Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1635/13 (I. B.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1635/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1635/13, rješavajući apelaciju Ilije Bjelobrka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Bjelobrka podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 025724 12 Gž od 14. februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Bjelobrk (u daljnjem tekstu: apelant), iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 17. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 025724 12 Gž od 14. februara 2013. godine.
2. Dakle, činjenice u predmetu koje proizilaze iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije mogu se sumirati na sljedeći način:
3. Općinski sud u Travniku donio je presudu broj 51 0 P 025724 09 P od 31. maja 2012. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 24.000,00 KM, kao i iznos od 3.502,97 KM na ime naknade materijalne štete, sve sa zakonskom kamatom od 29. septembra 2009. godine. Preko dosuđenog iznosa nematerijalne štete kao i zakonskih zateznih kamata na materijalnu štetu tužebni zahtjev apelanta je odbijen kao neosnovan. Presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je dana 29. septembra 2009. godine apelant pokrenuo postupak tužbom radi naknade materijalne i nematerijalne štete, jer se desila nesreća koju je prouzrokovao vozač kamiona osiguranog kod tuženog, a u kojoj je apelant zadobio teške tjelesne povrede, uslijed kojih je pretrpio nematerijalnu štetu (duševni i fizički bol, strah, te duševni bol zbog naruženosti) kao i materijalnu štetu koja se ogleda u troškovima liječenja i prevoza na liječenje. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je u toku postupka među parničnim strankama bio sporan način nastanka nesreće, odnosno uzročno posljedična veza i visina nematerijalne štete.
5. Općinski sud je nakon dokaznog postupka zaključio da su apelant i svjedok Mario Topalović iskočili iz kamiona kojim je upravljao Seđed Mandžuka prije nego se kamion prevrnuo u provaliju, i to u strahu za vlastiti život jer su uvidjeli da se kamion neće moći zaustaviti na siguran način. Stoga je Općinski sud odbio prigovor tuženog da ne postoje materijalni dokazi na osnovu kojih bi utvrdio način nastanka nezgode. Nadalje, vještačenjem koje je provedeno po vještaku medicinske struke, a koje je Općinski sud prihvatio kao objektivno i tačno, utvrđeno je da je apelant zadobio tjelesne povrede, te je utvrđeno smanjenje opšte aktivnosti apelanta od 30 % , te je Općinski sud naveo u čemu se ista ogleda. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je u momentu nesreće apelant imao 33 godine, zbog čega se može očekivati da će još dugi niz godina osjećati duševnu bol zbog smanjenja životne aktivnosti. Takođe, Općinski sud je utvrdio na strani apelanta da je trpio bolove jakog inteziteta u trajanju dva mjeseca i niskog inteziteta još dva mjeseca, kao i strah jakog, niskog i srednjeg inteziteta u određenom trajanju. Općinski sud je naveo da kod utvrđivanja pravične naknade zbog pretrpljenog bola cijenio činjenicu da je apelant u toku liječenja imao neugodnosti koje se ogledaju u brojnim operacijama, imobilizaciji, previjanju, i ostalo, a što je sve utvrđeno na osnovu nalaza vještaka, te je prvostepeni sud zaključio da bi dosuđena naknada za bol trebala biti veća od iznosa koji je apelant tražio, ali je sud ograničen postavljenim tužbenim zahtjevom. S druge strane, Općinski sud je kod dosuđivanja pravične naknade zbog pretrpljenog straha uzeo u obzir okolnosti slučaja kao i strah od ishoda liječenja (zbog komplikacija koje je utvrdio tokom liječenja), pa je tužbeni zahtjev ocijenio djelomično osnovanim i u skladu sa ustaljenom praksom i kriterijima Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje visine pravične naknade nematerijalne štete, dok je preko dosuđenog iznosa odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je djelimično osnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se tiče troškova prevoza i liječenja, pa je istom udovoljio jer je na temelju računa koje je priložio apelant, naloga i priznanica utvrdio da je apelant imao izdatke liječenja. Takođe, sud je utvrdio i troškove prevoza na osnovu iskaza apelanta u iznosu od 1000,00KM obzirom da apelant živi u Vitezu a liječio se u Sarajevu, Travniku i drugdje. Slijedom svega utvrđenog, Općinski sud je odlučio u skladu sa odredbom člana člana 2. stav 1. i člana 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem testu: ZPP), kao i čl. 154., 155., 195. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
6. Nadalje, Općinski sud je dao obrazloženje za dosuđene kamate na utvrđene iznose u skladu sa relevantnim odredbama ZOO. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na osnovu člana 386. stav 2. ZPP kojom je predviđeno da ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj dio troškova. Kako je apelant, obzirom na visinu spora (45.502,97 KM) u parnici uspio sa 60% sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove, pri tome imajući u vidu da su stranke imale podjednake troškove za vođenje ove parnice.
7. Protiv prvostepene presude apelant i tuženi su izjavili žalbu. Kantonalni sud je donio presudu broj 51 0 P 025724 12Gž od 14. februara 2013. godine, kojom je preinačio prvostepenu presudu i presudio tako što je obavezao tuženog da apelantu na ime pravične naknade za nematerijalnu štetu isplati iznos od 27.000,00KM na ime preciziranih duševnih fizičkih bolova, straha i bolova zbog naruženosti, sa zakonskom kamatom od 29. septembra 2009. godine. Takođe, obavezan je tuženi da apelantu na ime troškova liječenja isplati iznos od 2.040,79 KM, sa preciziranom zakonskom kamatom na precizirane iznose, od 21. aprila 2007. godine, kao i da mu na ime troškova postupka naknadi iznos od 3.501,80 KM. Odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio iznos od 462,00KM na ime materijalne štete (troškovi liječenja) i iznos od 1.000,00KM na ime prevoza sa preciziranim zateznim kamatama.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, nakon što je razmotrio razloge iz žalbe, utvrdio „žalba je djelomično osnovana“. Polazeći od predmeta spora, te utvrđenja prvostepenog suda koje je prihvatio, Kantonalni sud je našao da je pravilan zaključak da postoji uzročno posljedična veza saobraćajne nesreće i načina povređivanja apelanta skakanjem iz kamiona. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 154. stav 2. ZOO, kao i odredbu člana 11. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, kao i odredbe čl. 173., 174., 177. st. 2. i 3. ZOO. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio ulogu vještaka u parničnom postupku, te pošao od opšteg pravila o teretu dokazivanja i izvođenja dokaza (čl. 8. i
126. ZPP). Stoga je zaključio da je tuženi bio dužan da dokaže da nije odgovoran za štetni događaj. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su dosuđeni iznosi (za pretrpljeni duševni bol zbog smanjenja životne aktivnosti, za pretrpljeni fizički bol i strah) srazmjerni utvrđenom bolu i strahu i veći iznos bi izlazio iz okvira ustaljene sudske prakse, zbog čega je žalbu apelanta odbio. Što se tiče naruženosti apelanta Kantonalni sud je utvrdio da kod apelanta postoji naruženost srednjeg stepena, te je navedeno u čemu se ogleda. Takođe, Kantonalni sud je prihvatio stav Općinskog suda da je naruženost vidljiva trećim licima kada apelant nosi kratke rukave i kratke hlače, ali je u skladu sa odredbom člana 200. ZOO i pravilnom primjenom Orjentacionih kriterija i iznosa za utvrđivanje pravične naknade nematerijalne štete, apelantu dosudio iznos od 6000,00 KM. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da opravdanost da se apelantu dosudi, na ime liječenja iznos od 2.040,97 KM, proizilazi iz računa i druge dokumentacije, dok za preostali iznos od 462,00KM apelant nije pružio dokaze. Isto se odnosi na tužbeni zahtjev apelanta za naknadu troškova prevoza u iznosu od 1.000,00 KM. Kantonalni sud je naveo da nije sporno da se apelant liječio van Viteza, ali Općinski sud na osnovu iskaza apelanta nije mogao utvrditi visinu troškova prevoza, te je neprihvatljiv stav Općinskog suda da apelant uslijed odlaska na liječenje van Viteza imao veće izdatke od onih koje potražuje tužbom, ali je odluka donijeta u okviru tužbenog zahtjeva. S tim u vezi Kantonalni sud se pozvao na pravilo o teretu dokazivanja (čl. 123. i 126. ZPP) te je utvrdio da apelant nije dokazao koliko je visina troškova prevoza nastalih zbog liječenja pa je njegov zahtjev u ovom dijelu trebalo odbiti. Nadalje, Kantonalni sud se referirao i na odluku o početku toka zakonske zatezne kamate.
9. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da, uslijed preinačenja prvostepene odluke u pogledu dijela glavnog potraživanja, trebalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka te je u ovom dijelu djelomično prihvatio žalbu apelanta. Kantonalni sud je naveo da je opravdan zahtjev apelanta da mu pripadaju troškovi vještačenja u cjelosti. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelantu pripadaju u skladu sa članom 386. stav 1. i 387. ZPP troškovi parničnog postupka koji se odnose na sastav tužbe, na pristup punomoćnika apelanta na ročišta od 21. decembra 2010. godine u iznosu od 823,93 KM, od 9. maja 2011. godine u iznosu od 822,96 KM od 20. juna 2011. godine u iznosu od 821,70 KM za taksu na tužbu 500,00KM za sastav žalbe 360,00 KM za poštarinu 3,10 KM, za vještačenje 400,00KM, za pristup ročištu (koje nije održano) 3. marta 2011. godine iznos od 120,00 KM, što ukupno iznosi 5.323,45 KM, odmjerenih u skladu sa Zakonom o advokaturi i u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Kantonalni sud je naveo da je vrijednost spora obavezan element tužbe koji predstavlja osnov za određivanja sudske takse na tužbu i na radnje koje stranke poduzimaju u toku postupka na koje se plaća sudska taksa, kao i za odmjeravanje naknade za rad advokata, te se vrijednost spora utvrđuje s obzirom na okolnosti u momentu podnošenja tužbe i ista se ne može mijenjati u toku postupka, odnosno za određivanje troškova postupka mjerodavna je vrijednost spora koju je apelant, kao tužilac označio u tužbi. Dakle, od postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 45.502,97 KM apelantu je dosuđeno 29.040,97 KM, što predstavlja uspjeh u parnici u iznosu od 63%. Takođe, pozivajući se na član 387. ZPP, Kantonalni sud je naveo da će uzeti u obzir samo troškove potrebne radi vođenja parnice i o tome koji su troškovi bili potrebni odlučuje sud. Kako u sjedištu prvostepenog suda ima advokata, koji su apelantu mogli pružiti pravnu zaštitu, troškovi dolaska advokata iz Viteza u Travnik nisu bili nužni. Izbor advokata izvan sjedišta suda je lični izbor apelanta i u tom slučaju sam treba da snosi troškove. Kantonalni sud se pozvao na odluku Ustavnog suda AP-2757/06.
10. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno postupao kada je odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnose na troškove liječenja (u iznosu od 462,00KM) koje mu je Općinski sud utvrdio, kao i troškove prevoza zbog liječenja. Apelant u ovom dijelu smatra presudu proizvoljnom i nepravičnom. Nadalje, apelant osporava zaključak Kantonalnog suda u vezi sa dosuđenim troškovima postupka, navodeći da je smanjio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, ne iz hira, kao i da je protivljenje tuženog o smanjenju trebalo "podvesti“ pod član 388. ZPP. Apelant je naveo da se Kantonalni sud nije ni osvrnuo na primjenu člana 388. ZPP te da je presuda i u ovom dijelu proizvoljna i bez obrazloženja. Takođe, apelant smatra „nepravičnim“ stajalište Kantonalnog suda o nepromjenljivosti vrijednosti visine spora. Apelant takođe navodi i da je „nepravična“ odluka o troškovima prevoza advokata, kao i sastav odgovora na žalbu. Apelant dalje elaborira svoje viđenje o troškovima prevoza pozivajući se na odredbe člana 387. stav 2. ZPP, kao i na odluku Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu, te smatra da je navedenim propustima Kantonalnog suda došlo do povrede njegovih prava na pravično suđenje i imovinu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava, u suštini, vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno primjenili procesno i materijalno pravo Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Imajući u vidu apelantove navode kojim ukazuje na propuste redovnih sudova prilikom donošenja osporene odluke, a koji se uglavnom tiči primjene materijalnih i procesnih propisa, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u osporenoj presudi naveo da je za (ostale priznate) troškove liječenja apelant dostavio relevantnu dokumentaciju, račune, priznanice i ostalo, dok je u odnosu na dio troškova u iznosu od 462,00 KM u osporenoj presudi navedeno da apelant nije dostavio dokaze za troškove liječenja. Isto se odnosi na dio troškova radi prevoza na liječenje (1000,00 KM) za koje je Kantonalni sud naveo da nije sporno da se apelant liječio van mjesta u kojem živi (Vitez) ali izjava apelanta ne može biti osnov za utvrđivanje visine troškova prevoza, bez validnih dokaza kojim bi se potkrijepile takve tvrdnje. Takođe, suprotno navodima apelanta Ustavni sud primjećuje da mu je presudom Kantonalnog suda priznato pravo na troškove postupka (za razliku od prvostepene presude), koju su detaljno precizirani. U odnosu na apelantovo tumačenje prava i zahtjeva da mu se dosude troškovi postupka u punom iznosu, na način kako to apelant smatra da mu pripada obzirom da je precizirao tužbeni zahtjev nakon vještačenja, kao i da mu pripadaju ostali troškovi koje je precizirao u apelaciji, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud dosudio troškove postupka apelantu, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, te da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kako što je navedeno, sudovi su tumači relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u saglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje, kao i sa praksom Ustavnog suda (vidi inter alea AP-5/08 i AP-710/10, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman