Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-478/16 (H.B.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Pravo na odbranu
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Pritvor
- Uslovi pritvora ili zatvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-478/16
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 478/16, rješavajući apelaciju H.B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l) i člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija H.B. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003795 16 Kž 3 od 15. januara 2016. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003795 15 Kv 7 od 30. decembra 2015. godine u odnosu na zabranu mučenja, nečovječan ili ponižavajući tretman ili kaznu iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.B. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003795 16 Kž 3 od 15. januara 2016. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003795 15 Kv 7 od 30. decembra 2015.
godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. H.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupaju Siniša Đorđević i Miodrag Tufegdžić, advokati iz Doboja, podnio je 28. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003795 16 Kž 3 od 15. januara 2016. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 003795 15 Kv 7 od 30. decembra 2015. godine. Apelant je u apelaciji, takođe, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo rješenje Vrhovnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 4. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovor na apelaciju 12. i 15. februara 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 003795 15 Kv 7 od 30. decembra 2015. godine produžen je pritvor protiv apelanta i drugih optuženih M.S., R.Z., D.V., N.S., M.S. i M.D. nakon potvrđivanja optužnice Tužilaštva od 24. decembra 2015. godine kojom se terete za krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i po tom rješenju može trajati najduže dvije godine sa obavezom kontrole opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Pritvor je produžen po osnovu iz člana 197 stav 1 tačka v. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu:
ZKPRS).
6. U obrazloženju rješenja je navedeno se ročište u odnosu na apelanta zbog njegove bolesti (pokušao samoubistvo u pritvorskoj jedinici) moralo održati prije ročišta zakazanog za ostale optužene. Navedeno iz razloga što je apelant 28. decembra 2015. godine upućen odmah u Psihijatrijsku bolnicu Sokolac i izdata je naredba sudije za prethodno saslušanje za njegovo sprovođenje. Stoga je prvostepeni sud odmah zakazao ročište za saslušanje apelanta na okolnosti zbog kojih se predlaže produženje pritvora, odnosno njegovo ukidanje. Kako nijedan izabrani branilac nije mogao odmah pristupiti na ročište (advokat Miodrag Tufegdžić se nalazio van grada, a advokat Siniša Đorđević je odbio da dođe), Okružni sud je bio prinuđen da apelantu za ovo ročište postavi branioca po službenoj dužnosti, advokata Damira Spreču. Navedeni branilac je naveo da ostaje kod pisanog prijedloga za ukidanje pritvora podnesenog od branioca-advokata Siniše Đorđevića, te se protivio prijedlogu tužioca za produženje pritvora. Apelant je odbio da se izjasni o prijedlogu za produženje pritvora.
7. Ukazano je da je branilac apelanta, advokat Siniša Đorđević naveo da apelant nije osuđivan ni za ovo ni za drugo djelo, da je on sudu uz prijedlog dostavio originalni primjerak potvrđene optužnice Opštinskog suda u Orašju, koja je potvrđena 23. decembra 2015. godine, a optužnica Tužilaštva je potvrđena 25. decembra 2015. godine, pa kada se uporede ove optužnice u odnosu na apelanta kome se stavlja na teret uzgajanje i nabavka konoplje, proizilazi da se radi o istom periodu, da se djelo desilo na području drugog suda i kao takvo se uzima kao kvalifikatorna okolnost, što je nedopustivo. Istaknuo je da apelant nema nijednog razloga da uzgaja opojne droge, već to radi za potrebe svog oca koji je 20 godina uživalac heroina, te da ostaje kod pisanog prijedloga za ukidanje pritvora njegovom branjeniku.
8. Ukazano je da je apelantov branilac Miodrag Tufegdžić osporio osnovanu sumnju kao opšti uslov za određivanje pritvora tvrdnjama da je u optužnici Kantonalnog tužilaštva u Orašju navedeno da je M.B. priznao da je na apelantovom imanju uzgajao opojnu drogu, te da smatra da je na strani 11. optužnice apelantu presuđeno tako što tužilac navodi „da se apelant bavi proizvodnjom…“. Po mišljenju ovog apelantovog branioca, biljke i oprema koji su nađeni kod apelanta, što je njegov otac priznao, ne mogu imati dva postupka za isto djelo u istom periodu.
9. Okružni sud je naveo da razlozi zbog kojih je osumnjičenima bio određen pritvor rješenjem sudije za prethodni postupak od 3. oktobra 2015. godine, te rješenjem od 30. oktobra 2015. godine produžen, po mišljenju Okružnog suda, i dalje egzistiraju, odnosno da se stanje stvari u pogledu osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje pritvora nije promijenilo, što je rezultiralo potvrđivanjem optužnice od sudije za prethodno saslušanje. Ukazano je da osnovana sumnja da su optuženi učinili krivično djelo koje im se stavlja na teret proizilazi iz brojnih dokaza priloženih uz optužnicu a prije svega iz rezultata posebnih istražnih radnji koje su sprovedene prema optuženima, među kojima je i apelant, i to nadzora i tehničkog snimanja obavljenih telefonskih razgovora i razmijenjenih pisanih i slikovnih poruka, te e-mail poruka koje su primane i upućivane sa mobilnih telefona koje su koristili optuženi, te tajnog praćenja i tehničkog snimanja osumnjičenih lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima. Dalje je Okružni sud naveo da su iz sprovedenih istražnih radnji vidljivi kontakti između optuženih R.Z. i S.M., kao i kontakti između S.M. i apelanta koji su se vodili radi kupovine opojne droge, te daljnji kontakti optuženog M.S. sa N.S., M.S., D.V. i M.D. Istaknuto je da su, s tim u vezi, policijski službenici izvršili određena oduzimanja predmeta, odnosno opojne droge koja se nesporno dovodi u vezu sa predmetnim krivičnim djelom i koja je dovedena u vezu sa transkriptima razgovora između samih optuženih, što potvrđuje osnovanu sumnju da su izvršili predmetno krivično djelo.
10. Okružni sud je naveo da se optuženi apelant u dužem vremenskom periodu bavi proizvodnjom opojne droge, a što proizilazi iz zapisnika o izvršenom pretresu koji je izvršio MUP Posavskog kantona - Policijska uprava Orašje od 15. jula 2015. godine. Istaknuto je da je tom prilikom sačinjena i foto-dokumentacija iz koje je vidljivo da je prilikom pretresa oduzeta veća količina stabljika konoplje, sjemenke indijske konoplje, kao i lampe za uzgoj indijske konoplje da bi potom, nakon dva i po mjeseca, odnosno 1. oktobra 2015. godine vršen pretres po naredbi Okružnog suda, te je ponovo pronađena veća količina biljne materije za koju je vještačenjem utvrđeno da se radi o opojnoj drogi Cannabis sativa L. Takođe, iz monitorisanog razgovora između M.S. i apelanta proizilazi da je prodana veća količina opojne droge.
11. Dalje je navedeno da su po naredbi Okružnog suda izvršeni pretresi kod optuženih, te su oduzete određene količine opojne droge a takođe privremeno su oduzeti telefoni i SIM kartice koji su nakon toga po naredbi Okružnog suda pretreseni i vještačeni u Upravi kriminalističke policije MUP-a RS o čemu su sačinjeni pisani nalazi pojedinačno za svakog optuženog. Na osnovu navedenih dokaza, te brojnih ostalih dokaza koji su taksativno nabrojani u optužnici i priloženi uz optužnicu Okružni sud je našao da su se u radnjama optuženih lica, među kojima je i apelant, stekla sva obilježja krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, čime je ispunjen opšti uslov za određivanje pritvora koji se traži u smislu člana 197 ZKPRS.
12. U odnosu na postojanje posebnog razloga za pritvor, proizilazi da je osnovan prijedlog Tužilaštva da se u odnosu na optužene, među kojima je i apelant, produži pritvor zbog osnova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, jer se stanje stvari u pogledu osnova za pritvor nije promijenilo. Po mišljenju Okružnog suda, postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi, među kojima je i apelant, i nakon potvrđivanja optužnice, ukoliko bi se našli na slobodi, mogli ponoviti krivično djelo.
13. Konkretno, u odnosu na apelanta je navedeno da, iako do sada nije osuđivan prema podacima iz krivične evidencije, naročite okolnosti ukazuju da postoji bojazan da bi mogao ponoviti krivično djelo, što se vidi upravo u okolnostima izvršenja djela, jer je evidentno da apelant, i nakon što je njegovo porodično domaćinstvo bilo pretreseno 15. jula 2015. godine, nije prekinuo kriminalnu aktivnost, nego nastavio da se kontinuirano bavi izvršenjem djela, odnosno da nabavlja i proizvodi opojnu drogu, što proizilazi iz zapisnika o izvršenom pretresu koji je izvršio MUP Posavskog kantona - Policijska uprava Orašje. Ukazano je da iz foto-dokumentacije sačinjene prilikom vršenja pretresa proizilazi da je od apelanta tom prilikom oduzeta veća količina stabljike konoplje, sjemenke indijske konoplje, kao i lampe za uzgoj indijske konoplje da bi potom nakon dva i po mjeseca, odnosno tačnije 1. oktobra 2015. godine, kada je vršen pretres po naredbi Okružnog suda, kod apelanta ponovo pronađena veća količina biljne materije, kao i sjemenki, a za koju je biljnu materiju vještačenjem utvrđeno da se radi o opojnoj drogi Cannabis sativa L.
14. Po mišljenju Okružnog suda, u radnjama „svih osumnjičenih ima elemenata organizovanosti s obzirom na količinu droge pronađene kod pojedinih osumnjičenih a koji su međusobno bili uvezani telefonskim kontaktima, te djelo vršili u jednom dužem vremenskom periodu“ (počev od 3. juna 2015. godine do 1. oktobra 2015. godine,) što dodatno ukazuje na mogućnost ponavljanja djela.
15. Istaknuto je ne stoji ni tvrdnja apelantove odbrane da se apelantu sudi za isto djelo pred dva suda, jer radnje koje se apelantu stavljaju na teret a koje su sadržane u optužnici nisu radnje iz optužnice Kantonalnog tužilaštva Posavskog kantona iz Orašja.
16. Protiv prvostepenog rješenja apelant i ostali optuženi su podnijeli žalbe. Vrhovni sud je Rješenjem broj 13 0 K 003795 16 Kž 3 od 15. januara 2016. godine navedene žalbe odbio kao neosnovane.
17. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su branioci apelanta, advokati iz Doboja Siniša Đorđević i Miodrag Tufegdžić, koji su izabrani branioci, te advokat Damir Sprečo iz Doboja, koji je rješenjem Okružnog suda od 28. decembra 2015. godine postavljen za branioca po službenoj dužnosti, žalbe izjavili zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sa prijedlogom da se prvostepeno rješenje preinači i apelant pusti na slobodu, ili rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
18. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani argumenti iz žalbe branilaca apelanta, advokata Siniše Đorđevića i Miodraga Tufegdžića, u prilog tvrdnji da je u postupku donošenja prvostepenog rješenja povrijeđeno pravo na odbranu i time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS.
19. Istaknuto je da je održavanje ročišta za izjašnjenje po prijedlogu tužioca za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, koje je u odnosu na apelanta održano 28. decembra 2015. godine, dakle prije ročišta određenog naredbom prvostepenog suda od 25. decembra 2015. godine (za 30. decembar 2015. godine za sve optužene), zahtijevala situacija uzrokovana postupcima apelanta i obaveze hitnosti u postupanju ,u smislu odredbe člana 196 stav 4 ZKPRS. Istaknuto je da je apelantov pokušaj samoubistva u pritvorskoj jedinici i njegovo upućivanje od specijaliste psihijatrije iz bolnice „Sveti apostol Luka“ u Doboju sa preporukom tretmana u Psihijatrijskoj bolnici otvorenog tipa u Sokocu (kako to proizilazi iz potvrde te zdravstvene ustanove od 28. decembra 2015. godine), kao i njegovo odvođenje u navedenu zdravstvenu ustanovu nesumnjivo zahtijevalo hitnost suda u postupanju.
20. Vrhovni sud je naveo da je hitnost postupanja u smislu navedene odredbe postavljena kako u obavezi organa koji učestvuju u postupku, tako i branilaca u svim segmentima. U vezi sa navedenim, iz spisa predmeta proizilazi da je prvostepeni sud uložio potrebne napore pa i one u skladu sa odredbom člana 88 stav 1 ZKPRS da obezbijedi prisustvo izabranih branilaca ili jednog od njih održavanju ročišta od 28. decembra 2015. godine kao zakonskog uslova u smislu odredbe člana 196 stav 2 u vezi sa članom 202.stav 2 tačka v) ZKPRS a nakon toga, s obzirom da se radi o obaveznoj odbrani, postavljen je apelantu branilac po službenoj dužnosti, advokat Damir Sprečo iz Doboja. Time je apelantu, po mišljenju Vrhovnog suda, obezbijeđeno pravo na odbranu u formalnom i materijalnom smislu, što potvrđuje i sadržaj zapisnika sa tog ročišta iz kojeg proizilazi činjenica da apelant, osim što se protivio održavanju ročišta u prisustvu branioca po službenoj dužnosti, nije ni on niti njegov branilac na bilo koji način iskazao ili ispoljio sumnju u sposobnost apelanta da učestvuje u postupku.
21. Po mišljenju Vrhovnog suda, u obrazloženju prvostepenog rješenja data je analiza i ocjena dokaza pribavljenih u dosadašnjem toku istrage, a priloženih uz optužnicu, te je dato detaljno i valjano obrazloženje o postojanju osnovane sumnje za svakog optuženog pojedinačno. Izneseni su sadržaji dokaza pribavljeni sprovođenjem posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija i oni su ocijenjeni međusobno i u povezanosti sa privremeno oduzetim predmetima, te rezultatima odgovarajućih vještačenja. Dakle, imajući u vidu sve te dokaze ocijenjene u prvostepenom rješenju, po ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da postoji osnovana sumnja da su optuženi počinili krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS za koje se terete optužnicom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravilnu primjenu odgovarajućeg zakonskog propisa, što je imalo kao posljedicu kršenje prava na pravično suđenje. Dalje ukazuje da su prekršena apelantova prava koja su se odnosila na sposobnost apelanta da adekvatno učestvuje u postupku, pravo na izbor branioca, kao i pravo apelanta da se njegovom braniocu, kao i njemu samom obezbijedi adekvatno vrijeme i uslovi potrebni za pripremanje odbrane. Ističe da je apelant 28. decembra 2015. godine u prostorijama Okružnog zatvora u Doboju pokušao izvršiti samoubistvo, da je ostavio oproštajno pismo, te je nakon toga prebačen u dobojsku bolnicu. Navodi da je ročište povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora započelo u prisustvu branilaca po službenoj dužnosti bez saglasnosti apelanta. Navodi da apelantovi branioci fizički nisu bili u mogućnosti da pristupe ročištu, jer su bili van teritorije Okružnog suda i sud je kontaktirao s njima putem telefona. Nije prihvaćen apelantov prijedlog da se ročište odgodi za popodne tog dana ili sutra. Ističe da, iako je pokušao izvršiti saumoubistvo samo nekoliko sati prije ročišta, postupajuće vijeće je utvrdilo da je on sposoban da prisustvuje ročištu. Smatra da on nije bio sposoban da adekvatno zaštiti svoja prava. Smatra da ni u pravnom, ni u suštinskom smislu nije prisustvovao ročištu na kojem se odlučivalo o produženju pritvora apelantu, budući da postavljeni branilac nije imao vremena za pripremu odbrane, niti je apelantu u smislu člana 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije omogućeno da sam sebi izabere branioca.
b) Odgovor na apelaciju
23. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su u osporenom rješenju tog suda dati razlozi u pogledu apelantovih žalbenih tvrdnji na koje ponovo ukazuje apelacijom. Predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
24. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je tačno da je ročište za izjašnjenje o prijedlogu tužioca za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice u odnosu na apelanta održano 28. decembra 2015. godine, odnosno prije ročišta zakazanog naredbom suda od 25. decembra 2015. godine za 30. decembar 2015. godine za sve optužene. Istaknuto je da je navedeno zahtijevala situacija prouzrokovana postupcima apelanta i obaveza hitnosti u postupanju, u smislu odredbe člana 196 stav 4 ZKPRS. Ukazano je da je apelant pokušao samoubistvo u pritvorskoj jedinici i da ga je uputio specijalista psihijatar iz bolnice „Sveti apostol Luka“ u Doboju sa preporukom tretmana u Psihijatrijsku bolnicu otvorenog tipa u Sokocu, a što je vidljivo iz potvrde zdravstvene ustanove od 28. decembra 2015. godine, kada je apelant vođen u navedenu ustanovu. Po mišljenju Okružnog suda, sve je to zahtijevalo hitnost suda u postupanju u smislu odredbe člana 194 stav 4 ZKPRS, koja propisuje dužnost svih organa koji učestvuju u postupku i organima kojim im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću, što znači i branilaca u svim segmentima.
25. Dalje je Okružni sud naveo da je postupajući sudija preduzeo sve potrebne mjere kako bi se održalo ročište za izjašnjenje apelanta povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora poslije potvrđene optužnice, kao i prijedloga njegovog branioca, advokata Siniše Đorđevića za ukidanje pritvora apelantu u skladu sa odredbom člana 88 stav 1 ZKPRS na način da se obezbijedi prisustvo izabranih branilaca. Ukazano je da u tom smislu u spisu postoji službena zabilješka iz koje je vidljivo da se, nakon više pokušaja, nije moglo obezbijediti prisustvo izabranih branilaca, jer se jedan od njih nalazio izvan grada dok je drugi odbio da dođe na ročište. Stoga je apelantu postavljen branilac po službenoj dužnosti, advokat Damir Sprečo iz Doboja, koji je prisustvovao ročištu održanom 28. decembra 2015. godine. Okružni sud smatra da je na osnovu navedenog apelantu bilo obezbijeđeno pravo na odbranu i u formalnom i u materijalnom smislu, a što je vidljivo i što potvrđuje sadržaj zapisnika sa tog ročišta iz kojeg proizilazi da apelant, osim što se protivio održavanju ročišta u prisustvu branioca po službenoj dužnosti, nije ni na koji način ispoljio sumnju u sposobnost da učestvuje u postupku, već je naprotiv aktivno učestvovao i izražavao svoje protivljenje održavanju ročišta i prisustvu branioca po službenoj dužnosti nakon čega je doneseno rješenje 30. decembra 2015. godine, a nakon što su saslušani i izabrani branioci apelanta Siniša Đorđević i Miodrag Tufegdžić. Na osnovu navedenog Okružni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije predmetna apelacija preuranjena, budući da je krivični postupak protiv apelanta i dalje u toku, odnosno da nije okončan pravosnažnom presudom. U odnosu na član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3 Evropske konvencije, ukazuje da apelant u apelaciji nije niti jednim argumentom ukazao na povredu navedenog prava, te da bi bilo bespredmetno apelaciju ispitivati po navedenom osnovu. Tužilaštvo smatra da u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti u primjeni relevantnih propisa, kao i da nema povreda koje se odnose na apelantovo učešće u postupku, povredu prava na izbor branioca, kao i prava na adekvatno vrijeme za pripremu odbrane.
V. Relevantni propisi
27. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:
Član 88.
(1) Lica koja učestvuju u postupku, osim optuženog, mogu se o pozivu za glavni pretres ili drugom pozivu, kao i o odluci o odgađanju glavnog pretresa ili drugih zakazanih radnji, obavijestiti telegramom ili telefonom, ako se prema okolnostima može pretpostaviti da će obavijest obavljenu na taj način primiti lice kome je upućena.
Član 196.
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).
(3) Tužilac je dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu. (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
(6) Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o kome će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. (7) Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dopuštena.
(8) Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su od značaja za ukidanje pritvora, sud neće donijeti posebno rješenje.
Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i (...)
Član 202. st. 1. i 2. tačka v) (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora i
28. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03,108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) relevantna odredba glasi: Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od tri do deset godina. (2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
31. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava iz člana 6 st. 1 i 3 tač. b) i c) Evropske konvencije (proizvoljna primjena prava, učestvovanje u postupku, adekvatno vrijeme i uslovi za pripremu odbrane, pravo na izbor branioca), Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije preuranjena.
33. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 13 0 K 003795 16 Kž 3 od 15. januara 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 28. januara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
36. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije.
Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni
37. Član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
(…) b)Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni;
Član 3 Evropske konvencije glasi:
Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
38. Ustavni sud napominje da član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3 Evropske konvencije štite jedno od «apsolutnih prava» od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupiti, a smisao zaštite koju pruža ovo pravo jeste da se spriječe, onemoguće i sankcionišu postupci koji izazivaju mučenje i nehuman i ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime sprovode nad nekim licima. Radi se, dakle, o pozitivnoj obavezi države prema Evropskoj konvenciji, odnosno obavezi državnih vlasti da preduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Evropskoj konvenciji (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2009/08 od 9. jula 2010. godine, stav 44, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
39. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra neophodnim, prije razmatranja okolnosti apelantovog slučaja, ukazati na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud, presuda Milenko Toth protiv Hrvatske, aplikacija broj 64674/01 od 9. jula 2002. godine, u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj je u pogledu člana 3 Evropske konvencije, u odnosu na prigovore ljekarskog tretmana u pritvoru, usvojen standard dokaza «van razumne sumnje», a takav dokaz može proizilaziti i iz niza dovoljno jakih, jasnih i saglasnih zaključaka.
40. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da sve vrste grubog postupanja ne spadaju u djelokrug člana 3 Evropske konvencije. S tim u vezi, Evropski sud je, od samog početka, sasvim jasno stavio do znanja da zlostavljanje mora imati minimalni nivo okrutnosti da bi spadalo u djelokrug člana 3 Evropske konvencije. Međutim, takođe je prihvaćeno da je ponekad teško povući liniju između okrutnog postupanja, s jedne strane, i kršenja člana 3 Evropske konvencije, s druge strane. U predmetu Irska protiv Velike Britanije Evropski sud je jasno ukazao da je procjena minimalnog stepena okrutnosti relativna: ona ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što je trajanje takvog postupanja, fizičke i mentalne posljedice, u nekim slučajevima, polna pripadnost, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi, Evropski sud, presuda Irska protiv Velike Britanije od 18. januara 1978. godine, Serija A broj 25, str. 65, i presuda Tekin protiv Turske od 9. juna 1998, ECHR 1998-IV, stav 52). Ovo su pojmovi koji se stalno ponavljaju u sudskoj praksi Evropskog suda. U predmetu Soering Evropski sud je dodao da stepen okrutnosti „ovisi o svim okolnostima premeta, kao što su priroda i kontekst takvog postupanja ili kažnjavanja, način i metoda izvršavanja“, kao i od faktora koji su već pomenuti u odlukama koje su citirane (vidi, Evropski sud, presuda Soering protiv Velike Britanje od 7. jula 1989, Serija A broj 161, stav 100).
41. Nadalje, Evropski sud uvijek i iznova postavlja član 3 Evropske konvencije paralelno sa članom 2 Evropske konvencije (pravo na život) kao jedno od najtemeljnijih prava zaštićenih Evropskom konvencijom čiji je suštinski cilj zaštititi lični dignitet i fizički integritet. Evropski sud podsjeća države da se ponašanje žrtve ni u kom slučaju ne može uzeti kao opravdanje za pribjegavanje zabranjenom postupku. S tim u vezi čak i u najtežim okolnostima kao što je borba protiv terorizma i organizovanog kriminala, Evropska konvencija apsolutno zabranjuje torturu i nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Činjenica da li je neko lice počinilo ili nije terorističko ili neko drugo teško krivično djelo irelevantna je u određivanju da li je postupanje prema tom licu predstavljalo kršenje zabrane zlostavljanja (vidi, Evropski sud, presuda Assenov i dr. protiv Bugarske od 28. oktobra 1998. godine, stav 93).
42. Kada se govori o licima lišenim slobode, polazište u procjeni da li je bilo zlostavljanja predstavlja određivanje da li, kao prvo, uopšte, jeste ili nije korišćena fizička sila protiv tih lica. Praktično pravilo koje je postavio Evropski sud je da primjena fizičke sile nije bila izričito izazvana ponašanjem lica lišenog slobode i da time predstavlja kršenje prava prema članu 3 Evropske konvencije. Navedeno proizilazi iz činjenice da je svrha člana 3 Evropske konvencije zaštititi ljudsko dostojanstvo i fizički integritet, te prema tome, svako pribjegavanje fizičkoj sili umanjuje taj dignitet (vidi, Evropski sud, presuda Ribitsch protiv Austrije od 4. decembra 1995. godine, Izvještaji o presudama i odlukama iz 1996, str. 26, stav 34).
43. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u fazi pritvora veoma bitno da pravni sistem omogućava osnovne garancije protiv zlostavljanja. Te garancije su: pravo lica lišenog slobode (pritvorenog lica) da treća strana po njegovom izboru (član porodice, prijatelj) bude obaviještena o njegovom/njenom pritvoru, pravo na advokata i pravo da zahtijeva medicinski pregled koji će obaviti ljekar po sopstvenom izboru. Navedeno bi se trebalo primjenjivati od samog početka lišavanja slobode (vidi 2. opšti izvještaj Evropske komisije za sprečavanje torture (CPT) 1992, paragraf 36).
44. Ustavni sud primjećuje da, kada Evropski sud ispituje materijalne povrede člana 3 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, nastoji utvrditi da li se povreda doista i dogodila. U tom smislu, Evropski sud podsjeća da „navodi o zlostavljanju moraju biti potkrijepljeni odgovarajućim dokazima“ (vidi, Evropski sud, presuda Đurđević protiv Hrvatske (2011. god.) stav 79). Standard dokaza koji je prihvaćen u slučajevima navoda o zlostavljanju je standard dokaza „izvan razumne sumnje“ (vidi, Evropski sud, presuda Ananyev i drugi protiv Rusije (2012. god.), stav 121).
45. Zatim, Ustavni sud podsjeća da najvažnija pozitivna obaveza države u pogledu člana 3 Evropske konvencije, sa proceduralnog aspekta člana 3 Evropske konvencije, jeste sprovođenje djelotvorne službene istrage u slučajevima zlostavljanja prema standardima koje je uspostavio Evropski sud. Upravo najčešća povreda člana 3 Evropske konvencije s proceduralnog aspekta je obaveza preduzimanja djelotvorne službene istrage u slučaju prijave ili saznanja za zlostavljanje. Da bi postojala obaveza države u pogledu preduzimanja istrage, potrebno je da postoji zahtjev ili prigovor o kojem se može raspravljati, odnosno vjerodostojna tvrdnja (credible assertion) pojedinca da je pretrpio ozbiljno zlostavljanje od državnih vlasti protivno članu 3 Evropske konvencije (vidi već citiranu presudu Đurđević protiv Hrvatske, stav 83). Pri tome kakvu će istragu Evropski sud smatrati djelotvornom ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja i o prirodi optužbe. Zadovoljenje standarda „djelotvorne istrage“ ne sadržava i zahtjev da istraga mora rezultirati osudom. Dovoljno je da su postignuti standardi u vezi s načinom na koji je ona sprovedena.
46. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je apelant 28. decembra 2015. godine u pritvorskoj jedinici pokušao da izvrši samoubistvo. Iz apelantovih navoda, kao i dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da je nakon tog događaja apelant odveden u zdravstvenu ustanovu, odnosno bolnicu „Sveti apostol Luka“ u Doboju, kojom prilikom ga je pregledao ljekar, specijalista psihijatar koji je dao preporuku da se apelant uputi u Psihijatrijsku bolnicu otvorenog tipa u Sokocu, zbog čega je sudija za prethodno saslušanje izdao naredbu za njegovo sprovođenje u navedenu bolnicu. Dakle, proizilazi da su nadležni organi u pritvorskoj jedinici u kojoj je apelant bio smješten na okolnost apelantovog pokušaja samoubistva reagovali brzo i efikasno na način da je apelantu pružena adekvatna medicinska pomoć i preduzete radnje radi daljnjeg apelantovog liječenja. Iz navedenog Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant, nakon pokušaja samoubistva, kao ni prije toga, bio izložen bilo kakvoj torturi, ponižavajućem tretmanu ili nehumanom postupanju, što bi bilo u suprotnosti sa odredbom člana 3 Evropske konvencije. Na navedeno ni apelant ne ukazuje u apelaciji, niti Ustavni sud to može uočiti iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
47. Imajući u vidu takve okolnosti (apelantov pokušaj samoubistva) koje su se desile, sa jedne strane, i potrebu održavanja ročišta za produženje pritvora po prijedlogu Tužilaštva zakazanog za 30. decembar 2015. godine, sa druge strane, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odredio da se ročište za produženje pritvora za apelanta održi 28. decembra 2015. godine, a prije nego što bude prebačen iz pritvorske jedinice u Psihijatrijsku bolnicu otvorenog tipa u Sokocu, kako je preporučio ljekar, specijalista psihijatar. Dakle, proizilazi da je Okružni sud, zbog novonastalih okolnosti, održao ročište za apelanta ranije nego za ostale optužene. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi navedeno obrazložili time da su novonastale okolnosti u odnosu na apelanta zahtijevale hitno postupanje u smislu odredbe člana 196 stav 4.ZKPRS prema kojoj „ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću“. Stoga je u konkretnom slučaju sudija za prethodni postupak preduzeo sve neophodne aktivnosti kako bi se održalo ročište za izjašnjenje apelanta povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora, kao i prijedloga apelantovih branilaca za ukidanje pritvora apelantu. Iz obrazloženja osporenih rješenja, kao i navoda apelanta iz apelacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je prema apelantu prilikom održavanja navedenog ročišta postupano na način koji bi bio suprotan principima iz člana 3 Evropske konvencije. Naime, iz osporenih rješenja redovnih sudova proizilazi da je na predmetnom ročištu za produženje pritvora apelant aktivno učestvovao na način da se protivio da ga zastupa branilac po službenoj dužnosti, te da na bilo koji način nije iskazao ili ispoljio sumnju u svoju sposobnost da učestvuje u postupku.
48. Stoga, na osnovu navedenog, Ustavni sud, imajući u vidu standard dokaza „izvan razumne sumnje“, ne može zaključiti da je apelant na bilo koji način u predmetom postupku, imajući u vidu okolnosti koje su se desile prije zakazivanja predmetnog ročišta (apelantov pokušaj samoubistva), bio izložen nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, niti bilo kakvoj vrsti torture ili mučenja prilikom davanja iskaza na ročištu za produženje pritvora. Takođe, Ustavni sud ne može da nađe ni da je postupanje nadležnih organa u pritvorskoj jedinici (gdje je bio smješten u vrijeme pokušaja samoubistva), nakon što je apelant pokušao izvršiti samoubistvo, bilo suprotno na bilo koji način principima iz člana 3 Evropske konvencije. Navedeno ne proizilazi ni iz apelantovih navoda navedenih u apelaciji, niti iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
49. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku koji je okončan osporenim rješenjima, kao i u postupku nadležnih organa u pritvorskoj jedinici u kojoj je apelant bio smješten u momentu pokušaja samoubistva nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, budući da nema dokaza „izvan razumne sumnje“ da je apelant u postupku pred redovnim sudovima za produženje pritvora bio izložen bilo kakvom nehumanom ili ponižavajućem tretmanu koji je suprotan principima iz člana 3 Evropske konvencije, kao i da je apelantu, nakon pokušaja samoubistva u pritvorskoj jedinici u kojoj je bio smješten, ukazana adekvatna medicinska pomoć u smislu člana 3 Evropske konvencije.
51. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman