Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1032/15 (Trgovina „Borac“ d.d. Travnik i P. D. iz Banje Luke)
Odluka donesena 06. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
- Privatizacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zakup
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1032/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1032/15, rješavajući apelaciju Trgovine „Borac“ d.d. Travnik i Pere Džepine iz Banje Luke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinjana sjednici održanoj 6. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Trgovine „Borac“ d.d. Travnik i Pere Džepine iz Banje Luke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037898 14 Rev 2 od 11. decembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 037898 13 Gž 2 od 14. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 037898 13 P 2 od 30. septembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Trgovina „Borac“ d.d. Travnik i Pero Džepina iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Irsan Kukić, advokat iz Travnika, podnijeli su 9. marta 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 037898 14 Rev 2 od 11. decembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 037898 13 Gž 2 od 14. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 037898 13 P 2 od 30. septembra 2013. godine. Apelanti su, također, 9. marta 2015. godine podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio postupak upisa prava u zemljišnoj knjizi shodno Presudi Osnovnog suda broj 71 0 P 037898 13 P 2 od 30. septembra 2013. godine“ do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, AD „Krajina-Borac“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) i Republike Srpske kao umješača na strani tužioca, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 4. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. septembra 2015. godine, Okružni sud 11. septembra 2015. godine, a Osnovni sud 15. septembra 2015. godine. Tužilac je dostavio odgovor na apelaciju 15. septembra 2015. godine, a Pravobranilaštvo 16. septembra 2015. godine.
4. Na zahtjev sudije Zlatka M. Kneževića Ustavni sud je na osnovu člana 90. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda donio odluku da on ne učestvuje u radu i odlučivanju u ovom predmetu.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 037898 13 P 2 od 30. septembra 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužioca i utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo Ugovor o prodaji nekretnina, poslovnog prostora pobliže označenog kao u izreci, zaključen između pravnog prednika prvoapelanta kao prodavca (u daljnjem tekstu: pravni prednik prvoapelanta) i drugoapelanta kao kupca, ovjeren u Općinskom sudu u Travniku pod brojem OV-br.752/99 od 5. augusta 1999. godine. Istom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se apelanti obavežu da mu solidarno naknade materijalnu štetu na ime izostale zakupnine za poslovni prostor površine 120 m (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) za period od 1. augusta 2002. godine do 28. maja 2008. godine u ukupnom iznosu od 184.626,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od 2.466,00 KM, počev od petog u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate. Osnovni sud je odbacio tužbeni zahtjev tužioca u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da prema njemu ne proizvodi pravno dejstvo pravomoćna Presuda Osnovnog suda broj P-182/00 od 4. aprila 2000. godine kojom je utvrđena pravna valjanost ugovora o prodaji predmetnog poslovnog prostora jer se o zahtjevu za upis promjena na nekretninama i stvarnim pravima na njima odlučuje u upravnom postupku. Stoga je Osnovni sud ukazao da su prema odredbi člana 16. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sudovi apsolutno nenadležni da odlučuju o navedenom zahtjevu, zbog čega se o ovom dijelu tužbenog zahtjeva tužioca oglasio apsolutno nenadležnim.
7. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio kao nesporno da su pravni prednik prvoapelanta i drugoapelant 5. augusta 1999. godine zaključili ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora koji je Presudom Osnovnog suda broj P-182/2000 od 4. aprila 2000. godine utvrđen kao pravno valjan. Na osnovu te presude drugoapelant se upisao kao vlasnik navedenog prostora s dijelom 1/1. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je pravni prednik prvoapelanta predmetni poslovni prostor kupio od Zavoda za izgradnju Banja Luka na osnovu Ugovora o kupoprodaji broj 06-
2813/89 od 24. maja 1989. godine, na osnovu kojeg je ušao u posjed tog prostora. Dalje, pravni prednik prvoapelanta je na osnovu odluke Upravnog odbora broj 551-17, putem javnog oglasa, predmetni poslovni prostor prodao drugoapelantu s kojim je 5. augusta 1999. godine zaključio Ugovor o prodaji nekretnina (u daljnjem tekstu: ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora) broj 344/99, ovjeren kod Općinskog suda u Travniku, broj OV-br. 752/99 od 5. augusta 1999. godine. Osnovni sud je također utvrdio da je prvoapelant do izbijanja ratnih sukoba u BiH bio preduzeće u društvenom vlasništvu tako da pravni prednik prvoapelanta predmetni poslovni prostor nije mogao privatizirati, niti je on mogao postati privatno vlasništvo radnika ulagača, imajući u vidu da je odredbom člana 2. stav 1. i člana 3. stav 2. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 14/98, 12/99; u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o privatizaciji), koji je bio u primjeni u vrijeme spornog odnosa kao zakon lex specialis - prinudni propis, jasno propisno da se entitetima priznaje pravo na privatizaciju preduzeća i banaka smještenih na njihovoj teritoriji, na osnovu čega je zaključio da je ništav Ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora zaključen između pravnog prednika prvoapelanta i drugoapelanta jer je zaključen suprotno citiranim odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji i Uredbi o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/99 i 27/99).
8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 037898 13 Gž 2 od 14. maja 2014. godine žalbe apelanata i tužioca su odbijene kao neosnovane i presuda Osnovnog suda od 30. septembra 2013. godine potvrđena. Okružni sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelanata u dijelu kojim osporavaju prvostepenu presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužioca i utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora, zaključen između pravnog prednika prvoapelanta i drugoapelanta, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da prvoapelant nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora shodno članu 2. Okvirnog zakona o privatizaciji kojim je propisano da je poslovne prostore na području entiteta na kojem se oni nalaze mogao privatizirati samo taj entitet.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 037898 14 Rev 2 od 11. decembra 2014. godine revizija apelanata i tužioca je odbijena kao neosnovana.
10. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane revizione navode apelanata da je Okružni sud, proizvoljnom primjenom materijalnog prava, odbio kao neosnovanu žalbu koju su izjavili protiv presude prvostepenog suda kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužioca. Osporenom presudom je utvrđeno da je ništav Ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora, te je ocijenjeno da je navedena odluka pravilna i da je taj sud, pravilnom primjenom materijalnog prava, člana 103. ZOO, a u vezi s članom 2. stav 1. i članom 3. stav 2. Okvirnog zakona o privatizaciji, odlučio kao u izreci presude tog suda. U vezi s tim Vrhovni sud je također ukazao da je odredbom člana 2. Okvirnog zakona o privatizaciji jasno propisano pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koje nisu privatno vlasništvo, te da je u okolnostima konkretnog slučaja Okvirni zakon o privatizaciji krovni zakon koji uspostavlja načela i daje ovlaštenja i obaveze entitetima da normativno reguliraju privatizaciju, kao i privatizaciju preduzeća koja su ostala na teritoriji jednog entiteta, a koja su pripadala subjektima na teritoriji drugog entiteta.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava u okolnostima konkretnog slučaja apelanti vide u proizvoljnom tumačenju propisa relevantnih za donošenje zakonite presude jer smatraju da se osporene presude zasnivaju na proizvoljnom tumačenju odredbe člana 2. Okvirnog zakona o privatizaciji. Navedeno iz razloga što smatraju da se navedena odredba Okvirnog zakona o privatizaciji nije mogla primijeniti u konkretnom predmetu kao lex specialis zakon u odnosu na Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakon o prometu nekretnina. S obzirom na to da su navedeni propisi proizvoljno tumačeni, apelanti smatraju proizvoljnim zaključak sudova da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav shodno odredbi člana 103. ZOO. U vezi s tim apelanti se pozivaju na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da apelaciju apelanata smatra neosnovanom jer pobijanom presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena njihova prava na koja se pozivaju u apelaciji. Ovo iz razloga što je, kako ističe, taj sud na osnovu pravilne ocjene dokaza koje su parnične stranke izvele pred prvostepenim sudom i pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u izreci presude. Osim toga, ističe da je za svoju odluku u pogledu odlučnih činjenica dao valjane razloge, te da je neosnovano pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine.
13. Okružni sud, Osnovni sud kao i tužilac su u svojim odgovorima također naveli da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
14. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo također ističe da su navodi apelanata o povredi prava na koja se pozivaju u apelaciji neosnovani jer smatra da su osporene presude sudova pravilne i zakonite. Također ističe da je ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora, zaključen između pravnog prednika prvoapelanta i drugoapelanta, ništav u smislu člana 103. ZOO, a u vezi s članom 2. stav 1. i članom 3. stav 2. Okvirnog zakona o privatizaciji, zbog čega predlaže da se apelacija apelanata odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 14/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Oblast djelovanja Zakona
1. Sukladno GFAP ovaj zakon izričito priznaje pravo entitetā da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovom teritoriju koji nisu u privatnom vlasništvu.
Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entitetā. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu, ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine.
2. Ostvarivanje prava entitetā da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9 GFAP bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji u cilju usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP, konkretno Aneksom 9.
3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena sukladno važećim zakonima o restituciji.
Član 3.
Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti
1. Skupštine entitetā će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP.
2. Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine koja se nalazi na teritoriju tog entiteta. […] Član 4.
1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriju jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravne osobe ovlaštene da ih prikupe sukladno zakonima tog entiteta.
16. Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Imovina preduzeća, koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH, i kojom zbog toga preduzeće ne može upravljati i raspolagati, prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.
Član 18.
U pasivnom podbilansu preduzeće iskazuje vrednost imovine, prava obaveza i kapitala, iz članova 9. do 15. ovog zakona.
Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade.
17. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) glasi:
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.
Član 41.
Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahteva njen povraćaj i od savesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.
18. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/03 i 46/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se vođenje, održavanje i uspostavljanje zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u zemljišne knjige Republike Srpske (u daljem tekstu: RS).
Član 5.
Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog zakona.
Član 31.
Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu koje donosi zemljišnoknjižni referent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis koji je podnesen u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.
VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 037898 14 Rev 2 od 11. decembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 12. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 9. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
23. Apelanti pobijaju navedene presude redovnih sudova, tvrdeći da su im tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
24. Član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
k) Pravo na imovinu.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)
26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
27. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet spora utvrđivanje ništavosti Ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina (poslovnog prostora) koje se nalaze u Banjoj Luci, koji su zaključili pravni prednik prvoapelanta kao prodavac i drugoapelant kao kupac, dakle nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Shodno navedenom proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da stoga apelanti uživaju garancije ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
28. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu Ustavni sud zapaža da se ti navodi isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Međutim, kako je u svojoj praksi dosljedno ukazivao, zadatak Ustavnog ili Evropskog suda nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da se pokreću ustavna pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje ili pravom na imovinu. Ustavni sud naročito zapaža da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente kojim bi opravdali svoju tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Ustavni sud je sličnu pravnu situaciju razmatrao u predmetu broj AP 1164/10 od 9. jula 2010. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojem je zaključio „da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 30. maja 2009. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 82/09 od 20. oktobra 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), budući da se navedena odluka Ustavnog suda na koju se apelant poziva ne odnosi na isto činjenično i pravno pitanje koje je postavljeno u ovoj apelaciji. Naime, u navedenom slučaju je sporna nekretnina bila registrovana kod nadležnog suda na apelantovo ime, što u ovom slučaju nije“. Osim toga, Ustavni sud je sličnu pravnu situaciju razmatrao u predmetu broj AP 1506/10 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 12. marta 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojem je zaključio da „s obzirom da apelant u konkretnom slučaju također nije bio upisan kao vlasnik spornog objekta, Ustavni sud smatra da se isti pravni stav koji je izražen u odluci Ustavnog suda broj AP 1164/10 odnosi i na konkretni slučaj“.
31. S obzirom da pravni prednik apelanta u konkretnom slučaju također nije bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnog objekta, Ustavni sud smatra da se isti pravni stav koji je izražen u odlukama Ustavnog suda br. AP 1164/10 i AP 1506/10 odnosi i na konkretan slučaj, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na obrazloženje izneseno u navedenim odlukama. Osim toga, Ustavni sud naglašava da u okolnostima konkretnog predmeta iz kojih proizlazi da pravni prednik prvoapelanta nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, odnosno da na njemu nije imao pravo vlasništva, Ustavni sud u osporenim odlukama sudova ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi materijalnog prava, konkretno odredbi Okvirnog zakona o privatizaciji i Uredbi o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriji Republike Srpske.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada se navodi apelanata zasnivaju isključivo na njihovom nezadovoljstvu osporenim odlukama u kojima su sudovi dali detaljna i jasna i na relevantnim zakonima zasnovana obrazloženja i koja se, ni na koji način, ne mogu ocijeniti proizvoljnim.
34. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman