Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3607/15 (A. D.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vanparnični postupak
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3607/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-3607/15, rješavajući apelaciju Amira Delića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Delića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 V 043752 14 Rev od 21. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Amir Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 16. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 V 043752 14 Rev od 21. aprila 2015. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je protivnik predlagača JU „Zavod za prostorno uređenje“ Bihać da apelantu isplati iznos od 69.570,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja odluke o određivanju naknade pa sve do dana isplate po osnovu naknade za nekretnine koje su eksproprisane rješenjem Općine Bihać od 11. februara 2008. godine, a sa viškom zahtjeva od 115.950,00 KM, apelant je odbijen. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su prvostepeni i drugostepeni sud donijeli rješenja kojima su naknadu za eksproprisane nekretnine apelanta utvrdili u iznosu od 45 KM 1/m2, zasnivajući odluke na relevantnim odredbama Zakona o eksproprijaciji. Nadalje, konstatovano je da pravilno apelant navodi da se visina naknada za eksproprisane nekretnine utvrđuje prema visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se ekspropriše. Međutim, utvrđeno je da pogrešno apelant tvrdi da u konkretnom slučaju prvostepeni i drugostepeni sud nisu visinu naknade za njegove nekretnine utvrdili u skladu sa relevantnom odredbom pomenutog zakona, pozivajući se pri tom na Ugovor o kupoprodaji nekretnina Broj OPU-IP 300/2013 zaključen kod notara i nalaz vještaka građevinske struke koji je sačinjen u upravnom postupku. Naime, sud je zaključio da u konkretnoj činjenično pravnoj situaciji kada je 30 nekretnina različitih vlasnika (ukupno 65) eksproprisano za iste potrebe i od toga sa 44 vlasnika i postignut sporazum o visini naknade u iznosu od 45 KM l/m2 (ni za jednog nije utvrđena naknada u većem iznosu od 45 KM, za 28 vlasnika utvrđena je u manjem iznosu od 45 KM za l/m2), koliko je utvrđeno i za apelanta, to jasno pokazuje da je upravo ta cijena tržišna vrijednost nepokretnosti i da se ona jedino mogla postići na tržištu. Isto tako, utvrđeno je da činjenica da je zaključen samo jedan kupoprodajni ugovor sa cijenom od 130 KM za l/m2 u predmetnoj situaciji ne dokazuje da je to tržišna vrijednost. Naime, utvrđeno je da kupac zemljišta iz navedenog Ugovora, vlasnik lanca trgovačkih centara, ima interes da od jednog vlasnika kupi veći kompleks zemljišta koji čini jednu građevinsku cjelinu (cca 20.000 m2 više parcela) i za tu pogodnost sigurno je spreman da plati i veću cijenu od tržišne. Osim toga, sud je zaključio da ni nalaz vještaka, na koga se apelant poziva, nije pokazatelj tržišne vrijednosti, a obzirom na činjenično utvrđenje, jer kod činjenice da su i pored postojanja nalaza kakav je nalaz pomenutog vještaka, 44 vlasnika zemljišta zaključila sporazume o određivanju naknade na iznos od 45 KM l/m2 dokazuje da je to tržišna vrijednost, da se jedino za tu cijenu u slobodnoj prodaji na tržištu predmetno zemljište moglo prodati.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman