Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5395/15 (M. G. i drugi)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5395/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5395/15, rješavajući apelacije Milenka Gavrića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Milenko Gavrić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013504 14 Gž od 28. septembra 2015. godine;

N. H., protiv presude Sud Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 016828 15 Gž od 21. septembra 2015. godine;

Osman Jusupović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 359243 15 Rev od 17. novembra 2015. godine;

Adisa Karahmetović, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 115537 15 Rev od 22. oktobra 2015. godine;

Marijo Pejić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013294 14 Gž od 26. oktobra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5395/15 Milenko Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 4. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013504 14 Gž od 28. septembra 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je apelantova tužba koju je podnio protiv tužene Bosne i Hercegovine –Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, a kojom je tražio da sud obaveže tužnog da ga postavi na formacijsko mjesto pukovnika i isplati mu razliku plaća za period od jula 2003. do februara 2013. godine, te uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. U postupku je utvrđeno da, budući da je apelant predmetnu tužbu sudu podnio 31. jula 2013. godine, a da je imao saznanje da neće biti raspoređen na formacijsko mjesto sa činom pukovnika na osnovu dopisa tuženog od 27. januara 2011. godine, proizilazi da je apelant sudsku zaštitu zatražio nakon isteka jednogodišnjeg roka od dana saznanja za povredu prava, a koji je propisan odredbama člana 83. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine. Zbog navedenog, zaključeno je da je apelantova tužba neblagovremena.

2. AP-5425/15 N. H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Fuad Golić advokat iz Sarajeva, podnio je 4. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Sud Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 016828 15 Gž od 21. septembra 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Bosna i Hercegovina-Državna regulatorna agencija za radijacijsku i nuklearnu sigurnost Bosne i Hercegovine isplati neisplaćene plaće za period od jula 2011. do juna 2014. godine, prema koeficijentima između 3,55 i 4,20. U postupku je utvrđeno da je apelant rješenjem tužene od 9. augusta 2010. godine imenovan za pomoćnika direktora tužene u Sektoru za pravne, kadrovske, opće i finansijske poslove, kao i da mu je rješenjem direktora tužene utvrđen koeficijent za obračun osnovne plaće prema koeficijentu 3,55, platni red B5. Budući da apelant nije izjavljivao žalbu protiv navedenog rješenja direktora tužene o određivanju koeficijenta, niti se u predmetnom parničnom postupku opredijelio za pobijanje pomenutog rješenja, u predmetnom postupku se ne može preispitivati zakonitost i pravilnost pomenutog pravosnažnog rješenja. Zbog navedenog, sud je zaključio da, budući da je tužena donijela rješenje o određivanju koeficijenta za obračun plaće, a čija se pravilnost, dakle, u ovom sporu ne preispituje, jer to nije predmet spora, proizilazi da je tužena pravilno izvršila obračun plaće apelanta za sporni period na temelju pomenutog rješenja, te da je apelantov tužbeni zahtjev kojim traži isplatu plaća po većem koeficijentu neosnovan.

3. AP-5583/15 Osman Jusupović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Jablanice, kojeg zastupa Halil Mušinović advokat iz Konjica, podnio je 18. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 359243 15 Rev od 17. novembra 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Granit d.d. Jablanica u stečaju isplati iznos od 944,28 KM na ime otpremnine, dok je u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi naknadi štetu koju trpi zbog gubitka prava na naknadu za vrijeme nezaposlenosti postupak prekinut do pravomoćnog okončanja upravnog postupka koji se vodi u Službi za zapošljavanje Hercegovačko-neretvanskog kantona. Sud je zaključio da je apelantovo potraživanje po osnovu otpremnine nastalo u toku odvijanja stečajnog postupka te da predstavlja dug iz stečajne mase prema odredbi člana 42. Zakona o stečajnom postupku, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu osnovan. Nadalje, sud je zaključio da osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva u pogledu naknade štete zavisi od odluke u upravnom postupku, a koji je zaključkom Službe za zapošljavanje Hercegovačko-neretvanskog kantona prekinut do okončanja stečajnog postupka nad tuženim, a budući da je sud u konkrentom slučaju vezan za odluku upravnog tijela do njenog donošenja, kao prethodnog pitanja, ne postoje pretpostavke za odlučivanje o ovom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva. Zbog navedenog, donesena je odluka kao u izreci presude.

4. AP-5586/15 Adisa Karahmetović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, podnijela je 18. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 115537 15 Rev od 22. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonita odluka tužene JP BH Pošta d.o.o. Sarajevo o otkazu ugovora o radu apelantice, te da se naloži tuženoj da sa apelanticom zaključi novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme i rasporedi je na poslove koje je obavljala prije donošenja odluke o otkazu, odnosno da je rasporedi na radno mjesto stručnog saradnika za komercijalne poslove u službi za ekonomsko finansijske poslove u Centru Pošta Tuzla, u skladu sa stručnom spremom VSS-VII stepen-diplomirani ekonomista, sa svim pravima koja joj pripadaju za to radno mjesto, kao i da joj tužena naknadi štetu zbog manje isplaćenih plaća u iznosima i za periode koji su bliže navedeni u izreci presude. U postupku je utvrđeno da je apelantica kod tužene bila raspoređena na radno mjesto stručnog saradnika za komercijalne poslove, te da joj je odlukom tužene otkazan ugovor o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme, nakon čega je apelantica raspoređena na radno mjesto suradnik za komercijalne poslove, budući da je novim Pravilnikom o radu i sistematizaciji poslova i radnih mjesta tužene uslov za radno mjesto stručnog saradnika za komercijalne poslove posjedovanje visoke stručne spreme i to najmanje četiri godine studija. Sud je istakao da, budući da apelantica nije završila četvorogodišnji studij, ona nije niti mogla biti postavljena na pomenuto radno mjesto za koje nije imala uslove, pa proizilazi da osporavana odluka tužene o otkazu ugovora o radu i ponuda izmijenjenog ugovora nije nezakonita. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je apelantičin tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan.

5. AP-5613/15 Marijo Pejić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Hamid Džandžanović advokat iz Sarajeva, podnio je 22. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013294 14 Gž od 26. oktobra 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje zaključka drugostepene disciplinske komisije tužene Radio televizije Bosne i Hercegovine, kao i odluka prvostepene disciplinske komisije tužene. U postupku je utvrđeno da je od strane prvostepene disciplinske komisije tužene apelant oglašen odgovornim za težu povredu radne obaveze, za koju mu je izrečena disciplinska sankcija u vidu novčane kazne od 10% od osnovne plaće za period od tri mjeseca. Sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu utvrđene povrede pravila disciplinskog postupka, a budući da je predmetni disciplinski postupak u međuvremenu obustavljen od strane drugostepene disciplinske komisije jer je prestankom radnog odnosa apelanta kod tužene bespredmetno utvrđenje disciplinske odgovornosti i donošenje odluke o eventualnoj disciplinskoj mjeri, apelant nema pravnog interesa za poništenje spornih odluka tužene. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5395/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5395/15 (M. G. i drugi) | Sudska praksa | Aktio