Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-532/13 (A. T. iz Kalesije)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-532/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 532/13, rješavajući apelaciju Alosmana Zahirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Alosmana Zahirovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 004751 10 Gž od 15. januara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Alosman Tahirović iz Kalesije (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advija Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 5. februara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 004751 10 Gž od 15. januara 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, te od JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Zavisno društvo „Rudnici Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 17. decembra, a tuženi 21. decembra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 032-0-P-08-001805 od 19. februara 2010. godine obavezao tuženog da apelantu na ime neisplaćenih plaća za period od 1. januara 2004. godine do 1. marta 2006. godine isplati ukupno označeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da kod nadležnog Fonda PIO uplati na ime apelanta doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje u označenom novčanom iznosu.
6. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi, da je na temelju uvida u priložene obračunske liste plaća za apelanta utvrđeno da one sadrže utvrđeni iznos nazvan „korekcija negativna“, te da je isti iznos utvrđen i kao naknada za topli obrok.
7. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je vještak finansijske struke u svom nalazu i mišljenju naveo da je tuženi u spornom periodu apelantu obračunavao plaće za ostvarene sate rada i sate za koje je apelant imao pravo na naknadu plaće, pa da je tako obračunatu plaću umanjivao za iznos naknade sa naznakom „negativna korekcija“ i tako umanjeni iznos isplaćivao apelantu kao naknadu za topli obrok. Nadalje, vještak je naveo da na ovaj iznos tuženi nije obračunavao i plaćao doprinose za PIO. Pri usmenom saslušanju vještak je pojasnio da je termin „negativna korekcija“ internog karaktera, da označava iznos umanjenja obračunate plaće nakon što je utvrđen iznos plaće za isplatu, da je ovaj iznos isplaćivan kao naknada za topli obrok, kao i da na ovaj iznos nisu plaćeni porezi i doprinosi. Vještak je istakao i da „negativna korekcija“ koja je isplaćena kao naknada za topli obrok nema karakter plaće, nego karakter materijalnih troškova na koje se ne uplaćuje doprinos za PIO.
8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je apelant u spornom periodu primao manji iznos plaće od onog koji bi mu pripadao u skladu sa radnim mjestom i obavljenim zadacima. Po ocjeni suda, naknada plaće koju je tuženi isplaćivao u vidu naknade za topli obrok ne može se smatrati plaćom, posebno imajući u vidu da na ovaj iznos nisu plaćeni doprinosi, a zbog čega apelant ne može ostvariti pripadajući iznos starosne penzije. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu manje isplaćenih plaća u označenom periodu osnovan. Tvrdnje tuženog da je ovaj dio zahtjeva neosnovan, jer je apelantu ovaj dio plaće isplaćen kao topli obrok Općinski sud nije prihvatio imajući u vidu da je članom 120. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) osnovica za obračun doprinosa za PIO bruto-plaća zaposlenog pa da bi bilo suprotno navedenoj odredbi obavezati tuženog da uplati doprinose za PIO, a da prethodno nije obavezan i na isplatu manje isplaćenih plaća.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 004751 10 Gž od 15. januara 2013. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu se isplati razlika plaća za označeni period odbio kao neosnovan, dok je u preostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio.
10. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tuženi u relevantnom periodu vršio obračun i isplatu plaće na način da je obračunatu mjesečnu plaću umanjivao za određeni iznos sa naznakom „negativna korekcija“, da je taj dio plaće isplaćivao apelantu kao naknadu za topli obrok, te da na ovaj dio plaće nije plaćao doprinos za PIO, zbog čega taj iznos nije ni ušao u osnov za utvrđivanje visine apelantove penzije.
11. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je kao pravilan ocijenjen stav prvostepenog suda da je tuženi dužan na dio plaće koji je knjižen kao „negativna korekcija“ na apelantovo ime uplatiti pripadajući doprinos za PIO u označenom iznosu, a u skladu sa čl.128. i 129. Zakona o PIO.
12. Najzad, osnovanom je ocijenjena tvrdnja tuženog da je apelantu u spornom periodu potraživani iznos plaće isplaćen kao naknada za topli obrok, pa da bi ponovnom isplatom, ustvari, došlo do duple isplate plaće u ovom dijelu. S tim u vezi, ukazano je da apelant u toku postupka nije osporavao da mu je tuženi u spornom periodu umanjenu obračunatu plaću knjižio i isplatio kao naknadu za topli obrok.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Apelant smatra da je pogrešan stav drugostepenog suda da mu je tuženi već isplatio plaću kroz topli obrok i regres, jer je zakonom konkretno navedeno šta predstavlja plaću, šta su dodaci na plaću, a šta su ostale naknade koje nemaju karakter plaće. Apelant ukazuje da je tuženi, primjenom „negativne korekcije“, isplatio naknade za topli obrok i regres i kao takve ih knjižio, ali da ove naknade nemaju karakter plaće. S tim u vezi je ukazao da član 68. Zakona o radu, član 24. Kolektivnog ugovora u oblasti rudarstva i član 6. stav 4. Općeg kolektivnog ugovora, kojim je definirana plaća zaposlenog, te da prema Kolektivnom ugovoru u oblasti rudarstva naknada za topli obrok predstavlja naknadu po pravu na ishranu u toku rada. Također, apelant smatra da su pogrešno primijenjeni i čl. 6. i 7. Ugovora o radu od 21. januara 2002. godine. Najzad, apelant smatra i da je drugostepeni sud, suprotno članu 120. Zakona o PIO, kao i odredbama Pravilnika o načinu obračunavanja i uplate doprinosa, obavezao tuženog da uplati doprinose iako ga je oslobodio obaveze na isplatu razlike manje isplaćene plaće. U vezi s tim, apelant je ukazao da je osnovica za uplatu doprinosa plaća zaposlenog, pa da je protivno zakonu obavezati tuženog da uplati razliku doprinosa, a da nije obavezan i da isplati razliku plaće. Zbog toga je, po njegovom mišljenju, ovu presudu i nemoguće izvršiti.
15. Apelant tvrdi i da je Kantonalni sud u povodu istog činjeničnog i pravnog pitanja u istom periodu jednoj grupi zaposlenika tuženog dosuđivao i isplatu razlika plaće a njegov zahtjev je odbio zbog drugačijeg pravnog stava, što, po njegovom mišljenju, predstavlja pravnu nesigurnost i povredu prava na pristup sudu.
b) Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na obrazloženje svoje presude, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tuženi je u odgovoru na apelaciju ukazao na član 9. stav 1. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodioca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave („Službene novine FBiH“ br. 44/98 i 48/00), akt Federalnog ministarstva finansija broj 032-02-912/03 od 4.2.2003. godine prema kojim pravna osoba koja se finansira iz vlastitih sredstava svojim internim aktom može utvrditi i veći iznos za topli obrok s tim da će samo za iznos preko propisanog plaćati porez na plaću. S tim u vezi, ukazano je i na zapisnik Jedinice za kontrolu veličine poreznih obaveza Tuzla broj 4657-1/03 iz kojeg proizlazi da je vršio obračun i isplatu toplog obroka u dva dijela, i to dio u bonovima koji se koriste u vlastitim uslužnim objektima i novčani dio. Također, ukazano je da je u ovom zapisniku konstatirano da se novčani dio obračunava na platnoj listi metodom izuzimanja dijela plaće i njegovim iskazivanjem kao topli obrok, te da se pri isplati razdvaja dio novca koji se odnosi na topli obrok od dijela koji se odnosi na isplatu plaće. Stoga je, prema stavu tuženog, jasno da apelantu nije umanjivao plaću za iznose naknade za topli obrok (negativna korekcija), nego je ona isplaćena u skladu sa članom 34. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva („Službene novine FBiH“ broj 49/00), odredbama Zakona o porezu na plaću i Zakona o doprinosima.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 68.
Plate zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
19. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva („Službene novine FBiH“ broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 24.
Mjesečna plata se sastoji od osnovne plate radnog mjesta na kojem zaposlenik radi, dodatka na platu za radni staž, uvećanja plate za rad u otežanim uslovima rada i uvećanja plate po osnovu izvršenja poslova u obimu i kvalitetu koji je veći od uobičajenog i prosječnog.
Poslodavac može zaposleniku isplatiti i poseban stimulativni dodatak na mjesečnu platu.
Osnovna mjesečna plata je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, normalne uslove rada i postignute odgovarajuće rezultate rada.
Osnovna mjesečna plata zaposlenika za poslove najnižeg stepena složenosti ne može biti manja od 60% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 004751 10 Gž od 15. januara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. januara 2013. godine a apelacija je podnesena 5. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud zapaža da apelant apelacijom osporava odluku koja je donesena u parničnom postupku pokrenutom radi zaštite njegovih prava iz radnog odnosa. S obzirom na to da se predmetni postupak odnosi na radni spor, dakle na predmet građanskopravne prirode, to apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24).
28. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju suština apelantovih tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosi na to da je Kantonalni sud osporenom presudom pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženi apelantu već isplatio plaću u punom iznosu, kao i na to da je presudama pobliže navedenim u apelaciji za isti period jednoj grupi zaposlenika tuženog po istom pravnom osnovu isti sud dosuđivao razliku plaće.
29. Ustavni sud podsjeća da je identične navode u vezi sa istim činjeničnim i pravnim pitanjem ispitivao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3518/12 od 12. januara 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ). U ovoj odluci Ustavni sud je ukazao (vidi ta ku 26): “ č Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio sporna pitanja u konkretnom predmetu i da je dao jasne razloge za svoju odluku kojom je preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu manje isplaćene plaće u određenom novčanom iznosu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je traženi iznos plaća već isplaćen apelantu u spornom periodu, s tim što je kod isplate samo označen kao naknada za topli obrok i regres za godišnji odmor ('negativna korekcija'), a kako je to i utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, te da je, shodno tome, apelant neosnovano zahtijevao da mu se već isplaćeni dio plaća ponovno isplati, na što je tuženi osnovano ukazao u žalbi navodima da bi se u tom slučaju radilo o dvostrukoj isplati. Pri tome Ustavni sud ukazuje i poziva se na svoju praksu u predmetima koji su se ticali istih činjeničnih i pravnih pitanja, a koju je izrazio u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 225/12 od 10. aprila 2014. godine – apelacija broj AP 3972/12, Odluka broj AP 2771/12 od 24. aprila 2014. godine – apelacija broj AP 3469/12 i Odluka broj AP 910/12 od 8. maja 2014. godine – apelacija broj AP 4474/12). Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je razmatrao apelacije zaposlenika istog tuženog kao i u konkretnom slučaju, a koje su, također, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda i u kojima su izneseni isti apelacioni navodi kao i u konkretnoj apelaciji u prilog tvrdnjama da je tim presudama (u kojima su, u suštini, dati isti razlozi za odluke da taj sud djelimično uvaži žalbe tuženog i preinači prvostepene presude Općinskog suda na način da odbije njihov tužbeni zahtjev kojim su tražili isplatu manje isplaćene plaće za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu) povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje. Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.”
30. Imajući u vidu sve navedeno, kao i svoju raniju praksu u navedenim predmetima koji su se ticali istih činjeničnih i pravnih pitanja, Ustavni sud smatra da ni u konkretnom slučaju u osporenoj presudi, suprotno apelantovim navodima, nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
31. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
32. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali posebno ne obrazlaže kršenje tog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući te navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ti apelantovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda ne proizlazi da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu manje isplaćene plaće u određenom novčanom iznosu.
34. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman