Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2737/13 (R. K. iz Tuzle)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Nehumano postupanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2737/13

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2737/13, rješavajući apelaciju R. K., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. travnja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija R. K., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 111430 12 Rev od 19. ožujka 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003103 09 Gž od 10. studenog 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032 0 P 07 00 1959 od 3. lipnja 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. R. K. iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Milka Tomić, odvjetnica iz Tuzle, podnijela je 21. lipnja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 111430 12 Rev od 19. ožujka 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 003103 09 Gž od 10. studenog 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032 0 P 07 00 1959 od 3. lipnja 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Bosna osiguranja d.d. Sarajevo, Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. listopada 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni i Kantonalni sud su odgovore dostavili 6. studenog 2014. godine, a Općinski sud 10. studenog 2014. godine. Tuženi, kome je apelacija dostavljena na odgovor 3. studenog 2014. godine, u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je Presudom broj 032 0 P 07 00 1959 od 3. lipnja 2009. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 P 003103 09 Gž od 10. studenog 2011. godine, odbio kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obveže da joj na ime nematerijalne štete isplati ukupno označeni novčani iznos, i to: po osnovi duševnih boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti i povrede prava ličnosti označeni novčani iznos, te po osnovi pretrpljenog straha označeni novčani iznos.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelantica tužbu protiv tuženog podnijela radi naknade nematerijalne štete zbog mobinga, u kojoj je, pored ostalog, iznijela tvrdnju da je maltretiranje nadređenih kod nje izazvalo jake stresne situacije - mobing, što je dovelo do poremećaja zdravlja odnosno visokog stupnja oboljenja štitne žlijezde, uslijed čega je morala biti podvrgnuta operativnom zahvatu, a što je sve utjecalo na potpuni gubitak radne sposobnosti. Apelantica je tvrdila da su sva ponašanja nadređenih na radnom mjestu prema njoj imala obilježje mobinga i da su prouzročila umanjenje opće životne aktivnosti, povredu prava ličnosti i dugotrajni strah za osobnu egzistenciju i egzistenciju djece, odnosno da je do smanjenja sveukupnih frustracija izazvanih mobingom došlo postepeno nakon umirovljenja.

7. Na temelju provedenih dokaza (materijalni dokazi, vještačenje po vještaku medicine rada i vještaku neuropsihijatru, saslušanje apelantice kao parnične stranke, te saslušanje svjedoka), koji su detaljno interpretirani u obrazloženju presude, Općinski sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev neutemeljen.

8. Po ocjeni Općinskog suda psiho-teror ne predstavlja činjenica da su od apelantice njezini nadređeni tražili ostvarivanje radnih zadataka. U svezi s tim je ukazano da apelantica tijekom postupka nije dokazala da je visina premije koju je ona kao uposlenica tuženog bila dužna ostvariti, cijeneći da je imala i drugih obveza, bila ista kao kod drugih uposlenika kojima je to bila isključiva radna obveza. Općinski sud je istaknuo da iz iskaza saslušanih svjedoka, apelantičinih radnih kolegica, proizlazi da je mogla uložiti više truda u ostvarivanje radnih zadataka. Identični su iskazi saslušanih svjedoka i u dijelu da je apelantica imala nekorektan odnos prema ostalim uposlenicima, odnosno strankama.

9. Po ocjeni Općinskog suda ne može se smatrati mobingom ni to što je apelantica raspoređena na obavljanje rada u prostorijama tuženog lociranim u Živinicama jer je to pravo poslodavca da u skladu s potrebama poslova vrši raspored rada. Nadalje, ukazano je da apelantica tijekom postupka nije dokazala da je prilikom zasnivanja radnog odnosa bila potpuno zdrava osoba, te da je tijekom postupka potencirala na svojim teškim životnim prilikama koje su nastale još prije zasnivanja radnog odnosa.

10. Nadalje, Općinski sud je zaključio da tuženi nije imao ulogu mobera kada je apelantici davao upozorenja za neizvršavanje radnih obveza, a za što je imao uporište u članku 32. Pravilnika o radu jer iz tih upozorenja proizlazi ne samo da apelantica nije ostvarivala zadatu premiju nego nije održavala ni higijenu prostora, dakle nijednu od zadatih radnih obveza, te i da se nedolično ponašala prema radnim kolegama. Također, u skladu s navedenim aktima, tuženi kao poslodavac imao je i mogućnost destimulacije, tj. smanjenja plaće zbog neizvršavanja planskih radnih zadataka. Po ocjeni Općinskog suda sve navedeno apelantica nije dovela u pitanje, odnosno nije predočila niti jedan dokaz koji bi govorio u prilog suprotnog.

11. Cijeneći da nije utemeljen apelantičin tužbeni zahtjev Općinski sud nije zasnovao odluku na nalazima vještaka medicine rada dr. N. P. i vještaka neuropsihijatra dr. K. B., smatrajući da su oni doneseni na temelju apelantičine jednostrane subjektivne izjave, odnosno sadržaja tužbe bez spoznaje pravog stanja stvari u radnom okruženju u kojem je apelantica radila. U presudi su interpretirana oba nalaza, te je ukazano da sud smatra da nalazi vještaka ne dokazuju apelantičine tvrdnje da je do umanjenja opće životne sposobnosti došlo uslijed radnji tuženog, tj. da apelantica nije dokazala uzročnu vezu u smislu članka 200. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a da apelantičino subjektivno ubjeđenje o njezinu proganjanju u cilju ostvarenja radnih zadataka nije dovoljna osnova za dosuđivanje naknade po osnovi nematerijalne štete.

12. Odlučujući po apelantičinom prizivu, Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 P 003103 09 Gž od 10. studenog 2011. godine odbio priziv kao neutemeljen i potvrdio presudu Općinskog suda. Kantonalni sud je zaključio da je shodno članku 154. stavak 1. ZOO-a apelantica morala dokazati uzročnu vezu između štetne radnje nastale na radu ili u svezi s radom i nastale štetne posljedice. U svezi s tim je ukazano da mobing predstavlja izloženost psiho-teroru koji je usmjeren prema jednoj osobi od strane jedne ili više osoba u radnoj sredini i jedini mu je cilj da osoba sama napusti radno mjesto ili da joj se da otkaz ugovora o radu, pa je apelantica u konkretnom slučaju trebala dokazati postojanje uzročne veze između radnji odgovornih osoba tuženog prema njoj i poremećaja zdravlja u visokom stupnju od 80%, uz pojavu „sindroma izgaranja” visokog stupnja.

13. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza imao dovoljno uporišta za odbijanje apelantičinog tužbenog zahtjeva kao neutemeljenog. U svezi s tim je ukazano da iz sadržaja izvedenih dokaza i iznesenog utvrđenja prvostupanjskog suda slijedi da je apelantica kod tuženog od 9. rujna 2000. godine bila zaposlena na određeno vrijeme (šest mjeseci) s nepunim radnim vremenom od četiri sata dnevno na radnom mjestu održavanja čistoće poslovnih prostorija, od 7. rujna 2000. godine na neodređeno vrijeme s punim radnim vremenom na poslovima tehničkog tajnika u kabinetu direktora, od 15. veljače 2001. godine na poslovima referenta osiguranja i od 1. travnja 2005. godine na poslovima preuzimača rizika do 14. studenog 2006. godine, kada je, zbog bolesti, proglašena invalidom I. kategorije uz priznato pravo na invalidsku mirovinu. Nadalje, ukazano je da je pismenim upozorenjima direktora S. S. i S. M. od 13. siječnja 2003., 18. svibnja 2005. godine i 22. kolovoza 2005. godine apelantica upozorena da je učinila lakše povrede radne obveze, te da joj se u slučaju ponavljanja tih povreda može dati i otkaz ugovora o radu. Ova upozorenja apelantici, koja su se odnosila na neobavljanje radnih zadataka i nekorektan odnos prema radu i ostalim uposlenicima, potvrdili su i saslušani svjedoci S. S. i S. M., kao i svjedoci M. T. i V. S., koji su potvrdili i činjenicu da direktor S. S. i šefica S. M. apelantici nisu prijetili povišenim tonom otkazom ugovora o radu.

14. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. N. P. proizlazi da je stres na radu kod apelantice prouzročio umanjenje životne aktivnosti, a iz nalaza i mišljenja vještaka dr. K. B. da postoji učinak mobinga u nastanku bolesti štitne žlijezde zbog koje je apelantica i operirana, odnosno i umirovljena. Međutim, zaključeno je da je to manjeg značaja nego ukupna trauma koju je apelantica tijekom života akumulirala zbog ratnih stradanja, razvoda braka, teškoća tijekom boravka u Njemačkoj i uvjeta smještaja. Stoga se Kantonalni sud suglasio sa stajalištem prvostupanjskog suda da su ovi nalazi i mišljenja irelevantni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari jer su dani na temelju apelantičine jednostrane i subjektivne izjave o njezinu „proganjanju” i bez spoznaje o radnom okruženju u kojem je radila, te njezinim kontaktima sa nadređenim osobama.

15. Najzad, neutemeljenim su ocijenjeni prizivni navodi da tuženi nije dokazao da je premija koju je apelantica trebala ostvariti za ispunjenje norme bila manja u odnosu na druge uposlenike budući da je upravo na apelantici u konkretnom slučaju bio teret dokazivanja s obzirom na to da je osporavala raspored obavljanja poslova po zaključenim ugovorima o radu i visinu zadane mjesečne premije, odnosno da je osporavala sadržaj pismenih upozorenja o počinjenim povredama radne obveze koja se nalaze u sudskom spisu. U svezi s tim, neutemeljenim su ocijenjeni i navodi da su apelantici postavljeni nerealni zahtjevi glede opsega radnih zadataka, odnosno da se od apelantice zahtijevalo izvršenje tri posla za isto radno vrijeme i jednu plaću jer su joj, pored poslova čistačice i tehničkog tajnika, dati i poslovi preuzimača rizika.

16. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Rs 111430 12 Rev od 19. ožujka 2013. godine apelantičinu reviziju izjavljenu protiv drugostupanjske presude odbio kao neutemeljenu.

17. Vrhovni sud je ukazao da su nižestupanjski sudovi pošli od toga da je prema članku 154. ZOO-a apelantica trebala dokazati postojanje uzročne veze između radnji odgovornih osoba tuženog prema njoj i poremećaja njezina zdravlja u visokom stupnju od 80%, uz pojavu „sindroma izgaranja“ visokog stupnja. S obzirom na to da apelantica nije dokazala da je postojala takva situacija na poslu u odnosu na nju, kojoj je bio cilj da ona napusti svoje radno mjesto ili da joj se otkaže ugovor o radu, njezin tužbeni zahtjev je, po ocjeni Vrhovnog suda osnovano odbijen, tim prije što su nižestupanjski sudovi s razlogom zaključili da je apelantica tijekom života akumulirala jaku traumu zbog ratnih stradanja, razvoda braka, teškoća tijekom boravka u Njemačkoj i uvjeta smještaja.

18. Bez značaja za drugačije odlučenje ocijenjeni su apelantičini navodi da je uistinu bila izložena mobingu, ali da s obzirom na gospodarsku situaciju svoje obitelji nije mogla napustiti posao, kao i njezin prigovor da je vještak medicinske struke ustanovio da je bila pod stresom zbog maltretiranja na poslu. U svezi s tim je ukazano da su nižestupanjski sudovi, imajući u vidu sve te okolnosti, a cijeneći sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, posebice na temelju izjava saslušanih svjedoka utvrdili da se nije radilo o mobingu prema apelantici koji bi pružao osnovu za naknadu štete. Također, ukazano je da su nižestupanjski sudovi pri tome pošli i od činjenice da je nalaz medicinskog vještaka donesen na temelju apelantičinih jednostranih i subjektivnih izjava o njezinu „proganjanju“, a bez spoznaje o radnom okruženju u kojem je radila, te njezinim kontaktima s nadređenim osobama.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantica tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 3. i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

20. Apelantica smatra da su Vrhovni sud, kao i nižestupanjski sudovi bili pristrani pri ocjeni dokaza odlučnih za utemeljenost njezina tužbenog zahtjeva. Po njezinu mišljenju, nejasno je kako je moguće pokloniti veću vjeru iskazima šefova na koje je upravo ukazivala kao na mobere, te uposlenika koji također moraju brinuti o čuvanju svog radnog mjesta i radnog odnosa, pa, samim tim, i dati iskaz koji odgovara šefovima, nego materijalnim dokazima u spisu, tj. nalazima stalnih sudskih vještaka medicinske struke čije je mišljenje relevantno za predmetnu oblast, te medicinskoj dokumentaciji u spisu s obzirom da sudovi nemaju potrebno znanje o navedenim činjenicama. Po njezinu mišljenju neprihvatljivo je stajalište da su nalazi stalnih sudskih vještaka N. P. i K. B. utemeljeni na (njezinoj) jednostranoj i subjektivnoj izjavi bez spoznaje pravog stanja stvari u radnom okruženju. Također, ukazuje i da saslušani svjedoci, uključujući i njezine pretpostavljene, nisu negirali da je obavljala sve poslove koje je navela. Najzad, po njezinu mišljenju pristrana ocjena izvedenih dokaza rezultirala je pogrešnim odlukama i proizvoljnim tumačenjem pozitivnih propisa.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na obrazloženje svoje presude, te ukazao da njom nisu povrijeđena apelantičina prava iz „člana II/3.e) i k)“ Ustava Bosne i Hercegovine, kao i da primjena prava nije bila proizvoljna.

22. Kantonalni sud je u odgovoru istaknuo da je osporena oduka ovog suda zakonita i pravilna i da njom nisu povrijeđena prava iz „člana II/3.e) i b) Ustava“, te prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

23. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istaknuo: da je osporena odluka utemeljena na materijalnim propisima, uz ocjenu svih provedenih dokaza i nespornih činjenica, da je postupak proveden u skladu sa zakonom i u razumnom roku, te najzad da nije povrijeđeno apelantičino pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na suđenje u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom, odnosno nije učinjena diskriminacija.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav 1.

(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.

25. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Članak 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Članak 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 111430 12 Rev od 19. ožujka 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 24. travnja 2013. godine, a apelacija je podnesena 21. lipnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz članka II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 3. i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glas

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je apelantica tražila naknadu nematerijalne štete zbog mobinga. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. ožujka 2005. godine, stavak 22., objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). Stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

34. Apelantica tvrdi da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redoviti sudovi bili pristrani pri ocjeni dokaza odlučnih za utemeljenost njezina tužbena zahtjeva, a što je po njezinu mišljenju rezultiralo pogrešnim odlukama i proizvoljnim tumačenjem pozitivnih propisa.

35. Ustavni sud podsjeća da se nepristranost suda u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili osobna nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u osobnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na temelju objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na temelju kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran.

36. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da prema stajalištu Europskog suda članak 6. Europske konvencije ne sadrži bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, o dokaznoj snazi ili teretu dokazivanja, te da su ovo pitanja koja su u isključivoj nadležnosti nacionalnih sudova (vidi Europski sud, Tiemann protiv Francuske i Njemačke, Odluka o dopustivosti od 27. travnja 2000. godine). Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 19/05 i Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Naime, Europski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijski ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Iako sud nije obvezan odgovoriti na svaki navod i istaknuti argument, to ga ne oslobađa obveze da točno i precizno odgovori na navode koji su odlučni za ishod postupka (vidi Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, stavak 30.).

37. Ustavni sud najprije zapaža da je u konkretnom slučaju postupak vođen prema odredbama ZPP-a koji u članku 123. stavak 1. propisuje: „Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev...“ Raspravno načelo propisano navedenim člankom podrazumijeva „koliko činjenica, toliko i prava“, a samim tim oslobađa sud obveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Ustavni sud, također, podsjeća da ZOO polazi od toga da je osoba kojoj je prouzročena šteta dužna dokazati da joj je radnjom ili propuštanjem drugog prouzročena šteta, odnosno da postoji uzročna veza između takve radnje ili propuštanja i nastale štetne posljedice (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3587/08 od 18. siječnja 2012. godine, tačka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. U konkretnom slučaju, apelantica je tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu nematerijalne štete zbog mobinga temeljila na dva nalaza i mišljenja (vještaka medicine rada i vještaka neuropsihijatra). Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da oni nisu prihvaćeni jer su dani na temelju apelantičine jednostrane subjektivne izjave bez spoznaje pravog stanja stvari u radnom okruženju. Također, proizlazi da je ovakav zaključak utemeljen na ocjeni drugih provedenih dokaza, iskazima saslušanih svjedoka (direktor podružnice u kojoj je apelantica radila, njezin neposredni pretpostavljeni, te radne kolege), kao i na brojnim materijalnim dokazima (pored ostalih, apelantičini ugovori o radu, pismena upozorenja da je apelantica učinila lakše povrede radne dužnosti i sl.). Slijedom navedenog, zaključeno je da apelantica nije dokazala da je do umanjenja njezine opće životne aktivnosti i pogoršanja zdravstvenog stanja došlo radnjama tuženog koje je ona označila kao mobing, a da je, s druge strane, tuženi izvedenim dokazima dokazao da se nije radilo o mobingu prema apelantici. Pri tome, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi i da apelantica u postupku nije dokazala stanje svog zdravlja prije stupanja na rad kod tuženog, kao i da je tijekom postupka i sama inzistirala na traumi koju je akumulirala zbog ratnih stradanja, razvoda braka, teškoća tijekom boravka u Njemačkoj i uvjeta smještaja. U tom smislu redoviti sudovi su i zaključili da iako iz nalaza i mišljenja vještaka N. P. proizlazi da je stres na radu uzrokovao umanjenje životne aktivnosti kod apelantice, te iz nalaza i mišljenja vještaka K. B. da postoji učinak mobinga na nastanak bolesti štitne žlijezde, zbog čega je apelantica i operirana i umirovljena, imaju manji značaj u odnosu na ukupnu traumu koju je apelantica akumulirala, a zbog čega ovi nalazi, sačinjeni samo na temelju apelantičine izjave i bez spoznaje o radnom okruženju, nisu prihvaćeni. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da je dokaze tuženog provedene u postupku apelantica osporila, odnosno da joj je bila uskraćena mogućnost da se o njima izjašnjava. Također, apelantica ne tvrdi da joj je u postupku bilo uskraćeno predlagati i provoditi druge dokaze ili da je takav njezin prijedlog neutemeljeno odbijen. Najzad, rukovodeći se člankom 154. ZOO-a redoviti sudovi su zaključili da apelantica nije dokazala da je do pogoršanja njezina zdravlja i smanjenja opće životne aktivnosti došlo radnjama tuženog koje je označila kao mobing, a zbog čega, u skladu sa člankom 200. ZOO-a nije moglo biti udovoljeno njezinu zahtjevu za naknadu nematerijalne štete.

39. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redoviti sudovi prekoračili ovlaštenja slobodnog sudačkog uvjerenja cijeneći dokaze provedene u postupku, te da su u svezi s tim propustili dati iscrpne razloge i obrazloženja, a zbog čega se u okolnostima konkretnog slučaja, te u nedostatku bilo kog drugog dokaza ne može zaključiti da se pokreće pitanje subjektivne ili objektivne pristranosti sudova u svezi s ocjenom provedenih dokaza. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti ni da su redoviti sudovi na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno čl. 154. i 200. ZOO-a, kada su apelantičin tužbeni zahtjev odbili kao neutemeljen.

40. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni

41. Apelantica tvrdi i da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije. Apelantica ovaj navod nije posebno obrazlagala, pa proizlazi da smatra da joj je ovo pravo povrijeđeno zbog ponašanja i postupaka tuženog za vrijeme trajanja radnog odnosa koje je označila kao mobing, a na čemu je temeljila i svoj tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

42. U svezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi izrazio stajalište da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stupanj jačine ukoliko se svrstava u okvir članka 3. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. siječnja 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 30/05). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Europski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 65., stavak 162.). Glede ponašanja organa vlasti, posebni čimbenici koji se uzimaju u obzir su ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja i mjera do koje je proveden postupak u svezi s događajem (vidi Europski sud, Gakici protiv Turske, presuda od 10. svibnja 2001. godine, Odluke i izvješća 2001. IV, stavak 156.). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određena razina patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnositelj apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvješća od 6. travnja 1998. godine, stavak 109.).

43. Dovodeći naprijed navedena stajališta u svezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i dovoljne razloge zbog čega radnje tuženog koje su se ogledale u zahtjevu za ostvarivanje radnih zadataka i u svezi s tim upozorenja zbog neizvršavanja istih i smanjenje plaće, raspored na obavljanje radnih zadataka na drugo mjesto rada ne predstavljaju teror, odnosno ne rezultiraju mobingom kako je apelantica u postupku tvrdila, te da između ovih radnji i oštećenja apelantičinog zdravlja i umanjenja životne aktivnosti ne postoji uzročna veza. Nadalje, ovakav zaključak redovitih sudova zasnovan je na brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaza provedenih u postupku, uključujući i nalaze i mišljenje vještaka koje je apelantica predočila, kao i na apelantičinim osobnim prilikama na kojim je inzistirala tijekom postupka, tj. traumi koju je akumulirala zbog ratnih stradanja, razvoda braka, teškoća tijekom boravka u Njemačkoj, uvjeta smještaja i u svezi s tim nedostatkom dokaza o stanju apelantičinog zdravlja prije stupanja na rad kod tuženog. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su u okolnostima konkretnog slučaja navedene radnje tužnog imale minimalni stupanj jačine koji bi ih svrstao u mučenje ili nehumano postupanje.

44. Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije neutemeljeni.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženjima osporenih odluka ocjena provedenih dokaza ne upućuje na postupanje koje bi dovelo u pitanje pristranost suda, niti su u svezi s tim ponuđeni bilo kakvi dokazi, a na temelju takve ocjene dokaza utvrđene su odlučne činjenice na koje je primijenjeno materijalno pravo na način koji ne ostavlja dojam proizvoljnosti.

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja, na temelju dokaza koje su proveli i cijenili redoviti sudovi na način koji ne ostavlja dojam proizvoljnosti, uvažavajući i apelantičine osobne prilike, nema ništa što bi uputilo na zaključak da konkretno označene radnje tuženog dostižu minimalni stupanj jačine koji bi ih svrstao u mučenje ili nehumano postupanje.

47. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2737/13 (R. K. iz Tuzle) | Sudska praksa | Aktio