Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3469/15 (Opština Kneževo i Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3469/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-3469/15, rješavajući apelacije Opštine Kneževo i Tuzlanskog kantona, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Opština Kneževo protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050983 14 Rev od 26. marta 2015. godine i Tuzlanski kanton protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 038140 14 Rev od 15. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 038140 12 Gž od 22. novembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3469/15 Opština Kneževo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske iz Banje Luke, podnijela je 9. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050983 14 Rev od 26. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja N.V., S.V. i S.V., kojeg su podnijeli protiv apelantice i Republike Srpske, radi naknade štete nastale na imovini tužitelja uslijed izgradnje regionalnog puta, pa je apelantica kao prvotužena obavezana da prvotužitelju N.V. i drugotužiteljici S.V. isplati iznos na ime naknade štete, dok je u odnosu na trećetužiteljicu S.V. zahtjev odbijen. Također je odbijen zahtjev u odnosu na drugotuženu. Apelantica je, također, obavezana da tužiteljima naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova da su tužitelj, drugotužiteljica i apelantica legitimisani u predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da u konkretnom slučaju, prije izvođenja radova na navedenom regionalnom putu, nije pokrenut postupak eksproprijacije, odnosno da tužiteljima nije isplaćena pravična naknada za tržišnu vrijednost nepokretnosti preko kojih je put izgrađen. U tom smislu se, po ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnoj situaciji radi o „faktičkoj eksproprijaciji“, kod koje zahtjevi za isplatu naknadu ne podliježu zastari, jer se ne radi o zahtjevu za naknadu štete u smislu odredbe člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa stoga nema ni mjesta primjeni odredbe člana 376. st. 1. i 2. istog Zakona. U predmetnom slučaju, po ocjeni revizionog suda, zahtjev za isplatu naknade za zemljište, koje je put sa svojim elementima zauzeo i za naknadu na ime izgradnje pristupnog puta, se ima riješiti primjenom odredbi čl. 54., 60. i 61. u vezi sa odredbom člana 76. stav 2. Zakona o eksproprijaciji RS, kao i zahtjev za isplatu naknade za faktičku eksproprijaciju. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno apelantica obavezana da na ime izgradnje pristupnog puta plati iznos od 10.340,00 KM, dok su u pogledu naknade za uništeno okolno zemljište (koje nije obuhvaćeno putem), prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno sudili primjenom pravila koja se odnose na naknadu materijalne štete. U odnosu na ostala preostala potraživanja naknade štete, Vrhovni sud je zauzeo stav da su nižestepeni sudovi, na osnovu izvedenih dokaza, saglasno odredbi člana 376. ZOO, na pouzdan način utvrdili da je izgradnja puta trajala i u vrijeme podnošenja tužbe, pa stoga nije nastupila zastara u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, osporena odluka je donesena primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku RS.

2. AP-1019/16 Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Tuzli, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla iz Tuzle, podnio je 4. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 038140 14 Rev od 15. decembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 038140 12 Gž od 22. novembra 2013. godine u predmetu radi naknade štete. Imajući u vidu odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-11/14 od 12. februara 2014. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP-112/14), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena presuda Kantonalnog suda od 22. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja S.K. kojeg je podnio protiv apelanta, pa je apelant obavezan da mu naknadi nematerijalnu štetu za pretrpljeni strah, kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su ovlaštena lica apelanta u organizovanoj policijskoj akciji uhapsili i tužitelja koji se zatekao na licu mjesta, te su mu prilikom hapšenja nanesene povrede zbog prekoračenja ovlaštenja od strane službenih lica. S tim u vezi je dalje utvrđeno da apelant nije dokazao izvedenim dokazima da su postojale okolnosti koje su opravdavale primjenu fizičke sile, jer nije dokazao da se tužitelj pokušao udaljiti, odnosno pobjeći sa lica mjesta, zbog čega je utvrđena apelantova odgovornost za nastalu štetu u smislu odredbi čl. 170. i 172. Zakona o obligacionim odnosima, a slijedom čega je djelimično udovoljeno predmetnom tužbenom zahtjevu shodno odredbi člana 200. navedenog Zakona. Kod takvog stanja stvari, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu nematerijalne štete, primjenom naprijed navedene zakonske odredbe. Također je istaknuto u osporenoj odluci da su neosnovani navodi žalbe da prvostepeni sud nije cijenio sve dokaze, te da nije uzeo u obzir materijalnu dokumentaciju, jer je to suprotno stanju spisa predmeta i razlozima prvostepene presude. Imajući u vidu navedeno, osporena konačna odluka je donesena primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3469/15.

Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Osim toga, Ustavni sud, u odnosu navode apelacije AP-3469/15 koji se tiču prigovora zastare, podsjeća na to da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje, u kontekstu odluka redovnih sudova koji su u konačnici zbog zastare i nedostatka pasivne legitimacije odbili tužbeni zahtjev usmjeren na obavezivanje tuženog da apelantu u tom predmetu na ime oduzetog zemljišta za izgradnju regionalnog puta Prnjavor - Čelinac isplati naknadu, razmatrao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 2986/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 35). Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci, raspravljajući o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju sa aspekta primjene materijalnog prava, utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja pošao od usaglašenog pravnog shvatanja redovnih sudova iz oba entiteta (Sud Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud FBiH, Vrhovni sud Republike Srpske i Apelacioni sud u Distriktu Brčko BiH) usvojenog na panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti (30. januar 2014. godine). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci podsjetio na to da je na navedenim panelima raspravljano o pitanjima zastarjelosti potraživanja u slučaju izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa, čija je posljedica potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkim ili pravnim licima na nekretninama iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji (u praksi poznatija kao faktička eksproprijacija). U citiranoj odluci je istaknuto da je usaglašeno pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva imajući u vidu da su, u slučaju faktičke eksproprijacije, fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva, ustvari, zahtjev za povrat vlasništva. Ustavni sud podsjeća i na to da su redovni sudovi prilikom raspravljanja o tom spornom pitanju na panelima imali u vidu da pravo da se zahtijeva povrat vlasništva ne zastarijeva, pa da, shodno tome, ni zahtjev za traženu naknadu ne zastarijeva. Ustavni sud podsjeća da je o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju raspravljao i u predmetu broj AP 2676/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2676/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3469/15 (Opština Kneževo i Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio