Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3928/15 (S. H.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Stara devizna štednja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3928/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-3928/15, rješavajući apelaciju Siniše Hrnjaza, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Hrnjaza podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036666 15 Rev od 7. maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Siniša Hrnjaz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banja Luke, podnio je 12. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 036666 15 Rev od 7. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljima, i to: prvotužitelju V.S. (u daljnjem tekstu: prvotužitelj), drugotužitelju Z.K. (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) i trećetužitelju V.J. (u daljnjem tekstu: trećetužitelj) na ime kupljene stare devizne štednje isplati određene novčane iznose, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude, dok su preko dosuđenih iznosa zahtjevi tužitelja odbijeni. U toku postupka je, pored ostalog, konstatovano da je kod predmetnog stanja stvari, a kod daljeg utvrđenja (prema podacima iz nalaza vještaka finansijske struke i nalozima za plaćanje) da je od strane tužitelja na apelantov račun kod APIF uplaćena stara devizna štednja u određenim novčanim iznosima, pravilan zaključak drugostepenog suda da je ta sredstva apelant stekao po osnovu stjecanja bez osnova saglasno odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima i da je time u obavezi da stečeno bez pravnog osnova vrati.

Nadalje, utvrđeno je da apelant presudama prvostepenog i drugostepenog suda nije obavezan na vraćanje cjelokupno primljenih iznosa, jer je prvostepeni sud imao u vidu iznose koji su uplaćeni na račun drugotužitelja i trećetužitelja (od strane prvotužitelja, a ne od strane apelanta). Isto tako, utvrđeno je da je prvostepeni sud iznose koji su na račun apelanta uplaćeni od strane drugotužitelja i trećetužitelja umanjio odnosno priznao ih je u postotku od 85% i 93%, te je u odnosu na drugotužitelja odlučivao u okviru postavljenog zahtjeva, pa je apelanta obavezao na plaćanje tako dobijene razlike. Također, utvrđeno je da kod činjenice da se na strani apelanta radi o stjecanju bez osnova, pravila o vraćanju stečenog bez osnova bi nalagala povrat cjelokupnih iznosa koji su bez osnova stečeni (a ne u označenom postotku), ali s obzirom da drugostepenu presudu nisu pobijali tužitelji, to se Vrhovni sud pravilnošću opisanog postupanja prvostepenog suda nije mogao ni baviti, pa su time irelevantni apelantovi navodi da je općepoznato da se stara devizna štednja prodavala za 50% vrijednosti iste. Prema tome, utvrđeno je da je iznose na čije je plaćanje obavezan apelant stekao bez pravnog osnova, pa kako mu je to moralo biti poznato (jer nije ništa dogovarao sa tužiteljima), proizilazi da je u konkretnom slučaju postupao nesavjesno kada je te iznose zadržao. Stoga je utvrđeno da nisu osnovani apelantovi navodi kojima se prigovara periodu za koji je dosuđena zatezna kamata, jer prema odredbi člana 214. pomenutog zakona tužiteljima bi na dosuđene iznose pripadala zatezna kamata od dana stjecanja od strane apelanta (2003. godina), što znači i za duži vremenski period u odnosu na dosuđeni period od 12. januara 2006. godine pa do isplate.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3928/15 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio