Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2928/15 (V. A.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2928/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-2928/15, rješavajući apelacije Vesne Alpeza i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Vesna Alpeza protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 I 006379 14 Rev od 28. aprila 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 006379 14 Gž od 17. aprila 2014. godine;
Jovanka Đurić i Dijana Đurić protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 010353 15 Gž 2 od 22. septembra 2015. godine;
Ismail Selimović protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 013569 15 Gž od 24. decembra 2015. godine;
M.I. protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Mal 009437 15 Gž od 22. decembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2928/15 Vesna Alpeza (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Robert Leko, advokat iz Širokog Brijega, podnijela je 10. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 I 006379 14 Rev od 28. aprila 2015. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelantice i potvrđena drugostepena presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 I 006379 14 Gž od 17. aprila 2014. godine u predmetu radi isplate duga. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3619/11 od 17. septembra 2014. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP-2720/14), konstatuje se da je konačna meritorna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena presuda Kantonalnog suda od 17. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelantica obavezana da tužitelju Mikrokreditna fondacija „LOK“ Sarajevo isplati novčani iznos od 8.791,16 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju konačne odluke, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio iz svih provedenih dokaza da nespornim proizlazi da je 2008. godine apelantica kao prvotužena od tužitelja primila iznos od 11.888,00 KM i to na račun koji je lično otvorila u banci, pa kod činjenice da ona nije potpisala ugovor o kreditu sa tužiteljem, zaključeno je da ona bez pravnog osnova primila navedeni iznos novca od tužitelja, koji mu nije vratila nego je isti dala zetu S.B. Dalje je navedeno da, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno prvostepeni sud zaključuje da, u skladu sa odredbama člana 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, pa primjenjuje odredbe čl. 210. i 277. Zakona o obligacionim odnosima u predmetnoj pravnoj stvari usvajajući predmetni tužbeni zahtjev. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da činjenica da je apelantica primljeni iznos novca dala trećoj osobi, po ocjeni Kantonalnog suda ne oslobađa apelanticu od obveze vraćanja onog što je primila bez pravnog osnova. Imajući u vidu navedeno, konačna odluka je donesena primjenom odredbe člana 226. ZPP.
2. AP-190/16 Jovanka Đurić i Dijana Đurić (u daljnjem tekstu: apelantice), iz Buletića-Teslić, koje zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnijele su 8. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 010353 15 Gž 2 od 22. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom su apelantice, kao zakonske nasljednice umrlog S.Đ., obavezane da tužiocu J.V. solidarno isplate novčani iznos od 13.000,00 KM na ime povrata novca koji je dat za kupovinu putničkog vozila, koji je vraćen umrlom S.Đ., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana nastanka obaveze (2000. godine). Apelantice su, također, obavezana da tužitelju naknade troškove postupka. U obrazloženju konačne odluke, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo, odnosno zaključio da su se u radnjama prednika apelantica stekla obilježja krivičnog djela prevare iz člana 239. stav 3. Krivičnog zakona RS, te je na taj način riješio prethodno pitanje u pogledu odgovornosti za nastalu štetu, a za šta je ovlašten u smislu odredbe člana 12. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu. ZPP). Kako je utvrđeno da je prednik apelantica na prevaran način oštetio apelanta za navedeni novčani iznos, a kako nije sporno da su apelantice zakonske nasljednice umrlog S.Đ., zaključeno je da samim tim one odgovaraju za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine. S tim u vezi je konstatovano da nije sporno da su apelantice naslijedile imovinu znatno veće vrijednosti od duga njihovog prednika tužiocu, te da slijedom toga tužilac ima pravni osnov za potraživanje prema apelanticama. Na kraju je navedeno da je i pravilan zaključak prvostepenog suda da potraživanje tužioca nije zastarjelo u smislu odredbe člana 377. Zakona o obligacionim odnosima, tim prije što je procesnim radnjama suda u krivičnom postupku prekidana zastara. Imajući u vidu navedeno, osporena konačna odluka je donesena primjenom odredbe člana 226. ZPP.
3. AP-801/16 Ismail Selimović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zvornika, kojeg zastupa Ibrahim Omerović, advokat iz Kalesije, podnio je 19. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 013569 15 Gž od 24. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, u predmetu radi neosnovanog bogaćenja, odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev (od 3. decembra 2012. godine) kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji stana (60% vrijednosti stana), koji ugovor je apelant 14. februara 1992. godine zaključio da pravnim prednikom tužene (JU Rekreativno-sportski centar „Zvornik“ iz Zvornika), te da se tužena obaveže da mu vrati ono što je primila po tom ugovoru, tj. kupoprodajnu cijenu od 23.970,00 KM. Apelant je, također, obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je ispravan stav prvostepenog suda da je apelantov predmetni tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što tužbu nije podnio u zastarnom roku (10 godina) iz odredbe člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). s tim u vezi je dalje Okružni sud istakao da se u predmetnoj pravnoj stvari ne radi naknadi štete, već o neosnovanom bogaćenju u smislu odredbe člana 210. stav 1. ZOO, budući da je tužena zaprimila od apelanta određeni novčani iznos na ime cijene dijela od 60% predmetnog stana po osnovu ništavog ugovora o kupoprodaji, odnosno bez valjanog pravnog osnova. Imajući u vidu navedeno, osporena odluka je donesena primjenom odredaba člana 224. stav 1. tačka 2. i člana 226. Zakona o parničnom postupku RS.
4. AP-802/16 M.I. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Dobrića-Tomislavgrad, podnio je 18. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 Mal 009437 15 Gž od 22. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi J.P. „Elektroprivreda HZHB“ d.d. Mostar obaveže da mu, zbog neosnovanog bogaćenja (više naplaćenog iznosa na ime utroška električne energije), isplati novčani iznos od 2.841,25 KM. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je u konkretnoj situaciji apelant, u smislu odredaba čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), bio dužan dokazati činjenice koje predstavljaju osnov njegovog tužbenog zahtjeva, odnosno da je tuženi stekao bez osnova navedeni novčani iznos. Kako apelant tokom postupka te činjenice nije uspio dokazati, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud odbio njegov tužbeni zahtjev, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja. Imajući u vidu navedeno, osporena konačna odluka je donesena primjenom odredbe člana 229. st. 1. i 4. i člana 226. ZPP.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2928/15.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman