Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-23/13 (B. U.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-23/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 23/13, rješavajući apelaciju Bogdana Utješanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2), i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Bogdana Utješanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 22 0 P 006242 12 Rev od 13.

septembra 2012. godine.

Nalaže se Vladi Federacije BiH da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Bogdanu Utješanoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Bogdanu Utješanoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Federacije BiH da, u skladu sa članom 72. stav

5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Bogdana Utješanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 22 0 P 006242 12 Rev od 13. septembra 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 006242 11 Gž od 8. decembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 006242 10 P od 14. marta 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te u odnosu na prava iz čl. 14. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bogdan Utješanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 31. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 006242 12 Rev od 13. septembra 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 006242 11 Gž od 8. decembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 006242 10 P od 14. marta 2011. godine. Apelant je 23. januara 2013. godine i 3. septembra 2013. godine dostavio dopune apelacije. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Općine Sanski Most i DD „10. oktobar“ Sanski Most (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 13. novembra 2015. godina, a Općinski sud 24. novembra 2013. godine, dok tuženi i Općina Sanski Most nisu dostavili odgovore u roku koji je istekao 2. decembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je sa GDP „20 Oktobar“ Sanski Most (u daljnjem tekstu: prednik tuženog) zaključio Predugovor broj 5391/92 od 4. februara 1992. godine kojim se pravni prednik tuženog obavezao da kao prodavac i izvođač radova izgradi poslovne prostore PP1 i PP2 koji se nalaze u sklopu poslovnog objekta autobuske stanice do 1. novembra 1992. godine i da ih preda apelantu po sistemu „roh bau“ a apelant se obavezao da predniku tuženog isplati ukupan iznos od 126.000,00 DEM na ime kupoprodajne cijene. Apelant je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu predniku tuženog, a prednik tuženog je izgradio prostore do ugovorenog roka, ali uslijed ratnih zbivanja nije došlo do primopredaje predmetnih prostora. Nakon toga, apelant je sa porodicom zbog ratnih zbivanja napustio Sanski Most.

6. Tuženi je 7. augusta 1996. godine donio Odluku broj 147/96 kojom je pravo vlasništva na predmetnim poslovnim prostorima prenio na Općinu Sanski Most. Općina Sanski Most je Odlukom broj 01-023-199/96 od 5. septembra 1996. godine preuzela predmetne prostore, izvršila ulaganja i završila njihovu izgradnju tokom 1997. godine. Nakon toga je Općina Sanski Most predmetne prostore prodala Ibri Trožiću i Muhamedu Behremoviću koji prostore od tada drže u posjedu.

7. Apelant se 3. februara 1999. godine obratio Općini Sanski Most sa zahtjevom za predaju u posjed predmetnih prostora, navodeći da je na osnovu naprijed navedenog predugovora po kojem je isplatio ukupnu kupoprodajnu cijenu postao vlasnik predmetnih prostora. Općina Sanski Most je odbacila apelantov zahtjev Zaključkom broj 03-23-202/99 od 8. februara 1999. godine i uputila apelanta da sudskim putem traži utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim prostorima.

8. Apelant je 17. februara 1999. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog, koju je naknadno proširio i na Općinu Sanski Most, kojom je tražio da se utvrdi da je vlasnik predmetnih prostora koje je stekao isplatom kupoprodajne cijene po osnovu naprijed navedenog predugovora o kupoprodaji.

9. Općinski sud je apelantovu tužbu dostavio na odgovor tuženom koji je na pripremnom ročištu održanom 18. marta 1999. godine dostavio odgovor, navodeći da su predmetni prostori već bili predmet postupka pred tim sudom i da je pravomoćnom Presudom broj P-131/96 od 2. oktobra 1996. godine sporni predugovor koji je bio zaključen između prednika tuženog i apelanta raskinut i da je tuženi nakon toga slobodno raspolagao predmetnim prostorima.

10. Apelant je nakon toga zatražio ponavljanje postupka pod brojem P-131/96, navodeći da ni na koji način nije bio upoznat s njegovim vođenjem, niti mu je poznato da je u tom predmetu donesena presuda. Općinski sud je dozvolio ponavljanje navedenog postupka, te odlučio da se konkretan postupak po apelantovoj tužbi, postupak po protivtužbi tuženog koja je u međuvremenu podnesena i ponovni postupak u predmetu P-131/96 spoje i da se vodi jedan postupak i donese jedinstvena odluka. Nakon toga apelant je na ročištu održanom 9. marta 2001. godine precizirao tužbeni zahtjev tako što je tražio da mu tuženi umjesto predmetnih prostora isplati iznos od 126.000,00 KM na ime uplaćene kupoprodajne cijene. Apelant je na ročištu od 14. augusta 2002. godine proširio tužbu i na Općinu Sanski Most, te konačno opredijelio tužbeni zahtjev tako što je tražio da se utvrdi da je raskinut ugovor o kupoprodaji poslovnih prostora od 4. februara 1992. godine, da se naloži Općini Sanski Most i tuženom da apelantu solidarno isplate iznos od 126.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 5. februara 1992. godine pa do isplate, da apelantu solidarno naknade izgubljenu zaradu u iznosu od 700,00 KM mjesečno počev od 1. januara 1996. godine do presuđenja sa zateznim kamatama na mjesečne iznose do dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji dospijeva 15. u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, te da mu naknade troškove postupka.

11. Nakon toga, Općinski sud je donio Presudu broj P-54/99 od 29. aprila 2003. godine kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te utvrdio da nakon što je raskinut Predugovor broj 5391/92 od 4. februara 1992. godine tuženi i Općina Sanski Most su obavezani da apelantu solidarno isplate iznos od 126.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12%, počev od 29. aprila 2003. godine kao dana presuđenja, te da mu solidarno naknade troškove postupka, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

12. Protiv navedene presude tuženi i Općina Sanski Most su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj Gž-725/03 od 5. januara 2010. godine žalbe usvojio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. U ponovnom postupku na pripremnom ročištu apelant je postavio tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženom zbog neizvršenja ugovorne obaveze proistekle iz predugovora o kupoprodaji od 4. februara 1992. godine, te Općini Sanski Most zbog stjecanja bez osnova u vidu primljene kupoprodajne cijene naloži da mu solidarno isplate uplaćeni iznos od 126.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. februara 1992. godine, te da mu naknade troškove postupka. Na sljedećem ročištu Općina Sanski Most je istakla prigovor zastare apelantovog potraživanja, a apelant je na tom ročištu povukao dio tužbenog zahtjeva u kojem je tražio da mu se isplati šteta u vidu izgubljene zarade.

14. Nakon toga Općinski sud je donio Presudu broj 22 0 P 006242 10 P od 14. marta 2011. godine. Stavom 1. navedene presude odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženom zbog neizvršenja ugovorene obaveze po zaključenom Predugovoru o kupoprodaji broj 5391/92 od 4. februara 1992. godine čiji su predmet bili poslovni prostori u objektu autobuske stanice, a Općini Sanski Most zbog stjecanja bez osnova u vidu primljene kupoprodajne cijene za prodate poslovne prostore trećim osobama naloži da mu solidarno isplate uplaćeni iznos na ime kupoprodajne cijene po zaključenom predugovoru u iznosu od 126.000,00 DEM sa zateznim kamatama na ovaj iznos, počev od 5. februara 1992. godine kao dana izvršene uplate pa do konačne isplate, te da mu naknade troškove postupka. Stavom 2. presude odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim bi se raskinuo Predugovor broj 5391/92 od 4. februara 1992. godine o kupoprodaji budućeg poslovnog prostora PP1 i PP2, objekat B, u objektu Zanatski centar na lokaciji autobuska stanica čiji su podaci precizirani u presudi, a koji je zaključen između prednika tuženog i apelanta, te da se utvrdi da tuženi stječe pravo da slobodno raspolaže sa svim tim poslovnim prostorima. Presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

15. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno: da su apelant i prednik tuženog sklopili sporni predugovor od 4. februara 1992. godine kojim se prednik tuženog kao prodavac-izvođač radova obavezao da izgradi predmetne prostore po sistemu „roh bau“ do 1. novembra 1992. godine, a apelant da za njih isplati kupoprodajnu cijenu od 126.000,00 KM na način da je predniku tuženog predao deviznu štednu knjižicu da slobodno raspolaže s navedenim iznosom koji se nalazio na knjižici; da je apelant na navedeni način platio kompletnu cijenu za predmetne prostore; da je prednik tuženog u roku završio predmetne prostore na ugovoreni način, ali da zbog rata predmetni prostori nikada nisu predati u posjed apelantu, niti je predugovor ovjeren kod nadležnog suda; da je odbijen apelantov zahtjev za povrat predmetnih prostora koji je apelant podnio Općini Sanski Most 3. februara 1999. godine i da je apelant upućen da u parnici dokaže pravo vlasništva; te da je Općina Sanski Most nakon preuzimanja predmetnih prostora od tuženog, raspolagala s njima tako što je finalizirala njihovu izgradnju i prodala ih osobama poimenično navedenim u presudi, koje i danas predmetne prostore drže u posjedu.

16. S tim u vezi Općinski sud je obrazložio da kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, iako su stranke ovaj ugovor nazvale predugovorom, taj sud smatra da sadržaj predugovora koji su apelant i prednik tuženog zaključili ima sve elemente ugovora o građenju. Općinski sud je istakao da prema odredbi člana 630. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu. Prema obrazloženju Općinskog suda, s obzirom da je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je predmetni predugovor raskinut, predmetni predugovor i dalje egzistira i apelant ima valjan pravni osnov za stjecanje vlasništva na predmetnim prostorima s obzirom da ih je platio. Općinski sud je naveo i da s obzirom da predmetni predugovor nije raskinut to apelantu ne pripada pravo na povrat date cijene, već da apelant može u posebnom postupku tražiti utvrđivanje prava vlasništva. Navedeno je da je i raspolaganje predmetnim prostorima od strane tuženog nezakonito jer tuženi od kojeg je Općina Sanski Most preuzela predmetne prostore nije bio niti vlasnik niti pretpostavljeni vlasnik prostora, zbog čega njima nije ni mogao raspolagati. Prema mišljenju tog suda, analogno navedenom, nema odgovornosti Općine Sanski Most zbog neosnovanog bogaćenja, a posebno jer ta općina nije ni bila u nekom ugovornom odnosu s apelantom, niti joj je apelant uplaćivao sredstva po predmetnom predugovoru.

17. Općinski sud je nadalje naveo da je rješavajući prigovor zastare potraživanja pošao od člana

371. ZOO-a kojim je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije drugačije određeno, te da je članom 361. stav 2. istog zakona propisano da zastarjelost počinje teći prvog dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije nešto drugo propisano. Navedeno je i da je članom 362. ZOO-a propisano da zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Nadalje je navedeno da je prednik tuženog svoju obavezu preuzeo ugovorom da izgradi sporne poslovne prostore i da je svoju obavezu ispunio krajem 1992. godine, a što je utvrđeno na osnovu dokaza preciziranih u presudi. U vezi s tim Općinski sud je naveo da se u odnosu na tuženog početak toka zastarnog roka potraživanja cijene gradnje računa od izgradnje objekta. Zbog navedenog, a kako je apelant zahtjev za isplatu iznosa od 126.000,00 KM prvi put istakao na ročištu od 9. marta 2001. godine to je, prema mišljenju Općinskog suda, protekao opći zastarni rok od pet godina utvrđen članom 371. ZOO-a, pa je apelantov tužbeni zahtjev trebalo odbiti zbog nastupanja zastarjelosti. Navedeno je i da bi se zastarjelost u odnosu na Općinu Sanski Most mogla računati tek od dana apelantovog saznanja da je ta općina raspolagala predmetnim prostorima, ali da kako je taj sud utvrdio da apelant nije bio ni u kakvom odnosu s Općinom Sanski Most to je i ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.

18. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 22 0 P 006242 11 Gž od 8. decembra 2011. godine apelantovu žalbu odbio i u odnosu na osporeni dio prvostepena presuda je potvrđena. Presudom je odbijen i apelantov zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka za sastavljanje žalbe u iznosu od 3.088,80 KM. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te navedeno da je žalba neosnovana. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio kada je utvrdio da je sporni predugovor i dalje na snazi jer je odbijen zahtjev tuženog za utvrđivanje da je raskinut, te da zbog toga apelant i ne može tražiti povrat uplaćene cijene. Navedeno je i da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo s obzirom da je, kako je obrazložio taj sud, apelant zahtjev za povrat kupoprodajne cijene prvi put istakao na ročištu održanom 9. marta 2001. godine, a zastarni rok za potraživanje je počeo teći 1. januara 1993. godine. Kantonalni sud je naveo da čak i kad bi se u obzir uzeo prekid toka zastare zbog ratnih zbivanja i njegovo računanje od kraja 1996. godine i tada bi do dana podnošenja zahtjeva za isplatu kupoprodajne cijene prošao rok od pet godina. Navedeno je da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da ne postoji solidarna odgovornost Općine Sanski Most jer apelant nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu s tom općinom, čime nije ni stvorena nikakva njena obaveza. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

19. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 22 0 P 006242 12 Rev od 13. septembra 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da s obzirom da je apelant odustao od prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva da mu tuženi izda tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim prostorima, to se, prema mišljenju Vrhovnog suda, zastara potraživanja iz apelantovog tužbenog zahtjeva mora raspravljati po odredbi člana 376. stav 3. ZOO-a, prema kojoj potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze. Nadalje je navedeno da odredbe ZOO-a koje uređuju ugovor o prodaji (čl. od 454. do 552. ZOO-a) ne sadrže posebne odredbe o zastari potraživanja koja nastaju iz zaključenog ugovora o prodaji, pa se zato, prema mišljenju Vrhovnog suda, za te obaveze primjenjuje opći zastarni rok iz člana 371. ZOO-a koji iznosi pet godina. Kako je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, obaveza tuženog dospjela krajem 1992. godine to je apelant mogao tražiti ispunjenje obaveze prvog narednog dana, tj. 1. januara 1993. godine. Prema mišljenju tog suda petogodišnji rok je istekao 1. januara 1998. godine, a kako je apelant zahtjev za naknadu štete zbog povrede ugovornog odnosa istakao tek 9. marta 2001. godine to je nesporno nastupila zastara apelantovog potraživanja. Navedeno je da i uslijed toga, „potražujući isplatu tek 9. marta 2001. godine, zahtjev za naknadu štete zbog povrede ugovornog odnosa podnesen je izvan roka nastupanja zastare s tim što ovaj sud napominje da na potraživanje naknade štete koja proističe iz povrede ugovorne obaveze primjenjuje se samo objektivni rok zastare dok se subjektivni rok primjenjuje samo kod izvan ugovorne odštetne odgovornosti“. Vrhovni sud je obrazložio da je apelant, čak i ukoliko je bio spriječen da u toku rata podnese zahtjev, to mogao učiniti prestankom rata, tj. 1996. godine, a ne podnijeti tužbu tek 17. februara 1999. godine. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo iz člana 14. Evropske konvencije, te zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je pogrešno utvrđeno da je njegovo potraživanje zastarjelo jer sudovi nisu vodili računa o tome da je zbog rata napustio Sanski Most, te da se nakon povratka u taj grad obratio nadležnim organima sa zahtjevom za povrat imovine u koju spadaju i predmetni prostori za koje je uredno isplatio kupoprodajnu cijenu. Apelant smatra da je trebalo voditi računa o nastupanju rata i računajući taj period u odnosu na rokove razriješiti pitanje zastare. Također navodi da je nesporno da su tuženi i Općina Sanski Most nezakonito raspolagali njegovom imovinom i na taj način stekli nezakonitu korist koju su i zadržali zahvaljujući tome što su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev. Apelant navodi i da je predmetni postupak predugo trajao, više od 12 godina, i da i pored toga nije ostvario svoja prava.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

22. Općinski sud je naveo da su osporene presude donesene u skladu sa zakonima, ustavima i odredbama o ljudskih pravima i da zbog toga treba odbiti apelaciju.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 360.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Kad zastarjelost počinje teći Član 361.

(1)Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Nastupanje zastarjelosti Član 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Potraživanje naknade štete Član 376. stav Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kad je šteta nastala. Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.

24. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 22 0 P 006242 12 Rev od 13. septembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 31. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i čl. 13, 14. i 17. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

31. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na povrat uplaćenih sredstava za predmetne prostore u čiji posjed nikada nije uveden, dakle o pravima i obavezana građansko-pravne prirode zbog čega je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

32. Apelant ukazuje da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava jer su redovni sudovi zaključili da je njegovo potraživanje zastarjelo, a pri tome nisu vodili računa da zastarni rokovi nisu tekli u vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da je nastupila zastarjelost potraživanja zbog proteka petogodišnjeg roka iz člana

371. ZOO-a. Redovni sudovi su smatrali da je apelantovo potraživanje zastarjelo s obzirom da je obaveza dospjela 1. januara 1993. godine zbog čega je petogodišnji zastarni rok istekao 1. januara 1998. godine, a uzimajući sve u obzir apelant je preciziranim tužbenim zahtjevom tražio povrat uplaćenog novca tek 9. marta 2001. godine.

35. Ustavni sud, najprije, ukazuje da je Evropski sud u predmetu Lončar protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, aplikacija broj 15835/08, odluka o dopustivosti od 24. februara 2014. godine, dostupna na http://hudoc.echr.coe.int) razmatrao stav redovnih sudova da rat ne predstavlja nesavladivu prepreku za ostvarivanje sudske zaštite, tj. podnošenje tužbe, da je postojala mogućnost podnošenja tužbe i nenadležnom sudu, te najzad činjenicu da sudovi u Federaciji BiH i RS različito tumače činjenicu da li rat predstavlja nesavladivu prepreku. U vezi sa aplikantovim tvrdnjama da mu je pristup sudovima u BiH bio nemoguć zbog rata, pa da u ovom periodu nije mogao teći zakonski rok za podnošenje tužbe, Evropski sud je ukazao (vidi stav 41) da je redovni sud pažljivo razmotrio ove aplikantove razloge, kao i zakonske odredbe koje su se primjenjivale u relevantnom periodu, a kojim je bio reguliran pristup sudu, shodno čemu je i zaključio da je aplikant imao stvarnu i pravnu mogućnost da podnese tužbu sudu u BiH u relevantnom periodu jer je prema relevantnim propisima svaki sud bio obavezan da primi bilo koju tužbu bez obzira na nadležnost, da je registrira i, ako je potrebno, dostavi nadležnom sudu. S tim u vezi je ukazano i na Uredbu sa zakonskom snagom o rokovima u sudskim i upravnim postupcima za vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, a kojim je izričito bilo regulirano da zakonski rokovi za podnošenje tužbe ne teku za one koji su bili u oružanim snagama ili su obavljali dužnost od posebnog značaja za odbranu zemlje, te da, imajući u vidu sve navedeno, a uzimajući u obzir legitimni cilj kojem služe zakonski rokovi za podnošenje tužbe i slobodu procjene koja se priznaje državi u reguliranju prava na pristup sudu, zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja aplikant nije trpio neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu i da nije povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi u više odluka podržao citirani stav. Tako je, npr. u odluci broj AP 1526/11 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1526/11 od 10. aprila 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba) zaključio da nije bilo proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da je apelanticino potraživanje zastarjelo, te istakao da „analizirajući apelacione navode i zaključke osporenih presuda, kod nesporne činjenice da je od posljednjeg davanja 1. maja 1992. godine do podnošenja tužbe prošao rok od 11 godina, a imajući u vidu da apelantica ne navodi niti jedan razlog ili dokaz koji bi uputio na zaključak da nije bila u mogućnosti da tužbu podnese i nenadležnom sudu i da tako utječe na prekid toka zastarjelosti, te imajući u vidu zaključak Evropskog suda u predmetu Lončar, Ustavni sud ne može prihvatiti apelanticine argumente o 'nesavladivim preprekama'. Shodno navedenom, proizlazi da je apelantica 'propustila da iskoristi postojeće pravne lijekove u okviru sudskog sistema koji su evidentno funkcionirali tokom rata' (vidi već citirani Lončar, stav 43), pa je pravilan stav prvostepenog suda, koji je prihvatio i drugostepeni sud, da je protekao rok od 11 godina u smislu člana 383. ZOO“.

37. S obzirom da je i u konkretnom slučaju apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare potraživanja (s obzirom da je ono dospjelo 1. januara 1993. godine, petogodišnji zastarni rok protekao 1. januara 1998. godine, a apelant tužbeni zahtjev za povrat novca postavio tek 9. marta 2001. godine) Ustavni sud smatra da se stav iskazan u naprijed navedenim odlukama može primijeniti i na konkretan slučaj. Zbog toga se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja u odnosu na ove navode, poziva na obrazloženje iz odluke broj AP 1526/11, te zaključuje da su apelantovi navodi da njegovo potraživanje zbog nastupanja rata na teritoriji BiH nije zastarjelo neosnovani.

38. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava.

Dužina trajanja postupka

39. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije prekršeno i zbog nerazumne dužine trajanja postupka od preko 13 godina.

40. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). a)Period koji se uzima u obzir

41. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak pokrenut pred Općinskim sudom 17. februara 1999. godine kada je apelant podnio predmetnu tužbu i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 13. septembra 2012. godine. Dakle predmetni postupak je trajao 13 godina i sedam mjeseci. b)Analiza dužine trajanja postupka

42. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje prava vlasništva na predmetnim prostorima, odnosno apelantovo pravo na naknadu za uplaćeni novac za njihovu izgradnju s obzirom da apelant nikada nije uveden u posjed predmetnih prostora, te da je u toku postupka odlučeno da se spoje tri predmeta (po apelantovoj tužbi, po protivtužbi tuženog i ponovni postupak odlučivanja o valjanosti predugovora za koji apelant nije znao da se vodio) i vodi jedinstven postupak i donese jedinstvena odluka. S tim u vezi Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenim činjenicama koje su redovni sudovi trebali utvrditi.

43. Ustavni sud zapaža da je nakon što je apelant podnio tužbu, prvostepeni sud aktivno radio na predmetu i da je prvu presudu donio 29. aprila 2003. godine, dakle nakon četiri godine, ali da je ta presuda odlukom Kantonalnog suda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak prvostepenom sudu. Prvostepeni sud je nakon toga novu presudu donio 14. marta 2011. godine iz čega proizlazi da je tom sudu trebalo punih osam godina za donošenje presude u ponovljenom postupku u kojem je većina činjenica već do tad bila utvrđena. Nakon toga, postupak po pravnim lijekovima (žalba i revizija) na dvije sudske instance okončan je u roku od jedne godine i šest mjeseci. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je predmetni postupak na pojedinim instancama trajao relativno kratko (po žalbi i reviziji), Ustavni sud smatra da navedeno ne opravdava dužinu trajanja postupka od preko 13 godina, te da odgovornost za takvu dužinu trajanja snose redovni sudovi koji ne nude nikakve argumente i razloge za ovako dugo trajanje postupka. Ovo stoga jer iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja postupka.

Pitanje naknade nematerijalne štete

44. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodijelit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

45. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

46. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji po zakonskoj odredbi nije hitan, te kako je predmetni postupak trajao 13 godina i sedam mjeseci, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.950,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije BiH, s obzirom na sjedišta redovnih sudova u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi

47. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama prekršeni i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo iz člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant navode o kršenju ovih prava vezuje za primjenu materijalnog prava, odnosno tvrdnju da njegovo potraživanje nije zastarjelo. S obzirom da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrđeno da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da u tom segmentu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant imao mogućnost da protiv osporenih odluka koristi redovne i vanredne pravne lijekove, što je apelant i učinio, da apelant nije dostavio nikakve dokaze i argumente iz kojih bi proizlazilo da je diskriminiran u odnosu na osobe u istoj poziciji, te kako nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi zloupotrijebili pravo na štetu apelanta to su i ovi apelantovi navodi neosnovani. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava iz člana 14. Evropske konvencije, te prava iz člana 17. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

48. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja postupka kada je postupak za utvrđivanje apelantovog prava na naknadu uplaćenog novca za izgradnju predmetnih prostora u čiji posjed nikada nije uveden trajao 13 godina i sedam mjeseci, a da pri tome redovni sudovi nisu ponudili nikakve argumente ni razloge za ovako dugo trajanje predmetnog postupka.

49. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo s obzirom da je dospjelo 1. januara 1992. godine, da je petogodišnji zastarni rok istekao 1. januara 1998. godine, a apelant tužbeni zahtjev postavio 9. marta 2001. godine.

50. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava iz člana 14. Evropske konvencije, te prava iz člana 17. Evropske konvencije kada apelant kršenje ovih prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da ono nije proizvoljno primijenjeno kada je apelant imao mogućnost da koristi pravne lijekove prema zakonu i koristio ih je, kada nije dostavio nikakve argumente u korist svojih tvrdnji da je diskriminiran u odnosu na osobe u istoj poziciji i kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi zloupotrijebili pravo na štetu apelanta.

51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman