Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1037/16 (R. Z.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1037/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1037/16, rješavajući apelaciju Rizaha Zuberovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rizah Zuberović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046344 15 Rev 3 od 24. novembra 2015.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Rizah Zuberović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 046344 15 Rev 3 od 24. novembra 2015. godine. Apelant je, također, tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom se zabranjuje izvršenje presude Vrhovnog suda od 24. novembra 2015. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom po predmetnoj apelaciji.
U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant kao tuženi obavezan tužitelju „Reiffeisen bank“ d.d. Sarajevo isplatiti novčani iznos od 10.896,00 KM na ime duga po ugovoru o kreditu kojeg je apelant zaključio sa pravnim prednikom tužitelja 1997. godine, dok je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužitelj-protivtuženi obaveže da mu naknadi novčani iznos od 19.150,00 KM na ime štete nastale propašću zaloga. Apelant je, također, obavezan tužitelju naknaditi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da, kada su u pitanju ugovori o kreditu, zastarjevanje potraživanja anuiteta se računa po odredbama člana 372. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te se zbog toga zastarjelost svakog pojedinačnog anuiteta treba računati za vrijeme od tri godine od dospijeća svakog pojedinog anuiteta. S tim u vezi je dalje navedeno da samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja (član 373. stav 1. ZOO). Međutim, po ocjeni revizionog suda, u konkretnom slučaju treba imati u vidu da je odredbom člana 4. stav 4. spornog Ugovora o kreditu propisano da kredit odmah dospijeva u cjelosti, ukoliko korisnik kredita-apelant ne izvrši plaćanje rata u rokovima određenim ovim ugovorom. Slijedom navedenog, a imajući u vidu pravni stav Vrhovnog suda zauzet u presudi 63 0 P 002544 10 Rev od 14. septembra 2010. godine (otkazom kredita od strane banke zbog kašnjenja korisnika kredita u plaćanju rata i kamata, dospijevaju na naplatu ne samo dospjele rate kredita nego i preostali dio kredita, zajedno sa ugovorenom i zateznom kamatom), Vrhovni sud je zaključio da je u predmetnoj pravnoj stvari, neplaćanjem prve rate kredita, cjelokupan dug dospio na naplatu 11. marta 1998. godine u visini iznosa od 11.256,00 KM koji iznos je tužitelj tražio podnesenom tužnom od 19. januara 2001. godine kada je podnesen prijedlog za izvršenje. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zauzeo stav da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja po članu 371. ZOO (opšti zastarni rok). Budući da nije sporno da je apelant u toku 2000. godine uplatio na ime duga iznos od 360,00 KM, Vrhovni sud je ukupni dug umanjio za taj plaćeni iznos i odlučio kao u dispozitivu osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, osporena konačna odluka je donesena primjenom odredbi člana 250. stav 2. i člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda od 24. novembra 2015. godine, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u predmetnom parničnom postupku, okončanom osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati prijedlog apelanta za donošenje privremene mjere.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman