Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-849/16 (J. I. L.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Dokazni postupak
- Lišavanje slobode
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-849/16
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 849/16, rješavajući apelaciju Jerka Ivankovića Lijanovića i Suada Čamdžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jerka Ivankovića Lijanovića i Suada Čamdžića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 014378 16 Kž 6 od 5. februara 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 014378 16 Kv 8 od 25. januara 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jerko Ivanković Lijanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, i Suad Čamdžić (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 24. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 014378 16 Kž 6 od 5. februara 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 014378 16 Kv 8 od 25. januara 2016. godine. Apelanti su 7. marta 2016. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunili apelaciju tako što su dostavili rješenje Kantonalnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 2. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 7. marta 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Tužilaštvo 8. marta 2016. godine i Kantonalni sud 11. marta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 014378 16 Kv 8 od 25. januara 2016. godine apelantima i još dvojici optuženih produžen je pritvor za dva mjeseca zbog razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tač. b) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), tako da pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 27. februara 2016. godine ili do druge odluke suda. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je potvrđenom optužnicom Tužilaštva od 18. decembra 2015. godine prvoapelantu stavljeno na teret da je počinio krivično djelo – udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju sa produženim krivičnim djelom – zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, dok je drugoapelantu i još dvojici optuženih stavljeno na teret da su počinili krivično djelo – udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 2. KZFBiH u stjecaju sa produženim krivičnim djelom – zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, sve u vezi sa čl. 54. i 55. navedenog zakona.
6. Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo u predmetnoj optužnici ujedno predložilo produženje pritvora optuženima, te da je taj sud, povodom prijedloga za produženje pritvora, 23. decembra 2015. godine održao ročište. Pri tome Kantonalni sud je ukazao da je rješenjem tog suda od 23. decembra 2015. godine produžen pritvor optuženima, ali da je rješenjem Vrhovnog suda od 15. januara 2016. godine ukinuto prvostepeno rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak. Kantonalni sud je naveo da je, slijedeći upute iz drugostepenog rješenja, u ponovnom postupku otklonio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te da se posebno osvrnuo na navode branilaca iznesene na ročištu od 23. decembra 2015. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je, u pogledu navoda prvoapelantovog branioca, ukazao da ZKPFBiH ne predviđa obavezu dostavljanja dokaza uz optužnicu, već pravo odbrane da nakon podizanje optužnice izvrši uvid u dokaze i fotokopira te dokaze. Kantonalni sud je naveo da to pravo odbrane u konkretnom slučaju nije moglo biti realizirano, budući da je prvoapelantov branilac zahtjev za uvid u dokaze podnio na sam dan održavanja ročišta. Pri tome Kantonalni sud je naveo da su u optužnici navedeni svi dokazi na kojima se optužnica zasniva, te da su u prijedlogu za produženje pritvori ti dokazi ukratko i reproducirani. Što se tiče navoda branioca da prvoapelant nije ispitan po tač. 7. i 8. optužnice, Kantonalni sud je naveo da takve primjedbe mogu biti predmet prethodnih prigovora koji su izvan funkcionalne nadležnosti tog suda, ali čak i da su osnovani, postojanje općeg pritvorskog razloga bi se moglo razmatrati po ostalim tačkama optužnice.
7. Kantonalni sud je naveo da osnovana sumnja da su apelanti i još dvojica optuženih počinili krivična djela koja su im predmetnom optužnicom stavljena na teret proizlazi iz dokaza koje je Tužilaštvo prikupilo u toku istrage i čije je izvođenje predložilo u potvrđenoj optužnici (dokazi navedeni na str. 6-8, sa interpretiranim iskazima svjedoka u daljnjem tekstu rješenja). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja navedenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je prvoapelant donosio rješenja o odobravanju pojedinačnih poljoprivrednih podsticaja, iskorištavajući na taj način svoja službena ovlašćenja, jer je rješenja donosio motiviran ličnim interesima, a ne interesima službe, a sve radi pribavljanja imovinske koristi veće od 50.000,00 KM. Također, Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja navedenih dokaza proizlazi da su drugoapelant i još dvojica optuženih, nakon što su postali članovi udruženja koje je formirao prvoapelant, svojim radnjama sa umišljajem pomagali da prvoapelant što uspješnije iskoristi službena ovlašćenja, te sebi i drugima pribave imovinsku korist veću od 50.000,00 KM. Kantonalni sud je dalje naveo da je u konkretnom slučaju ispunjen i poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Po mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan da će optuženi i u fazi glavnog pretresa ometati vođenje krivičnog postupka utjecajem na svjedoke, saučesnike i pomagače. Naime, Kantonalni sud je ukazao na iskaze svjedoka I.M., N.N., N.M., A.H., A.S., T.B. i E.A., te naveo da iz iskaza tih svjedoka proizlazi da su optuženi neposredno, a i preko njima poznatih članova udruženja, u toku istrage vršili utjecaj na svjedoke – korisnike podsticaja. Kantonalni sud je naveo da se može osnovano očekivati da će se taj utjecaj intenzivirati puštanjem optuženih na slobodu i nakon podizanja optužnice, što bi imalo značajan utjecaj na nesmetano vođenje postupka. Kantonalni sud je naveo da je pri tome imao u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP 6/08, te u vezi s tim naveo da u konkretnom slučaju egzistiraju naročite okolnosti koje ukazuju na mogućnost utjecaja na svjedoke, pri čemu postoje dokazi da je vršen konkretan utjecaj na svjedoke, a što je više od standarda koje je Ustavni sud uspostavio u Odluci broj AP 6/08. Također, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju ispunjen i poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH (o čemu je dao obrazloženje na str. 20. i 21. rješenja). Kantonalni sud je naveo da, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, mjere zabrane ne bi omogućile nesmetano vođenje predmetnog postupka bez obzira na protek vremena. Naime, Kantonalni sud je naveo da je, između ostalog, imao u vidu da su prilikom pretresa kod optuženog S.Š. pronađeni naredba o provođenju istrage i prijedlog za određivanje pritvora protiv prvoapelanta i drugih, dakle, u vrijeme kada se taj optuženi nalazio na slobodi, što ukazuje, s jedne strane, na čvrstu vezu članova udruženja, a, s druge strane, na namjeru da se vrši utjecaj na svjedoke navedene u prijedlogu za određivanje pritvora.
8. Odlučujući o žalbama apelanata i još dvojice optuženih protiv navedenog rješenja, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 03 0 K 014378 16 Kž 6 od 5. februara 2016. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je prvostepeno rješenje doneseno 25. januara 2016. godine, a da je optuženima i njihovim braniocima optužnica uručena 22. decembra 2015. godine. Vrhovni sud je ukazao da su, dakle, nakon uručenja optužnice branioci optuženih imali mogućnost da, u smislu člana 61. stav 3. ZKPFBiH, izvrše uvid u sve spise i dokaze na kojima se temelji optužnica. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da sud nije obavezan da te dokaze dostavlja optuženima, odnosno njihovim braniocima, te da su stoga neosnovani žalbeni prigovori koji su izneseni u tom pravcu. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvoapelantu i njegovom braniocu data mogućnost da se 14. januara 2016. godine dodatno izjasne i u vezi sa krivičnopravnim radnjama koje su mu stavljene na teret pod tačkom B) podtač. 7. i 8. optužnice. Vrhovni sud je naveo da, imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je braniocima optuženih na ročištu održanom 23. decembra 2015. godine data mogućnost da se izjasne, slijedi da da su neosnovani žalbeni prigovori optuženih o povredi prava na odbranu i povredi načela jednakosti stranaka.
9. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da, nasuprot žalbenim prigovorima optuženih, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud na str. 19. i 20. tog rješenja naveo konkretne i dovoljne razloge na osnovu kojih je zaključio da i dalje postoje uvjeti za pritvor prema optuženima iz osnova člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Vrhovni sud je naveo da takav zaključak, i po ocjeni tog suda, proizlazi iz dokaza na koje se prvostepeni sud pozvao u pobijanom rješenju i na osnovu kojih je zaključio da je pojedinačni utjecaj drugoapelanta i još dvojice optuženih (u vrijeme i na način kako je to obrazložio prvostepeni sud) bio usmjeren na postizanje zajedničkog cilja, tj. ometanja predmetnog krivičnog postupka u odnosu na sve optužene, te da su u vezi sa tim aktivnostima bili usmjeravani od prvoapelanta. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su osnovani žalbeni prigovori optuženih koji se odnose na postojanje uvjeta za pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud svoje zaključke o kumulativnom ispunjenju ostala tri posebna uvjeta za pritvor (pored visine propisane kazne) zasnovao na proizvoljnim i paušalnim navodima na osnovu kojih je zaključio da su krivična djela učinjena u vanrednim okolnostima i da stoga postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda u slučaju puštanja optuženih na slobodu. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da, imajući u vidu razloge iz obrazloženja pobijanog rješenja koji upućuju na neophodnost pritvora optuženima po osnovu člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, slijedi kao nesporno da se svrha pritvora ne bi mogla ostvariti blažim mjerama zabrane.
10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 014378 15 Kv 10 od 17. februara 2016. godine apelantima i još dvojici optuženih produžen je pritvor za dva mjeseca zbog razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, tako da pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 17. aprila 2016. godine ili do druge odluke suda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, prije svega, navode da su im povrijeđena prava garantirana članom 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. Naime, apelanti navode da im prije održavanja ročišta pred prvostepenim sudom od 23. decembra 2015. godine nije dostavljena optužnica sa prijedlogom za produženje pritvora u vrijeme koje bi im omogućilo da pripreme odbranu, posebno imajući u vidu činjenicu da su optužnicom apelantima stavljena na teret djela koja im prethodno nisu bila predočena i u vezi s kojim se nisu mogli izjasniti. Također, apelanti navode da su uz optužnicu priloženi dokazi za koje je odbrana prvi put saznala da postoje i koji nisu dostavljeni odbrani, pri čemu apelanti i odbrana nisu imali uvida u te dokaze prije održavanja ročišta, a da je upravo na tim dokazima zasnovano rješenje o produženju pritvora. U vezi s tim, apelanti navode da je optužnica dostavljena njihovim braniocima 22. decembra 2015. godine, a da je Kantonalni sud sljedeći dan zakazao ročište po prijedlogu za produženje pritvora sa početkom u 14 sati, iako je odredbama člana 145. stav 3. ZKPFBiH propisano da je tužilac dužan da obrazložen prijedlog za produženje pritvora podnese pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru, a da se takav prijedlog "odmah" dostavlja osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu. Prvoapelant navodi da je njegovom braniocu prije održavanja ročišta i-mejlom dostavljena optužnica bez potpisa i pečata, koja je pri tome nepotpuna. Također, apelanti navode da su obje optužnice nepotpune i zbog toga što uz optužnice nisu dostavljeni dokazi koji potkrepljuju navode iz optužnice. Pri tome apelanti navode da je odredbama člana 163. stav 1. ZKPFBiH propisano da se svi podnesci, u koje se ubraja i optužnica sa dokazima, dostavljaju protivnoj stranci i sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i drugu stranku.
12. Apelanti navode da posebno treba imati u vidu da su im optužnicom stavljene na teret nove optužbe koje im prethodno nisu bile predočene. U vezi s tim, prvoapelant navodi da mu prije podizanja optužnice nije predočeno da se kao njegov saosumnjičeni navodi lice S.Š., niti da je navodni iznos pribavljene protivpravne imovinske koristi 817.000,00 KM, a posebno mu nisu predočene tač. 7. i 8. optužnice, niti se u vezi s njima mogao izjasniti. Drugoapelant navodi da su mu optužnicom stavljeni na teret nova pravna kvalifikacija krivičnog djela i novi činjenični opis djela u odnosu na one koji su mu predočeni prilikom njegovog ispitivanja u svojstvu osumnjičenog, i to navodi o "raspodjeli ili prihvatanju nekih uloga u nekom udruženju", te da mu nikada nije predočen povećani iznos navodno pribavljene imovinske koristi u iznosu od 817.000,00 KM. Prvoapelant navodi da mu je naknadno, 14. januara 2016. godine, nakon prethodnih prigovora protiv optužnice, data mogućnost da se izjasni u pogledu tač. 7. i 8. optužnice, ali da to ne mijenja situaciju da mu je 23. decembra 2015. godine određen pritvor za krivična djela koja mu prethodno nisu bila predočena, dok drugoapelant navodi da nikada nije saslušan na okolnosti novog krivičnog djela i činjeničnih navoda koji su mu optužnicom stavljeni na teret. Pri tome apelanti se pozivaju na odluku o privremenoj mjeri Ustavnog suda u predmetu broj AP 1812/07 u kojoj je Ustavni sud ukazao da apelant kojem je određen i produžen pritvor nije izveden pred sudiju na nove okolnosti o proširenju istrage, kako to nalaže član 5. stav 3. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti navode da ne samo da im nisu predočene sve optužbe već da su uz optužnicu navedeni i novi dokazi za koje apelanti nisu znali da postoje, kao što je zapisnik o saslušanju svjedoka E.A. (koji je prvobitno bio saosumnjičeni i koji je zaključio sporazum o priznanju krivice) na čijem iskazu je prvostepeni sud zapravo i zasnovao svoju odluku o produženju pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
13. Nadalje, apelanti navode da su im povrijeđena prava garantirana članom 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije zbog nepostojanja posebnih pritvorskih razloga za produženje pritvora i proizvoljne primjene odredaba člana 146. stav 1. tač. b) i d) ZKPFBiH. Naime, apelanti navode da je u konkretnom predmetu potvrđena optužnica, da je prikupljena sva dokazna građa, te da Tužilaštvo nije iznijelo nijedan argument zašto bi apelantima i dalje trebalo da bude produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice. Pri tome apelanti navode da, shodno standardima koji su ustanovljeni praksom domaćih i međunarodnih sudova, nakon potvrđivanja optužnice više nije opravdano zadržavanje optuženih u pritvoru. Apelanti navode da je, analizirajući sve dokaze, jasno da se apelanti nijednom riječju ne dovode u vezu sa navodnim prijetnjama upućenim svjedocima, odnosno bilo kakvim utjecajem na svjedoke. Pri tome drugoapelant se ponovo poziva na iskaz svjedoka E.A. i u vezi s tim ističe da su navodi koje je Kantonalni sud iznio u prvostepenom rješenju netačni, to jest da se radi o netačnom interpretiranju iskaza tog svjedoka. Također, apelanti navode da su redovni sudovi zaključak o postojanju koluzione opasnosti zasnovali na iskazima ostalih navedenih svjedoka, a da se apelanti pri tome ne dovode u vezu s tim svjedocima. Apelanti navode da je Vrhovni sud odbio njihove žalbe u cijelosti, dok iz obrazloženja rješenja proizlazi da je uvažio njihovu žalbu u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, te da, opreza radi, ističu povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost i zbog nepostojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Konačno, apelanti navode da su im povrijeđena prava garantirana članom 5. st. 1, 3. i 4. Evropske konvencije, jer redovni sudovi nisu razmotrili mogućnost izricanja blažih mjera prinude. Pri tome apelanti se pozivaju na predmete Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u kojima je taj sud ukazao na obavezu sudova da prilikom razmatranja prijedloga za određivanje pritvora razmotre mogućnost izricanja blažih mjera.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da se apelantovi navodi u suštini svode na žalbene prigovore podnesene protiv prvostepenog rješenja o kojima se Vrhovni sud izjasnio u rješenju od 5. februara 2016. godine. Vrhovni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Kantonalni sud je naveo da odbrana u toku istrage nije tražila bilo pisanim putem, bilo usmeno uvid u dokaze na kojima je Tužilaštvo zasnovalo prijedlog za određivanje, odnosno produženje pritvora. Kantonalni sud je naveo da je odbrana, suprotno tome, na svakom ročištu zahtijevala od Tužilaštva i suda da joj uz predmetne prijedloge dostavi dokazni materijal iako odredbama ZKPFBiH nije propisana takva obaveza suda. Kantonalni sud je naveo da je braniocima apelanata, nakon potvrđivanja optužnice, omogućeno da izvrše uvid u spise i da fotokopiraju dokaze o čemu ih je pisanim putem obavijestio sudija za prethodno saslušanje. Također, Kantonalni sud je naveo da je taj sud, nakon potvrđivanja optužnice, obavijestio branioce apelanata da, zbog nedovoljno vremena, nije u mogućnosti da im osigura uvid u spis, ali da će o terminu uvida biti naknadno obaviješteni. Kantonalni sud je dalje naveo da se predmetna apelacija odnosi na rješenje tog suda o produženju pritvora, a da su u apelaciji navedene povrede koje se odnose na optužnicu, te da će se stoga taj sud osvrnuti i na navode koji se odnose na optužnicu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvoapelantu data mogućnost da se naknadno izjasni u vezi sa krivičnopravnim radnjama koje su mu stavljene na teret tačkom B) podtač. 7. i 8. optužnice, te da je prvoapelant prethodno, 30. septembra 2015. godine, ispitan kao osumnjičeni na okolnost izvršenja predmetnih krivičnih djela. Također, Kantonalni sud je naveo da je drugoapelant ispitan na okolnosti izvršenja predmetnih krivičnih djela s tim što određene izmjene u samoj formulaciji činjeničnog supstrata optužnice nisu takve prirode da bi se izveo zaključak o povredi prava na odbranu. Konačno, Kantonalni sud je naveo da branioci apelanata ne samo da ne poštuju argumentaciju redovnih sudova već da ne poštuju ni Odluku Ustavnog suda broj AP 4671/15 od 3. februara 2016. godine. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je Ustavni sud u navedenoj odluci odlučivao o identičnim navodima branilaca apelanata u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, te da je u tom dijelu odbio apelaciju kao neosnovanu.
16. Tužilaštvo je navelo da odbrana u toku istrage nije tražila ni podneskom, ni usmeno od Tužilaštva, kao ni suda, uvid u dokaze na kojima je Tužilaštvo zasnovalo prijedlog za određivanje, odnosno produženje pritvora. Tužilaštvo je navelo da je odbrana, suprotno tome, na svakom ročištu zahtijevala od Tužilaštva, odnosno suda, da joj uz predmetne prijedloge dostavi dokazni materijal iako odredbama ZKPFBiH nije propisana takva obaveza suda. Tužilaštvo je, u pogledu navoda apelanata kojima osporavaju postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, navelo da je u vezi s tim dovoljno da postoji objektivan rizik da će apelanti pokušati utjecati na svjedoke. Tužilaštvo je navelo da bi proizvoljnost u odlučivanju postojala samo u situaciji ako bi se odlučivanje suda u tom pravcu zasnivalo isključivo na pretpostavkama. Tužilaštvo je navelo da su svi svjedoci sa njihovim generalijama pobrojani u optužnici, te da su stoga redovni sudovi ispravno zaključili da u konkretnom slučaju egzistiraju naročite okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost utjecaja na svjedoke i nakon podizanja optužnice. Tužilaštvo je navelo da je ta mogućnost konkretizirana kroz prethodne radnje vršenja pritiska na svjedoke, što bi svakako ugrozilo nesmetano vođenje postupka, odnosno izvođenje dokaza pred raspravnim vijećem krivičnog suda.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 61.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.
(3) Nakon podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(4) Sudija za prethodno saslušanje, sudija odnosno vijeće, kao i tužilac dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid braniocu, osumnjičenom, odnosno optuženom.
(5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.
Član 145. st. 1, 2. i 3.
Opšte odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžava rješenjem sud na prijedlog tužioca a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.
(3) Tužilac je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.
Član 146. stav 1. tač. b) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Član 163. stav 1.
Dostavljanje podnesaka protivnoj stranci (1) Podnesci koji se po ovom zakonu dostavljaju protivnoj stranci predaju se sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i drugu stranku.
18. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:
Član 340. st. 1. i 2.
Udruživanje radi činjenja krivičnih djela (1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju činjenja krivičnih djela propisanih zakonom u Federaciji ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi činjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana posebna kazna, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko postane članom grupe ljudi ili udruženja iz stava 1. ovog člana, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
Član 383.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 03 0 K 014378 16 Kž 6 od 5. februara 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Budući da je apelacija podnesena 24. februara 2016. godine, slijedi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4. Evropske konvencije.
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je povodom apelacije istih apelanata, podnesene protiv ranije donesenih rješenja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda o određivanju i produženju pritvora, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4761/15 od 3. februara 2016. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio da je osporenim rješenjima u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH povrijeđeno pravo apelanata na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, dok je odbio kao neosnovanu apelaciju podnesenu protiv osporenih rješenja u odnosu na ostale aspekte prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
27. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima o produženju pritvora, koja su donesena nakon potvrđivanja optužnice, povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne može biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode se, u prvom redu, ocjenjuje u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle ZKPFBiH, ali uz istovremeno poštovanje standarda iz člana 5. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud zapaža da apelanti, najprije, ukazuju da im je optužnica sa prijedlogom za produženje pritvora dostavljena 22. decembra 2015. godine, a da je ročište pred prvostepenim sudom održano 23. decembra 2015. godine, tako da nisu imali dovoljno vremena da pripreme odbranu, pogotovo što su im optužnicom stavljene na teret optužbe koje im prethodno nisu predočene i u pogledu kojih nisu saslušani, te da su uz optužnicu navedeni dokazi koji im nisu prethodno predočeni i u pogledu kojih nisu imali mogućnost da se izjasne. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je prvostepeni sud, povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora, 23. decembra 2015. godine održao ročište u prisustvu apelanata i njihovih branilaca, te da je na tom ročištu apelantima i njihovim braniocima data mogućnost da se izjasne o predmetnom prijedlogu. Naime, Ustavni sud zapaža da su na tom ročištu branioci apelanata, čijim navodima su se pridružili apelanti, osporavali prijedlog za produženje pritvora u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga o čemu su se redovni sudovi na detaljan i jasan način izjasnili u obrazloženjima osporenih rješenja. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, da je apelantima u fazi istrage bio određen i produžen pritvor, što znači da su apelanti bili upoznati sa krivičnim djelima koja su im stavljena na teret i sa dokazima, ako ne sa svim, onda u njihovom pretežnom dijelu. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da je to što su potvrđenom optužnicom apelantima stavljena na teret nova djela, uz navođenje dokaza u vezi sa tim novim djelima, koja im, kako apelanti navode, nisu ranije predočena, utjecalo na mogućnost apelanata da ospore ostale krivičnopravne radnje koje su im još u fazi istrage stavljene na teret, kao i ostale dokaze na osnovu kojih su sudovi zasnovali svoju odluku o produženju pritvora apelantima.
29. Pri tome Ustavni sud zapaža da su na održanom ročištu branioci apelanata ukazivali na to da je predmetna optužnica nepotpuna i da braniocima uz optužnicu nisu dostavljeni dokazi, te da je prvoapelantova braniteljica ukazala na to da je podnijela sudu zahtjev da joj se omogući produženje roka za podnošenje prethodnih prigovora na optužnicu (dok nije tražila dodatno vrijeme za osporavanje predmetnog prijedloga za produženje pritvora). Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizlazi da su branioci apelanata na predmetnom ročištu, između ostalog, osporavali optužnicu, te da apelanti te navode ponavljaju i u predmetnoj apelaciji. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su predmet ovog apelacionog postupka osporena rješenja o produženju pritvora, a ne optužnica, koja i ne može biti predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom u ovoj fazi krivičnog postupka. Imajući u vidu da je prvostepeni sud, povodom prijedloga za produženje pritvora, održao ročište u prisustvu apelanata i njihovih branilaca, te da je na tom ročištu apelantima i njihovim braniocima data mogućnost da se izjasne o predmetnom prijedlogu, što su i učinili, Ustavni sud smatra da su u postupku donošenja rješenja o produženju pritvora ispoštovane garancije člana 5. stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije. Što se tiče pozivanja apelanata na odluku o privremenoj mjeri u predmetu broj AP 1812/07, Ustavni sud ukazuje da je u tom predmetu apelant proveo 84 dana u pritvoru, a da nije izveden pred sudiju kako bi se izjasnio o naredbi o proširenju istrage i o prijedlogu za produženje pritvora, što nije slučaj u konkretnom predmetu, tako da je neosnovano pozivanje apelanata na tu odluku.
30. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju da u konkretnom slučaju nije ispunjen poseban pritvorski razlog za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, a da, opreza radi, osporavaju i postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
31. Ustavni sud zapaža da je prvostepenim rješenjem apelantima produžen pritvor zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i d) ZKPFBiH. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je drugostepenim rješenjem, iako to u izreci rješenja nije izričito navedeno, uvažena žalba apelanata u odnosu na pritvorski razlog iz tačke d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH (kako to jasno proizlazi iz obrazloženja drugostepenog rješenja), tako da je u konačnici odluka o pritvoru zasnovana na posebnom pritvorskom razlogu iz tačke b) stava 1. člana 146. ZKPFBiH (tj. zbog postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će apelanti ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svog rješenja ukazao na iskaze svjedoka I.M., N.N., N.M., A.H., A.S., T.B. i E.A., te u vezi s tim naveo da iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da su optuženi u toku istrage, neposredno ili posredno, vršili utjecaj na svjedoke – korisnike podsticaja, slijedom čega je zaključio da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će optuženi, ukoliko budu na slobodi, nastaviti sa utjecajem na svjedoke i na taj način ometati vođenje predmetnog krivičnog postupka. Pri tome Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizlazi da je prvostepeni sud svoju odluku o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH zasnovao ne samo na iskazu svjedoka E.A. već i na iskazima ostalih navedenih svjedoka, tako da se navodi apelanata koji su izneseni u tom pravcu pokazuju kao neosnovani. Također, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbama protiv prvostepenog rješenja, u obrazloženju svog rješenja ukazao da je prvostepeni sud naveo konkretne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH i da je pravilno, na osnovu dokaza na koje se pozvao u svom rješenju, zaključio da je pojedinačni utjecaj drugoapelanta i još dvojice optuženih bio usmjeren na postizanje zajedničkog cilja, tj. ometanja predmetnog krivičnog postupka u odnosu na sve optužene, te da su u vezi sa tim aktivnostima bili usmjeravani od prvoapelanta.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, pri donošenju osporenih rješenja, dali detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, koje je, prema mišljenju Ustavnog suda, lišeno bilo kakve proizvoljnosti. Pri tome Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ispitao mogućnost izricanja mjera zabrane, te u vezi s tim zaključio da, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, mjere zabrane ne bi omogućile nesmetano vođenje predmetnog postupka, što je kao pravilno potvrdio i Vrhovni sud, tako da se navodi apelanata koji su izneseni u tom pravcu pokazuju kao neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima u ovom dijelu nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
33. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju da im uz optužnicu nisu dostavljeni dokazi koji potkrepljuju navode iz optužnice iako je takva obaveza, po mišljenju apelanata, propisana odredbama člana 163. stav 1. ZKPFBiH, slijedom čega je došlo do povrede njihovog prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A, broj 12, st. 76. i 77). Ovaj organ mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku, kada lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kom učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Garancije koje pruža član 5. stav 4. moraju biti osigurane u domaćem zakonu, a pravni lijek mora biti djelotvoran i dovoljno siguran, tj. mora postojati mogućnost ispitivanja zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlašćenja.
34. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim navodima apelanata, u obrazloženjima svojih rješenja jasno ukazali da ne postoji zakonska obaveza suda da apelantima, odnosno njihovim braniocima uz optužnicu dostavlja dokaze, slijedom čega su navode apelanata iznesene u tom pravcu ocijenili neosnovanim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje, kako to proizlazi iz odredaba člana 47. st. 3. i 5. ZKPFBiH, da nakon podizanja optužnice optuženi i branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze, te da mogu izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata. Dakle, iz navedenih zakonskih odredaba jasno proizlazi da apelanti i njihovi branioci imaju pravo da izvrše uvid u sve spise i dokaze, kao i pravo da fotokopiraju spise i dokumente, dok ne proizlazi obaveza suda da im dostavi spise i dokumente. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je neosnovano pozivanje apelanata na odredbe člana 163. stav 1. ZKPFBiH (koje se nesporno odnose na dostavljanje optužnice u dovoljnom broju primjeraka, ali ne i dokaza uz optužnicu). Pri tome Ustavni sud ne nalazi da to što prvostepeni sud, zbog nedovoljno vremena, nije odobrio prvoapelantovom braniocu da na dan održavanja ročišta pred tim sudom izvrši uvid u dokaze i da fotokopira dokumente, znači da je takav zahtjev u konačnom odbio, niti je to predstavljalo prepreku da branioci apelanata u narednom periodu podnesu takav zahtjev prvostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih rješenja jasno proizlazi da su apelanti, odnosno njihovi branioci bili upoznati sa sadržajem dokaza bitnih za donošenje odluke o produženju pritvora, te da su imali mogućnost da te dokaze osporavaju kako na ročištu povodom prijedloga za produženje pritvora, tako i u žalbi protiv rješenja o produženju pritvora, koju su i koristili. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navodima apelanata iznesenim u tom pravcu nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima redovnih sudova nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, jer je sud, povodom prijedloga za produženje pritvora, održao ročište u prisustvu apelanata i njihovih branilaca, te je na tom ročištu apelantima i njihovim braniocima data mogućnost da se izjasne o predmetnom prijedlogu, što su i učinili.
37. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi, prilikom produženja pritvora apelantima, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu postojanja osnovane sumnje, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
38. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer sama činjenica da apelantima, odnosno njihovim braniocima nisu uz optužnicu dostavljeni dokazi ne ukazuje na to da je apelantima uskraćena mogućnost djelotvornog osporavanja prijedloga o produženju pritvora.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman