Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1692/15 (Z. E., M. V., I. A., N. G., Z. P., V. M., A. Š., D. G., M. B., M. V., K. M.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Invalidnina
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1692/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1692/15, rješavajući apelacije Zorana Ereša i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zoran Ereš, protiv protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299960 12 Gž od 16. mart 2015. godine;

Mijo Vištica, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299914 14 Gži od 11. marta 2015. godine;

Ivan Alilović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299703 14 Gži od 11. marta 2015. godine;

Nikica Granić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299968 14 Gži od 11. marta 2015. godine;

Zoran Petković, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299545 14 Gži od 6. marta 2015. godine;

Vinko Mihaljević, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299831 13 Gž od 19. maja 2015. godine;

Ante Šarić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299623 Gž od 4. juna 2015. godine;

Dragan Grbavac, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299993 13 Gž od 11. juna 2015. godine;

Mate Bradvica, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299739 13 Gž od 18. juna 2015. godine;

Mate Vukojević, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299607 14 Gži od 16. septembra 2015. godine;

Krešo Medić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299830 13 Gž od 23. oktobra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Ereš, Mijo Vištica, Ivan Alilović, Nikica Granić, Zoran Petković, Vinko Mihaljević, Ante Šarić, Dragan Grbavac, Mate Bradvica, Mate Vukojević, Krešo Medić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijeli su u periodu od 7. aprila do 10. novembra 2015. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-1692/15, AP-1693/15, AP-1694/15, AP-1695/15, AP-1696/15, AP-3010/15, AP-3079/15, AP-3080/15, AP-3675/15, AP-4731/15, AP-4996/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1692/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Apelanti su, putem punomoćnika, Službi za branitelje iz domovinskog rata, društvene djelatnosti i opću upravu općine Ljubuški (u daljnjem tekstu: Služba) podnijeli zahtjeve za izvršenje rješenja koje je ta Služba donijela po službenoj dužnosti, kojima je utvrđeno pravo apelanata na ličnu invalidninu.

5. Služba je, u predmetnim postupcima, po službenoj dužnosti, tokom 2011. godine, donijela zaključke kojima je navedeno da je Služba dužna, po službenoj dužnosti, provesti navedena rješenja te da će se isplata po navedenim rješenjima vršiti iz sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, na račun punomoćnika apelanata, a mjesečni iznosi će se usklađivati po naredbama nadležnog ministarstva.

6. Odlučujući o prijedlozima apelanata za dozvolu izvršenja protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: izvršenik), na temelju pomenutih zaključaka Službe, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio rješenja, koja su u žalbenom postupku potvrđena rješenjima Kantonalnog suda, navedena u izreci ove odluke. Navedenim rješenjima, prvostepeni sud se oglasio apsolutno nenadležnim u predmetnim izvršnim stvarima, ukinuo sve provedene radnje u postupcima i prijedloge apelanata za izvršenje odbacio.

7. U obrazloženjima rješenja Općinski sud je istakao da su u predmetnim slučajevima apelanti predložili izvršenja na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskim računima preko kojih izvršenik vrši isplate, na način da sud blokira račune izvršenika i po pravosnažnosti i izvršnosti istih, naloži banci isplatu sredstava određenih rješenjima o izvršenju. U vezi s tim, prvostepeni sud je naveo da je članom 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije BiH» br. 33/04 i 56/05) propisano da rješenja o pravima na naknade iz čl. 8., 19 i 25. navedenog Zakona, po službenoj dužnosti, provodi organ uprave. Također, Općinski sud je konstatovao da je odredbom člana 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), a sve u skladu sa članom 21. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 32/03 i 33/06; u daljnjem tekstu: ZIP), propisano da sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi spada li rješavanje spora u sudsku nadležnost, dok je stavom 2. propisano da kad sud tokom postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ vlasti, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Konačno, prvostepeni sud je naveo da, slijedom navedenog, proizlazi da sud nije nadležan za postupanje u predmetnim izvršnim stvarima, zbog čega je temeljem člana 16. stav 2. ZPP, a u vezi sa članom 21. ZIP, odlučio kao u dispozitivima rješenja. Kantonalni sud je u obrazloženjima drugostepenih rješenja u cjelosti podržao pravne stavove prvostepenog suda, navodeći da su prvostepena rješenja pravilna i zakonita, te je žalbe apelanata odbio kao neosnovane.

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da apelanti smatraju da je sudsko izvršenje jedini način da osiguraju prinudnu naplatu svojih novčanih potraživanja, koja su im utvrđena zaključcima organa uprave, pozivajući se pri tome na odredbe članka 273. stavak 2. ZUP-a u kojemu je navedeno da se izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi sudskim putem. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Apelanti, u suštini, smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog pogrešne primjene procesnog prava, budući da su se redovni sudovi proglasili apsolutno nenadležnim za postupanje u konkretnim slučajevima, te da im je osporenim odlukama redovnih sudova onemogućen pristup sudu. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud ukazuje na to da je o ovom pitanju već odlučivao u predmetu broj AP 4609/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4609/12 od 12. juna 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelacionih navoda apelanata, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zauzeo slijedeće stavove: «Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da novčana potraživanja sadržana u odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica spadaju u kategoriju socijalnih davanja koje javna vlast u okviru slobodnog polja procjene reguliše na način koji procijeni da je najprikladniji društvenim potrebama, s jedne strane, i mogućnostima i prilikama društvene zajednice u pitanju, s druge strane. Prema tome obim i sadržaj tih prava, kao i mehanizmi ostvarivanja u cijelosti se nalaze u domenu slobodne procjene javne vlasti. Dovodeći navedeno u vezu sa konkretnim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da su ostvarivanja određenih novčanih potraživanja iz oblasti socijalne zaštite branilaca i članova njihovih porodica u Federaciji Bosne i Hercegovine regulisana posebnim zakonom, koji kao lex specialis ovu materiju u cjelosti stavlja u nadležnost organa uprave» i «Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, oglašavajući se apsolutno nenadležnim za postupanje po prijedlozima apelanata za prinudno izvršenje novčanih potraživanja apelanata utvrđenih u upravnim postupcima na osnovu Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, nisu povrijedili njihovo pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije».

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman