Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1416/13 (E. S.)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
- Upravni spor
- Protjerivanje stranaca
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu · čl. 3
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-1416/13
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1416/13, rješavajući apelaciju Emare Suaad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Emare Suaad podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 010784 12 Uvp od 4. februara 2013. godine i broj S1 3 U 0170784 12 U od 21.
novembra 2012. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-107/1-41-1-22-9/12 od 1. juna 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Emara Suaad (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Harisa Bačvić i Elma Tekač, zaposlenice Udruženja «Vaša prava BiH», podnijela je 4. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 010784 12 Uvp od 4. februara 2013. godine i S1 3 U 0170784 12 U od 21. novembra 2012. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo sigurnosti) broj UP-107/1-41-1-22-9/12 od 1. juna 2012. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere «zabrane vraćanja u zemlju porijekla» do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelacija je dopunjena 23. septembra 2013. godine, te 14. jula i 2. decembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Suda BiH i Ministarstva sigurnosti zatraženo je 16. aprila 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 23. aprila 2013. godine, a Ministarstvo sigurnosti 24. aprila 2013. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Ministarstva sigurnosti broj UP-107/1-41-1-22-9/12 od 1. juna 2012. godine odbijen je zahtjev za međunarodnu zaštitu apelantici, državljanki Republike Irak, i određen rok od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine.
6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantica državljanka Republike Irak, s posljednjim prebivalištem u Bagdadu, Republika Irak, te da je 30. marta 2009. godine podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu Ministarstvu sigurnosti - Sektor za azil. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da je nadležni organ 28. septembra 2010. godine na arapskom jeziku obavio razgovor sa apelanticom, u prisustvu opunomoćenika zaposlenog u Udruženju „Vaša prava BiH“, kao i predstavnika UNHCR-a. Također je obavljen intervju sa svjedokom Fatthi Alamini 12. maja 2011. godine.
7. Ministarstvo sigurnosti je, imajući u vidu definiciju međunarodne zaštite, te uzimajući u obzir činjenicu da odluka o priznanju statusa izbjeglice, shodno članu 109. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, ne zavisi od iznošenja posebnog formalnog dokaza, ukazalo da podnosilac zahtjeva za azil, shodno definiciji izbjeglice, mora kumulativno ispuniti sljedeće uvjete da bi bio priznat kao izbjeglica: nalaziti se izvan zemlje državljanstva ili zemlje uobičajenog mjesta boravka; osjećati osnovan strah od progona; strah od progona mora biti u vezi sa jednim od sljedećih elemenata: rasa, vjera, nacionalnost, pripadnost nekoj društvenoj grupi ili političko mišljenje i biti u situaciji da ne može ili ne želi, zbog straha od proganjanja, da traži zaštitu zemlje državljanstva, odnosno uobičajenog mjesta boravka. Dalje je istaknuto da se pojam osnovanog straha sastoji od subjektivnog elementa, kao ličnog straha pojedinca, i objektivnog elementa koji je izražen u opravdanosti, odnosno osnovanosti straha. Zaključak o subjektivnom strahu donosi se razmatranjem pojedinca, dok je za utvrđivanje postojanja objektivnog elementa potrebno izvršiti procjenu uvjeta u matičnoj zemlji. Ne postoji univerzalno prihvaćena definicija progona. Iz člana
33. Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine, na koji se oslanja princip sadržan u članu 91. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, može se zaključiti da ugrožavanje života ili slobode uslijed rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, političkog uvjerenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi uvijek predstavlja progon. Polazni osnov za ispitivanje ispunjenosti uvjeta iz definicije izbjeglice je iskaz podnosioca zahtjeva, gdje se na osnovu dosljednosti, koherentnosti i saglasnosti sa iskazom svjedoka a zatim i saglasnosti sa općepoznatim činjenicama i objektivnim informacijama o zemlji porijekla ocjenjuje njegova vjerodostojnost.
8. Analizirajući apelanticin iskaz, Ministarstvo sigurnosti je zaključilo da se on najvećim dijelom odnosi na njenu percepciju Iraka u vrijeme napuštanja zemlje porijekla 1995. godine. Naime, apelantica svoj zahtjev temelji na činjenici da su članovi porodice kod kojih je živjela i radila tri godine bili pripadnici partije Baas. Zbog činjenice da je tri godine živjela i radila u porodici Muhameda Emaare, apelantica je identificirana kao osoba koja je u bliskim odnosima sa Muhamedom Emaarom i koja je odgovorna za njihovo napuštanje Iraka. Istaknuti razlog straha od progona se sa aspekta dovođenja u vezu sa osnovima iz definicije izbjeglice može posmatrati kao nametnuto političko mišljenje. Kako je apelantica isticala šiitsku etničku pripadnost, nadležni organ je i kao osnov podnesenog zahtjeva ocijenio i etničku pripadnost apelantice, iako apelantica pripada većinskoj etničkoj grupi u zemlji porijekla. Osim toga, apelantica je navela da se ne želi vratiti u Irak, jer tamo nema nikog i ne bi imala gdje stanovati s obzirom na to da je bračni par kod kojeg je apelantica bila zaposlena i stanovala prodao kuću i napustio Irak. Također je navela da se u zemlju porijekla ne želi vratiti, jer je u Bosni i Hercegovini zaključila brak sa Feridom Muminovićem, državljaninom Bosne i Hercegovine.
9. U procjeni vjerodostojnosti apelanticinog iskaza, Ministarstvo sigurnosti je utvrdilo da postoje kontradiktornosti i nelogičnosti koje utječu na kredibilitet apelantice. Ukazano je da apelantica nije imala saznanja da je usvojena kao sestra Muhameda Emaare, da nije mala priliku ranije vidjeti svoj rodni list, te da se kontradiktornost ogleda u dijelovima rodnog lista koji je izdao sud za lični status u Kadhiniji broj 62/1113 od 29. septembra 1993. godine, koji je apelantica posredstvom opunomoćenika dostavila Ministarstvu sigurnosti iz kojih proizlazi da je apelanticino porijeklo nepoznato. Druga nelogičnost i kontradiktornost se, prema Ministarstvu sigurnosti, ogleda u tome da je apelantica prvobitno navela da je pasoš spalila odmah po dolasku u Sarajevo na aerodromu, dok je u drugom dijelu iskaza navela da je sa falsificiranim pasošem boravila u Bosni i Hercegovini godinu dana. Procjenjujući vjerodostojnost iskaza svjedoka Fatthi Alamini, Ministarstvo sigurnosti je utvrdilo da postoje kontradiktornosti i nelogičnosti koje bitno utječu na njegov kredibilitet.
10. Ministarstvo sigurnosti je prihvatilo da je apelantica napustila Irak zbog osjećanja nesigurnosti, međutim, iskaz o njenim ličnim iskustvima iz navedenih razloga nije prihvaćen kao vjerodostojan. Istaknuto je da je negativnoj ocjeni kredibiliteta doprinijelo apelanticino nastojanje da govori uopćeno, bez iznošenja detalja, kao i nemogućnost da sagleda uzroke određenih dešavanja. Naime, dešavanja u zemlji porijekla mogu predstavljati indiciju osnovanosti straha od povratka u zemlju porijekla, ali zahtjev se svakako mora razmotriti u kontekstu trenutne situacije i ono što apelanticu kvalificira kao lice koje je u potrebi za zaštitom je, svakako, opasnost od budućih povreda. Sama apelantica nema saznanja o situaciji u Iraku, niti svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu može potkrijepiti trenutnom situacijom u zemlji porijekla. S obzirom na navedene činjenice, nadležni organ se u procjeni zahtjeva bazirao na objektivne informacije o situaciji u zemlji porijekla, uzimajući u obzir apelanticine lične prilike i okolnosti.
11. Ispitujući objektivni element osnovanosti straha od progona, Ministarstvo sigurnosti je ispitalo situaciju u zemlji porijekla na temelju izvještaja Amnesty Internationala o stanju ljudskih prava u Iraku u 2011. godini, izvještaja o stanju poštivanja ljudskih prava u Iraku Ureda za demokratiju, ljudska prava i rad (Bureau of Democracy, Human Rights, and Labor), američkog Ministarstva vanjskih poslova (State Department) za 2010. godinu od 8. aprila 2011. godine, izvještaja britanskog Home Officea, Granične policije Velike Britanije od 25. marta 2011. godine, izvještaja organizacije Human Rights Watch pod naslovom “Ljudska prava u Iraku osam godina nakon invazije US ” i izvještaja organizacije Human Rights Watch iz 2011. godine o događajima iz 2010. godine, Informativnog lista UNHCR-a o Iraku iz maja 2011. godine, te zaključilo da se iz izvještaja može uočiti da je trenutna sigurnosna situacija ocijenjena kao “sigurnosna kriza”, a ne neka konstanta sa tendencijom rasta, i da je nasilje na najnižem nivou od 2007. godine. Prema izvještajima, snage sigurnosti, iako se još uvijek suočavaju sa izazovima u novom Iraku, uspijevaju da drže sigurnosnu situaciju stabilnom bez pretjerano velikih incidenata.
12. Ministarstvo sigurnosti je smatralo da je apelantica u zabludi u pogledu trenutne situacije u Iraku, što se može pripisati njenoj neobrazovanosti ili njenoj nemogućnosti da sazna situaciju u zemlji porijekla. Apelantica je napustila zemlju porijekla prije 17 godina, nije odlazila u Irak i samim tim nije imala saznanja kakva je trenutna situacija u Iraku. Tako, npr., apelantica je mislila da je i dalje predsjednik Iraka Sadam Husein, te da bi ona, zbog činjenice da je tri godine bila zaposlena u porodici Muhameda Emaare, koji prilikom napuštanja Iraka nije vratio oružje koje je dužio kao član partije Bass, bila predmet njegove osvete bez obzira na činjenicu da je u januaru 2007. godine izvršena egzekucija nad Sadamom Huseinom. Ministarstvo sigurnosti je dalje navelo da je sa posebnom pažnjom ispitalo situaciju u kojoj se nalaze bivši pripadnici partije Bass, kao i lica koja su bila identificirana kao ona koja sarađuju sa njima. S tim u vezi je naglašeno da je u februaru 2008. godine ratificirano novo zakonodavstvo kojim se dozvoljava da bivši baathisti budu vraćeni na službena radna mjesta. Ministarstvo sigurnosti je posebno istaklo da apelantica u zemlji porijekla nije ostvarila nikakav politički angažman, niti je lično bila u sukobu sa pripadnicima manjinske sunitske etničke grupe. Uzimajući u obzir sve informacije o sadašnjoj situaciji u Iraku, sadržane u prethodno citiranim izvještajima, Ministarstvo sigurnosti je smatralo da, i pored postojanja mogućnosti da dođe do povrede ljudskih prava, ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se svi pripadnici šiitske skupine, u pravilu, nalaze u opasnosti od progona. Dalje je navedeno da je u postupku utvrđeno da se povrede kojima je apelantica bila izložena 1995. godine, posmatrane u kontekstu vremena u kome su se desile, mogu smatrati kao povrede koje su pogađale generalno stanovništvo Iraka, te kao takve ne predstavljaju indiciju da će se ponoviti u današnjem vremenu. Pored navedenog, Ministarstvo sigurnosti je imalo u vidu da je apelantica dijete nepoznatih roditelja, te je ispitalo mogućnost stjecanja državljanstva za lica koja potječu od nepoznatih roditelja, konsultirajući irački Zakon o državljanstvu od 7. marta 2006. godine, i utvrdilo da, prema važećem Zakonu o državljanstvu Iraka, nema smetnje da apelantica stekne iračko državljanstvo, ukoliko ga do sada nije stekla, te da se tako integrira u društvo.
13. Također je istaknuto da brak sa državljaninom BiH, u skladu sa Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu, može biti osnov za odobrenje privremenog boravka o čemu se odlučuje u odvojenom postupku, koji provodi druga organizaciona jedinica Ministarstva sigurnosti - Služba za poslove sa strancima.
14. Slijedom navedenog, Ministarstvo sigurnosti je utvrdilo da je apelanticin strah od progona neosnovan, odnosno da ne ispunjava uvjete iz definicije izbjeglice, definirane u članu 105. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu.
15. Ministarstvo je u postupku po apelanticinom zahtjevu za međunarodnu zaštitu, a na osnovu prethodno iznesenih navoda, te u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem ispitalo postojanje uvjeta za dodjeljivanje supsidijarne zaštite u skladu sa članom 105. stav 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Istaknuto je da je potrebno imati u vidu da se supsidijarna zaštita primjenjuje samo ukoliko ne postoji nikakva veza između rizika od povreda iz člana 105. stav 3. (izloženost smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju i nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili ozbiljna prijetnja po život lica civila uslijed neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba) i bilo koga od pet razloga određenih definicijom izbjeglice. U konkretnom slučaju kao osnov postavljenog zahtjeva utvrđeni su šiitska etnička pripadnost i nametnuto političko mišljenje. Ministarstvo sigurnosti je utvrdilo da apelantica, u slučaju povratka u Irak, nije u opasnosti da bude podvrgnuta ozbiljnom kršenju ljudskih prava zbog razloga određenih definicijom izbjeglice. Ministarstvo sigurnosti, analizirajući apelanticin iskaz, nije utvrdilo postojanje bilo kakvih drugih elemenata (izvan osnova određenih definicijom izbjeglice) koji bi apelanticu izlagali stvarnom riziku od smrtne kazne, odnosno pogubljenja, mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja ili ozbiljne prijetnje po život ili lica civila uslijed neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, što bi bio osnov za odobrenje supsidijarne zaštite.
16. Imajući u vidu sve navedeno, Ministarstvo sigurnosti je utvrdilo da je zahtjev za međunarodnu zaštitu neosnovan, te je odlučilo kao u dispozitivu rješenja.
17. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 010784 12 U od 21. novembra 2012. godine, donesenom u upravnom sporu, odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv Rješenja Ministarstva sigurnosti broj UP-107/1-41-1-22-9/12 od 10. juna 2012. godine o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu.
18. Vijeće za upravne sporove Suda BiH je u obrazloženju presude navelo da je osporenim rješenjem Ministarstvo sigurnosti konačno odbilo apelanticin zahtjev za međunarodnu zaštitu iz razloga što je u postupku utvrdilo da se radi o neosnovanom zahtjevu u skladu sa odredbama člana 109. st. 1. i 6, člana 110. stav 2. tačka c) i člana 116. stav 1. tačka c) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da je Ministarstvo sigurnosti ispitalo postojanje uvjeta za dodjeljivanje supsidijarne zaštite u skladu sa članom 105. stav 3. navedenog zakona. Vijeće za upravne sporove je ocijenilo da je pravilan zaključak Ministarstva sigurnosti da nisu ispunjeni uvjeti propisani citiranim zakonom da se apelantici odobri međunarodna zaštita. Ovo zbog toga što je odredbom člana 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu propisano da je međunarodna zaštita status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu, a izbjeglica je, u skladu sa Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i protokola iz 1967. godine, stranac koji se, usljed osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj grupi ili svojih političkih mišljenja, nalazi van zemlje svog državljanstva, a koji ne može ili zbog straha neće da traži zaštitu u zemlji porijekla. Dakle, prema ovoj odredbi, međunarodna zaštita se odobrava strancu koji ima status izbjeglice prema definiciji i pojmu izbjeglice koji je propisan Konvencijom i Protokolom o statusu izbjeglica i prema kojem se izbjeglicom smatra svako lice koje se, zbog osnovanog straha od proganjanja zbog rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi, nađe izvan zemlje svog državljanstva. Prema navedenoj konvenciji i protokolu, ne smatra se da je lice lišeno zaštite zemlje svog državljanstva ako se bez ikakvog razloga zasnovanog na osnovanom strahu ne stavi pod zaštitu zemlje čije državljanstvo ima ili stranac koji bi se izložio stvarnom riziku u zemlji porijekla.
19. Dalje je navedeno da polaznu osnovu za ispitivanje ispunjenosti uvjeta za dodjelu međunarodne zaštite prema definiciji izbjeglice čini iskaz podnosioca zahtjeva, te da u konkretnom slučaju iz apelanticinih navoda u tužbi i iz intervjua koji je dala u postupku donošenja rješenja jasno proizlazi da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnijela zbog toga što su članovi porodice kod koje je živjela i radila tri godine bili pripadnici partije Bass, te zbog toga što pripada etničkoj grupi šiita, kao i da u zemlji porijekla nema nikoga, a da je u BiH zaključila brak sa državljaninom BiH. Na osnovu navedenog, Vijeće za upravne sporove je zaključilo da se apelantica nije našla izvan zemlje čije državljanstvo ima zbog opravdanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj grupi, dakle, iz razloga zbog kojih se, u smislu citiranih propisa, strancu odobrava međunarodna zaštita. Osim navedenog, istaknuto je da apelantica u toku postupka nije dokazala na čemu se temelji njen strah od fizičkog i psihičkog maltretiranja u zemlji porijekla, te koji su valjani razlozi da se ne stavi pod zaštitu nadležnih organa u zemlji porijekla, kako je to propisano Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Protokola o statusu izbjeglica.
20. Vijeće za upravne sporove Suda BiH nije moglo prihvatiti apelanticinu tvrdnju da joj lično prijeti opasnost u slučaju povratka u Irak. Po ocjeni Vijeća za upravne sporove, apelantica nije dokazala da joj, u slučaju povratka u zemlju porijekla, prijeti opasnost po život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da joj u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Ovaj zaključak Sud BiH je temeljio na apelanticinom iskazu datom prilikom intervjua. Istaknuto je da apelantica svoje subjektivno osjećanje straha od progona temelji na činjenici da su članovi porodice kod koje je živjela i radila tri godine bili pripadnici partije Bass, te zbog toga što pripada etničkoj skupini šiita, ističući da u zemlji porijekla nema nikoga, a da je u BiH zaključila brak sa državljaninom BiH. Međutim, ovakav zahtjev, po mišljenju Vijeća za upravne sporove Suda BiH, ne može se sagledavati u kontekstu međunarodne zaštite zbog toga što prijetnje ili povrede koje bi bile osnov straha ne potječu od državnog organa vlasti zemlje porijekla. Iz iskaza podnositeljice zahtjeva nije se mogao utvrditi nijedan ozbiljan razlog neprijateljstva lokalnog stanovništva, niti je podnositeljica zahtjeva imala bilo kakav konkretan sukob. Prema izvještajima o stanju poštivanja ljudskih prava u Republici Irak, Ureda za demokratiju, ljudska prava i rad međunarodnih nevladinih organizacija za 2010. godinu, izvještajima Human Rights Watcha, izvještaja Amnesty Internationala, može se utvrditi da je postignut određeni napredak u pogledu sigurnosne situacije u Iraku. U izvještajima se navodi da je nivo nasilja bitno niži i da je ispod prosječnog nivoa, da postoji određena tendencija napada na vladine organe, ali da snage sigurnosti uspijevaju da drže sigurnosnu situaciju stabilnom. Nadalje, istaknuto je da je apelantica napustila Irak prije 17 godina, pa svoj strah od povratka vezuje za sigurnosnu situaciju koja je bila u tom periodu, te pošto apelantica u zemlji porijekla nije imala politički angažman, niti je lično bila u sukobu sa pripadnicima sunitske etničke skupine, to se povrede kojima je bila izložena u periodu 1995. godine mogu smatrati kao povrede koje su pogađale generalno cijelo stanovništvo. U obrazloženju presude je dalje istaknuto da je Ministarstvo sigurnosti, razmatrajući apelanticin status djeteta nepoznatih roditelja, ispitalo mogućnost stjecanja državljanstva za lica koja potječu od nepoznatih roditelja, te da je utvrđeno da irački Zakon od državljanstvu iz 2006. godine članom 3. propisuje da se lice smatra Iračaninom ako su mu Iračani otac ili majka ili ako potječe od nepoznatih roditelja, ali je rođeno u Iraku, siroče rođeno u Iraku se, u slučaju nepostojanja suprotnih dokaza, smatra rođenim u Iraku. Shodno navedenom propisu, apelantica bi u Iraku mogla da stekne iračko državljanstvo ukoliko ga ne posjeduje i integrira se u društvo u zemlji porijekla.
21. Zatim, Vijeće za upravne sporove Suda BiH je istaklo da su apelanticini navodi da je u braku sa državljaninom BiH bez osnova za odlučivanje po zahtjevu za međunarodnu zaštitu, jer brak sa državljaninom BiH može biti osnova za odobrenje privremenog boravka o čemu se odlučuje u odvojenom postupku i koji provodi posebna organizaciona jedinica Ministarstva sigurnosti.
22. Razmatrajući osnovani strah kroz subjektivni element, Apelaciono vijeće Suda BiH je ocijenilo da nema posebnih individualnih ponašanja i iskustava koji daju osnov za osjećanje da u odnosu na apelanticu postoji stvarni i razuman rizik za život i slobodu. Ovo zbog toga što apelantica nije predložila niti jedan dokaz koji bi predstavljao osnov za zaključak da joj, u slučaju povratka u zemlju porijekla, prijeti opasnost po život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da joj u zemlji porijekla prijeti opasnost da bi bila izložena mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u smislu odredaba člana 105. stav 3. citiranog zakona. Prethodna saznanja mogu predstavljati osnov za strepnju u pogledu situacije u zemlji porijekla, ali ona nisu istovremeno dokaz da i sada postoji stvarna opasnost ili rizik za život uslijed neselektivnog nasilja, odnosno da bi, u slučaju povratka, u odnosu na apelanticu postojala mogućnost lišavanja slobode i postupanja suprotno zahtjevima i zagarantiranim pravima iz Evropske konvencije iz 1950. godine, te Konvencije o sprečavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja iz 1984. godine. Stoga je, po ocjeni Vijeća za upravne sporove Suda BiH, neosnovan apelanticin prigovor da Ministarstvo sigurnosti nije izvršilo adekvatnu procjenu individualnog zahtjeva apelantice za pružanje međunarodne zaštite u BiH, te je Ministarstvo sigurnosti pravilno zaključilo da apelantica ne ispunjava uvjete za dodjelu izbjegličkog statusa.
23. Vijeće za upravne sporove Suda BiH je ocijenilo neosnovanim i apelanticin prigovor da Ministarstvo sigurnosti u postupku za međunarodnu zaštitu nije ispitalo postojanje uvjeta za dodjeljivanje supsidijarne zaštite u skladu sa članom 105. stav 3. Zakona o boravku i kretanju stranaca i azilu, jer je smatralo da je Ministarstvo sigurnosti ispitalo stvarnu opasnost da li apelantica može biti izložena nečovječnom postupanju. Naime, supsidijarna zaštita primjenjuje se samo ukoliko ne postoje uvjeti predviđeni članom 105. stav 2. citiranog zakona, jer se kao drugi vid međunarodne zaštite dodjeljuje iz razloga i pod okolnostima koji nisu obuhvaćeni definicijom izbjeglice, odnosno primjenjuje se ukoliko ne postoji nikakva veza između rizika od povrede i nekog od razloga iz definicije izbjeglice. Članom 105. stav 3. propisano je da povredu u navedenom kontekstu čini smrtna kazna ili pogubljenje, mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje ili ozbiljna individualna prijetnja po život ili lica civila uslijed neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili oružanog sukoba. Vijeće za upravne sporove Suda BiH je istaklo da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prijetnje nasiljem nad žrtvom mogu predstavljati nečovječno postupanje u slučaju da su dovoljno realne i direktne. S tim u vezi je istaknuto da je procjenu sigurnosne situacije u Iraku razmatrao i Evropski sud, postupajući po aplikaciji broj 31098/10 [presuda od 7. februara 2012. godine u predmetu Al- Hamdani protiv Bosne i Hercegovine u kojoj je Evropski sud nakon analize tač. 42. do 52. zaključio da je aplikacija aplikanta u odnose na navode o povredi člana 3. Evropske konvencije u vezi sa stanjem u Iraku nedopustiva, jer je „očito neosnovana“], te je utvrdio da opća situacija nasilja uobičajeno sama po sebi ne podrazumijeva kršenje člana 3. u slučaju protjerivanja. Međutim, sud nikad nije isključio mogućnost da opća situacija nasilja u jednoj zemlji odredišta može biti dovoljnog intenziteta da podrazumijeva da bi svako upućivanje u nju neizbježno predstavljalo kršenje člana 3. Evropske konvencije. Ipak, sud bi takav pristup zauzeo samo u najekstremnijim slučajevima općeg nasilja, gdje postoji stvarni rizik od nehumanog postupanja time što bi pojedinac tom nasilju bio izložen po svom povratku. U konkretnom slučaju, po mišljenju Vijeća za upravne sporove Suda BiH, apelantica nije dokazala da joj, u slučaju povratka u zemlju porijekla, prijeti opasnost za život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da joj u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje.
24. Presudom Apelacionog vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 010784 12 Uvp od 4. februara 2013. godine odbijen je zahtjev za preispitivanje sudske odluke koji je apelantica podnijela protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 010784 12 U od 21. novembra 2012. godine.
25. Apelaciono vijeće za upravne sporove je ocijenilo da je pravilan zaključak Vijeća za upravne sporove da u konkretnom slučaju nema posebnih individualnih ponašanja i iskustva koja daju osnov za osjećanje da u odnosu na apelanticu postoji stvarni i razumni rizik za život i slobodu. Ovo zbog toga što apelantica nije predložila niti jedan dokaz koji bi predstavljao osnov za zaključak da joj, u slučaju povratka u zemlju porijekla, prijeti opasnost po život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da joj u zemlji porijekla prijeti opasnost da bi bila izložena mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u smislu odredbe člana 105. stav 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Pri tome je, po mišljenju Apelacionog vijeća za upravne sporove, Vijeće za upravne sporove ocijenilo pravilnim zaključak Ministarstva sigurnosti zasnovan na izvještajima mjerodavnih nevladinih organizacija o stanju ljudskih prava u Republici Irak iz kojih se može utvrditi da je postignut određen napredak u pogledu sigurnosne situacije u Iraku, kao i ocjenu činjenica utvrđenih na osnovu intervjua sa apelanticom.
26. Također je ukazano da je pravilno ocijenjena i činjenica da je apelantica u braku sa državljaninom Bosne i Hercegovine s obzirom na to da ta činjenica nema utjecaja za odlučivanje po zahtjevu za međunarodnu zaštitu, nego eventualno može biti osnova za odobravanje privremenog boravka, i to u odvojenom postupku koji provodi posebna organizaciona jedinica Ministarstva sigurnosti.
IV.Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
27. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelantica je navela da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da Sud BiH nije suštinski ispitao njene tvrdnje da postoji stvarni rizik da bi njena prava garantirana članom 3. Evropske konvencije bila ugrožena njenim vraćanjem u zemlju porijekla. Smatra da apelacija pokreće ozbiljno pitanje u okviru značenja navedenog člana 3. prema kojem je pozitivna obaveza države, odnosno u konkretnom slučaju Suda BiH, da ispita sve predvidive okolnosti i posljedice apelanticinog vraćanja u zemlju porijekla, posebno njene lične okolnosti koje se ogledaju u tome da je žena u naročito ranjivoj poziciji, tj. da je žena bez zaštite muškarca i porodice. Apelantica posebno ukazuje da svi noviji izvještaji u potpunosti potvrđuju opću negativnu situaciju neselektivnog nasilja u Iraku uz naznaku povećanja stope nasilja u 2012. godini. S tim u vezi, apelantica navodi redovne izvještaje Federalnog ureda za migracije i azil Savezne Republike Njemačke u odnosu na iskaze o sve goroj situaciji u Iraku u 2013. godini. U dopunama apelacije, također, ukazuje na okolnosti u pogledu sigurnosne situacije u Iraku.
b) Odgovor na apelaciju
28. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na koja se u apelaciji poziva, te predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
29. Ministarstvo sigurnosti je u odgovoru interpretiralo svoje rješenje, te zaključilo da su neosnovani apelanticini navodi da će povratkom u zemlju porijekla biti izložena povredama člana II/3.b) Ustava BiH i člana 3. Evropske konvencije, tj. mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
V.Relevantni propisi
30. U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH» broj 36/08),u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase: Član 91.
(Princip zabrane vraćanja «non-refoulement») (1) Stranac neće, ni na koji način, biti protjeran ili vraćen («refoulement») na granicu teritorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Zabrana vraćanja ili protjerivanja («non-refoulement») odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, također, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju.
Član 105.
(Definicija međunarodne zaštite) (1) U smislu ovog zakona, međunarodna zaštita je status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uslove za supsidijarnu zaštitu.
(2) Izbjeglica je, u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967., stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi van zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu.
(3) Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispunjava uslove iz stava (2) ovog člana, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili lice civila zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje. Član 109.
(Postupak i nadležnost za donošenje rješenja o međunarodnoj zaštiti) (1) Zahtjeve za međunarodnu zaštitu razmatra i rješenje donosi Ministarstvo u sjedištu.
(2) Rješenje se donosi pojedinačno nakon obavljenog posebnog ispitnog postupka u kojem se utvrđuju sve odlučne činjenice, okolnosti i dokazi značajni za donošenje odluke. U toku postupka podnosiocu zahtjeva mora se omogućiti da iznese sve okolnosti koje su mu poznate, da ima pristup svim raspoloživim dokazima, kao i da predloži izvođenje pojedinih dokaza.
[...] Član 110.
(Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (1) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan ako se zahtjev zasniva na razlozima koji ne predstavljaju osnovu za priznanje statusa iz člana 105. (Definicija međunarodne zaštite) ovog zakona.
(2) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan i ako:
[...]
c) se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka s ciljem sticanja međunarodne zaštite u BiH;
Član 110.
(Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (1) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan ako se zahtjev zasniva na razlozima koji ne predstavljaju osnovu za priznanje statusa iz člana 105. (Definicija međunarodne zaštite) ovog zakona.
(2) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan i ako:
c) se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka s ciljem sticanja međunarodne zaštite u BiH;
31. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH» broj 87/12, stupio na snagu 13. novembra 2012. godine) relevantna odredba glasi:
Član 68.
(3)Svi predmeti koji do stupanja na snagu ovog zakona nisu pravosnažno okončani, završit će se po odredbama propisa koji su na snazi u vrijeme pokretanja postupka, a u predmetima u kojima do stupanja na snagu ovog zakona nije doneseno prvostepeno rješenje postupak će se nastaviti po ovom zakonu.
32. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 19/02 i 88/07) relevantne odredbe glase:
Član 34. stav 1.
Sud rješava spor, po pravilu, na bazi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Član 35.
Zakonitost pobijanog konačnog upravnog akta Sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe.
Član 37. stav 2.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 010784 12 Uvp od 4. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. februara 2013. godine a apelacija je podnesena 7. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
38. Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
39. Apelantica navodi da povredu člana 3. Evropske konvencije vidi u tome što, ukoliko bude primorana da napusti Bosnu i Hercegovinu i ako bude izručena u zemlju porijekla, postoji stvarni rizik da će biti podvrgnuta mučenju i nehumanom ili ponižavajućem tretmanu.
40. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Suda BiH okončan postupak po apelanticinom zahtjevu za odobrenje međunarodne zaštite u Bosni i Hercegovini, te da je Sud BiH u osporenoj odluci utvrdio da protjerivanje apelantice iz Bosne i Hercegovine u zemlju porijekla ne bi značilo kršenje apelanticinih prava zagarantiranih članom II/3.b) Ustava BiH i članom 3. Evropske konvencije.
41. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman ili ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode prema nekim licima. Pri tome intenzitet i trajanje tih postupaka moraju biti takvi da oni, u suštini, dovode do povrede navedenih ustavnih prava.
42. Apelantica je istakla da joj je ovo pravo povrijeđeno u postupku u kojem joj je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu i naloženo da dobrovoljno napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica poziva na povredu navedenog prava, jer je u postupku, koji je okončan osporenim odlukama, utvrđeno da ne postoje razlozi za usvajanje apelanticinog zahtjeva za međunarodnu zaštitu u skladu sa odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da ne postoje uvjeti za dodjeljivanje supsidijarne zaštite u smislu navedenog zakona, što će, prema apelanticinim tvrdnjama, imati posljedicu da će biti vraćena u zemlju porijekla gdje će biti podvrgnuta torturi i nehumanom tretmanu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su nadležni upravni organi (Ministarstvo sigurnosti) i Sud BiH proveli postupak u kojem su utvrđivali da li postoje razlozi za usvajanje apelanticinog zahtjeva za međunarodnu zaštitu i zaključili da u konkretnom slučaju nema posebnih individualnih ponašanja i iskustava koji daju osnov za osjećanje da u odnosu na apelanticu postoji stvarni i razumni rizik za život i slobodu, jer apelantica nije predložila niti jedan dokaz koji bi predstavljao osnov za zaključak da joj, u slučaju povratka u zemlju porijekla (Irak), prijeti opasnost po život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da joj u zemlji porijekla prijeti opasnost da bi bila izložena mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u smislu odredbe člana 105. stav 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da ne postoji realna opasnost da bi apelantica u zemlji porijekla mogla biti izložena tretmanu koji je zabranjen članom 3. Evropske konvencije.
43. Ustavni sud zapaža da se u kontekstu utvrđivanja uvjeta za usvajanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, u skladu sa Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu, mora utvrditi individualna opasnost za pojedinca i ta opasnost mora biti realna, a ne samo moguća. U konkretnom slučaju nadležni organi (Ministarstvo i Sud BiH) su utvrdili da apelantica nije dokazala da postoje razlozi zbog kojih njoj lično prijeti opasnost po život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da joj u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Nadležni organi su utvrdili da su sve okolnosti na koje apelantica ukazuje općepoznate i prepoznatljive, a njene izjave u odnosu na boravak i eventualne opasnosti su vrlo nejasne i kontradiktorne, jer nije potpuno upoznata sa situacijom u Iraku.
44. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da su pri ocjeni stanja u zemlji porijekla Ministarstvo sigurnosti i Sud BiH ocijenili brojne informacije o situaciji u zemlji porijekla, i to izvještaj Amnesty Internationala o stanju ljudskih prava u Iraku u 2011. godini, izvještaj o stanju poštivanja ljudskih prava u Iraku Ureda za demokratiju, ljudska prava i rad (Bureau of Democracy, Human Rights, and Labor), izvještaj američkog Ministarstva vanjskih poslova (State Departmenta) za 2010. godinu od 8. aprila 2011. godine, izvještaj britanskog Home Officea, Granične policije Velike Britanije od 25. marta 2011. godine, izvještaj Human Rights Watcha pod naslovom “Ljudska prava u Iraku osam godina nakon invazije US ” i izvještaj Human Rights Watcha iz 2011. godine o događajima iz 2010. godine, Informativnog lista UNHCR-a o Iraku iz maja 2011. godine u kojima je navedeno da je opća sigurnosna situacija u zemlji značajno poboljšana, te da je nasilje na najnižem nivou od 2007. godine. Dakle, nadležni organi su u okolnostima apelanticinog slučaja savjesno i detaljno ispitali da li postoje razlozi za usvajanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, te utvrdili da ne postoje razlozi za njegovo usvajanje i o tome dali jasno obrazloženje. Osim toga, kao što je ukazao i Sud BiH, procjenu sigurnosne situacije u Iraku razmatrao je i Evropski sud u više svojih odluka, te je utvrdio da opća situacija nasilja uobičajeno sama po sebi ne podrazumijeva kršenje člana 3. Evropske konvencije u slučaju protjerivanja. Međutim, sud nikad nije isključio mogućnost da opća situacija nasilja u jednoj zemlji odredišta može biti dovoljnog intenziteta da podrazumijeva da bi svako upućivanje u nju neizbježno predstavljalo kršenje člana 3. Evropske konvencije. Ipak, sud bi takav pristup zauzeo samo u najekstremnijim slučajevima općeg nasilja, gdje postoji stvarni rizik od nehumanog postupanja time što bi pojedinac tom nasilju bio izložen po svom povratku. U predmetu J. K. i drugi protiv Švedske Evropski sud je ukazao da je u više od pet proteklih godina u brojnim predmetima koji se odnose na deportacije u Irak zaključio da opća situacija u Iraku nije tako ozbiljna da bi, sama po sebi, bila uzrok za kršenje člana 3. Evropske konvencije u slučaju povratka lica u tu zemlju (vidi, npr., F. H. protiv Švedske, broj 32621/06, § 93, presuda od 20. januara 2009. godine, M.Y.H. i drugi protiv Švedske, broj 50859/10, § 57, presuda od 27. juna 2013. godine, i A. A. M. protiv Švedske, broj 68519/10, § 63, presuda od 3. aprila 2014. godine). U navedenom predmetu Evropski sud, također, primjećuje da se situacija značajno pogoršala od juna 2014. godine, kad su ISIS i pridružene snage započele veću ofanzivu na sjeveru Iraka, ali, ipak, nema nijednog međunarodnog izvještaja o Iraku koji bi doveo Sud do zaključka da je opća situacija u Iraku toliko ozbiljna da, sama po sebi, predstavlja povredu člana 3. Evropske konvencije u slučaju da se lice vrati u tu zemlju (vidi, Evropski sud, J. K. i drugi protiv Švedske, presuda od 19. oktobra 2015. godine, tač. 54-55).
45. Osim toga, apelantica nije, u suštini, isticala da je samo opća situacija u Iraku razlog koji bi trebalo da spriječi njenu deportaciju u tu zemlju, već je ukazala na ličnu okolnost da će kao sama i neudata žena biti posebno ranjiva i izložena tretmanu koji zabranjuje član 3. Evropske konvencije.
46. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u više svojih odluka (vidi, npr., navedenu presudu M.Y.H. i drugi protiv Švedske) ukazao da izvještaji nacionalnih i međunarodnih organizacija svjedoče o teškom položaju žena u Iraku (ibid., strana 27, § 33. već citiran, vidi, također, izvještaj UNAMI, § 28. već citiran). Kao što je već navedeno, apelantica, ukoliko se vrati u Irak, vjerovatno će živjeti sama, bez zaštite društvene mreže, konkretno zaštite koju potencijalno pružaju muški srodnici. Ipak, prema stavu Suda, ne može se smatrati da su opći rizici koji idu uz status neudate žene u Iraku sami po sebi dostigli prag zlostavljanja koje je zabranjeno članom 3. Konvencije (op. cit., M.Y.H. i drugi protiv Švedske, § 71).
47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da donošenjem osporene odluke Suda BiH nije došlo do kršenja člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelanticinog prava da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni zagarantiranog članom II/3.b) Ustava BiH i članom 3. Evropske konvencije, jer u konkretnom postupku nisu utvrđene značajne osnove da se vjeruje da bi apelantica, u slučaju protjerivanja u zemlju porijekla, bila podvrgnuta postupanju suprotnom članu 3. Evropske konvencije.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman