Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-125/13 (R. B.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-125/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 125/13, rješavajući apelaciju Ranke Belenzada, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ranke Belenzada podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 004165 12 Gž od 28. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 P 004165 10 P od 24.
septembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ranka Belenzada (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Srebrenice, koju zastupa Slavica Ćetković, advokat iz Srebrenice, podnijela je 11. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 004165 12 Gž od 28. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 P 004165 10 P od 24. septembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog Miloša Jeremića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 23. decembra 2015. godine, dok Osnovni sud i tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku koji je istekao 27. decembra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 82 0 P 00416510godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da se sa članovima svoje porodice iseli iz stana u naselju Panađurište u Srebrenici, preciznije označenom u stavu 1 izreke presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da ga preda apelantkinji na korišćenje. Apelantkinja je obavezana da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 936,00 KM (stav 2 izreke). U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon sprovedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je preduzeće EDP „Elektro- Bijeljina“ rješenjem od 27. decembra 2001. godine dodijelilo apelantkinji sporni stan kao supruzi poginulog radnika T.B. sa troje djece na korišćenje. Takođe je nesporno utvrđeno da se apelantkinja nije uselila u sporni stan, već se tokom 2002. godine uselila u drugi stan iste površine (63 m2) i na istoj adresi. Naime, Osnovni sud je istakao da je na osnovu iskaza svjedoka T.T. utvrdio da je stan u koji se apelantkinja uselila kupilo preduzeće EDP „Elektro-Bijeljina“ tokom 2001. godine radi rješavanja stambenog pitanja porodice poginulog radnika T.B., te da se apelantkinja kao supruga poginulog radnika T.B. uselila u taj stan sa troje djece u kojem i žive. Pored toga, utvrđeno je da se tuženi tokom 2004. godine uselio u posjed spornog stana na osnovu Rješenja preduzeća GIK „Radnik“ Srebrenica broj 60/04 od 16. aprila 2004. godine, te da ga koristi sa članovima svoje porodice.
6. Osnovni sud je nadalje istakao da je pred tim sudom vođen postupak po tužbi S.Č. (predmet broj 082-0- P-000025) radi iseljenja apelantkinje iz stana u koji se uselila tokom 2002. godine i da je pravosnažnom presudom od 24. novembra 2008. godine odbijen navedeni tužbeni zahtjev S.Č., jer je preduzeće EDP „Elektro-Bijeljina“ kao tuženi u postupku dokazalo da je taj stan kupljen radi smještaja apelantkinje i troje djece kao porodice poginulog radnika, a navedenu tvrdnju potvrdila je i apelantkinja koja je učestvovala u tom postupku kao umješač. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da apelantkinja, shodno odredbama čl. 8, 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazala svoju tvrdnju da je sporni stan u kojem živi tuženi kupilo preduzeće EDP „Elektro-Bijeljina“ radi stambenog zbrinjavanja apelantkinje i njeno troje djece kao porodice poginulog radnika, odnosno da je na spornom stanu stekla status nosioca stanarskog prava, pravo posjeda ili pravo svojine. Stoga, Osnovni sud je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev kao neosnovan.
7. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 82 0 P 004165 12 Gž od 28. novembra 2012. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je, nakon što je ponovio utvrđeno činjenično stanje, zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku. Naime, Okružni sud je obrazložio da je apelantkinja svoj tužbeni zahtjev temeljila na tvrdnji da je preduzeće EDP „Elektro- Bijeljina“ kupilo sporni stan za stambeno zbrinjavanje porodice svog poginulog radnika T.B., koji je suprug apelantkinje, te da je „stan bio vlažan“, pa se apelantkinja po dogovoru sa direktorom navedenog preduzeća uselila u drugi stan na istoj adresi. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je preduzeće EDP „Elektro-Bijeljina“ tokom 2001. godine kupilo od GIK-a „Radnik“ Srebrenica dvosoban stan (63 m2) na adresi spornog stana radi stambenog zbrinjavanja porodice poginulog radnika T.B., te da se u njega tokom 2002. godine uselila apelantkinja sa troje djece u kome i živi. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da iz Ugovora o zakupu stana broj 930/06 od 7. marta 2006. godine (tačka II navedenog ugovora) proizilazi da preduzeće EDP „Elektro–Bijeljina“ Bijeljina, kao zakupodavac, i apelantkinja, kao zakupoprimac, saglasno potvrđuju da se apelantkinja „u maju 2002. godine uselila u stan koji je predmet navedenog ugovora, te da se nalazi u posjedu istog bez prestanka prava korišćenja“. Takođe, Okružni sud je ukazao i na pravosnažnu presudu Osnovnog suda od 24. novembra 2008. godine, donesenu po tužbenom zahtjevu S.Č., „iz koje proizilazi da sporni stan nije bio predmet kupovine i dodjele tužiteljki [apelantkinji], već da je to bio stan kojeg tužiteljka [apelantkinja] koristi“. Pored toga, Okružni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da se tuženi uselio u sporni stan na osnovu Rješenja preduzeća GIK „Radnik“ Srebrenica broj 60/04 od 16. aprila 2004. godine u kojem i živi sa članovima svoje porodice. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelantkinje kojima ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te je, imajući u vidu nesporne činjenice na kojima je prvostepena presuda utemeljena, zaključio da, suprotno apelantkinjinim žalbenim navodima, nema povreda odredaba parničnog postupka koje bi prvostepenu presudu činile nepravilnom i nezakonitom. Stoga, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude, shodno odredbi člana 226 ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni i procesnog prava. Apelantkinja je navela da je sporni stan kupilo preduzeće EDP „Elektro-Bijeljina“ zbog stambenog zbrinjavanja nje i troje malodobne djece kao porodice poginulog radnika, ali se po dogovoru sa direktorom navedenog preduzeća uselila u drugi stan iste površine i na istoj adresi, jer je sporni stan „bio vlažan“. Apelantkinja smatra da joj pripada pravo na sporni stan, te da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom relevantnih odredaba ZPP pogrešno zaključili da je njen tužbeni zahtjev neosnovan. Predložila je da Ustavni sud utvrdi kršenje njenih ustavnih prava, te osporene presude ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
9. Okružni sud je naveo da ostaje kod navoda iz osporene presude, te da smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede ustavnih prava apelantkinje na koja se pozvala u apelaciji.
V. Relevantni propisi
10. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanj
VI. Dopustivost
11. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
13. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 82 0 P 004165 12 Gž od 28. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 14. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 11. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
15. Apelantkinja pobija osporene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
16. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
17. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
18. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na iseljenje i predaju u posjed spornog stana, dakle, da se radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelantkinje i tuženog, te da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenljivi.
19. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantkinja kršenje prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i poizvoljnoj primjeni procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
20. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi sa članovima svoje porodice i stvarima iseli iz spornog stana, te da ga preda apelantkinji na korišćenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja svoj tužbeni zahtjev temeljila na tvrdnji da je preduzeće EDP „Elektro-Bijeljina“ kupilo sporni stan za stambeno zbrinjavanje porodice svog poginulog radnika T.B. (apelantkinjin suprug), te da se u njega uselio tuženi. Međutim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu ocjene izvedenih dokaza utvrdili i bili saglasni da apelantkinja, na kojoj je bio teret dokazivanja, u predmetnom postupku nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva u smislu odredaba čl. 7 i 123 ZPP. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126 ZPP) zaključili da apelantkinja nije dokazala svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnovala svoj tužbeni zahtjev, budući da iz sprovedenih dokaza proizilazi da sporni stan nije bio predmet ugovora o kupoprodaji zaključenog između preduzeća EDP „Elektro-Bijeljina“ Bijeljina i preduzeća GIK „Radnik“ Srebrenica, kao i ugovora o zakupu zaključenog između EDP „Elektro-Bijeljina“ Bijeljina i apelantkinje, već je predmet navedenih ugovora bio stan u koji se apelantkinja uselila i još uvijek u njemu živi.
22. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda, primjenom pravila o teretu dokazivanja, za svoje zaključke dali jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP, odnosno za svoje zaključke dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na to da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo da je primjena relevantnih odredaba ZPP u konkretnom slučaju bila proizvoljna, Ustavni sud smatra da su apelanatkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na na imovinu
23. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantkinje o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanatkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te u vezi s tim primjenom relevantnih odredaba ZPP na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
25. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
26. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman