Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-738/16 (A. Č. i M. P.)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Istraga
- Pritvor
- Krivični postupak
- Lišavanje slobode
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-738/16
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 738/16, rješavajući apelaciju Alena Čengića i Mehmeda Puškića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Alena Čengića i Mehmeda Puškića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 023702 16 Kž 2 od 19. januara 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023702 16 Kv 3 od 5. januara 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alen Čengić i Mehmed Puškić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, odnosno apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju Senka Nožica i Nermin Vila, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 16. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 023702 16 Kž 2 od 19. januara 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 023702 16 Kv 3 od 5. januara 2016. godine. Apelanti su, također, podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se odgađa izvršenje osporenih rješenja.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, kao i od Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 24. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 2. marta 2016. godine, a Tužilaštvo 3. marta 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Prvoapelant je osumnjičen da je počinio krivična djela organizirani kriminal iz člana 342. stav
3. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelima porezna utaja iz člana 273. stav 3. KZFBiH, sprečavanje službene osobe u vršenju poslova sigurnosti iz člana 358. stav 2. KZBiH, teška krađa iz člana 287. KZFBiH, oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZFBiH i ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 2. KZ, te krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZFBiH u vezi sa čl. 31. i 33. KZFBiH. Drugoapelant je, također, osumnjičen da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 3. KZFBiH u vezi sa čl. 31. i 33. KZFBiH.
6. Kantonalno tužilaštvo je 30. decembra 2015. godine podnijelo prijedlog kojim je tražilo da se apelantima i ostalim osumnjičenim (Adnanu Hadžibajriću, Jasminu Kulenoviću i Vahidu Bajriću), u smislu člana 149. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), produži pritvor zbog zakonskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kv 3 od 5. januara 2016. godine apelantima je produžen pritvor za tri mjeseca koji po ovom rješenju može trajati do 5. aprila 2016. godine.
8. Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva, 5. januara 2016. godine zakazana je sjednica vanraspravnog vijeća Kantonalnog suda na kojoj je Tužilaštvo u cijelosti ostalo kod svog pismenog prijedloga za produženje pritvora apelantima od 30. decembra 2015. godine, smatrajući da postoji kako opći uvjet, tako i posebni razlozi za produženje mjere pritvora. Posebno je navedeno da je pritvor predložen iz člana 149. stav 3. ZKPFBiH gdje je za produženje pritvora po ovome osnovu, pored predviđene kazne, potrebno da se ispune i naročito važni razlozi. S tim u vezi, navedeno je da postoje naročito važni razlozi s obzirom na prirodu i težinu krivičnog djela, te same okolnosti, a posebno da se u ovom postupku vodi istraga za 16 osumnjičenih lica koja su u relativno dužem periodu počinila niz krivičnopravnih radnji, a njih su počinila kao članovi grupe za organizirani kriminal.
9. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 149. stav 3. ZKPFBiH kojom je propisano da, ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće Kantonalnog suda može po obrazloženom prijedlogu tužitelja produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Slijedeći to , a shodno članu 149. stav 3. ZKPFBiH, vijeće Kantonalnog suda ističe da se u konkretnom slučaju apelantima na teret stavlja krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. st. 2. i 3. KZFBiH sa propisanom kaznom zatvora u trajanju od najmanje pet godina, odnosno u trajanju od 10 godina ili dugotrajnim zatvorom, čime je ispunjen objektivni uvjet za produženje mjere pritvora propisan članom 149. stav 3. ZKPFBiH.
10. Kantonalni sud je najprije utvrdio da osnovana sumnja da su apelanti počinili citirana krivična djela proizlazi iz do sada provedenih dokaza i njima utvrđenih činjenica i okolnosti koje proizlaze iz saslušanja tužioca i apelanata, izjava velikog broja svjedoka, uvida u dokumentaciju i dr. Iz sadržaja prethodno citiranih dokaza nesporno proizlazi osnovana sumnja da se u konkretnom slučaju radi o grupi za organizirani kriminal na čijem čelu se nalazi prvoapelant kao organizator grupe, koji je po ulasku u posjed privrednog društva ,,Holiday Sarajevo HTD Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo u stečaju preuzeo određeni broj uposlenika navedenog privrednog društva, te ih zaposlio na odgovarajuća radna mjesta, a koji je potom, koristeći se svojim položajem prokuriste privrednog društva “Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo, njima izdavao naredbe u pogledu pojedinih radnji koje ostali osumnjičeni kao članovi grupe za organizirani kriminal imaju poduzeti, što su oni i činili. Dakle, Kantonalni sud smatra da postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na osnovanu sumnju da se u konretnom slučaju radi o grupi za organizirani kriminal koja je bila organizirana radi stjecanja protivpravne imovinske koristi sa jasnim hijerarhijskim ustrojem, pri čemu je prvoapelant, kao organizator, postupao sa organizacijskom i upravljačkom voljom, dok su pripadnici grupe djelovali sa pripadničkom voljom, tako da je svaki od osumnjičenih kao član grupe za organizirani kriminal imao određene zadatke koje je izvršavao po naredbi prvoapelanta kao organizatora, a kako je to već prethodno obrazloženo u ovom rješenju.
11. U odnosu na prvoapelanta, pored postojanja osnovane sumnje da je počinio navedena krivična djela, Kantonalni sud je utvrdio da postoji poseban pritvorski razlog predviđen članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, odnosno da postoji osnovana bojazan da će on boravkom na slobodi uništiti, sakriti i izmijeniti dokaze i tragove važne za krivični postupak, te da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će prvoapelant utjecajem na svjedoke i saučesnike ometati vođenje krivičnog postupka u ovom predmetu. Također, u odnosu na ovaj posebni pritvorski razlog, a u odnosu na prvoapelanta, Kantonalni sud ističe da iz rezultata do sada provedenih posebnih istražih radnji iz člana 130. stav 2. tačka a) ZKPFBiH proizlazi da prvoapelant, koristeći se svojom pozicijom, novcem i poznanstvima u strukturama vlasti BiH, pokušava izvršiti utjecaj na odgovorne osobe zaposlene u nadležnim organima s ciljem ishodovanja povoljnih odluka u postupcima koji se vode pred tim organima, a koji su u vezi sa ovim krivičnim postupkom, naročito kada je riječ o krivičnom djelu porezna utaja iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH za koje se on tereti. Dalje, u odnosu na drugoapelanta, vijeće Kantonalnog suda smatra da je i u odnosu na njega, kao pripadnika grupe za organizirani kriminal, također ispunjen poseban pritvorski razlog propisan članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBIH, odnosno da postoji opravdana bojazan da će drugoapelant boravkom na slobodi utjecati na svjedoke i saučesnike i na taj način ometati krivični postupak. Nadalje, prema ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju je ispunjen i poseban pritvorski razlog propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, i to u odnosu na oba apelanta, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi oba apelanta, zajedno sa ostalim osumnjičenim, boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Također, imajući u vidu krivična djela za koja se terete, vijeće Kantonalnog suda smatra da je u konkretnom slučaju u odnosu na prvoapelanta, kao organizatora grupe, drugoapelanta i ostale osumnjičene kao članove grupe ispunjen poseban pritvorski razlog propisan članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. U vezi s tim, pored činjenice da se apelanti terete za izvršenje većeg broja krivičnih djela, kada je riječ o vanrednim okolnostima u kojima su ta djela izvršena, Kantonalni sud ističe da je prvoapelant kao organizator grupe, zajedno sa navedenim osumnjičenim kao pripadnicima grupe za organizirani kriminal, navedena krivična djela počinio u dužem vremenskom periodu, i to od 22. jula 2014. godine do 15. juna 2015. godine, koristeći pritom prostorije privrednog društva „Holiday Sarajevo HTD“ d.o.o Sarajevo u stečaju. Stečajni postupak je u prethodnom periodu često bio predmet medijskog izvještavanja zbog činjenice da je pokretanjem ovog stečajnog postupka dovedena u pitanje egzistencija bivših uposlenika navedenog privrednog društva i njihovih porodica koji se u stečajnom postupku pojavljuju kao stečajni povjerioci, a što je izazvalo veliki interes javnosti, naročito kada se ima u vidu cjelokupna ekonomsko-politička situacija na području Kantona Sarajevo i cijele Bosne i Hercegovine.
12. Pored toga, vijeće Kantonalnog suda napominje da se u ovoj fazi krivičnog postupka (istraga) razmatra niži nivo dokazanosti određenih činjenica u prilog osnovanoj sumnji na počinjenje inkriminiranih djela koja se apelantima stavljaju na teret, a ne njihova apsolutna dokazanost koja je nužna i neophodna tek kod donošenja presude, te ocjenjuje da svi navedeni dokazi i njima utvrđene činjenice i okolnosti, kako su prethodno apostrofirane u navedenom rješenju, potvrđuju ispunjenje općeg uvjeta za produženje pritvora apelantima, tj. osnovane sumnje, a također i ispunjenje posebnih zakonskih razloga kako su prethodno obrazloženi u odnosu na pojedine apelante. Vijeće Kantonalnog suda prethodno je ispitalo i mogućnost izricanja i blažih mjera, u smislu člana 137. stav 2. ZKPFBiH, apelantima umjesto mjere pritvora, pa i mjera zabrane iz člana 140. ZKPFBiH, te smatra da se isti cilj ne bi mogao ostvariti blažom mjerom od mjere pritvora, pa ni mjerama zabrane. Imajući pri tome u vidu prirodu i težinu predmetnih krivičnih djela i način njihovih izvršenja, a za koje su apelanti osnovano sumnjivi da su ih učinili, Kantonalni sud smatra da se ista svrha koja se postiže mjerom pritvora apelantima ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kž 2 od 19. januara 2016. godine žalbe apelanata protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kv 3 od 5. januara 2016. godine su odbijene kao neosnovane.
14. Apelanti pobijaju prvostepeno rješenje zbog toga što je, prema njihovim tvrdnjama, izreka prvostepenog rješenja nejasna i nerazumljiva, da se iz nje uopće ne vidi osnov zbog kojeg je ovim osumnjičenim produžena mjera pritvora, te da je tek u obrazloženju ovaj osnov naveden, pa smatraju da je na taj način učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. (bez navođenja stava) u vezi sa članom 148. stav 2. ZKPFBiH. Suprotno ovim žalbenim navodima, Vrhovni sud je ocijenio da izreka prvostepenog rješenja nije nejasna i nerazumljiva s obzirom na to da se u izreci rješenja jasno navodi kojim osumnjičenim se produžava mjera pritvora i period na koji je pritvor produžen. Navedeno je da izreka prvostepenog rješenja nije u suprotnosti sa odredbom člana 148. stav 2. ZKPFBiH kojom je propisano šta treba da sadrži rješenje o pritvoru i kojom nije izričito određeno da izreka rješenja o pritvoru mora sadržavati i zakonski osnov za pritvor. Vrhovni sud smatra da su, također, netačni i žalbeni navodi da se zakonski osnov po kojem je apelantima u ovom predmetu produžen pritvor navodi tek u obrazloženju s obzirom na to da je u uvodu pobijanog rješenja to navedeno. Kako je pobijano rješenje, i prema ocjeni Vrhovnog suda, u skladu za odredbom člana 148. stav 2. ZKPFBiH, nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka na koju je ukazano u žalbama apelanata.
15. Vrhovni sud smatra da, također, nije osnovan ni žalbeni prigovor kojim apelanti ukazuju da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH time što im je Kantonalni sud pritvor produžio po različitim zakonskim osnovama za pritvor, jer je na 3. strani obrazloženja pobijanog rješenja navedeno da je Tužilaštvo u svom prijedlogu od 30. decembra 2015. godine predložilo produženje pritvora u trajanju od dva mjeseca, a Kantonalni sud je pritvor produžio iz osnova člana 149. stav 3. ZKPFBiH u trajanju od tri mjeseca. Suprotno navedenim žalbenim prigovorima apelanata, Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju pobijanog rješenja naveo sasvim dovoljne i određene razloge za svoj zaključak da postoje važni razlozi zbog kojih istraga u ovom predmetu nije okončana, u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH. Vrhovni sud, također, smatra da nisu osnovani ni žalbeni prigovori apelanata kojima ukazuju da odbrani nisu dostavljeni dokazi na kojima Tužilaštvo temelji prijedlog za produženje pritvora.
16. Kada su u pitanju izneseni prigovori apelanata u vezi sa osnovama sumnje da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, Vrhovni sud ukazuje da je Kantonalni sud u razlozima svog rješenja naveo konkretne dokaze koji su dovedeni u vezu kako sa radnjama za koje se terete apelanti, tako i sa radnjama za koje se terete ostali osumnjičeni, te dao razloge o tome na osnovu kojih dokaza je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelanti učinili krivična djela za koja se terete. Tako, osporavajući postojanje osnovane sumnje da je učinio krivična djela za koja se tereti, prvoapelant u žalbi ukazuje da nije pogrešan zaključak Kantonalnog suda da između prvoapelanta, kao organizatora grupe, i drugih osumnjičenih, kao njenih članova, postoji veza. Nadalje, po ocjeni Vrhovnog suda, suprotno žalbenim prigovorima, Kantonalni sud je u pobijanom rješenju (na stranama od 59. do 65) naveo razloge zašto smatra da u odnosu na apelante postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Pri tome, u vezi sa prvoapelantom, sud je ocijenio ne samo obilježja krivičnih djela za koja se tereti prvoapelant, kako se to neosnovano navodi u žalbi, nego je imao u vidu i njegovu mogućnost da, zbog svog položaja u privrednom društvu i novca, utječe kako na druge pripadnike grupe za organizirani kriminal, tako i na lica koja je u daljem toku istrage potrebno saslušati u statusu svjedoka, ali i na ovlaštena službena lica koja postupaju u postupcima koji se vode kod drugih organa a koji se odnose na dalje poslovanje privrednog društva ,,Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo, čiji je on prokurista.
17. Zatim, u žalbi drugoapelanta u pogledu postojanja posebnog pritvorskog osnova iz navedenog člana zakona se navodi da u odnosu na ovog osumnjičenog nedostaju odlučne činjenice i konkretne okolnosti koje bi ukazivale na njegovu namjeru i mogućnost da bi on boravkom na slobodi utjecao na svjedoke, saučesnike ili da bi uništio dokaze, pa smatra da je time prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. Dakle, navođenjem činjenica da postoji osnovana sumnja da su drugoapelant i drugi osumnjičeni koje je vodio prvoapelant i po čijim naredbama su postupali, da se međusobno dobro poznaju, bez navođenja konkretnih činjenica i okolnosti kako bi svaki od prethodno navedenih osumnjičenih utjecao na dalji tok predmetnog krivičnog postupka, po ocjeni Vrhovnog suda, pobijano rješenje u tom dijelu je paušalno, kako se to njihovim žalbama pravilno ukazuje.
18. Nadalje, Kantonalni sud je u obrazloženju pobijanog rješenja na stranama od 67. do 70. dao konkretne razloge zašto smatra da je ispunjen i poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka
c) ZKPFBiH da se apelantima produži pritvor u skladu sa navedenom zakonskom odredbom. Pri tome je ocijenio činjenicu da postoji osnovana sumnja da su apelanti učinili niz krivičnih djela i da okolnosti učinjenja tih djela ukazuju na spremnost prvoapelanta, kao organizatora grupe, i spremnost ostalih osumnjičenih, kao pripadnika grupe, da u kontinuitetu vrše krivična djela, te da se međusobno poznaju, što opravdava bojazan da bi oni boravkom na slobodi mogli nastaviti da vrše krivična djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Dalje je Kantonalni sud ocijenio da su apelanti iskazali visok stepen upornosti u vršenju krivičnih djela za koja se terete, osobito prvoapelant koji je poznati privrednik i koji ima poznanstva u strukturama vlasti BiH, te dominantan položaj u odnosu na ostale osumnjičene koji su postupali u skladu sa njegovim naredbama na koji način su osumnjičeni demonstrirali visok stepen upornosti i dosljednosti u učinjenju više krivičnopravnih radnji za koje se sumnjiče da su ih učinili.
19. Nadalje, po mišljenju Vrhovnog suda, u pobijanom rješenju su navedeni određeni i jasni razlozi na osnovu kojih je Kantonalni sud utvrdio da su ispunjeni svi uvjeti propisani zakonom za produženje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Tako je Kantonalni sud (na stranama od 70. do 74. obrazloženja) dao razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da se radi o posebno teškim krivičnim djelima, i to kako zbog načina njihovog učinjenja, tako i zbog posljedica, da su predmetna djela učinjena u vanrednim okolnostima, te razloge na osnovu kojih je utvrdio da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju puštanja ovih lica na slobodu.
20. Konačno, i po ocjeni Vrhovnog suda, razlozi koje je iznio Kantonalni sud predstavljaju naročito važne razloge u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH za produženje pritvora apelantima. Iz sadržine spisa proizlazi da su u konkretnom predmetu u toku trajanja pritvora apelantima tužitelji preduzeli konkretne aktivnosti za provođenje brojnih istražnih radnji (saslušanje svjedoka, saslušanje osumnjičenih, vještačenja i dr.) radi okončanja istrage, što se ni žalbama apelanata ne dovodi u pitanje. Stoga se ne može govoriti da u konkretnom predmetu nije preduzeta hitnost u postupanju, posebno kada se ima u vidu broj kako osumnjičenih u ovom predmetu, tako i broj krivičnih djela za koja se vodi istraga. Naposljetku, kako zaključuje Vrhovni sud, ne stoji ni žalbeni prigovor apelanata da pobijano rješenje nema valjane razloge zbog čega se cilj pritvora ne bi mogao postići mjerama zabrane.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelanti navode da je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
22. U podnesenoj apelaciji apelanti navode da Kantonalni sud nije donio zakonito rješenje na osnovu kojeg bi se moglo nedvosmisleno utvrditi zbog kojih zakonskih razloga je određen pritvor apelantima. Nadalje, apelanti ističu da je u osporenom rješenju Kantonalnog suda izostala analiza razloga za produženje mjere pritvora, da nije jasno i na zadovoljavajući način obrazloženo zbog čega sud smatra da postoje “naročito važni razlozi” koji, u smislu odredbe člana 149. stav 3. ZKPFBiH, opravdavaju produženje mjere pritvora u konkretnom slučaju. U tom pogledu apelanti posebno ističu da puko pozivanje na prirodu i težinu krivičnih djela, kao i težinu zaprijećene kazne, te okolnost da treba obaviti dodatne istražne radnje u konkretnom predmetu ne predstavljaju suštinu naročito važnih razloga za produženje mjere pritvora u smislu odredbe navedenog člana. Također, apelacijom se ukazuje da navedeno rješenje Kantonalnog suda ne sadrži razloge koji ukazuju da su u odnosu na apelante ispunjeni uvjeti za produženje mjere privora na osnovu člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH.
23. Apelanti navode da su rješenjem koje se pobija ovom apelacijom odbijene žalbe apelanata kao neosnovane, što znači da egzistiraju zakonski razlozi za određivanje pritvora iz rješenja Kantonalnog suda iako je sud u istom obrazloženju naveo da je prihvatio prigovor drugoapelanta (i drugih osumnjičenih) koji se odnosi na član 146. stav 1. tačka b). Dakle, iako utvrđuje da ne postoje zakonski razlozi za određivanje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka b) u odnosu na drugoapelanta, pobijanim rješenjem se u cijelosti ostavlja na snazi rješenje Kantonalnog suda, pa tako apelanti još ne znaju zbog kojih se to sve zakonskih razloga ostavljaju u pritvoru. Sve navedeno, kako navode apelanti, izreku pobijanog rješenja čini nerazumljivom i protivrječnom razlozima koji su dati, čime je nesporno učinjena povreda odredaba člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, te člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, apelanti posebno ističu da se u obrazloženju rješenja Kantonalnog suda, a koje prihvata i Vrhovni sud, ne navodi nijedna riječ kojom se u odnosu na apelante obrazlažu naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi oni mogli ponoviti krivično djelo. Kada su u pitanju posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, apelanti navode da se iz obrazloženja Kantonalnog suda uopće ne vidi da su ispunjena sva četiri kumulativno propisana uvjeta za primjenu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH za produženje pritvora. Shodno navedenom, apelanti smatraju da su osporenim rješenjima povrijeđene odredbe člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. stav 1.c. i st. 3 i 4. Evropske konvencije.
24. U iscrpnim navodima apelanti ukazuju da kršenje člana 5. stav 1. Evropske konvencije vide u proizvoljnoj primjeni člana 148. ZKPFBiH, jer je u izreci presude izostao zakonski osnov za produženje pritvora. Apelanti smatraju da obrazloženje odluke ne može biti adekvatna zamjena za izreku odluke, posebno imajući u vidu pravni princip o značenju, funkciji i važnosti izreke sudske odluke, te odredbu člana 148. stav 2. ZKPFBiH. Kantonalni sud je izreku rješenja učinio manjkavom i nepotpunom zbog čega je ona nerazumljiva, a što predstavlja bitnu povredu krivičnog postupka iz člana 312. tačka k) u vezi sa članom 148. ZKPFBiH. Prema ocjeni apelanata, obaveza Vrhovnog suda je, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, bila da utvrdi bitnu povredu odredaba, jer je očigledno da rješenje Kantonalnog suda nije doneseno u proceduri propisanoj zakonom, već uz bitnu povredu odredaba ZKPFBiH, jer u izreci nije navedeno po kom osnovu se produžava pritvor.
25. Nadalje, apelanti ukazuju i na proizvoljnu primjenu člana 149. stav 3. ZKPFBiH, jer ni Kantonalni sud, ni Vrhovni sud, koji je potvrdio stav navedenog suda, nisu iznijeli naročito važne razloge koji bi opravdali produženje pritvora. Prema ocjeni apelanata, redovni sudovi nisu dali analizu razloga za produženje pritvora, jer iz osporenih rješenja nije jasno zbog čega sudovi smatraju da postoje „naročito važni razlozi“ koji opravdavaju produženje pritvora u konkretnom slučaju. Nadalje, apelanti ukazuju na izostanak adekvatnog obrazloženja, kao i izostanak adekvatnog razmatranja prigovora koje su apelanti tokom postupka isticali. U vezi sa kršenjem člana 5. stav 3. Evropske konvencije, kršenje navedenog prava apelanti dovode u vezu sa postojanjem posebnih pritvorskih razloga za produženje pritvora, jer sudovi nisu izvršili neophodnu individualizaciju svih posebnih pritvorskih razloga za apelante.
26. Konačno, apelanti predlažu da se usvoji njihova apelacija, utvrdi povreda ustavnih prava na koja se pozivaju i ukinu osporena rješenja kojim je apelantima produžen pritvor.
b) Odgovori na apelaciju
27. U odgovoru Kantonalnog suda se navodi da nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju pri čemu sud daje opširno obrazloženje o tome. Tako najprije, kada su u pitanju navodi iz apelacije kojima se ukazuje da Kantonalni sud u navedenom rješenju nije obrazložio zbog čega sud smatra da postoje “naročito važni razlozi” koji, u smislu odredbe člana 149. stav 3. ZKPFBiH, opravdavaju produženje mjere pritvora, Kantonalni sud smatra da su oni neosnovani. Naime, kada je riječ o naročito važnim razlozima, Kantonalni sud je, prije svega, imao u vidu obimnost i složenost predmetne istrage (s obzirom na veliki broj osumnjičenih lica, 16 osumnjičenih lica i dokaza) koja se vodi protiv osumnjičenih zbog navedenih krivičnih djela, odnosno da naročito važni razlozi postoje s obzirom na prirodu i težinu krivičnog djela. Nadalje, kada su u pitanju prigovori iz apelacije kojima se ukazuje na to da u odnosu na apelante nisu ispunjeni uvjeti za produženje mjere privora na osnovu člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH, Kantonalni sud smatra da je u obrazloženju svog rješenja naveo sasvim jasne i određene razloge zbog kojih je ustanovio da u odnosu na apelante i dalje postoje pritvorski razlozi iz osnova člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH, tako da su navodi apelacije izneseni u tom pravcu, po mišljenju Kantonalnog suda, neosnovani.
28. Vrhovni sud je naveo da je svojim rješenjem dao jasne i konkretne razloge zbog čega smatra da nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. Vrhovni sud navodi da je, prije svega, imao u vidu navode iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda prema kojima je na osnovu dokaza prikupljenih u istrazi zaključio da postoji kako opći uvjet za pritvor, tj. osnovana sumnja da su apelanti učinitelji krivičnih djela za koja se protiv njih vodi istraga, tako i posebni uvjeti iz člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH u odnosu na apelante, kao i razloge koji su naročito važni u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH. Iz svega, po ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi da navodi u apelaciji nisu osnovani, niti su prekršena prava apelanata na koja ukazuju, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
29. Detaljno obrazlažući pojednačne navode iz apelacije, Kantonalno tužilaštvo smatra da nijedan od citiranih navoda nije osnovan, prije svega zbog nepostojanja nijedne povrede prava navedene u apelaciji, niti je učinjena bilo kakva povreda zakona koja bi utjecala na zakonitost postupanja suda prilikom produženja mjere pritvora uz primjenu odredaba ZKPFBiH.
V.Relevantni propisi
30. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) 11/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: Član 183.
Ugrožavanje sigurnosti Ko ugrozi sigurnost neke osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo te osobe ili na taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora do šest mjeseci.
Ko ugrozi sigurnost više osoba ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili organ tih osoba ili taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.
Ko prikradanjem, učestalim praćenjem ili uznemiravanjem na drugi način ugrožava sigurnost bračnog partnera, osobe s kojom živi u izvanbračnoj zajednici, roditelja svog djeteta ili druge osobe s kojom održava ili je održavao bliske veze, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
Član 210.
Navođenje na prostituciju Ko radi ostvarenja koristi, navodi, potiče ili namamljuje drugog na pružanje seksualnih usluga ili na drugi način omogući njegovu predaju drugome radi pružanja seksualnih usluga, ili bilo na koji način učestvuje u organiziranju ili vođenju pružanja seksualnih usluga, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.
Član 273. stav 3.
Porezna utaja (…) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
Član 287. stav (1) tačka a) Teška krađa (1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se ko krađu (član 286. stav 1.) učini:
a) obijanjem, provaljivanjem ili drugim savladavanjem većih prepreka da dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, blagajni, ormara ili drugih zatvorenih prostorija ili prostora; Član 293. stav 1.
Oštećenje tuđe stvari Ko ošteti, uništi ili učini neupotrebljivom tuđu stvar, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.
Član 342. st. (2) i (3) Organizirani kriminal (…) (2) Ko kao član grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina. (3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi zločinačkom organizacijom koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom u Federaciji, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, Član 358.
Sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje Ko silom ili prijetnjom da će direktno upotrijebiti silu spriječi službenu osobu u vršenju službene radnje koju je poduzela u okviru svojih ovlaštenja ili je na isti način prisili na obavljanje službene radnje, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
31. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 145. st. (1), (2) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
Član 146. stav (1) tač. b), c) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Član 148. st. (1) i (2) Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužitelja.
(2) Rješenje o pritvoru sadrži: ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično djelo koje joj se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.
Član 149.
Trajanje pritvora tokom istrage (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Prema rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može da traje najduže mjesec dana od dana lišavanja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.), prema obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće "iz stava 2. ovog člana" može, prema obrazloženom prijedlogu tužioca, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
"(4) Izuzetno i u izrazito složenom predmetu vezano za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri (3) mjeseca nakon produžetka pritvora iz stava 3. ovog člana. Pritvor se može produžiti dva puta uzastopno, po obrazloženom prijedlogu tužioca za svako produženje, koji treba da sadrži izjavu kolegija tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala (član 240. "stav
2. "). Žalba protiv rješenja vijeća "iz stava 2. ovog člana" o produženju pritvora ne zadržava izvršenje rješenja."
(5) Ako se do isteka rokova iz "st. 1. do 4." ovog člana ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu.
Član 312. stav (1) tačka k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
VI. Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kž 2 od 19. januara 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 1. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
VII. Meritum
36. Apelanti navode da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. tačka 1.c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije. a)Pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), st. 3. i
4. Evropske konvencije
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; [...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
38. Ustavni sud zapaža da su apelanti lišeni slobode, da se trenutno nalaze u pritvoru koji, po osporenim rješenjima, može trajati najduže do 5. aprila 2016. godine. Ustavni sud zapaža da su predmet apelacionog razmatranja u konkretnom slučaju rješenja redovnih sudova o produženju pritvora u istrazi.
39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno u konkretnom slučaju ZKPFBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičene ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njene prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).
40. U kontekstu apelacionih prigovora Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno, jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod opseg zaštite člana 5. stav 1. Evropske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi, Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81).
41. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti svoje prigovore nisu usmjerili na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora, pa se Ustavni sud tim pitanjem neće ni baviti kod nespornog da su redovni sudovi na temelju raspoloživih dokaza utvrdili postojanje osnovane sumnje za sve osumnjičene da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret.
42. Prigovori apelanata tiču se, prije svega, zakonitosti osporenih rješenja u svjetlu primjene relevantnih odredaba ZKPFBiH, koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja. Naime, ključni prigovor apelanata se odnosi na kršenje člana 149. stav (3) ZKPFBiH, jer, prema ocjeni apelanata, redovni sudovi nisu naveli adekvatne razloge kojim bi opravdali postojanje naročito važnih razloga za produženje mjere pritvora, te na nerazumljivost izreka osporenih rješenja, jer su redovni sudovi propustili da navedu u izreci zakonske razloge za produženje pritvora, što apelanti dovode u vezu sa kršenjem člana 148. stav 2. ZKPFBiH u vezi sa članom 312. stav 1. tačka k)
ZKPFBiH.
43. U vezi sa ovim prigovorima, Ustavni sud, prije svega, zapaža da odredbe člana 149. ZKPFBiH propisuju dužinu trajanja pritvora u istrazi, a stav 3. citiranog člana, koji su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, propisuje mogućnost da se pod određenim okolnostima pritvor u istrazi može produžiti za još najduže tri mjeseca. Ustavni sud podsjeća da za produženje pritvora od jednog do tri mjeseca zakon ne određuje uvjete pod kojima se produženje mora dozvoliti, osim uvjeta vezanih za zaprijećenu kaznu i naročito važne razloge. Koji su to „naročito važni razlozi“ zakon izričito ne propisuje, pri čemu sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje koji su to razlozi. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju imali u vidu težinu krivičnih djela za koja se apelanti sumnjiče i zaprijećene kazne za ta krivična djela, a u vezi sa postojanjem naročito važnih okolnosti uzeli su u obzir obimnost istražnih radnji koje su provedene, odnosno koje tek treba provesti (veliki broj materijalnih dokaza, vještačenja koja su u toku, a neka se obavljaju u inozemstvu, veliki broj osumnjičenih, potreba za dodatnim saslušanjem određenog broja svjedoka). Ustavni sud smatra da se razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja ne čine proizvoljnim, jer navedeni razlozi, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju činjenicu što istraga još nije okončana, pa se prigovori apelanata u kontekstu kršenja člana 149. stav 3. ZKPFBiH čine neosnovanim.
44. U vezi sa prigovorima apelanata koji se odnose na nerazumljivost izreke, jer Kantonalni sud u izreci rješenja nije naveo razloge za pritvor, što je kao posljedicu dovelo do bitne povrede odredaba krivičnog postupka, Ustavni sud zapaža da je identičan prigovor bio predmet razmatranja pred Vrhovnim sudom, koji je prigovor ocijenio neosnovanim za šta je navedeni sud dao argumentirano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz odredbe člana 148. stav 2. ZKPFBiH ne proizlazi obaveza suda da u izreci navede razloge za određivanje pritvora, kako to apelanti pogrešno smatraju, već se citirana odredba odnosi na elemente koje treba da sadrži rješenje u cjelini. Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja ne zapaža da su izostali elementi koje propisuje član 148. stav 2. ZKPFBiH.
45. Vrhovni sud je naveo da se pritvor drugopelantu i nekim osumnjičenim nije mogao produžiti iz pritvorskog razloga koji propisuje član 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, budući da prvostepeni sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama da su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora iz navedenog osnova apelantu i ostalim osumnjičenim, izuzev za prvoapelanta. Vrhovni sud je naveo da u takvim okolnostima, kada i dalje egzistiraju zakonski razlozi za produženje pritvora za sve osumnjičene iz zakonskih osnova propisanih tač. c) i d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, nije bilo potrebno ukidati prvostepeno rješenje kada i dalje ostaju razlozi za pritvor. Imajući u vidu navedeno, a posebno činjenicu da iz obrazloženja osporenih rješenja jasno proizlazi zbog kojih zakonskih razloga je apelantima produžen pritvor, Ustavni sud i ovaj prigovor smatra neosnovanim.
46. Stoga, pošto iz osporenih rješenja ne proizlazi da je bilo proceduralnih propusta prilikom njihovog donošenja, jer redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili čl. 148. i 149. ZKPFBiH, na što su apelanti neosnovno ukazivali, Ustavni sud zaključuje da su osporena rješenja donesena u skladu s postupkom propisanim zakonom u svrhu člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
Posebni pritvorski razlozi
47. Apelanti smatraju da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni posebni pritvorski razlozi iz tač. b), c) i d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, jer, prema apelantovoj ocjeni, takvi razlozi ne postoje, pri čemu redovni sudovi nisu individualizirali razloge za primjenu navedenih osnova u odnosu na sve osumnjičene, vezujući navedene osnove, uglavnom, za prvoapelanta koji se sumnjiči da je bio organizator grupe.
b)Bojazan da će apelanti uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače
48. Što se tiče posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je sud utvrdio da je za ispunjenje razloga iz tog člana dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost takvog utjecaja bez obzira na to da li je prvoapelant pokušao da to učini ili ne.
49. U vezi s tim rezoniranjem redovnog suda, Ustavni sud podsjeća na svoj stav u predmetima koji su s tog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1551/15 od 17. juna 2015. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , tačka 23), a u kontekstu tumačenja Odluke Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine istakao je: „Ustavni sud napominje da je u navedenoj odluci jasno ukazao da 'ne može prihvatiti argumente da su razlozi za pritvor po osnovu koluzione opasnosti u konkretnom slučaju opravdani konkretiziranim činjenicama, koje pokazuju da je apelant lično ili posredno pokušao da izvrši utjecaj na svjedoke ili eventualne saučesnike. Naime, samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju'“ (tačka 38. predmetne odluke).
50. Dakle, Ustavni sud naglašava da iz prethodno citiranog jasno proizlazi da redovni sud, prilikom određivanja pritvora po osnovi člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, prvenstveno mora utvrđivati da li je osumnjičeno lice pokušalo (neposredno ili posredno) da utječe na svjedoke, a izuzetno da li postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke.
51. Međutim, nezavisno od toga, Ustavni sud zapaža da je redovni sud u prvoapelantovom slučaju, obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi sa činjenicama konkretnog slučaja, naveo brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi prvoapelant i ostali osumnjičeni, ukoliko budu na slobodi, mogli utjecati na svjedoke i time ometati istragu koja je u toku. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je redovni sud ocijenio niz okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je sud ocijenio da se radi o obimnoj i složenoj istrazi, koja obuhvata više osumnjičenih lica, da se osnovano sumnja da se radi o dobro organiziranoj grupi lica s podijeljenim ulogama, da bi provođenje istražnih radnji bilo otežano i da je u takvim okolnostima opravdano očekivati da bi prvapelant mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, kao i da bi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak.
52. Ustavni sud zapaža da okolnosti koje sud navodi nesumnjivo predstavljaju konkretizaciju utjecaja na svjedoke, te čini neosnovanim prigovore prvoapelanta da se taj poseban pritvorski razlog zasniva na apstraktnim konstrukcijama. Konačno, Ustavni sud zapaža da je sud dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja koluzijske opasnosti, odnosno da je detaljno obrazložio zašto smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi prvoapelant mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i osumnjičene. Ustavni sud smatra da je sud u konkretnom slučaju jasno precizirao na koji način „težina optužbi“ koje se prvoapelantu stavljaju na teret, te činjenica da se tereti za veći broj krivičnih djela može utjecati na tok krivičnog postupka, odnosno zbog čega sud smatra da bi apelant boravkom na slobodi utjecao na svjedoke, odnosno ometao krivični postupak imajući u vidu težinu optužbi koje mu se stavljaju na teret.
53. U tom smislu prvoapelant je naveo određen broj odluka Evropskog suda smatrajući da se one mogu odnositi i na pravnu situaciju u kojoj se nalazi. Međutim, navođenje većeg broja odluka Evropskog suda o određivanju pritvora može, prema ocjeni Ustavnog suda, imati utjecaja na sagledavanje konkretne prakse, ali ti stavovi iz navedenih odluka nisu relevantni u konkretnom predmetu.
54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je redovni sud pri donošenju osporenih rješenja dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, koje, prema mišljenju Ustavnog suda, upućuje na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava garantirana članom 5. stav 3. Evropske konvencije u pogledu određivanja pritvora prema zakonskoj osnovi iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPBiH, te da u tom dijelu nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
c) Opasnost od ponovnog počinjenja krivičnog djela
55. U vezi sa ispunjenjem navedenog pritvorskog razloga, Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno).
56. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda usvojen u predmetu Clooth protiv Belgije da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno imajući u vidu prošlost i osobnost navedene osobe (vidi, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, Serija A broj 225).
57. U okviru navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ovaj pritvorski osnov razmatrali za sve osumnjičene u kontekstu načina izvršenja krivičnih djela, mjesta izvršenja, brojnosti izvršenja krivičnih djela, činjenice da se osumnjičeni međusobno poznaju. Prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza činjenica u vezi sa utvrđivanjem osnovanosti produženja pritvora koja je bazirana na navedenim standardima Evropskog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je redovni sud utvrdio da prvoapelant i dalje zapošljava određene pripadnike grupe, osiguravajući im na taj način sredstva za egistenciju. Navedeno treba da se dovede u vezu sa činjenicom da su ostali osumnjičeni, kao pripadnici grupe, u kritičnom vremenskom periodu u potpunosti postupali po naredbama prvoapelanta, kao organizatora grupe, te sa dominantnim položajem prvoapelanta kao organizatora i podređenim položajem ostalih osumnjičenih kao pripadnika grupe, za šta postoji osnovana sumnja, koji su demonstrirali visok stepen upornosti i dosljednosti u počinjenju predmetnih krivičnih djela. U konkretnom slučaju postoji opravdana bojazan da bi prvoapelant, kao organizator, i ostali osumnjičeni, kao pripadnici grupe, boravkom na slobodi nastavili da vrše krivična djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža.
58. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na zakonit pritvor zagarantirano članom 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na pritvorski razlog koji je propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
Zaštita javnog reda
59. U vezi sa prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz tačke d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
60. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je u odlukama br. AP 3210/15 i AP 2930/15 (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u okviru primjene člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Ustavni sud podsjeća da je u citiranim predmetima, između ostalog, utvrdio kršenje prava na slobodu i sigurnost apelanata u kontekstu primjene posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, temeljeći svoje odluke na praksi Evropskog suda, Preporuci (C/M Rec 2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (u daljnjem tekstu: Preporuka) na koju se pozvao apelant u predmetnom slučaju, te na Odluku broj AP 3210/15 i Izvještaj Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz augusta 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“ (u daljnjem tekstu: Izvještaj OSCE-a).
61. Tako je Ustavni sud u citiranim predmetima, između ostalog, podsjetio da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već da se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud je u citiranim odlukama, također, podsjetio i na stav Evropskog suda da određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, prema ocjeni Evropskog suda, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu, zaista, narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I.A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Osim toga, Ustavni sud je u citiranim odlukama podsjetio i na stav Komiteta ministara Vijeća Evrope izražen u Preporuci „da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim“.
62. Ustavni sud, također, podsjeća da je u citiranoj Odluci broj AP-3210/15 prilikom odlučenja imao u vidu i Izvještaj OSCE-a čija je svrha bila razmotriti postupak određivanja pritvora kojim se bolje štite prava i koji bi bio u većoj mjeri usaglašen sa široko prihvaćenim međunarodnim standardima. U Izvještaju je, između ostalog, navedeno da u brojnim predmetima određivanja pritvora po ovom osnovu obrazloženje glasi, otprilike, „ako je krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora u trajanju od deset godina, a imajući na umu način na koji je krivično djelo izvršeno… i posljedice krivičnog djela…sud nalazi da su način i posljedice krivičnog djela takvi da nalažu određivanje mjere pritvora u interesu sigurnosti građana“. U svom izvještaju OSCE je zaključio da „ovakvo nizanje argumenata ne sadrži sveobuhvatan koncept javnog reda, nego se zadržava na ranijoj ugroženosti javne sigurnosti zbog načina na koji je krivično djelo počinjeno, ili zbog posljedica navodnog djela, kao i to da ovakva obrazloženja ne sadrže konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po sigurnost građana ili imovine u stepenu koji dovodi u pitanje javni red, tako da se usredsrijeđenost stavlja više na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne odredi pritvor i, najzad, da stepen u kojem se domaći praktičari oslanjaju na ovaj osnov ukazuje na to da je on postao zamjena za odredbu o obaveznom pritvoru za krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset ili više godina, koju su sadržavali prethodni krivičnoprocesni zakoni“.
63. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća na to da svaki predmet uvijek posmatra in concreto, i to u okolnostima svakog predmeta pojedinačno.
64. Dovodeći sve navedeno u kontekst osporenih rješenja o produženju pritvora, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluku o primjeni pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH zasnovali na detaljnom i opširnom obrazloženju koje se prima facie ne čini proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom razmatranja ovog pritvorskog razloga imali u vidu brojne okolnosti koje su pratile sporne događaje, osnovanu sumnju da su apelanti počinili krivična djela koja su mu stavljena na teret, težinu, prirodu i način izvršenja krivičnih djela za koje se apelanti sumnjiče, medijsku pažnju koju je sporni događaj izazvao sporni događaj u kontekstu značaja hotela u kojem su se sporna dešavanja događala, posljedice nastale učinjenjem krivičnih djela, te posebno činjenicu da su određena djela učinjena uz primjenu sile, nasilja i zastrašivanja, da su osumnjičeni organizirali proteste i okupljanje radnika, te druge okolnosti, što je sve ukupno opravdalo to što su redovni sudovi primijenili i ovaj pritvorski razlog za sve osumnjičene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5517/15 od 3. februara 2016. godine, tač. 52. i 53, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
65. U vezi s težinom krivičnog djela, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda da težina kazne nije dokaz, niti može opravdati tvrdnju da su ugrožene sigurnost i imovina građana (vidi, Evropski sud, Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. augusta 1992. godine, Serija A broj 241-A, st. 90. i 91) bez drugih konkretnih dokaza ili indicija koji bi opravdali zaključak da će doći do određenih nemira, protesta, osvete ili opasnosti za javni red (vidi, Evropski sud, Kemmache protiv Francuske, presuda od 27. novembra 1991. godine, Serija A broj 218, stav 51).
66. Međutim, kao što je već naglašeno, Ustavni sud podsjeća na to da su redovni sudovi prilikom odlučenja, osim težine i načina izvršenja krivičnog djela, uzeli u obzir i brojne druge okolnosti koje su pratile sporne događaje, što je redovnim sudovima bio dodatni razlog da primijene član 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi upravo na brojnim okolnostima koje su detaljno elaborirali u obrazloženjima osporenih rješenja zasnovali strah od narušavanja javnog reda u slučaju puštanja apelanata i ostalih osumnjičenih iz pritvora. Stoga, okolnost da su redovni sudovi prilikom odlučenja, osim težine kazne i načina izvršenja krivičnog djela, koji per se ne mogu biti dovoljni razlozi za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora, uzeli u obzir i druge brojne okolnosti konkretnog slučaja upravo i razlikuje ovaj predmet od prakse Ustavnog suda u predmetima u kojima je utvrđivao povredu člana 5. Evropske konvencije na koju se apelant pozvao u apelaciji.
67. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom produženja mjere pritvora apelantu iz zakonskog osnova koji propisuje član 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH naveli detaljne i prihvatljive razloge koji opravdavaju stav redovnih sudova da bi puštanje apelanta iz pritvora rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda, u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
68. U kontekstu prigovora kojim apelant pokreće pitanje kršenja člana 5. stav 4. Evropske konvencije, a koje apelant dovodi u vezu sa rješenjem Vrhovnog suda, koji, prema apelantovoj ocjeni, u žalbenom postupku nije odgovorio na sve njegove žalbene prigovore, Ustavni sud ovaj prigovor smatra paušalnim, budući da apelant nije konkretizirao ove prigovore da bi se oni uopće mogli razmotriti. Štaviše, apelant uz apelaciju nije dostavio svoju žalbu, odnosno žalbu koju je apelantov tadašnji branitelj izjavio protiv prvostepenog rješenja, pa u takvim okolnostima ostaje nejasno koje to relevantne prigovore nije razmotrio Vrhovni sud. Stoga, Ustavni sud ove prigovore smatra neutemeljenim, te zaključuje da nije bilo kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
69. Imajući u vidu sve navedeno u kontekstu apelacionih prigovora i prakse Ustavnog suda i Evropskog suda na koju se apelant pozvao u apelaciji, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu pritvor produžen u skladu sa garancijama koje pruža član 5. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
70. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. tačka 1.c) st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je o svom zaključku da postoji osnovana sumnja sud dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, te kada je sud, odlučujući da li postoje posebni pritvorski razlozi, dao i dovoljno relevantna obrazloženja o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 148. i 149. ZKPFBiH.
71. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
72. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
73. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman