Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-546/14 (M.K. i I. K.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vanparnični postupak
  • Dioba
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-546/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-546/14, rješavajući apelacije M.K. i Ibrahima Kusura, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

M.K., protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 V 003272 13 Gž od 28. novembra 2013. godine;

Ibrahim Kusur, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 V 006339 14 Gž od 15. maja 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-546/14 M.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Matuzića, Općina Doboj Jug, trenutno nastanjena u SR Njemačkoj, koju zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnijela je 5. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 V 003272 13 Gž od 28. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom određena je fizička dioba nekretnina, pobliže označenih u dispozitivu prvostepenog rješenja, upisanih u posjedovni list broj 831 k.o. Matuzići kao posjed apelantice i protupredlagača sa dijelom od ½, na način preciziran u dispozitivu prvostepenog rješenja.

U toku postupka je utvrđeno da je u svom nalazu od 18. marta 2013. g. vještak iz oblasti građevinarstva J.H., predložio da se predmetne nekretnine stranaka mogu fizički podijeliti na dva jednaka ili približno jednaka dijela i to izgrađena kuća po horizontali bez posebnih većih ulaganja, kao i zemljište vodeći računa o postojećem ulazu u prizemlje kuće i novoplaniranom ulazu za sprat kuće, dok bi zemljište na kojem je sagrađena kuća i zemljište za redovnu upotrebu i održavanje kuće bila izdvojena u posebnu česticu. Zatim, utvrđeno je da u situaciji, kada su se obje stranke saglasile sa nalazima i prijedlozima vještaka uz obrazloženja data na ročištu, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je diobu predmetnih nekretnina izvršio u skladu sa nalazima vještaka. Također, utvrđeno je da je tačna činjenica da vještak građevinske struke nije dao procjenu vrijednosti stambenog objekta izraženu u novčanoj vrijednosti, što ne znači da je činjenično stanje u konkretnom slučaju pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a iz razloga što je vještak građevinske struke utvrdio da je fizička dioba stambenog objekta moguća na dva približno jednaka fizička dijela po horizontali, pa s toga utvrđivanje vrijednosti stambenog objekta radi prodaje nije ni bilo potrebno. Nadalje, utvrđeno je da bi procjena vrijednosti stambenog objekta bila neophodna samo u slučaju da fizička dioba nije moguća, a što i proizilazi iz odredbe člana 20. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kojom odredbom je propisano da, ako je fizička dioba stvari nemoguća ili je moguća samo uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, sud će odlučiti da se dioba izvrši prodajom stvari. Isto tako, utvrđeno je da apelantičin navod da sud nije postupio u skladu sa odredbom člana 163. Zakona o vanparničnom postupku i uputio je na pokretanje parnice radi dokazivanja osnovanosti njenog zahtjeva da joj se uveća udio zbog njenog većeg udjela u izgradnji objekta, te da predmet diobe bude samo građevinski objekat a ne i zemljište, koje predstavlja poklon apelantici od njenog oca, nije osnovan. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je to iz razloga što među strankama nije bilo sporno pravo na nekretninama koje su bile predmet diobe ili pravo na imovini, niti veličina dijela u nekretninama, odnosno imovini u suvlasništvu, niti je bilo sporno koje stvari, odnosno prava ulaze u nekretnine u suvlasništvu, kako to proizilazi iz navedene odredbe člana 163. Zakona o vanparničnom postupku. Naime, utvrđeno je da apelantica u tom pravcu nije isticala nikakve prigovore, pa ni prigovor da joj se uveća udio zbog njenog većeg udjela u izgradnji objekta, te da predmet diobe bude samo građevinski objekat a ne i zemljište, koje predstavlja poklon apelantici od njenog oca.

2. AP-3591/15 Ibrahim Kusur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 16. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 V 006339 14 Gž od 15. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom određena je fizička dioba nekretnina preciziranih u dispozitivu prvostepenog rješenja u suvlasništvu vanparničnih stranaka na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja. Također, obavezan je apelant da isplati predlagateljici Z.K. (u daljnjem tekstu: predlagateljica) na ime razlike vrijednosti dijelova u nekretninama u suvlasništvu određeni novčani iznos, kao i da o svom trošku izvrši razdvajanje instalacija električne energije za svoj dio (prizemlje) i da se isključi iz sistema centralnog grijanja na način što će radijatore iz prizemlja isključiti iz sistema centralnog grijanja uspostavljenog od kotlovnice koja je u sastavu dijela predlagateljice.

U toku postupka je utvrđeno da je nesporno da su predlagateljica i apelant predmetne nekretnine stekli u braku. Nadalje, utvrđeno je da je dioba nekretnina u suvlasništvu izvršena na temelju vještačenja vještaka geodetske struke N.Ć. i vještaka građevinske struke D.Đ.. Zatim, utvrđeno je da je prvostepeni sud prijedlog diobe od 13. i 16. juna 2014.godine koji su ponudili vještaci geodetske i građevinske struke pravilno prihvatio, iz razloga što su predlagateljica i apelant dovedeni u približno isti položaj i dobili su prilaze svojim nekretninama i parcelama, te posebne ulaze u stambeni objekat. Isto tako, utvrđeno je da je prilikom diobe nekretnina, prvostepeni sud vodio računa da zadovolji opravdane zahtjeve i interese sudionika postupka, te da se ne vrši usitnjavanje nekretnina, kao ni pomjeranje postojećeg prilaza stambenim objektima, te činjenicu da je stambeni objekat na dvije etaže sa mogućim osposobljavanjem posebnog prilaza kako jednom tako i drugom dijelu stambenog objekta. Također, utvrđeno je da svi sudionici postupka imaju mogućnost pristupa nekretnini sa lokalnog puta, što i jeste opravdan interes svih sudionika postupka da nakon diobe imaju svi sudionici postupka odgovarajući pristup do parcela koje su dosuđene predlagateljici i apelantu, sa lokalnog puta, kako je i odlučeno dispozitivom rješenja. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-546/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-546/14 (M.K. i I. K.) | Sudska praksa | Aktio