Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4572/14 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javna vlast
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4572/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-4572/14, rješavajući apelacije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Brčko distrikt Bosne i Hercegovine protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 058232 14 Rsž od 21. avgusta 2014. godine;
JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 090312 13 Rev 2 od 2. oktobra 2014. godine;
Opština Kostajnica protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 Rs 016411 14 Rsž od 29. maja 2015. godine;
Opština Kostajnica protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 Rs 016521 14 Rsž od 18. maja 2015. godine;
Brčko distrikt Bosne i Hercegovine protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 068489 15 Rev od 15. juna 2015. godine;
Brčko distrikt Bosne i Hercegovine protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 063163 15 Rev od 5. novembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4572/14 Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 23. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 058232 14 Rsž od 21. avgusta 2014. godine. Apelant je 25. septembra 2015. godine dopunio apelaciju, navodeći kao osporenu odluku i rješenje Apelacionog suda broj 96 0 Rs 058232 14 Rev od 14. septembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv navedene drugostepene presude Apelacionog suda od 21. avgusta 2014. godine.
U konkretnom slučaju, konačna meritorna odluka je drugostepena presuda Apelacionog suda od 21. avgusta 2014. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (N.T., Lj.T., M.J., E.F., Š.F. i S.V.), podnesen protiv apelanta u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je apelant obavezan tužiteljima na ime potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćena razlika plate, pripadajućih doprinosa i troškova postupka) isplatiti novčane iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude. Apelacioni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da je neosnovan navod apelanta u žalbi da je Zakonom o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama Brčko distrikta BiH samo data mogućnost tužiteljima kao zaposlenicima sa višom školskom spremom odnosno srednjom stručnom spremom da mogu obavljati posao do odlaska u penziju, a „nije predviđena promjena platnog razreda“, jer tužitelji nisu postavili tužbeni zahtjev za promjenu platnog razreda već su tražili isplatu razlike plate (i odgovarajućih doprinosa) pozivom na odredbe Zakona o obligacionim odnosima. U tom smislu je, po ocjeni Apelacionog suda, jasno vidljivo da je ovo građansko-pravni spor i da sud opšte nadležnosti ima jurisdikciju da u parničnom postupku raspravlja i odlučuje o zahtjevu za pružanje pravne zaštite tužiteljima, jer iznosi umanjene neto plate predstavljaju neostvarenu dobit (izgubljenu zaradu) tužitelja kao vid pretrpljene štete. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 335. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH.
2. AP-5657/14 JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 26. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 090312 13 Rev 2 od 2. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (S.K.) na ime razlike plate za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, kao i troškove parničnog postupka. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu o samom pravu tužitelja, već je predmet konkretnog spora novčano potraživanje tužitelja iz radnog odnosa, za koje ne važi prekluzivni rok za zaštitu prava iz radnog odnosa propisan članom 103. Zakona o radu F BiH, nego za to potraživanje važi zastarni rok predviđen članom 106. navedenog zakona, a u okviru kog roka je tužitelj i podnio tužbu za ostvarivanje predmetnog potraživanja. Nadalje, utvrđeno je da je Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u F BiH (u daljnjem tekstu: GKU) objavljen u „Službenim novinama F BiH“, potpisan od strane predsjednika Samostalnog sindikata radnika Rudnika uglja BiH, predsjednika Samostalnog sindikata rudara u F BiH i ministra Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije u ime Vlade F BiH, te je kao takav obavezujući za apelanta kao poslodavca sa većinskim državnim kapitalom. Također, sud je zaključio da odredbe Pravilnika o plaćama apelanta nisu u saglasnosti sa GKU u pogledu prava koja se uposleniku garantuju GKU, pa imajući u vidu da u postupcima koji se odnose na ostvarenje prava na rad i u vezi sa radom, visina potraživanja ne može se utvrđivati kombinacijom parametara iz različitih izvora radnog zakonodavstva, to je pravilno drugostepeni sud, nakon otvorene rasprave i ponovnog dopunskog vještačenja, utvrdio visinu duga za utuženi period (tako što je plaća u skladu sa čl. 24. i 25 GKU obračunata kao umnožak osnovne plaće u visini od 60% od prosječne plaće u FBiH i odgovarajućeg koeficijenta od 2,5 za IV grupu složenosti poslova u koje spadaju i poslovi tužitelja).
3. AP-3586/15 Opština Kostajnica (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 17. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 Rs 016411 14 Rsž od 29. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba apelanta i preinačena je prvostepena presuda na način što je odbijen zahtjev tužitelja (Lj.N.) za isplatu mjesečnih iznosa od 840,45 KM počev od 14. maja 2014. godine (kao dana zaključenja glavne rasprave) i uplatu pripadajućih doprinosa za navedeni period, dok je u preostalom dijelu odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda (kojom je poništeno kao nezakonito rješenje apelanta o prestanku radnog odnosa tužitelja, te je obavezan apelant da tužitelja vrati na posao i isplati tužitelju novčane iznose na ime izgubljene zarade do vraćanja na posao sa pripadajućim doprinosima i troškovima postupka). U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je tužba tužitelja kao službenika lokalne samouprave (pogrešno prvostepeni sud navodi da je tužitelj „državni službenik“) blagovremena i dopuštena, te da se blagovremenost i dopuštenost tužbe zasniva na odredbi člana 152. u vezi sa odredbom člana 128. stav 4. Zakona o lokalnoj samoupravi a ne na odredbi člana 118. Zakona o radu, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud. Nadalje, utvrđeno je da je Pravilnik o sistematizaciji apelanta stupio na snagu 13. septembra 2013. godine, dok su Izmjene i dopune Zakona o lokalnoj samoupravi (kojima su propisani postupak proglašenja tehnološkog viška i prestanak radnog odnosa, uz posebnu obavezu donošenja kriterija i programa zbrinjavanja viška zaposlenih) stupile na snagu 26. novembra 2013. godine, kao i da apelant u skladu sa naprijed navedenim odredbama zakona nije donio kriterije i rješenje o utvrđivanju tehnološkog viška. Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nedostatak navedenih kriterija sam za sebe čini rješenje apelanta o prestanku radnog odnosa tužitelja nezakonitim iz razloga što je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike apelanta (koji imaju istu kvalifikaciju ili koji su radili na istom ili sličnom radnom mjestu, a koji su ostali na poslu). Također, Okružni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud poništio rješenje apelanta o prestanku radnog odnosa tužitelja, jer nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 128. Zakona o lokalnoj samoupravi za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa, kao i o radno pravnoj reintegraciji tužitelja u skladu sa članom 130. Zakona o radu (vraćanje na rad i isplata naknade plate koju bi tužitelj ostvario da je radio od prestanka radnog odnosa pa do zaključenja glavne rasprave). Na kraju, Okružni sud je naveo da tužitelju, u skladu sa odredbama čl. 154. i 189. Zakona o obligacionim odnosima, pripada naknada stvarne štete koja se ne može dosuditi ubuduće zbog čega je djelimično uvažio žalbu apelanta i preinačio prvostepenu odluku u dijelu koji se odnosi na period od zaključenja glavne rasprave pa do vraćanja tužitelja na rad.
4. AP-3587/15 Opština Kostajnica (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 17. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 Rs 016521 14 Rsž od 18. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništeni su kao nezakoniti rješenje i obavijest apelanta o prestanku radnog odnosa tužitelja (S.Đ.), te je obavezan apelant da tužitelja vrati na posao i isplati tužitelju novčane iznose na ime naknade plate do dana presuđenja sa pripadajućim doprinosima i troškovima postupka, dok je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio isplatu naknade za neisplaćene plate i uplatu doprinosa za period od dana presuđenja pa do isplate. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je tužba tužitelja kao službenika lokalne samouprave (pogrešno prvostepeni sud navodi da je tužitelj „državni službenik“) blagovremena i dopuštena, te da se blagovremenost i dopuštenost tužbe zasniva na odredbi člana 152. u vezi sa odredbom člana 128. stav 4. Zakona o lokalnoj samoupravi a ne na odredbi člana 118. Zakona o radu, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud. Nadalje, utvrđeno je da je Pravilnik o sistematizaciji apelanta stupio na snagu 13. septembra 2013. godine, dok su Izmjene i dopune Zakona o lokalnoj samoupravi (kojima su propisani postupak proglašenja tehnološkog viška i prestanak radnog odnosa, uz posebnu obavezu donošenja kriterija i programa zbrinjavanja viška zaposlenih) stupile na snagu 26. novembra 2013. godine, kao i da apelant u skladu sa naprijed navedenim odredbama zakona nije donio kriterije i rješenje o utvrđivanju tehnološkog viška. Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nedostatak navedenih kriterija sam za sebe čini rješenje apelanta o prestanku radnog odnosa tužitelja nezakonitim iz razloga što je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike apelanta (koji imaju istu kvalifikaciju ili koji su radili na istom ili sličnom radnom mjestu, a koji su ostali na poslu). Također, Okružni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud poništio rješenje apelanta o prestanku radnog odnosa tužitelja, jer nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 128. Zakona o lokalnoj samoupravi za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa, kao i o radno pravnoj reintegraciji tužitelja u skladu sa članom 130. Zakona o radu (vraćanje na rad i isplata naknade plate koju bi tužitelj ostvario da je radio).
5. AP-3603/15 Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 15. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 068489 15 Rev od 15. juna 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Apelacionog suda broj 96 0 Rs 068489 15 Rsž od 4. februara 2015. godine u pravnoj stvari isplate plata i doprinosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1473/15 od 14. maja 2015. godine (kojim je obuhvaćen i predmet AP-1752/15), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Apelacionog suda od 4. februara 2015. godine, kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (V.M., B.M., L.D., R.G. i P.S.), podnesen protiv apelanta u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je apelant obavezan tužiteljima na ime potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćena razlika plate, pripadajućih doprinosa i troškova postupka) isplatiti novčane iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude. Apelacioni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da je neosnovan navod apelanta u žalbi da je Zakonom o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama Brčko distrikta BiH samo data mogućnost tužiteljima kao zaposlenicima sa višom školskom spremom da mogu obavljati posao do odlaska u penziju, a „nije predviđena promjena platnog razreda“, jer tužitelji nisu postavili tužbeni zahtjev za promjenu platnog razreda već su tražili isplatu razlike plate (i odgovarajućih doprinosa) pozivom na odredbe Zakona o obligacionim odnosima. U tom smislu je, po ocjeni Apelacionog suda, jasno vidljivo da je ovo građansko-pravni spor i da sud opšte nadležnosti ima jurisdikciju da u parničnom postupku raspravlja i odlučuje o zahtjevu za pružanje pravne zaštite tužiteljima, jer iznosi umanjene neto plate predstavljaju neostvarenu dobit (izgubljenu zaradu) tužitelja kao vid pretrpljene štete. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 335. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH.
6. AP-5702/15 Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 24. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 063163 15 Rev od 5. novembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Apelacionog suda broj 96 0 Rs 063163 14 Rsž 2 od 3. aprila 2015. godine u pravnoj stvari isplate razlike plata i doprinosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2687/15 od 16. septembra 2015. godine (kojim je obuhvaćen i predmet AP- 3046/15), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Apelacionog suda od 3. aprila 2015. godine, kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a kojom je obavezan apelant da na ime naknade za umanjenje neto plate tužiteljima (N.S., K.M., B.Š., J.Š., A.U., N.Đ., Lj.M., M.K i J.B.) za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose, kao i da za svakom tužitelju obračuna i uplati razliku doprinosa za PIO za period za koji je vršio umanjenje plate, uzimajući u obzir mjesečnu bruto platu u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je neosnovan apelantov stav da sud nije nadležan da mijenja platni podrazred tužitelja i da to zavisi od napredovanja u službi i stručne spreme, zato što tužitelji u konkretnom sporu nisu tužbeni zahtjev tako postavili, već su tražili isplatu naknade plate pozivom na odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu štetu, čime je jasno da se radi o građanskopravnom sporu i da sud opće nadležnosti ima jurisdikciju da u parničnom postupku raspravlja i odlučuje o pružanju zahtijevane pravne zaštite. Nadalje, sud je zaključio da je odredbu člana 148. Zakona o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama (koja propisuje da zatečeni nastavnik, stručni suradnik i suradnik u nastavi koji imaju 30 ili više godina staža u nastavi na dan donošenja tog zakona mogu obavljati posao do odlaska u penziju), valjalo tumačiti na način da ta odredba izjednačava status nastavnika koji su na dan stupanja na snagu tog zakona imali VSS i onih koji to nisu imali, odnosno koji su zatečeni sa VŠS, ali su ostvarili radni staž u nastavi preko 30 godina. S obzirom na navedeno, sud je primjenom relevantnih odredaba Zakona o platama zaposlenih u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i Zakona o obligacionim odnosima, odlučio kao u izreci presude, odnosno tužiteljima je dosudio razliku plate i odgovarajućih doprinosa u iznosima kako je to vještak ekonomske struke u svom nalazu i mišljenju pred sudom prezentovao. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4572/14.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman