Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5367/14 (I. Š.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5367/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5367/14, rješavajući apelaciju Igora Škorića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Igora Škorića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 K 020740 14 Kvlz od 19. maja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Igor Škorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Općine Stanari, kojeg zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnio je 12. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 K 020740 14 Kvlz od 19. maja 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant i optuženi T.T. (u daljnjem tekstu: optuženi) su proglašeni krivima za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ RS, pa je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci, dok je optuženom izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.

U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je u radnjama obojice optuženih bilo propusta koji su u uzročnoj vezi sa nastankom saobraćajne nezgode i ne može se prihvatiti stav branitelja da jedan propust učesnika u nezgodi isključuje postojanje odgovornosti na strani drugog učesnika u nezgodi. Nadalje, utvrđeno je da je svaki od učesnika u saobraćaju koji je svojim nepropisnim ponašanjem doprinio izvršenju krivičnog djela, odgovoran u skladu sa svojim doprinosom u izvršenju djela, a stepen doprinosa predstavlja okolnost koja je od značaja pri odmjeravanju kazne. Dakle, utvrđeno je da se kao izvršitelji djela mogu pojaviti svi oni učesnici u saobraćaju koji su svojim kršenjem propisa doprinijeli nastanku saobraćajne nezgode. Shodno tome, utvrđeno je da je prvostepeni sud, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke S.S., pravilno zaključio da se optuženi nije pridržavao odredbe člana 90. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (jer je bio dužan da, osim kratkih svjetala koja su obavezna za vožnju danju, od prvog sumraka do potpunog svanuća, kao i danju u slučaju smanjene vidljivosti na vozilu mora imati svjetla za osvjetljavanje puta, a kada vozilo na motorni pogon vuče jedno ili dva priključna vozila, na zadnjoj strani posljednjeg priključnog vozila moraju biti upaljena najmanje dva crvena svjetla), dok je apelant, u situaciji kada se u vrijeme smanjene vidljivosti-sumraka, ispred njega kreće skup vozila-traktor bez propisno opremljene svjetlosne signalizacije na poluprikolici, prekršio odredbu člana 96. navedenog zakona, jer nije obratio pažnju na situaciju ispred, te nije držao potrebno rastojanje od vozila-traktora ispred, iako su mu vladajući uslovi vidljivosti to omogućavali (prema nalazu vještaka, apelant je mogao da primijeti blagovremeno i na dovoljno bezbjednoj udaljenosti neosvijetljeni traktor i to na najmanje od 45,7 metara, što je nalagalo da drži potrebno rastojanje od istog).

Nadalje, utvrđeno je da je nepridržavanje pomenutih zakonskih propisa od strane apelanta i optuženog imalo za posljedicu ugrožavanje javnog saobraćaja i nastanak saobraćajne nezgode u kojoj su četiri lica smrtno stradala, a dva zadobila teške tjelesne povrede. Isto tako, utvrđeno je da ono što je prethodilo pomenutom zaključku prvostepenog suda je utvrđivanje kakvi su uslovi vidljivosti bili u momentu kada se saobraćajna nezgoda dogodila. Naime, utvrđeno je da se nezgoda kritične prilike desila oko 18,50 sati, što je utvrđeno putem iskaza svjedoka i zabilješke policije o prijavi nezgode (prema iskazu svjedoka M.K. u vrijeme nezgode bio je sumrak), a da su u to vrijeme vladali smanjeni uslovi vidljivosti-sumrak, prvostepeni sud je pravilno utvrdio na osnovu zapisnika o djelimičnoj rekonstrukciji predmetne saobraćajne nezgode, fotodokumentacije koja je sačinjena tom prilikom, te iskaza određenih svjedoka. Također, utvrđeno je da nije osnovan apelantov navod da je prvostepeni sud trebao prihvatiti izvještaj HMZ RS, jer je taj pravilno zaključio da su uslovi vidljivosti vezani za uže geografsko područje, a podaci HMZ RS su dati za područje Doboja, što ne odgovara užoj lokaciji mjesta na kojem se nezgoda, pa nije, samo po sebi moralo odraziti tačne meteo-uslove kakvi su vladali na toj užoj lokaciji. Najzad, utvrđeno je da je vinost apelanta i optuženog označena u pravnoj kvalifikaciji djela i obrazloženju prvostepenog suda kao svjesni nehat. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5367/14 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio