Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2397/15 (R. D.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2397/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2397/15, rješavajući apelaciju Refika Durića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Refika Durića podnesene zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka, obustavljenog Rješenjem Općinskog suda u Cazinu broj 020-0-I-06-00-5312 od 22. juna 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Refik Durić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokatica iz Cazina, podnio je 14. maja 2015. godine i 25. februara 2016. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Cazinu (u daljnjem tekstu Općinski sud) u predmetu broj 020-0- I-06-00-5312.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Budući da predmetne apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2397/15 i AP 880/16, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2397/15.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 2. juna 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
4. Općinski sud je 22. jula 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj Pr-410/00 od 5. septembra 2006. godine obavezan je tuženi DD „Tvornica žičanih proizvoda“ Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime neisplaćenih plaća i na ime otpremnine za periode pobliže navedene u izreci navedene presude isplati iznose, također pobliže određene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
7. Apelant je 20. decembra 2006. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravomoćne Presude Općinskog suda broj Pr-410/00 od 5. septembra 2006. godine protiv tuženog kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), predlažući izvršenje radi naplate potraživanja, i to popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika.
8. Općinski sud je, postupajući po apelantovom prijedlogu za izvršenje, donio Rješenje broj 020-0-I- 06-00-5312 od 6. maja 2008. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.
9. Općinski sud je 2. marta 2011. godine donio zaključak kojim je apelantu naložio da predujmi troškove postupka.
10. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant podneskom od 31. marta 2014. godine urgirao kod Općinskog suda, tražeći da taj sud uzme predmet u rad i postupa po njemu.
11. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da su sudski izvršitelji, u međuvremenu, izašli na lice mjesta 27. aprila 2011. godine, te da su konstatirali da se izvršenik ne nalazi na adresi navedenoj u prijedlogu za izvršenje, odnosno da kod izvršenika nisu pronađene stvari koje bi se mogle popisati i procijeniti, nakon čega je Općinski sud donio zaključak od 10. aprila 2014. godine kojim je obavijestio apelanta o neuspjeloj pljenidbi, te ga nakon toga pozvao da sudu dostavi novu adresu izvršenika. Nakon što je apelant postupio po nalogu suda, sudski izvršitelji su ponovo izašli na lice mjesta 8. juna 2015. godine, kada su ponovo konstatirali da kod izvršenika nisu pronađene stvari koje mogu biti predmet izvršenja. Općinski sud je 22. juna 2015. godine donio rješenje o obustavi predmetnog postupka. Općinski sud se u obrazloženju predmetnog rješenja pozvao na odredbe člana 125. stav 3. i člana 63. stav 7. Zakona o izvršnom postupku.
12. Nakon toga, što proizlazi iz odgovora na apelaciju i informacija kojima Ustavni sud raspolaže, Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Rješenje broj 01 0 I 010505 15 Gž od 22. januara 2016. godine kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje o obustavi postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je zbog neizvršavanja rješenja o izvršenju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant je kao razloge za podnošenje apelacije istakao nepostupanje Općinskog suda po odobrenom prijedlogu za izvršenje. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, naloži Općinskom sudu da hitno provede izvršenje i donese odluku o provedenom postupku. Osim toga, apelant je predložio da Ustavni sud naloži Vladi Unsko-sanskog kantona da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog neprovođenja izvršenja i nedonošenja odluke u razumnom roku isplati novčanu naknadu prema utvrđenom načelu obračuna isplate novčanog iznosa.
b) Odgovor na apelaciju
14. Općinski sud se u odgovoru na apelaciju ukratko osvrnuo na hronologiju predmetnog postupka koji je u skladu s dostavljenim podacima naveden u činjeničnom stanju.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 63.
Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.
(4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan.
(7) Rješenjem o obustavi izvršenja ukinut će se sve provedene izvršne radnje ako se time ne dira u stečena prava trećih lica.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 125.
Bezuspješan pokušaj pljenidbe (1) Ako se pri pljenidbi ne nađu pokretne stvari koje mogu biti predmet izvršenja sud će o tome obavijestiti tražioca izvršenja koji nije bio prisutan pljenidbi.
(2) Tražilac izvršenja može u roku od tri mjeseca od dana dostave obavijestiti, odnosno od dana pokušane pljenidbe kojoj je bio prisutan predložiti da se pljenidba ponovo provede.
(3) Ako tražilac izvršenja u roku iz stava 2. ovog člana ne predloži ponovno provođenje pljenidbe, ili ako se ni pri ponovnoj pljenidbi ne nađu stvari koje mogu biti predmet izvršenja sud će obustaviti izvršenje.
VI.Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
19. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje neizvršavanja pravomoćnog rješenja kojim je određeno izvršenje na osnovu pravomoćne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.
20. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se realno mora uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
21. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koje je doneseno u izvršnom postupku na osnovu pravomoćne sudske odluke, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.
24. Na osnovu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude izrečene od strane bilo kojeg suda mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od strane bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
a)Period koji se uzima u obzir
30. Ustavni sud zapaža da je apelant pred Općinskim sudom pokrenuo izvršni postupak 20. decembra 2006. godine i da je taj postupak obustavljen rješenjem Općinskog suda od 22. juna 2015. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka jeste period od oko osam i po godina.
b)Analiza razumnosti trajanja postupka
31. U konkretnom slučaju se radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda, smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da predmetni izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno smatra da se u konkretnom slučaju (naplata potraživanja apelanta popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika, veliki broj tražitelja izvršenja, kao i visina novčanih iznosa koji se potražuju) može govoriti o relativno složenom predmetu. Osim toga, s obzirom na činjenicu da je apelant pokrenuo predmetni izvršni postupak radi naplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa, može se izvesti zaključak da je postupak značajan za apelanta.
32. Razmatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant ni na koji način nije doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, nego je, štaviše, svojim podneskom od 31. marta 2014. godine urgirao kod Općinskog suda, tražeći da taj sud uzme predmet u rad. Dakle, apelant je preduzeo sve radnje koje su mu bile na raspolaganju kako bi ubrzao postupke izvršenja.
33. U vezi s predmetom postupka, Ustavni sud smatra da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja, već za efikasno i ekonomično provođenje sudskog postupka.
34. Posmatrajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je tom sudu, nakon što je apelant podnio prijedlog za izvršenje, trebala godina i po da odluči o apelantovom prijedlogu. Ova činjenica ne ide u prilog Općinskom sudu koji ni u svom odgovoru nije ponudio opravdanje za ovaj period neaktivnosti. Nadalje, Ustavni sud zapaža, a što proizlazi iz odgovora na apelaciju, da su sudski izvršitelji izlazili na lice mjesta u dva navrata, i to prvi put 27. aprila 2011. godine i drugi put 8. juna 2015. godine, kada su konstatirali da se izvršenik ne nalazi na adresi navedenoj u prijedlogu za izvršenje, odnosno da kod izvršenika nisu pronađene stvari koje mogu biti predmet izvršenja. Nakon toga je Općinski sud 22. juna 2015. godine donio rješenje o obustavi predmetnog postupka, a koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 22. januara 2016. godine.
35. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o specifičnom postupku izvršenja budući da su sudski izvršitelji u dva navrata pokušali izvršiti pljenidbu pokretnih stvari izvršenika, međutim bezuspješno s obzirom da su konstatirali da nisu pronađene stvari koje mogu biti predmet izvršenja, što je objektivna okolnost koja se ne može staviti na teret Općinskom sudu. Iako je u konkretnom slučaju predmetni izvršni postupak obustavljen, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon početne neaktivnosti donio rješenje o izvršenju, da su sudski izvršitelji u dva navrata izlazili na lice mjesta i u konačnici konstatirali da nisu pronađene pokretne stvari izvršenika koje bi mogle biti predmet izvršenja. Imajući u vidu sve činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da je postojala određena neaktivnost Općinskog suda u početnom periodu, međutim, posmatrajući postupak u cjelini, Općinski sud je u razumnim rokovima preduzimao procesne radnje u cilju okončanja predmetnog postupka, a u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku FBiH, odnosno svojim radnjama nije bitnije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud zapaža da u ponašanju Općinskog suda nema ničega što bi ukazivalo na neopravdanu neaktivnost i odugovlačenje postupka.
36. Ustavni sud, na osnovu navedenog i uzevši u obzir sve faktore, zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Pitanje naknade nematerijalne štete
37. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se zbog dužine trajanja postupka isplati naknada na ime nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je prema članu 74. Pravila Ustavnog suda ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“ u ovom izvršnom postupku, apelantu ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.
Ostali navodi
38. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud zapaža da ove navode apelant nije obrazložio da bi se Ustavni sud mogao upustiti u ispitivanje konkretnih navoda, pa budući da se apelant samo paušalno pozvao na kršenje navedenih prava, te da ih suštinski dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi s navodnim kršenjem prava na pravično suđenje, i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava, koje nije ničim obrazloženo, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku kao segmenta prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i uz okolnost da je postupak obustavljen jer je evidentno da je do obustave došlo iz objektivnih razloga koji se ne mogu staviti na teret Općinskom sudu, pri čemu je Općinski sud do obustave predmetnog postupka postupao efikasno u okviru svojih procesnih mogućnosti.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman