Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5211/15 (M. M. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Bračna stečevina
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5211/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5211/15, rješavajući apelacije Mire Marić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mira Marić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 015440 14 U od 16. oktobra 2015. godine i Fatima Beganović, Fikreta Čehajić, Šuhreta Hadžajlić, Edvin Krajnović i Tarik Krajnović protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 082081 15 Už od 22.
januara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-5211/15 Mira Marić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Prnjavora, koju zastupa Advokatska kancelarija „Topić“ iz Banje Luke, podnijela je 26. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 015440 14 U od 16. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelantice podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu ponavljanja postupka eksproprijacije. U predmetnoj pravnoj stvari je odbačen, kao podnesen od neovlaštenog lica, zahtjev apelantice za ponavljanje postupka okončanog rješenjem Republičke uprave za geodetsko i imovinsko-pravne poslove Banja Luka- Područna jedinica Prnjavor od 28. maja 2009. godine. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je nespornim utvrđeno da je N.M. stvarni i faktički posjednik i vlasnik nepokretnosti koja je bila predmetom postupka eksproprijacije, slijedom čega je zaključeno da je bez utjecaja činjenica da je apelantica zaključila sa njim brak 1979. godine, te da u smislu odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona RS ta imovina predstavlja zajedničku imovinu. S tim u vezi je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno odbacio svojim zaključkom apelanticin prijedlog za ponavljanje postupka eksproprijacije, pri tom pravilno ističući da je pitanje, da li neka imovina čini zajedničku imovinu stečenu tokom trajanja bračne zajednice, posebno i odvojeno pitanje o kojem se ne odlučuje u postupku eksproprijacije, već u posebnom postupku pred nadležnim sudom. U tom smislu je dalje navedeno da se postupku eksproprijacije kao vlasnik imovine smatra ono lice koje je kao takvo uknjiženo u zemljišnim knjigama, odnosno drugoj javnoj evidenciji o nepokretnostima, jer bi pravdanje drugačijeg stava nesumnjivo dovelo do pravne nesigurnosti i nemogućnosti korištenja podataka iz javnih evidencija o nepokretnostima. Dakle, zaključeno je da međusobni odnos apelantice sa N.M. po osnovu bračne tečevine nije bio od utjecaja na odluku donesenu u postupku eksproprijacije, pa tako ona i nije ovlašteno lice za podnošenje prijedloga za ponavljanje tog postupka. Imajući u vidu navedeno, osporena odluka je donesena primjenom odredbe člana 31. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima RS.
2. AP-859/16 Fatima Beganović, Fikreta Čehajić, Šuhreta Hadžajlić, Edvin Krajnović i Tarik Krajnović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Brčkog, Orašja i Tešnja, koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 22. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 082081 15 Už od 22. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijena njihova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu eksproprijacije. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je utvrđeno da predmetna parcela apelanata nije, u smislu odredbe člana 7. Zakona o eksproprijaciji nekretnina, predstavljala preostali dio nekretnine, odnosno nije bila predmetom djelomične eksproprijacije, nego predmet postupka potpune eksproprijacije od kojeg je korisnik eksproprijacije odustao. Slijedom navedenog činjeničnog utvrđenja je Apelacioni sud zaključio da je stoga neosnovano ukazivanje apelanata da je prvostepeni upravni organ „morao provesti vještačenje po vještaku građevinske i geodetske struke, koji mogu utvrditi da je predmet eksproprijacije pojas u širini od 50m u kojem se ne gradi ništa“ i nakon toga odlučiti o njihovom zahtjevu za eksproprijaciju preostalog dijela parcele. Također je istaknuto da apelanti bez osnove tvrde da je prvostepeni upravni akt nezakonit, jer se jednim upravnim aktom obustavlja postupak eksproprijacije između različitih parcela i različitih vlasnika. Po ocjeni Apelacionog suda, svrsishodno je i opravdano da se jednim zaključkom obustavi postupak potpune eksproprijacije nekretnina različitih vlasnika, a koje se nalaze u istoj katastarskoj opštini. Imajući u vidu navedeno, osporena konačna odluka je donesena primjenom odredbe člana 32. Zakona o upravnom sporu BDBiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5211/15.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman