Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4574/15 ("Knežević Entering" d.o.o. Trn)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4574/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-4574/15, rješavajući apelacije "Knežević Entering" d.o.o. Trn i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Knežević Entering" d.o.o. Trn, protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 090850 15 Pž od 27. jula 2015. godine;

„Kozaraputevi“ a. d. Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 014454 15 Rev od 8. jula 2015.

godine;

"Matković" d.o.o. Livno, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 001429 15 Rev od 27.

oktobra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4574/15

1. "Knežević Entering" d.o.o. Trn (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Trivun Kozomara, advokat iz Trna, podnio je 9. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 090850 15 Pž od 27. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (GP „Stefan Milutin“ d.o.o. Banja Luka) na ime duga isplati određeni novčani iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili kooperantski ugovor kojim se apelant obavezao izvesti parketarske radove, a tuženi se obavezao da mu za to plati naknadu, s tim što je samim ugovorom regulisano da će se plaćanje vršiti kompenzacijom i u skladu sa procentom prodaje izgrađenih stanova. Također je utvrđeno da je apelant izvršio radove, da je tuženom dostavio račune, da sadržaj navedenih računa kao ni izvod otvorenih stavki (potpisan od strane apelanta i tuženog) tuženi ne osporava, da su saslušani svjedoci potvrdili da su bili kooperanti tuženog, kao i apelant i da je sa tuženim dogovoren zajednički nastup na tržištu i da je ugovoreno plaćanje kompenzacijom na način da je kooperant imao mogućnost izbora stana ili poslovnog prostora u protivvrijednosti za ugovorene radove. U predmetnom postupku još je utvrđeno da apelant nije dokazao da je ugovoreni način plaćanja kompenzacijom promijenjen na način da tuženi ugovorenu vrijednost ili korigovanu vrijednost radova isplati u novcu tj. da nije postojao sporazum u smislu odredbe člana 348. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim su stranke usaglasile zamjenu postojeće obaveze, pa je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. AP-4912/15

2. „Kozaraputevi“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 6. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 014454 15 Rev od 8. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena (Opština Novi Grad) na ime duga isplati određeni novčani iznos, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je između apelanta, tužene i Ministarstva saobraćaja i veza RS, Direkcija za puteve RS Banja Luka (u daljnjem tekstu: Direkcija za puteve) zaključen ugovor o izvođenju radova na rekonstrukciji lokalnog puta, kojim je ugovorena cijena radova u iznosu do 631.394,90 KM, da se Direkcija za puteve obavezala sufinansirati izvedene radove putem kompenzacije-isporukom 400 tona nafte apelantu a tužena-isplatom iznosa od 230.000,00 KM “po dinamici izvođenja radova“. Također je utvrđeno da su radovi izvedeni i da je apelant ispostavio situaciju broj 1 Direkciji za puteve, potpisanu i ovjerenu od strane nadzornog organa na iznos od 589.917,00 KM, koji predstavljaju cijenu stvarno izvedenih radova i da mu je ona taj iznos, prema nalazu finansijskog vještaka platila isporukom nafte. U predmetnom postupku još je utvrđeno da je apelant izveo radove i na dionici seoskog puta, koji nisu predmet navedenog ugovora ni nekog drugog pravnog posla i da plaćanje tih radova traži na osnovu situacije broj 2, koja nije ovjerena od strane nadzornog organa, te da je ova situacija ispostavljena tuženoj na iznos od 230.000,00 KM, koji je umanjen za uplatu u iznosu od 22.000,00 KM (tuženi izvršio uplatu „po osnovu tekućeg održavanja puta“) i da je predmet ovog spora preostali iznos od 208.000,00 KM. S obzirom na navedeno, u predmetnom postupku, prvostepeni sud je utvrdio da u nedostatku pismenog ugovora i tehničke dokumentacije za radove na rekonstrukciji seoskog puta ne može prihvatiti osnovanim potraživanje apelanta. U svom obrazloženju Vrhovni sud , između ostalog, navodi da su suprotno apelantovim prigovorima sudovi ocijenili izvedene dokaze, što znači i iskaze saslušanih svjedoka u skladu sa odredbom člana

8. Zakona o parničnom postupku i za svoje odluke dali razložna obrazloženja i razloge u pogledu dokaza na osnovu kojih je utvrđeno da apelant nema pravnog osnova za predmetno potraživanje. AP-861/16

3. "Matković" d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 22. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem teksu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 001429 15 Rev od 27. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Općina Livno) da apelantu isplati na ime duga određeni novčani iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U svom obrazloženju Vrhovni sud navodi da prema odredbi člana 374. stav 1. ZOO, međusobna potraživanja društveno pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorom zastarijevaju za tri godine, s tim što zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu, dok prema odredbi člana 361. ZOO zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze, ako nije nešto drugo propisano. Dalje se navodi da obzirom da su utužena sporna potraživanja apelanta prema tuženom odnose na isplatu duga po osnovu ugovora o izgradnji škole, odnosno da se radi o međusobnom potraživanju pravnih lica iz ugovora o izgradnji, te da je prigovor zastare blagovremeno istaknut, na konkretni pravni odnos imaju se primijeniti odredbe člana 374. ZOO. Također se navodi da suprotno apelantovom prigovoru, pravilan zaključak nižestepenih sudova da predmetni Ugovori o ustupanju potraživanja (na koje se poziva apelant) nemaju za posljedicu prekid toka zastarjelosti budući da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 337. Stav 1. i 2. ZOO. Naime, odredbom člana 337. stav 1. ZOO propisano je da prebijanje ne nastaje čim se steknu uvjeti za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje, a stavom 2. istog člana propisano je da poslije izjave o prebijanju smatra se da je prebijanje nastalo onog časa kad su se stekli uvjeti za to. S obzirom nas navedeno Vrhovni sud zaključuje, da suprotno navodima apelanta takvih izjava nema ni od strane apelanta niti od strane tuženog što znači da se nisu ispunili zakonom propisanu uvjeti za prebijanje, te osim toga iz predmetnih Ugovora o ustupanju potraživanja, ne proizlazi da se potraživanja koja su bila predmet tih ugovora odnose na predmetna potraživanja, te samim tim i nije došlo do prekida zastarjelosti. Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4574/15.

5. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4574/15 ("Knežević Entering" d.o.o. Trn) | Sudska praksa | Aktio