Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5378/15 (EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo i drugi)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5378/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5378/15, rješavajući apelacije EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 117187 15 Gži od 19.

oktobra 2015. godine;

Mile Atlagić protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 023339 15 Gž 3 od 3. novembra 2015. godine;

Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 026700 15 Pž 2 od 14.

oktobra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5378/15 EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zaposlenik apelanta Petar Mrkonjić iz Sarajeva, podnio je 3. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 117187 15 Gži od 19. oktobra 2015. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 19. decembra 2014. godine kojim je obustavljen djelimično izvršni postupak u odnosu na predloženi predmet i sredstvo izvršenja (prodaja predmetne nekretnine izvršenika E.Č.), dok je u preostalom dijelu ostalo na snazi rješenje o izvršenju. U toku postupka je utvrđeno da je sud u skladu sa članom 89. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o izvršnom postupku održao tri ročišta na kojima predmetnu nekretninu nije uspio prodati, te da prilikom zakazivanja trećeg ročišta za prodaju nekretnine sud nije naveo najnižu cijenu (kao kod prva dva ročišta) ispod koje neće biti dopuštena prodaja predmetne nekretnine. S obzirom da je na trećem ročištu apelant za predmetnu nekretninu, čija je vrijednost procijenjena na 245.514,00 KM, ponudio iznos od 2.039,00 KM, dok je kupac A.K. ponudio iznos od 5.000,00 KM, prvostepeni sud je (imajući u vidu da potraživanja apelanta iznose 14.129,54 KM) u skladu sa odredbom člana 95. ZIP-a utvrdio da i treća javna prodaja predmetnih nekretnina nije uspjela. Naime, iako je odredbom člana 89. stav 5. ZIP-a propisano da se na trećem ročištu nekretnine mogu prodati bez ograničenja najniže cijene, tumačenjem navedene zakonske odredbe proizilazi da sud cijeni kolika je to najniže cijena, a obzirom da je regulisano „da nekretnina može biti prodata“, to znači da nije regulisano da se nekretnina obavezno i proda bez ograničenja najniže cijene. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je istakao da, imajući u vidu načela iz Zakona o obligacionim odnosima na koja se poziva i prvostepeni sud (načelo savjesnosti i poštenja, ekvivalentnosti davanja, te zloupotrebu prava), može cijeniti po kojoj se najnižoj cijeni na trećoj prodaji mogu prodati nekretnine, te da bi u konkretnom slučaju navedena načela bila povrijeđena da se predmetna nekretnina prodala za ponuđeni iznos, što nije cilj i smisao provođenja izvršnog postupka.

2. AP-5722/15 Mile Atlagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Jelena Todić advokatica iz Banjaluke, podnio je 28. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 023339 15 Gž 3 od 3. novembra 2015. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 12. marta 2013. godine kojim je odbijen prijedlog apelanta da se u predmetnoj izvršnoj stvari izvršenje provede na novom predmetu izvršenja - nekretninama (upisanim u zk.ul.br. 620, k.o. SP Jablan, Opština Laktaši) koje su vlasništvo malodobnog V.G. sina izvršenika (N.G.). U toku postupka je utvrđeno da je apelant, nakon što je prvostepeni sud drugu prodaju pokretnih stvari izvršenika proglasio neuspjelom, predložio da se izvršenje provede na novom predmetu izvršenikanekretninama upisanim u zk.ul.br. 620, k.o. SP Jablan. Dalje je utvrđeno da se predmetne nekretnine, koje je apelant predložio kao novi predmet izvršenja, vode na imenu mldb. V.G. (malodobnog sina izvršioca) sa 1/1 dijela, zbog čega je odbijen kao neosnovan prijedlog apelanta. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud, primjenom odredbi čl. 22. i 70. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, pravilno odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za promjenu predmeta izvršenja s obzirom da su predložene nekretnine vlasništvo trećeg lica.

3. AP-5760/15 Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ferid Mujagić advokat iz Bihaća, podnio je 29. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 026700 15 Pž 2 od 14. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba tražioca izvršenja (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 30. januara 2015. godine kojim je ponuđaču (d.o.o. „Didović“ Bosanski Petrovac) dosuđena nekretnina izvršenika (d.o.o. „Marinela“ Bosanski Petrovac) označena kao k.č. 53/59-7 njiva „dolovi“ ukupne površine 10845 m2 upisana u Pl broj 2273 k.o. Petrovac, procijenjene tržišne vrijednosti u ukupnom iznosu od 54.225,00 KM, jer je ponuđač za navedenu nekretninu uplatio ponuđenu cijenu u iznosu od 28.000,00 KM, te je određeno da se ponuđaču navedena nekretnina preda u posjed, dok je Katastru naloženo da izvrši upis promjene posjednika i vlasnika nekretnine i brisanje svih prava trećih lica. U toku postupka je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o nekretnini iz zaključka o prodaji prvostepenog suda od 23. decembra 2014. godine (pored ostale dvije nekretnine izvršenika procijenjene tržišne vrijednosti u iznosu od 141.421,88 KM, koje su također bile predmet prodaje), te da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku (rješenje o dosudi) na temelju odredbe člana 93. stav 1. Zakona o izvršnom postupku. Naime, Okružni sud navodi da je neosnovan žalbeni navod apelanta da u zaključku o prodaji sud nije odredio vrijednost prodane nekretnine, jer iz samog zaključka prvostepenog suda proizilazi da su precizno naznačene nekretnine i njihova ukupna vrijednost, dok je tržišna vrijednost nekretnina utvrđena i od strane stalnog sudskog vještaka građevinske struke. Dalje se navodi da je apelantu omogućeno da raspravlja kroz aktivno učestvovanje na ročištu za javno nadmetanje, s obzirom da je apelant bio upoznat sa cijenom za svaku pojedinu nekretninu prije javnog nadmetanja, te mu je omogućeno da aktivno učestvuje u nadmetanju i stavlja ponude (što je apelant i učinio stavljanjem ponude od 30.000,00 KM za predmetnu nekretninu nakon ponude ponuđača od 28.000,00 KM koju je nakon toga povukao) znajući da postoji ponuda koja zadovoljava uvjete iz člana 89. stav 2. Zakona o izvršnom postupku.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem Broj predmeta.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5378/15 (EOS Matrix d.o.o. za poslovne… | Sudska praksa | Aktio