Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-481/15 (E. R.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-481/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-481/15, rješavajući apelacije Elđe Raguža, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elđe Raguža podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009652 14 Gž od 18. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-481/15 Elđo Raguž (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 2. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 009652 14 Gž od 18. novembra 2014. godine.

2. AP-3585/15 Apelant je zatim 20. jula 2015. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda BiH broj S1 3 P 009652 15 Rev od 29. maja 2015. godine kojim je odbačena revizija apelanta protiv navedene osporene presude Suda BiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-481/15. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužene BiH-Vijeća ministara BiH-Žalbenog vijeća pri Vijeću ministara BiH (u daljnjem tekstu: tužena) od 21. februara 2012. godine i od 28. decembra 2011. godine i vraćanje predmeta tuženoj na ponovni postupak i odlučivanje. U toku postupka je utvrđeno da rukovoditelj Direkcije za civilno vazduhoplovstvo, ovlaštenje za donešenje Odluke o formiranju Projektnog tima za izgradnju sistema upravljanja zračnim prometom (PT ATMS) od 30. maja 2008. godine, kojom je apelant imenovan na mjesto menadžera PT ATMS i kojom su utvrđene njegova prava i obaveze, crpi iz odredbe člana 61. Zakona o upravi i Odluke o načinu formiranja stručnih komisija i drugih radnih tijela i utvrđivanju kriterija za novčane naknade licima angažovanim u komisijama i drugim radnim tijelima iz nadležnosti Vijeća ministara BiH. Nadalje, utvrđeno je da je direktor Direkcije za civilno vazduhoplovstvo u okviru svojih ovlaštenja donio i Odluku o razrješenju apelanta sa pozicije menadžera PTATMS sa danom 13. marta 2009. godine od 28. decembra 2011. godine, te utvrdio da se istom ne dira u prava apelanta koja on kao zaposlenik ostvaruje kod poslodavca. Naime, utvrđeno je da je to iz razloga jer se odluka odnosi isključivo na njegovo angažovanje na realizaciji projekta koji angažman nije vezan za obavljanje zadataka povodom kojih je zasnovao radni odnos.

Dakle, utvrđeno je da iz navedenog jasno proizilazi da je odluka rukovoditelja o formiranju projektnog tima, odnosno odluka o razrješenju, dispozitivne prirode za čije je donošenje rukovoditelj ovlašten zakonom, a koja mogućnost mu je data i članom 6. Odluke o formiranju PT ATMS-a, jer uz ovlaštenje da vrši izbor članova komisije, rukovoditelj ima mogućnost kontrole i ocjene kvaliteta obavljanja povjerenih zadataka, što je bio i razlog donošenja odluke o razrješenju apelanta, a koje razloge je, nakon preispitivanja, prihvatio i drugostepeni organ u odluci od 21. februara 2012. godine. Također, utvrđeno je da u konkretnom sporu nema mjesta primjeni člana 67. Zakona o upravi, jer navedena odredba omogućava izjašnjenje o činjenicama zbog kojih je postupak pokrenut i mogućnost davanja obavještenja i potrebnih podataka, ali isključivo u postupaku razrješenja rukovoditelja organa uprave i njegovog zamjenika. Budući da je apelant razriješen kao član komisije, a ne u svojstvu rukovoditelja organa uprave ili zamjenika rukovoditelja, sud je zaključio da kod donošenja predmetnih rješenja nije bilo mjesta primjeni citirane zakonske odredbe, pa je time neosnovano ukazivanje apelanta na povredu načela saslušanja stranke propisanog Zakonom o upravnom postupku.

Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 009652 15 Rev od 29. maja 2015. godine, odbačena je kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 009652 14 Gž od 18. novembra 2014. godine. U obrazloženju rješenja Sud BiH je istakao da je apelant izjavio reviziju zbog povrede odredaba člana 176. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali se u istoj nije na propisani način pozvao na primjenu odredaba člana 204. stav 3. pomenutog zakona pa Sud BiH nije imao obavezu, da iz navoda u reviziji, sam postavlja pravno pitanje, već je to bila dužnost stranke koja jasno i određeno mora postaviti pravno pitanje o kojem revizijsko vijeće treba da zauzme odgovarajući pravni stav. Isto tako, utvrđeno je da se to nikako ne odnosi na pitanje pravilne primjene određene odredbe zakona, a niti pozivanjem na drugačiju sudsku praksu Suda BiH.

Apelacioni navodi Nakon brižljive analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da je apelant apelacijama osporio i presudu Suda BiH i rješenje Suda BiH. Međutim, s obzirom da je osporenim rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 009652 15 Rev od 29. maja 2015. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, proizilazi da konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Suda BiH broj S1 3 P 009652 14 Gž od 18. novembra 2014. godine. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene navedenom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-481/15 (E. R.) | Sudska praksa | Aktio