pa ih nije posebno obrazlagao. Iz svih naprijed iznijetih razloga Kantonalni sud je zaključio da je žalba neosnovana, pa je žalbu odbio, a prvostepeno rješenje potvrdio.
13. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u činjenici da se sud „stavio na stranu predlagača“, za njega izvodio dokaze, i postupao po zahtjevu predlagača, koji nije na propisan način dostavio prijedlog i priloge. Nadalje, apelant navodi da u toku postupka nije utvrđeno ko su strane, odnosno njihovi pravni prednici, kao i da za određene zaključke sud nije dao obrazloženje. Isto se odnosi na ugovore, na osnovu kojih je donijeto pravosnažno rješenje Općinskog suda od 23. maja 2006. godine, koji su čak prema mišljenju apelanta raskinuti. Apelant osporava način identifikacije i upisa nekretnina, koje su nekada ranije izvršene (2012. godine) te navodi da je navedena nekretnina bila u državnom vlasništvu, zbog čega nije mogla biti opterećena hipotekom. Osim toga apelant ističe da je u momentu kada je on stekao pravo vlasništva nekretnina bila neopterećena. Takođe, apelant upućuje da je sudska odluka od 23. maja 2006. godine nezakonita, te dalje obrazlaže svoje navode u tom pravcu. Apelant osporava postupak koji po njemu nije proveden u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama te navodi da hipoteka nije mogla biti upisana u korist predlagača prije hipoteke u korist „Škrle promet“ D.O.O. Sanski Most.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose u najvećoj mjeri na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud primjećuje prije svega da su u konkretnom slučaju radi o upisu hipoteke na nekretninama za koje apelant tvrdi da su njegovo vlasništvo i da nisu bile opterećene hipotekom u momentu kada ih je kupio, te da nije ispoštovana procedura upisa, kao i da odlučne činjenice redovni sudovi nisu utvrdili. Suprotno navodima apelanta Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, polazeći od pravosnažne sudske odluke (rješenje Općinskog suda od 23. maja 2006. godine) koji je, kako i sam apelant navodi, titulus za upis hipoteke u čiji sadržaj redovni sudovi nije ovlašten zadirati, u skladu sa odredbama Zakona o zemljišnim knjigama, na koje se pozvao, redovni sud je izvršio upis hipoteke u novo uspostavljeno zk tijelo. Pri tome, redovni sudovi su dali sasvim jasna i dovoljna obrazloženja u vezi sa upisom, strankama i njihovim pravnim prednicima, a što Ustavnom sudu ne djeluje proizvoljno. Ovo pogotovo, kada se ima u vidu činjenica da je gotovo sve što ističe u apelaciji apelant isticao i u postupku po žalbi, na šta se Kantonalni sud referirao, te zaključio da žalba apelanta nije osnovana. Ustavni sud primjećuje da osim nezadovoljstva osporenim odlukama, apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, niti da je primjena propisa materijalnih i procesnih bila proizvoljna, niti Ustavnom sudu tako proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, niti iz provedenog postupka proizilazi da su povrijeđeni standardi prava na pravično suđenje i imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja, ili pitanja iz Evropske konvencije na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman