Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2834/14 (Kantonalna bolnica Orašje)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2834/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-2834/14, rješavajući apelacije Kantonalne bolnice Orašje, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Kantonalne bolnice Orašje podnesne protiv Presuda Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 033897 14 Rsž od 7. aprila 2014; broj 25 0 Rs 033892 14 Rsž od 15. aprila 2014; broj 25 0 Rs 037176 15 Rsž od 24. marta 2015; broj 25 0 Rs 037183 15 Rsž od 29. aprila 2015; broj 25 0 Rs 037181 15 Rsž od 29. aprila 2015; broj 25 0 Rs 026663 12 Rsž 2 od 19. augusta 2015; broj 25 0 Rs 035257 15 Rsž od 21. augusta 2015; broj 25 0 Rs 034464 15 Rsž od 28. augusta 2015;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Kantonalna bolnica Orašje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanela Hidanović advokatica iz Orašja, podnio je u periodu od 14. juna 2014. godine do 30. oktobra 2015. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonlanog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-2834/14, AP- 2919/14, AP-2590/15, AP-3330/15, AP-3331/15, AP-4812/15, AP-4865/15 i AP-4866/15.

3. Dakle, ukupno je podneseno osam apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2834/14.

4. Ustavni sud F BiH je, nakon provedenog postupka, donio Presudu broj U-34/12 od 22. januara 2013. godine, kojom je utvrdio da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji F BiH („Službene novine F BiH“ broj 61/07 – u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), u vrijeme zaključivanja, u odnosu na Posavski kanton nije bio zaključen u skladu s odredbama člana III/2.b) i 3. Ustava F BiH.

5. Osporenim konačnim odlukama, navedenim u izreci ove odluke, djelimično su usvojeni tužbeni zahtjevi tužitelja, zaposlenika apelanta i obavezan je apelant da tužiteljima na ime razlike plata i doprinosa za tačno precizirane periode isplati određene novčane iznose, sve pobliže precizirano u izrekama prvostepenih presuda. U obrazloženjima osporenih presuda redovni sudovi su apelantovu obavezu za plaćanje dosuđenih naknada iz radnog odnosa temeljili na odredbama Pravilnika o radu apelanta od 19. septembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Uvažavajući navedenu presudu Ustavnog suda F BiH, kojom je Granski kolektivni ugovor proglašen neustavnim, redovni sudovi su prilikom odlučivanja, apelantovu obavezu za plaćanje dosuđenih naknada iz radnog odnosa temeljili na naprijed pomenutom Pravilniku, koji po ocjeni redovnih sudova ne dijeli pravnu sudbinu Granskog kolektivnog ugovora, nego je važeće i pravno relevantno materijalno pravo u konkretnom slučaju. Redovni sudovi su ukazali na odredbu člana

68. Pravilnika, kojom je propisano da od 1. januara 2009. godine neto satnica za sve uposlenike iznosi 2,00 KM. U obrazloženju presuda redovni sudovi navode da je među strankama sporno da li je apelant obračun plata za tužitelje i ostalih doprinosa trebao vršiti primjenom Granskog kolektivnog ugovora i Pravilnika uz obračun satnice od 2,00 KM. Naime, sporno je da li Granski kolektivni ugovor za područje Posavskog kantona važeći akt od dana objavljivanja presude Ustavnog suda F BiH u "Službenim novinama F BiH" broj 19/13 od 8. marta 2013. godine, odnosno da li je sporni Pravilnik provedbeni akt Granskog kolektivnog ugovora, kao i to da li je na isti trebala biti data saglasnost nadležnog Ministarstva zdravstva, rada i socijalne politike Posavskog kantona. Redovni sudovi su iznijeli svoj stav u vezi s važenjem Pravilnika, te prema stavu redovnih sudova Pravilnik predstavlja autonomni opći akt apelanta kao poslodavca i ne može se tretirati kao provedbeni akt kolektivnog ugovora, niti odnos Pravilnik i Granski kolektivni ugovor ima obilježje hijerarhije koja obilježava odnos Zakona i podzakonskih akata, pa iz tih razloga u konkretnim slučajevima konstatovano je da nije bilo mjesta pokretanja pitanja primjene člana 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom F BiH, kojim je propisano da se od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama F BiH“, kojim je utvrđeno da se Zakon ili drugi propis organa Federalne, Kantonalne ili Općinske vlasti nije u skladu sa Ustavom F BiH, zakon ili propis koji se neće primjenjivati, niti propis donesen za njegovo provođenje. Osim toga, istaknuto je da je stav o autonomnosti Pravilnika zauzeo Vrhovni sud F BiH u presudi broj 43 0 P 013607 11 Rev od 15. marta 2012. godine. Naime, članom 138. Pravilnika propisano da isti stupa na snagu 8 dana od dana objavljivanja na oglasnoj ploči Bolnice (objavljen na oglasnoj ploči 22. januara 2008. godine), te da ni jednom odredbom Pravilnika nije propisano da stupa na snagu nakon dobijene saglasnosti od nadležnog Ministarstva, ali i da postoji takva odredba ona ne bi bila u skladu sa članom 107. st.1., 2. i 3. Zakona o radu. Nadalje je navedeno da budući da je Pravilnik autonomni opći akt poslodavca (apelanta) kojim se regulišu pravne situacije iz oblasti radnih odnosa na generalan način i da se na osnovu njega donose odnosno su doneseni pojedinačni akti od strane poslodavca (ugovor o radu za tužitelje), da nije provedbeni akt Granskog kolektivnog ugovora, da nije protivan Ustavu, ni protuzakonit, a da odredbe člana 68. stav 2. ne diskriminiraju zaposlene, kao i činjenica da ih apelant nije primjenio i tužiteljima nije vršio obračun plata po osnovu istih, to je u skladu sa odredbama čl. 68., 69. i 70. Zakona o radu, odredbama od čl. 65. do 72. Pravilnika, te čl. 2., 3. i 12. Zakona o diskriminacji odlučio kao u dispozitivima presuda.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na zabranu diskriminacije), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant tvrdi da su redovni sudovi prilikom odlučivanja, apelantovu obavezu za plaćanje dosuđenih naknada iz radnog odnosa temeljili na Pravilniku o radu apelanta od 19. septembra 2007. godine, koji je donesen na osnovu člana 3. Granskog kolektivnog ugovora, napominjući da je Odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-34/12, utvrđeno da Granski kolektivni ugovor, u vrijeme zaključivanja, u odnosu na Posavski kanton nije bio zaključen u skladu s odredbama člana III/2.b) i 3. Ustava F BiH. Po apelantovom mišljenju redovni sudovi su primjenili neustavne propise i nisu primjenili propise koji su donijeti na nivou Posavskog kantona.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da apelant ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da organi javne vlasti ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da predmetne apelacije pokreću pitanje da li Pravilnik o radu apelanta predstavlja provedbeni akt Granskog kolektivnog ugovora, koji je danom objavljivanja odluke Ustavnog suda FBiH o njegovoj neustavnosti u Službenim novinama FBIH prestao da važi, te ukoliko je odgovor potvrdan, da li su redovni sudovi proizvoljno primjenili materijalno pravo kad su na osnovu Pravilnika o radu obavezali apelanta da tužiocima plati novčana potraživanja iz radnog odnosa.

12. Ustavni sud podsjeća da je pitanje vremenskog važenja ustavnosudskih odluka razmatrao u Odluci Ustavnog suda broj AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, gdje je, između ostalog, zaključio:“Ustavni sud naglašava da u odnosu na vremensko važenje ustavnosudskih odluka (ex nunc – od sada, od ovog časa) ili (ex tunc – od ranije) postoje različite teorije, ali da zadatak Ustavnog suda, u okviru konkretnog slučaja, nije da se opredjeljuje niti za jednu od tih teorija. Stoga će Ustavni sud, prvenstveno u kontekstu pozitivnih zakonskih odredaba, dati svoje mišljenje u odnosu na stav Vrhovnog suda u pogledu važenja ove odluke Ustavnog suda Federacije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra nespornim da naše pozitivno zakonodavstvo važenje zakonskih ili podzakonskih akata ili odluka ustavnih sudova veže za moment njihovog objavljivanja u službenim glasilima. U konkretnom slučaju Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije je krajnje jasan. Odredbe čl. 40. i 41. navedenog zakona propisuju da se zakon ili propis za koji Ustavni sud Federacije utvrdi da je neustavan neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama Federacije BiH“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može smatrati proizvoljnim stav Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda Federacije nema retroaktivno važenje“ (tačka 56. navedene Odluke).

13. Međutim, u konkretnim slučajevima Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud konstatovao da Pravilnik o radu apelanta ne dijeli pravnu sudbinu Granskog kolektivnog ugovora i da nema mjesta pokretanju pitanja primjene člana 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom F BiH jer nakon što je utvrđeno da je Granski kolektivni ugovor neustavan i nakon što je danom objavljivanja u Službenim novinama FBiH prestao da važi, to nije uticalo na pravnu snagu Pravilnika, koji predstavlja autonomni opći akt apelanta kao poslodavca i ne može se tretirati kao provedbeni akt Kolektivnog ugovora, te da iz pravila o autonomnosti Pravilnika o radu (argumenti iz čl. 68. i 69. Zakona o radu i člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH), nužno proizilazi da u slučaju prestanka važenja Kolektivnog ugovora, automatski ne prestaje i važenje odredbi Pravilnika o radu.

14. U kontekstu navedenog, budući da apelant ponavlja navode koje je navodio i u žalbeno postupku pred redovnim sudom, te s obzirom da su redovni sudovi dovoljno detaljno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ustavni sud konstatuje da, s obzirom na navedeno, u postupanju redovnih sudova nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji. Ustavni sud ovu apelaciju vidi kao izraz apelantovog nezadovoljstva činjenicom da je, ionako teškog materijalnog stanja, dodatno pogođen dosuđenim obvezama, što u konkretnom slučaju nema nikakve izravne ili neizravne veze s pravičnim suđenjem.

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2834/14 (Kantonalna bolnica Orašje) | Sudska praksa | Aktio