Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-759/13 (S. V.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Upravni spor
- Legitimno očekivanje
- Upravni postupak
- Nacionalizacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-759/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-759/13, rješavajući apelaciju Slobodana Vasiljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Vasiljevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 004985 12 U od 18. decembra 2012. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove iz Sarajeva broj 05- 31-974/2012 od 12. septembra 2012. godine i rješenja Općinske službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne, geodetske, stambeno-komunalne poslove i zaštitu okoline Općine Visoko broj 06/5-31-4-20/1999 od 2. aprila 2012. godine u odnosno na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Vasiljevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 004985 12 U od 18. decembra 2012. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove iz Sarajeva 05-31- 974/2012 od 12. septembra 2012. godine i rješenja Općinske službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne, geodetske, stambeno-komunalne poslove i zaštitu okoline Općine Visoko 06/5-31-4- 20/1999 od 2. aprila 2012. godine u odnosno na pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 18. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 004985 12 U od 18. decembra 2012. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-974/2012 od 12. septembra 2012. godine i rješenja Općinske službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne, geodetske, stambeno-komunalne poslove i zaštitu okoline Općine Visoko (u daljnjem tekstu: Općinska služba za prostorno uređenje) broj 06/5-31-4-20/1999 od 2. aprila 2012. godine.
2. U ponovnom postupku, postupajući po rješenju Federalne uprave od 20. januara 2011. godine, Općinska služba za prostorno uređenje je od apelanta zatražila da konačno precizira zahtjev koji je podnio navedenoj službi. Iz obrazloženja proizlazi da je apelant u odgovoru naveo da se njegov zahtjev odnosi na predaju u posjed i stavljanje na raspolaganje nacionalizovane imovine po rješenju Komisije za nacionalizaciju broj 10/2-59 od 10. marta 1961. godine, do donošenja propisa o restituciji, uz preciziranje da se radi o poslovnom prostoru koji je po starom premjeru upisan na k.č. 2/41 k.o. Visoko, što po novom premjeru odgovora k.č. 409 k.o. Visoko (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), koji je nacionalizovan od njegovih pravnih prednika. U dokaznom postupku Općinska služba za prostorno uređenje je izvršila uvid u dokaze u spisu predmeta, te je utvrdila da se predmetni poslovni prostor u javnim evidencijama vodi sa pravom raspolaganja na Općini Visoko. Shodno navedenom Služba za prostorno uređenje nije mogla udovoljiti zahtjevu apelanta, s obzirom da ne postoji materijalni propis koji bi definisao nadležnost i pravo ranijih vlasnika za predaju u posjed, raspologanje i denacionalizaciju imovine koja je nacionalizovana po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta.
3. Odlučujući o žalbi apelanta Federalna uprava je donijela rješenje broj 05-31-974/2012 od 12. septembra 2012. godine kojim je prvostepeno rješenje poništeno, te je odlučeno da se apelantov zahtjev za predaju u posjed i raspologanje predmetnim poslovnim prostorom do donošenja propisa o restituciji odbaci zbog nenadležnosti organa uprave za odlučivanje. U iscrpnom obrazloženju Federalna uprave je, između ostalog, navela da organi uprave ne mogu meritorno rješavati o zahtjevu za povrat u posjed i stavljanje na raspolaganje nacionalizovanih nekretnina, po bilo kojem osnovu, a budući da važeća legislativa u tom pogledu ne daje prostora za utvrđivanje nadležnosti drugog organa, postavljeni zahtjev je trebalo odbaciti zbog nenadležnosti, shodno odredbama člana 65. stav 4. Zakona o upravnome postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Federalna uprava je nadalje navela da navodi žalbe nisu mogli uticati na drugačije rješenje predmetne stvari jer organi uprave meritorne odluke u upravnom postupku mogu donositi samo u slučaju kada je konkretnim materijalnim propisom kojim se određuje određena upravna oblast utvrđena stvarna nadležnost organa uprave (član 18. stav 1. ZUP-a). Istaknuto je da organi uprave imaju ograničenu nadležnost, pri čemu je posebno naglašeno da treba razlikovati općinu, kao organ uprave, i općinu kao jedinicu lokalne samouprave i poseban pravni subjekat, pa se u tom pravcu apelant eventualno može obratiti općinskom načelniku i općinskom vijeću kao organima koji u okviru svojih ovlaštenja raspolažu nekretninama koje su u vlasništvu ili raspolaganju Općine Visoko. Posebno je naglašeno da apelant, ukoliko raspolaže podacima o raspolaganju predmetnim poslovnim prostorom protivno odredbama člana 16a. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, akte o protivpravnom raspolaganju može osporavati pred nadležnim sudom jer se takva zaštita ne može ostvariti pred organima uprave. Iz obrazloženja je vidljivo da je Federalna uprava prilikom odlučenja imala u vidu odluku Doma za ljudska prava broj CH/02/9628 na koju je apelant ukazao, ali prema ocjeni Federalne uprave citirana odluka u konkretnom slučaju nije mogla dovesti do drugačijeg odlučenja, o čemu se navedeni organ uprave detaljnije izjasnio u obrazloženju rješenja. Na osnovu navedenog Federalna uprava je u skladu sa članom 240. stav 1. ZUP-a odlučila kao u dispozitivu rješenja.
4. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj radi poništenja drugostepenog rješenja Federalne uprave Kantonalni sud je presudom broj 04 0 U 004985 12 U od 18. decembra 2012. godine tužbu odbio kao neosnovanu. Cijeneći pravilnost i zakonitost osporenog akta tuženog organa u granicama zahtjeva iz tužbe, u skladu sa odredbama člana 34. stav 1. Zakona u upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), Kantonalni sud je zaključio da je tuženi organ u postupku odlučivanja po žalbi donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku kojom nije povrijedio nikakvo pravo, niti pravni interes apelanta zasnovan na zakonu, jer je osporeno rješenje zasnovano na pravilnoj primjeni relevantnih odredaba ZUP-a. Shodno navedenom Kantonalni sud je utvrdio da je tužba u cijelosti neosnovana, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude, shodno odredbama člana 36. stav 2. ZUS-a.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da mu je u predmetom postupku trebala biti pružena pravna zaštita budući da su organi uprave zahtjev trebali proslijediti stvarno nadležnom organu uprave, jer apelant ne može snositi posljedice nepostupanja države. Navodi da je činjenica da je uvođenjem novog premjera 2001. godine kuća etažirana, te je promijenila vlasništvo na dijelovima, odnosno poslovnim prostorima u prizemlju na kojima je pravo raspolaganja stekla Općina Visoko, što prema ocjeni apelanta daje stvarnu nadležnost Općini Visoko. Apelant smatra da Općina Visoko sa predmetnim poslovnim prostorom raspolaže protivzakonito, odnosno protivno članu 16.a stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada, građevinskog zemljišta i njihovo davanje u zakup. Apelant smatra da je u predmetnom postupku diskriminiran jer je njegov zahtjev za povrat imovine odbačen zbog nepostojanja zakona o restituciji, iako je opšte poznata činjenica da je vjerskim zajednicama imovina vraćena. U tom pravcu apelant se pozvao na odluku Doma za ljudska prava broj CH/02/9628. Apelant smatra da apelaciju treba usvojiti i utvrditi kršenje prava na pravično suđenje i imovinu jer je njegov zahtjev odbačen bez ikakvog osnova.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine; Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Dopustivost u odnosu na navode o kršenju člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
7. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda, smatrajući da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štite samo postojeće vlasništvo (vidi, Evropski sud za ljudska prava Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A-31, stav 50), a ne i pravo na sticanje vlasništva (vidi, Slivenko i drugi vs. Latvija (dec.) [GC], broj 48321/99, ECHR 2002-II, stav 121, i Kopecký vs. Slovačka [GC], 44912/98, ECHR 2004-IX, stav 35(b)). Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3477/12 od 14. oktobra 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju predmet upravnog spora pred Kantonalnim sudom jeste apelantov zahtjev da se poništi rješenje Federalne uprave kojim je odbačen zahtjev za povrat u posjed nacionalizovane imovine do donošenja zakona o restituciji, zbog nenadležnosti organa uprave za odlučivanje. Shodno navedenom, predmetni poslovni prostor koji je nacionalizovan od apelantovih pravnih prednika ne predstavlja apelantovu postojeću imovinu, niti je apelant na osnovu relevantnih propisa mogao imati „legitimno očekivanje“ da će ga steći. Usto, Ustavni sud podsjeća da pravo na povrat imovine nije zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se navedenom odredbom ne štiti buduća imovina, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odlučio kao u izreci ove odluke.
b) Dopustivost u odnosu na navode o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Federalna uprava i Kantonalni sud jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti se apelacionim prigovorima, koji su bili predmetom razmatranja pred organima uprave i Kantonalnim sudom uključujući i pozivanje na odluku Dom za ljudska prava broj CH/02/9628, mogu dovesti u pitanje. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi zbog čega je apelantov zahtjev odbačen (nenadležnost organa uprave za odlučivanje o zahtjevu), pri čemu je jasno naglašeno da apelant svoju zaštitu eventualno može potražiti u sudskom postupku, ukoliko raspolaže dokazima da Općina Visoko predmetnim poslovnim prostorom raspolaže nezakonito na čemu se u suštini i svode apelacioni prigovori. Ustavni sud također zapaža da je Federalna uprava naglasila da važeći propisi ne utvrđuju nadležnosti drugog organa uprave da bi se zahtjev po službenoj dužnosti eventualno mogao proslijediti drugom nadležnom organu. Iz odgovora na apelaciju je vidljivo da je apelant, u međuvremenu, vodio postupak pred nadležnim sudovima radi priznanja prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 1828/13 od 9. decembra 2014. godine u okviru koje je odbačena kao neblagovremena apelacija broj AP-4575/14, koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda broj 41 0 P 034001 13 Gž od 3. juna 2014. godine). Konačno, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u kojoj je razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u kontekstu ostvarivanja prava na nacionalizovanoj imovini (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka broj AP-1099/13 od 12. januara 2016. godine tač. 39 i 42, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje u okolnostima konkretnog slučaja očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman