Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-114/15 (D. L., A. L. i J. H. iz Brčkog; Mirjana Grajić i P. G. iz Banje Luke)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-114/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 114/15, rješavajući apelacije Dragice Ligurić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Dragice Ligurić, Alme Ligurić i Jasmine Hrlović, Mirjane Grajić i Perice Grajića, Nade Grašarević, Jasenke Jović i Dragana Tanasića, Zorke Budić, Živka Budića i Mladena Budića, Slavke Šajić, Miodraga Šajića i Milana Šajića, Vaskrsije Mišković, Velibora Tepića i Radoslava Tepića, Mirka Budimira, Momira Miloševića, Miodraga Risojevića, Stevanije Kačar, Đurđije Petrušić, Miroslave Santro i Renate Forgač, P.P., R.P. i R.P., Z.Š., M.S., S.J. i D.Z., B.S., V.S. i R.B., D.K., M.T.,

Đ.R. i N.P.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske, koja je dužna da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će poduzeti odgovarajuće mjere s ciljem da apelanti i ostali povjeritelji koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Republike Srpske naplate svoja potraživanja.

Obavezuje se Vlada Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama radi izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragica Ligurić, Alma Ligurić i Jasmina Hrlović iz Brčkog; Mirjana Grajić i Perica Grajić iz Banje Luke; Nada Grašarević, Jasenka Jović i Dragana Tanasić iz Modriče; Zorka Budić, Živko Budić i Mladen Budić iz Kneževa; Slavka Šajić, Miodrag Šajić i Milan Šajić iz Čardačana; Vaskrsija Mišković iz Laktaša; Velibor Tepić i Radoslav Tepić iz Novog Sada, Republika Srbija; Mirko Budimir iz Banje Luke; Momir Milošević iz Banje Luke; Miodrag Risojević iz Banje Luke; Stevanija Kačar iz Banje Luke; Đurđija Petrušić; Miroslava Santro iz Banje Luke i Renata Forgač iz Sombora, Republika Srbija; P.P., R.P. i R.P. iz Banje Luke; Z.Š., M.S., S.J. i D.Z. iz Banje Luke; B.S., V.S. i R.B. iz Banje Luke; D.K. iz Banje Luke; M.T. iz Čelinca; Đ.R. iz Banje Luke i N.P. iz Mrkonjić Grada (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, i Goran Marić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su u periodu od 8. januara 2015. godine do 9. marta 2016. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja pravomoćnih sudskih odluka, odnosno neizvršenja rješenja o izvršenju: Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 147118 12 I od 12. decembra 2012. godine i Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 147118 15 Gž od 5. februara 2016. godine; Osnovnog suda broj I-1242/02 od 15. aprila 2002. godine; broj 71 0 I 076933 10 I od 13. jula 2010. godine; broj 71 0 I 164292 13 I od 19. marta 2013. godine; broj 71 0 I 205519 14 I od 8. januara 2015. godine; broj 71 0 I 195517 14 I od 17. septembra 2014. godine; broj 71 0 I 192385 14 I od 30. maja 2014. godine; broj 71 0 I 199062 14 I od 23. oktobra 2014. godine; broj 71 0 I 204992 14 I od 22. decembra 2014. godine; broj 71 0 I 200014 14 I od 15. oktobra 2014. godine, broj 71 0 I 201456 14 I od 31. oktobra 2014. godine; broj 71 0 I 204904 14 I od 18. decembra 2014. godine; broj 71 0 I 192980 14 I od 26. augusta 2014. godine; i Okružnog suda broj 71 0 I 192979 15 Gž od 15. maja 2015. godine; broj 71 0 I 168211 14 Gž od 8. juna 2015. godine; broj 71 0 I 161518 14 Gž od 24. juna 2015. godine; broj 71 0 I 155635 14 Gž od 24. juna 2015. godine; broj 71 0 I 136299 14 Gž od 18. maja 2015. godine; broj 71 0 I 137121 15 Gž od 16. juna 2015. godine i broj 71 0 I 173106 14 Gž od 10. jula 2015. godine.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 114/15, AP 3072/15, AP 3074/15, AP 3075/15, AP 3076/15, AP 3566/15, AP 3567/15, AP 3568/15, AP 3569/15, AP 3570/15, AP 3571/15, AP 3572/15, AP 3573/15, AP 3574/15, AP 3575/15, AP 3576/15, AP 3577/15, AP 3579/15, AP 3581/15, AP 3873/15 i AP 1072/16 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 114/15. Ukupno je spojen 21 predmet.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se predmetnim apelacijama pokreće gotovo isto činjenično i pravno pitanje kao i u predmetu broj AP 244/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 244/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je, u smislu člana 23. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odlučio da uzme u obzir i ranije dostavljene odgovore.

4. Također, Ustavni sud je uzeo u obzir i odgovore na apelacije od Osnovnog suda, Okružnog suda i Ministarstva finansija Republike Srpske, dobivene povodom gotovo istog činjeničnog i pravnog stanja u predmetu broj AP 4389/13 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4389/13 od 8. maja 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), kao i u predmetu broj AP 322/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 322/12 od 26. februara 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

6. Svi apelanti posjeduju rješenja o izvršenju Osnovnog suda, kojima je dozvoljeno izvršenje pravomoćnih presuda vezanih za naknadu materijalne i nematerijalne štete koja je nastala u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (ratna šteta).

7. U pojedinim predmetima (AP 3574/15, AP 3575/15, AP 3576/15, AP 3577/15, AP 3579/15, AP 3581/15, AP 3873/15 i AP 1072/16) redovni sudovi su najprije usvajali prijedloge za izvršenje apelanata i određivali izvršenje pravomoćnih presuda novčanom isplatom, ali su u žalbenom postupku djelomično usvajali prigovor izvršenika i određivali izvršenje u skladu sa odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, odnosno Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske. Naime, novim rješenjima, koja su u većini predmeta nakon žalbenog postupka potvrđena rješenjima Okružnog suda, predviđena je naplata njihovih potraživanja po osnovu «ratne štete» emisijom dugoročnih obveznica, odnosno u gotovini u roku od 20 godina, umjesto u utvrđenim novčanim iznosima, kako je bilo dosuđeno pravomoćnim i izvršnim sudskim odlukama.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacija

8. Apelanti smatraju da je neizvršenjem predmetnih rješenja o izvršenju povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored navedenog, u pojedinim predmetima apelanti ističu da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, također, navode da je, zbog primjene Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, odnosno Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske, Republika Srpska onemogućila izvršenje pravomoćnih sudskih odluka, odnosno naplatu potraživanja koja su im dosuđena pravomoćnim i izvršnim sudskim odlukama. Također, apelanti navode da su njihova potraživanja utvrđena u fiksnim iznosima pravomoćnim sudskim presudama, te da izvršni sudovi nisu ovlašteni da donose rješenja koja nisu u skladu sa izvršnim ispravama, niti su ovlašteni da mijenjaju predmet i sredstvo izvršenja, bez saglasnosti apelanata. S tim u vezi, apelanti smatraju da se donošenjem zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ukazuje na namjeru da se onemogući apelantima da na bilo koji način naplate dosuđenu naknadu. Apelanti su zatražili naknadu nematerijalne štete zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, kao i naknadu troškova postupka.

b) Odgovori na apelacije (AP 244/08)

9. Republika Srpska je u odgovoru na apelacije navela da je uređenje postupka i načina izvršenja potraživanja apelanata regulirano posebnim propisima - Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o izvršnom postupku. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga donesen je radi osiguranja i održavanja makroekonomske stabilnosti Republike Srpske, kao i ocjene institucija Republike Srpske koje izvršavaju pravomoćne sudske odluke da li izvršenje ulazi u obim novčanih sredstava koja su potrebna za obavljanje poslova od općeg interesa za Republiku Srpsku. Također je istaknuto da su navodi apelanata o povredi ljudskih prava neosnovani, posebno zbog toga što ni drugim fizičkim i pravnim licima nisu isplaćena potraživanja koja se smatraju unutrašnjim dugom Republike Srpske, te da bi, u smislu načela pravičnosti, jednakosti i solidarnosti, bilo neosnovano dati prioritet potraživanjima apelanata.

10. Vlada Republike Srpske – Ured pravnog predstavnika je u odgovoru istakla da Republika Srpska nije nikada osporavala činjenicu da potraživanja apelanata predstavljaju «imovinu», nego je samo tražila modus izmirenja obaveza s ciljem da održi makroekonomsku stabilnost, te je kontinuirano smanjivala rok izvršenja. Tako je u junu 2008. godine počela registracija obveznica po osnovu «ratne štete» koje su uvrštene na berzovno tržište Banjalučke berze. Prema Odluci o emisiji obveznica («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 62/08), definirana je mogućnost njihovog prijevremenog otkupa. Nakon donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava od 10. novembra 2009. godine u predmetu Čolić i dr. (aplikacija broj 1218/07 i dalje), Ministarstvo finansija Republike Srpske u saradnji sa Vijećem Evrope radi na izradi akcionog plana izmirenja «ratne štete». U skladu s iznesenim, predloženo je da se apelacije u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odbiju kao neosnovane. U odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Vlada RS se pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 1211/06 od 13. decembra 2007. godine i predložila da se i ovi navodi odbiju kao neosnovani.

11. Ministarstvo finansija Republike Srpske je u odgovoru, između ostalog, istaklo da su nakon podnošenja apelacija donesene izmjene Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 64/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09), te da je prečišćeni tekst Zakona objavljen u «Službenom glasniku Republike Srpske » broj 7/10. Dalje su naveli da se presude sudova izvršavaju prema redoslijedu dospijeća u Ministarstvo finansija u skladu s navedenim zakonom, pri čemu se, također, vodi računa o ekonomskoj stabilnosti Republike Srpske. Ministarstvo finansija je, također, navelo da kao predlagač predmetnog zakona taj zakon mora poštivati dok god je na snazi i dok god je u skladu s Ustavom Republike Srpske, te da bi svako drugo ponašanje predlagača Zakona bilo kršenje materijalnih propisa. Zbog navedenog, smatraju da u konkretnim slučajevima nema povrede prava na koja se apelanti pozivaju.

12. U svom odgovoru Osnovni sud je naveo da je dozvolio predmetna izvršenja i dozvolu izvršenja dostavio Ministarstvu finansija Republike Srpske - sektoru Trezor na provođenje. Osnovni sud je istakao da je u cijelosti postupio u skladu sa zakonom, da je rješenja o izvršenju dostavio na provođenje, ali da sud nije ovlašten, niti je u mogućnosti da naredi provođenje izvršenja, zbog čega sud nije prekršio ljudska prava na koja apelanti ukazuju.

c) Odgovori na apelacije (AP 4389/13)

13. Ministarstvo finansija Republike Srpske je u odgovoru navelo da su predmetna izvršenja (u predmetima br. AP 575/14 i AP 583/14) evidentirana u njihovoj bazi podataka, te da su ovi predmeti u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 1/12, 28/13 i 59/13) kategorizirani kao unutrašnji dug-ratna šteta. Dalje se navodi da predmetna potraživanja apelanata nisu realizirana iz razloga što ona u skladu sa navedenim zakonskim propisom nisu dospjela na realizaciju u skladu sa Planom isplata, niti su apelanti dostavili neophodnu dokumentaciju za realizaciju rješenja o izvršenju putem emisije obveznica, te da bi predmeti u skladu sa navedenim planom došli na isplatu u gotovini u 2032, odnosno 2033. godine. Također, u odgovoru se navodi da, ukoliko se osiguraju sredstva u budžetu Republike Srpske, može se skratiti rok izvršenja, odnosno može se realizirati više izvršenja u konkretnoj godini. Na taj način bi bio revidiran raspored izvršenja po godinama, ali bi i dalje bio poštovan redoslijed izvršenja u skladu sa generalnim kriterijima Plana isplate. Isto tako, ukoliko pojedina lica čija su potraživanja sastavni dio Plana isplate budu zahtijevala izmirenje putem obveznica, stvorila bi se mogućnost realizacije više sudskih predmeta u konkretnoj godini isplate. Ministarstvo je istaklo da stranke imaju pravo izbora da se odluče za realizaciju potraživanja putem Plana isplate u gotovini ili putem emisije obveznica. Vezano za troškove parničnog postupka, Ministarstvo je istaklo da nisu izmireni, te da će oni biti realizirani kao ostalo potraživanje u skladu sa članom 14.a stav 1. Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske.

14. U svom odgovoru Okružni sud je naveo da ostaje kod pravnog stava izraženog u svojoj odluci istaknuvši da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava apelanata.

15. Osnovni sud je u svom odgovoru naveo da je u predmetu broj AP 583/14 dozvolio predloženo izvršenje svojim rješenjem od 11. oktobra 2012. godine, te da je navedeno rješenje preinačeno rješenjem od 29. marta 2013. godine koje je 5. aprila 2013. godine dostavljeno Ministarstvu finansija Republike Srpske - sektoru Trezor na provođenje. U drugom odgovoru (broj AP 575/14) Osnovni sud je, također, naveo da je dozvolio predloženo izvršenje svojim rješenjem od 12. septembra 2013. godine. Sud dalje navodi da je na navedeno rješenje izjavljen prigovor izvršenika, te da je sud zaključkom od 13. marta 2014. godine naložio tražitelju izvršenja-apelantu da u roku od osam dana uredi svoj prijedlog za izvršenje. Osnovni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koje se poziva apelant.

d) Odgovor na apelaciju (AP 322/12)

16. Vlada Republike Srpske - Ured pravnog predstavnika je u odgovoru istakla da je u prethodnim odgovorima na podnesene apelacije koje se tiču „ratne štete“ iznosila argumentaciju, odnosno razloge za donošenje legislative koji su poznati Ustavnom sudu tako da ih neće ponavljati. Dalje se navodi da su razlozi za donošenje legislative, odnosno da je geneza rokova izvršenja obaveza poznata Ustavnom sudu (od prvobitnih pedeset godina do trinaest, odnosno dvadeset godina), kao i sudu u Strazburu, koji se u posljednjoj odluci (Đurić i drugi) bavio time, tj. adekvatnošću „Plana izmirenja Republike Srpske za izvršenje pravomoćnih domaćih presuda kojima je dosuđena ratna šteta“. Također, proizlazi da je nesporno da Republika Srpska ne oduzima, niti ograničava apelantovo pravo na imovinu u konkretnom predmetu (AP 1197/13), odnosno da će izvršiti pravomoćnu presudu na način koji odabere apelant (u novcu ili obveznice), što on nije učinio, te je predloženo da se navedena apelacija odbije kao neosnovana. U vezi sa navedenom apelacijom (AP 1197/13), Vlada Republike Srpske je dostavila i odgovor Ministarstva financija od 23. januara 2015. godine iz kojeg proizlazi da apelant nije dostavio neophodnu dokumentaciju za izvršenje putem obveznica, niti se izjasnio koji način izmirenja želi (gotovina ili obveznice). Također, iz navedenog odgovora Ministarstva financija je vidljivo da je apelantovo potraživanje (iz apelacije broj AP 1197/13) evidentirano u bazi podataka i da će ono, prema Planu isplate ratne štete, doći na red za isplatu u gotovini 2031. godine. Dalje se navodi da svi tražitelji izvršenja imaju mogućnost da namire svoja potraživanja na jedan od dva ponuđena načina-emisijom obveznica ili isplatom u gotovini u skladu sa Akcionim planom, a da se pri tome ne ugrozi makroekonomska stabilnost Republike Srpske, čime je Republika Srpska ispoštovala pravo na imovinu i stavila u isti položaj sve koji iz bilo kog osnova imaju potraživanja prema Republici Srpskoj nastala u ratnom periodu. Naime, kako se dalje navodi, u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine, „jer apelant nije lišen imovine koja mu je dosuđena u sudskom postupku, samo je država donijela i primjenjuje zakone i druge propise koje je našla za potrebnim da bi regulirala pravilno i kontinuirano korištenje imovine, vodeći računa kako o pojedinačnom interesu njenih građana, tako i o općem interesu“.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 12. tačka 5.

Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. [...] Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči.

18. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09) - rečišćeni tekst («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 7/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se uređuju postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM.

Član 2.

(1) Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu sa odredbama ovog zakona na način koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske. [...] Član 3.

Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se:

1. opće neisplaćene obaveze budžeta Republike Srpske [...] (u daljnjem tekstu: opće obaveze) nastale do 31. decembra 2002. godine, u iznosu do 386,8 miliona KM;

[...]3. Obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600,0 miliona KM. [...] Član 4. stav 1. tačka 4.

Pod općim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002.

godine, i to:

[...] 4. obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama, nastale u vezi sa potraživanjima pravnih i fizičkih lica u periodu od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, u ukupnom iznosu do 25,0 miliona KM, izuzev [...] pravomoćnih sudskih odluka po osnovu [...] ratne materijalne i nematerijalne štete, koje su regulirane u poglavlju III ovog zakona. [...] Član 6. stav 2.

Kamata po obavezama iz člana 4. stav 1. tačka 4. obračunava se u toku verifikacije ove vrste općih obaveza u skladu sa sudskim odlukama, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga.

Član 7.

Nakon izvršene verifikacije, opće obaveze iz člana 4. ovog zakona izmiruju se:

- isplatom u gotovini i

- emisijom obveznica.

Član 8.

(1) Dio općih obaveza do iznosa od 168,8 miliona KM izmirit će se isplatom u gotovini, i to:

[...] 5. obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama u iznosu do 25,0 miliona KM.

Član 10.

(1) Emisija dugoročnih obveznica iz člana 9. Zakona izvršit će se pod sljedećim uvjetima:

1. rok dospijeća od 15 godina;

2. isplata u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. godišnja kamata u visini od 1,5%.

4. pravo prijevremenog otkupa. [...] Član 11.

(1) Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600,0 miliona KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima će se pravo na naknadu štete regulirati posebnim zakonom. [...] Član 12.

(1) Način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulirat će se posebnim propisom.

(2) Sudovi su obavezni dostavljati Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 11. ovog zakona.

[...] Član 13.

Kamate određene pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se u toku verifikacije u skladu sa sudskim odlukama, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga.

Član 14.

(1) Obaveze iz člana 11. Zakona, nakon izvršene verifikacije, izmirivat će se emisijom obveznica pod sljedećim uvjetima:

1. rok dospijeća od 14 godina, 2. isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. godišnja kamata u visini od 1,5%.

4. pravo prijevremenog otkupa.

Član 15.

(1) U smislu ovog zakona obveznica predstavlja elektronski zapis, izdat od strane Republike Srpske ili u ime Republike Srpske, u cilju izmirenja unutrašnjeg duga, koji je registrovan u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni datum po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može biti realiziran ili prenesen bez elektronskog zapisa.

(2) Emisija i način izdavanja svake serije obveznica u skladu sa odredbama ovog zakona vrši se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske.

(3) Na emisiju i promet obveznica primjenjuju se odredbe Zakona o hartijama od vrijednosti koji važi u Republici Srpskoj. [...] (7) Obveznice izdate u skladu sa ovim zakonom predstavljat će unutrašnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, isključujući dug Republike Srpske po osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske. [...] (9) Obveznicama emitiranim u smislu ovog zakona mogu se izmiriti dospjele obaveze za poreze nastale do 31. decembra 2007. godine, čija je naplata u nadležnosti Republike Srpske. [...] Član 16.

(1) Troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja utvrđeni rješenjem o izvršenju u izvršnom postupku platit će se iz budžeta Republike Srpske od 30. juna 2006. godine najkasnije do dana svake emisije obveznica za pojedine vrste obaveza, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija.

(2) Iznos troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka utvrđenih pravosnažnom sudskom odlukom i pravo na kamatu ostvaruju se u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03 i 64/05).

19. Zakon o unutrašnjem dugu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 1/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(1) Ovim zakonom se uređuje postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.557.500.000 KM.

Član 3.

(1) Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se:

a) opće neisplaćene obaveze budžeta Republike Srpske (u daljnjem tekstu: opće obaveze), nastale do 31. decembra 2002. godine, u iznosu do 182.600.000 KM;

[...] v) obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600.000.000 KM. [...] Član 4. stav 1. tačka b) (1) Pod općim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine:

[...]b) obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama, nastale u vezi sa potraživanjima pravnih i fizičkih lica u periodu od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, u ukupnom iznosu do 25.000.000 KM, izuzev [...] pravomoćnih sudskih odluka na osnovu ratne materijalne i nematerijalne štete koje su propisane u poglavlju III ovog zakona. [...] Član 8.

(1) Dio općih obaveza do iznosa 35.000.000 KM izmiruju se isplatom u gotovini: [...] b) obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama u iznosu do 25.000.000 KM. [...] Član 10.

(1) Emisija dugoročnih obveznica za obaveze iz člana 9. ovog zakona vrši se pod sljedećim uslovima:

a) rok dospijeća od 14 godina;

b) isplata u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća,

v) godišnja kamata u visini od 1,5%.

g) pravo prijevremenog otkupa. [...] Član 11.

(1) Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600.000.000 KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima se pravo na naknadu štete uređuje Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (Službeni glasnik RS” br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09).

(2) Pravo na naknadu štete priznato pravosnažnim sudskim odlukama, izvršnim rješenjima ili vansudskim poravnanjima, u kojima je, pored Republike Srpske, solidarni dužnik jedinica lokalne samouprave, predstavlja unutrašnji dug Republike Srpske i izvršava se u skladu sa ovim zakonom.

Član 14.

(1) Obaveze iz člana 11. ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, izmiruju se emisijom obveznica, pod sljedećim uslovima:

a) rok dospijeća od 13 godina,

b) isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća,

v) godišnja kamata u visini od 1,5%.

g) pravo prijevremenog otkupa. [...]

20. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 28/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/12) u članu 4. u stavu 1. u tački a) broj: „87.600.000“ zamjenjuje se brojem: „67.600.000“.

U istom stavu u tački b) broj: „ 25.000.000“ zamjenjuje se brojem: „45.000.000“. Član 2.

U članu 8. u stavu 1. broj: „35.000.000“ zamjenjuje se brojem: „55.000.000“.

U istom stavu u tački b) broj: „ 25.000.000“ zamjenjuje se brojem: „45.000.000“. Član 5.

Član 14. mijenja se i glasi:

„Nakon izvršene verifikacije, obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine iz člana 11. ovog zakona izmiruju se u:

a) gotovini i

b) obveznicama“.

Član 6.

Poslije člana 14. dodaju se novi čl. 14a, 14b. I 14v., koji glase:

„Član 14a.

(1) Pravnim i fizičkim licima kojima je priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine pravosnažnim sudskim presudama i izvršnim sudskim rješenjima, obaveze propisane članom 11. ovog zakona izmiruju se zajedno sa ostalim potraživanja u gotovini. (2) Prilikom utvrđivanja dinamike izvršavanja obaveza iz stava 1. ovog člana primjenuju se opći kriteriji

a) redoslijed prijema i evidentiranja u bazu podataka Ministarstva finansija i

b) potpunost i kompletnost potrebne dokumentacije.

(3) Plan isplate obaveza iz stava 1. ovog člana donosi ministar finansija u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

(4) Obaveze iz stava 1. ovog člana izmiruju se u obimu definisanom u budžetu Republike Srpske za ovu namjenu u skladu sa propisima o izvršenju budžeta za pojedinačne godine, a izmirenja cjelokupnog evidentiranog iznosa izvršiće se u periodu od najmanje 20 godina.

(5) Izuzetno od stava 1. ovog člana, obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, propisane članom 11. ovog zakona, mogu biti izmirene u obveznicama ako pravna i fizička lica kojima je priznato pravo pravosnažnim sudskim presudama i izvršnim sudskim rješenjima izjave svoju saglasnost o tome.

Član 14b.

(1) Pravnim i fizičkim licima kojima je priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, sudskim poravnanjima i vansudskim poravnanjima koja glase na emisiju obveznica, kao i onima kojima se pravo na naknadu štete uređuje Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09), obaveze propisane članom 11. ovog zakona izmiruju se u obveznicama.

(2) Pored obaveza iz stava 1. ovog člana, u obveznicama se izmiruju i obaveze nastale na osnovu pravomoćnih sudskih presuda po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, propisane članom 11. ovog zakona, kod kojih je istekao rok za prinudnu naplatu.

Član 14v.

(1) Obaveze iz člana 14b. ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, izmiruju se emisijom obveznica pod sljedećim uslovima:

a) rok dospijeća od 13 godina,

b) isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća,

v) godišnja kamata u visini od 1,5% i

g) pravo prijevremenog otkupa.

(2)Emisija obveznica može se izvršiti kroz više sukcesivnih emisija obveznica sa različitim datumima emisije, a pod istim uslovima emisije.“

21. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 59/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 1/12 i 28/13), u članu 1. poslije stava 2. dodaju se novi st. 3., 4., 5., 6. i 7. koji glase: „(3) Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na sudske pravosnažne i izvršne odluke koje donose sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine za nadoknadu ratne materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu i u vezi sa ratnim dejstvima na teritoriji Bosne i Hercegovine.

(4) Sudske odluke koje imaju osnov za naknadu štete iz stava 3. ovog člana, a zbog osuđujućih presuda pripadnicima bivše Vojske Republike Srpske i bivšeg Ministarstva odbrane Republike Srpske izmiriće se u skladu sa ovim zakonom kao i presude sudova u Republici Srpskoj za ratnu materijalnu i nematerijalnu štetu nastalu u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.

(5) Vlada Republike Srpske će donijeti uredbu kojom će se urediti način izmirenja sudskih odluka iz parničnog i izvršnog postupka za predmete iz st. 3. i 4. ovog člana u skladu sa odredbama ovog zakona.

(6) Ovaj zakon će se sprovoditi u saglasnosti sa Zakonom o budžetskom sistemu Republike Srpske i zakonima o izvršenju budžeta za svaku fiskalnu godinu.

(7) U slučaju da ovaj zakon sadrži drugačija rješenja u odnosu na druge zakone Republike Srpske u pogledu izmirenja svih obaveza po osnovu unutrašnjeg duga, primjenjuju se odredbe ovog zakona kao lex specialis zakona u postupku izvršenja unutrašnjeg duga.“

Član 2.

U članu 3. u tački a) riječi: „do 31. decembra 2002. godine“ zamjenjuju se riječima: „od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine“.

Član 3.

U članu 4. u stavu 1. riječi: „do 31. decembra 2002. godine“ zamjenjuju se riječima: „od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine“.

Poslije stava 2. dodaju se novi st. 3, 4. i 5. koji glase:

„(3) Svaka obaveza Republike Srpske iz stava 1. tačka b) ovog člana nastala od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, smatra se i kategoriše kao opšta obaveza – unutrašnji dug, prema datumu nastanka štetnog događaja, prema danu izvršene činidbe, danu sklapanja pravnog posla iz koga je proistekla obaveza, odnosno danom nastanka dužničko povjerilačkog odnosa i ostalog.

(4) Dan podnošenja tužbe ili donošenje pravosnažne sudske presude, sudskog izvršnog rješenja, za obaveze uređene stavom 3. ovog člana ne smatra se momentom nastanka štetnog događaja, niti datumom nastanka obaveze Republike Srpske, te ne mogu uticati na određivanje načina izmirenja duga.

(5) Kod izmirenja obaveza iz stava 1. tačka b) ovog člana po osnovu ovih sudskih odluka kategorizacija ovih sudskih predmeta vršiće se isključivo prema vremenu nastanka obligacionog odnosa u vremenu od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, a neće se kategorisati prema datumu podnošenja tužbe, niti prema datumu pravosnažnosti presude, jer se ove pravne radnje pred sudom ne smatraju nastankom i dospijećem obaveze.“

Član 4.

U članu 7. poslije stava 1. dodaju se novi st. 2. i 3. koji glase:

„(2) Izvršenje na teret sredstava budžeta Republike Srpske koja se odnose na sva potraživanja propisana Zakonom o unutrašnjem dugu sprovešće se u visini predviđenih sredstava na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta za tekuću fiskalnu godinu.

(3) Više povjerilaca koji ostvaruju pravo na novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli to pravo, odnosno redom evidentiranja, s tim da zastarjevanje ne teče do konačnog namirenja punog iznosa predviđenog sudskom odlukom.“

22. Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 44/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 1/12 i 28/13), u članu 1. stav 2. mijenja se i glasi:

“(2) Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na odluke, rješenja i druge akte nadležnih organa po osnovu povrata javnih prihoda, rješenja za utvrđenu naknadu na ime ekspropriranog zemljišta, sudske odluke na osnovu dosuđene naknade po sudskim presudama i sudskim izvršnim rješenjima na osnovu prava iz radnih odnosa, te na pravosnažne sudske odluke kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišenja slobode, koje podrazumijeva lišenje slobode u skladu sa odredbama Krivičnog zakona Republike Srpske, a u vezi sa Zakonom o krivičnom postupku Republike Srpske.”.

Poslije stava 2. dodaje se novi stav 3, koji glasi:

“(3) Odredbe ovog zakona primjenjuju se na pravosnažne i izvršne sudske odluke kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišenja slobode koje je u vezi sa ratnim dejstvima u periodu od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, a šteta je utvrđena u građanskoj parnici pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, u skladu sa odredbama propisa kojim se uređuje parnični postupak i u izvršnom postupku, u skladu sa odredbama propisa kojim se uređuje izvršni postupak.”.

Dosadašnji st. 3, 4, 5, 6. i 7. postaju st. 4, 5, 6, 7. i 8.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U odnosu na dopustivost apelacija, Ustavni sud naglašava da je identična pravna pitanja - neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta Republike Srpske razmatrao u predmetu broj AP 244/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 244/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da „smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku, te zaključio da se radi o efektivnom neizvršenju rješenja o izvršenju koje je donijeto u izvršnom postupku na osnovu pravomoćne presude, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje“. Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 244/08 u pogledu dopustivosti apelacija u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti konkretnih apelacija, u cijelosti poziva na razloge navedene u toj odluci Ustavnog suda.

VII.Meritum

26. Apelanti smatraju da je, zbog nemogućnosti da se izvrše pravomoćne sudske presude koje se odnose na naknadu materijalne i nematerijalne ratne štete u Republici Srpskoj, odnosno zbog neprovođenja rješenja o izvršenju pravomoćnih presuda, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

k) Pravo na imovinu.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

30. U vezi s navodima apelanata da su, zbog uvođenja zakonskih modaliteta za izvršenje pravomoćnih presuda koje se odnose na ratnu štetu u Republici Srpskoj, onemogućeni da ostvare izvršenje pravomoćnih presuda, Ustavni sud ukazuje na to da je o ovom pitanju već odlučivao u predmetu broj AP 244/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 244/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zauzeo sljedeći stav: „Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu evidentni pokušaji Republike Srpske da osigura izvršenje pravomoćnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, tako što je zakonskim rješenjima smanjila rokove dospijeća dugoročnih obveznica (14 godina za ratnu štetu i 15 godina za opće obaveze), predvidjela isplatu kamate, pravo prijevremenog otkupa obveznica, njihovu trgovinu kao vrijednosnim papirima na berzi, plaćanje poreza nastalih do 31. decembra 2007. godine emitiranim obveznicama, ili isplatu troškova parničnog i izvršnog postupka u gotovini. Ustavni sud, također, zapaža da je, u skladu sa Odlukom o emisiji obveznica Republike Srpske za izmirenje obaveza po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine ('Službeni glasnik RS' broj 62/08), glavni dug i pripadajuće zatezne kamate moraju se isplatiti u 10 godišnjih rata u periodu od 2014. do 2023. godine. Imajući u vidu i zaključke Ustavnog suda u Odluci broj AP 1307/08, Ustavni sud zaključuje da, uprkos naporima Republike Srpske da osigura izvršenje pravomoćnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, Ustavni sud ne može smatrati da je Republika Srpska izvršila svoju pozitivnu obavezu, te osigurala izvršenje navedenih sudskih odluka u razumnom roku. I u konkretnom slučaju, po mišljenju Ustavnog suda, neprihvatljivo je da apelanti koji su prethodno vodili postupke koji su rezultirali pravomoćnim sudskim odlukama kojim su im dosuđena potraživanja iz ratnog perioda ili po osnovu općih obaveza sada moraju čekati na izvršenje još niz godina. Ustavni sud smatra da se na takav način apelantima nameće 'pretjeran teret' koji nije u skladu sa zahtjevom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da se pravosnažne sudske odluke moraju izvršiti u što kraćem roku, niti u skladu s garancijama iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kojima je zaštićeno pravo na imovinu (op. cit., AP 244/08, tačka 36).“

31. Isto tako, Ustavni sud podsjeća i na svoju odluku u predmetu broj AP 1402/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1402/09 od 16. januara 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te se u pogledu apelacijskih navoda apelanata Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zauzeo sljedeće stavove: „…Ustavni sud zapaža da su i dalje evidentni pokušaji Republike Srpske da osigura izvršenje pravomoćnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, tako što je Zakonom o unutrašnjem dugu Republike Srpske, koji je stupio na snagu 13. januara 2012. godine, dodatno smanjila rokove dospijeća dugoročnih obveznica (13 godina za ratnu štetu i 14 godina za opće obaveze). Međutim, Ustavni sud je, imajući u vidu sve zakonske modalitete i mehanizme kojima Republika Srpska nastoji osigurati izvršenje pravomoćnih sudskih odluka koje se odnose na potraživanja po osnovu naknade ratne štete i općih obaveza, ali isto tako i stavove Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud, vidi, Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine), u predmetu broj AP 1608/09, gdje je u pitanju nemogućnosti naplate ratne štete zauzeo stav da i u slučaju kada izvršenje nije dozvoljeno na osnovu pravomoćne presude, već je to učinjeno na osnovu vansudskog poravnanja, a imajući u vidu da predmetni izvršni postupak u apelantovom slučaju traje punih osam godina (od donošenja rješenja 3. novembra 2000. godine do emitiranja obveznica apelantu 15. decembra 2008. godine), te da će, s obzirom na zakonska rješenja u Republici Srpskoj, apelant morati čekati na realizaciju svog potraživanja, odnosno izvršenje još niz godina, da je u konkretnom slučaju, zbog nemogućnosti apelanta da realizira izvršenje poravnanja zaključenog u upravnom postupku kao izvršne isprave, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1608/09 od 18. aprila 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba)“ i „S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u predmetu Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, također, razmatrao neizvršenje pravomoćnih i izvršnih presuda domaćih sudova kojima je aplikantima dosuđena ratna šteta i kojima je u konačnici aplikantima glavni dug isplaćen putem obveznica. U toj odluci Evropski sud je, između ostalog, ukazao 'da neka odluka ili mjera donesena u korist nekog aplikanta u principu nije dovoljna da se takvom aplikantu oduzme status žrtve, osim u slučajevima kada domaće vlasti priznaju navodnu povredu i dosude adekvatnu i dovoljnu naknadu […]. Iako je tačno da su domaći organi odmah priznali povredu navedenu u predmetnom slučaju, aplikanti nisu mogli dobiti nikakvu naknadu na ime kašnjenja u izvršenju presuda […]. Prema tome, oni i dalje mogu tvrditi da su žrtve […]'. Konačno, Evropski sud je u toj odluci istakao da presude domaćih sudova 'nisu izvršavane u periodu od tri do osam godina […]. Takva kašnjenja u izvršavanju presuda u prošlosti su se smatrala pretjerano dugim' (vidi, Evropski sud, Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 15. novembra 2011. godine, tač. 16. i 21)…“.

32. Također, Ustavni sud zapaža da su i dalje evidentni pokušaji Republike Srpske da prema raspoloživim mogućnostima osigura izvršenje pravomoćnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, tako što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, koji je stupio na snagu 12. aprila 2013. godine, omogućila izmirenje predmetnih obaveza u gotovini i obveznicama, odnosno definirala da se pravnim i fizičkim licima kojima je priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih djejstava pravomoćnim sudskim presudama i izvršnim sudskim rješenjima obaveze propisane članom 11. toga zakona izmiruju zajedno s ostalim potraživanjima u gotovini, u obimu definiranom u budžetu Republike Srpske za tu namjenu u skladu s propisima o izvršenju budžeta za pojedinačne godine, dok će se izmirenje cjelokupnog evidentiranog iznosa izvršiti u periodu od najmanje 20 godina.

33. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, koji je stupio na snagu 23. jula 2013. godine, predviđeno da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na sudske pravomoćne i izvršne odluke koje donose sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine za nadoknadu ratne materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu i u vezi s ratnim djejstvima na teritoriji Bosne i Hercegovine. Navedenim zakonom u članu 4. stav 1. definirano je da se pod općim obavezama podrazumijevaju obaveze nastale od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, dok je st. 3, 4. i 5. navedenog člana definirano šta predstavlja opću obavezu – unutrašnji dug Republike Srpske, te način izmirenja obaveza iz člana 4. stav 1. tačka b). Također, navedenim zakonom je predviđeno da će se izvršenja na teret sredstava budžeta Republike Srpske, koja se odnose na sva potraživanja propisana Zakonom o unutrašnjem dugu, provesti u visini predviđenih sredstava na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta za tekuću fiskalnu godinu, dok je u odnosu na povjeritelje predviđeno da se namiruju onim redom kojim su stekli to pravo, odnosno redom evidentiranja, te da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja punog iznosa predviđenog sudskom odlukom.

34. Također, Ustavni sud zapaža da je Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o unutrašnjem dugu, koji je stupio na snagu 7. juna 2014. godine, članom 1. stav 2. predviđeno da se odredbe ovog zakona ne primjenjuju na odluke, rješenja i druge akte nadležnih organa po osnovu povrata javnih prihoda, rješenja za utvrđenu naknadu na ime ekspropriranog zemljišta, sudske odluke na osnovu dosuđene naknade po sudskim presudama i sudskim izvršnim rješenjima na osnovu prava iz radnih odnosa, te na pravomoćne sudske odluke kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišavanja slobode, koje podrazumijeva lišavanje slobode u skladu sa odredbama Krivičnog zakona Republike Srpske, a u vezi sa Zakonom o krivičnom postupku Republike Srpske. Stavom 3. navedenog člana je predviđeno da se odredbe ovog zakona primjenjuju na pravomoćne i izvršne sudske odluke kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišavanja slobode koje je u vezi sa ratnim djejstvima u periodu od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, u situaciji kada je šteta utvrđena u građanskoj parnici pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, u skladu sa odredbama propisa kojim se uređuje parnični postupak i u izvršnom postupku, u skladu s odredbama propisa kojim se uređuje izvršni postupak.

35. Imajući u vidu prethodne stavove u kojima su navedene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, Ustavni sud zapaža da je Republika Srpska poduzela određene korake s ciljem osiguranja izvršenja pravomoćnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, a u skladu s nalozima iz ranije donesenih odluka Ustavnog suda i Evropskog suda koje se odnose na ovu materiju. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je izmjenama i dopunama navedenog zakona, koji je stupio na snagu 12. aprila 2013. godine, Republika Srpska postigla značajan napredak s ciljem da ispuni svoje pozitivne obaveze time što je omogućila izmirenje predmetnih obaveza i u gotovini i obveznicama, odnosno definirala način izmirenja obaveza propisanih članom 11. tog zakona. Međutim, kako dalje zapaža Ustavni sud, zabrinjavajuća je činjenica da je narednim izmjenama i dopunama navedenog zakona (koji je stupio na snagu 23. jula 2013. godine) predviđeno da se odredbe tog zakona primjenjuju i na odluke koje su donijeli sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine (koje se odnose na nadoknadu ratne materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu i u vezi s ratnim djejstvima na teritoriji Bosne i Hercegovine), što može dovesti do povećanja broja povjeritelja koji traže izvršenje pravomoćnih sudskih odluka a samim tim dovesti u pitanje dinamiku izmirenja predmetnih obaveza. U posljednjoj izmjeni i dopuni navedenog zakona (stupio na snagu 7. juna 2014. godine) Ustavni sud primjećuje da je zakonodavac naveo u kojim situacijama se ne primjenjuju odredbe tog zakona, odnosno predvidio da se primjenjuju na odluke kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišavanja slobode koje je u vezi s ratnim djejstvima, čime Republika Srpska još jednom pokazuje svoju opredijeljenost da osigura izvršenje pravomoćnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja. Međutim, iako su evidentni napori Republike Srpske da ispoštuje svoje pozitivne obaveze, kao i činjenica da je u tom smislu u više navrata došlo do izmjene i dopune Zakona o unutrašnjem dugu, evidentno je da apelanti, i pored svih poduzetih mjera, prema postojećem planu izmirenja za isplatu ratne štete neće moći naplatiti svoja potraživanja još niz godina.

36. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u predmetu Đurić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, također, razmatrao neizvršenje pravomoćnih i izvršnih presuda domaćih sudova kojima je aplikantima dosuđena ratna šteta. U navedenoj presudi, ispitujući adekvatnost mjera koje je poduzela Republika Srpska za izvršenje pravomoćnih domaćih presuda kojima je dosuđena ratna šteta, Evropski sud se osvrnuo na Plan izmirenja (iz oktobra 2012. godine) za isplatu ratne štete kojim je predviđeno izvršenje pravomoćnih presuda kojima se naređuje isplata ratne štete u gotovini, u roku od 13 godina počevši od 2013. godine, koji je u julu 2013. godine produžen na period od 20 godina. Evropski sud je, između ostalog, ukazao da, iako izvršenje pravomoćnih presuda po vremenskim fazama može biti prihvatljivo u izuzetnim okolnostima (vidi, Immobiliare Saffi protiv Italije [GC], br. 22774/93, tačka 74, ESLJP 1999-V), predloženi period od 20 godina je suviše dug imajući u vidu znatno kašnjenje do kojeg je već došlo. Sud je svjestan značajnog iznosa javnog duga Republike Srpske, kao i broja neizvršenih presuda i broja neriješenih predmeta pred domaćim sudovima. Sud, međutim, ponavlja da državni organ ne može isticati nedostatak sredstava kao opravdanje za nenamirenje duga utvrđenog sudskom presudom (vidi, Burdov protiv Rusije, br. 59498/00, tačka 35, ESLJP 2002-III, Teteriny protiv Rusije, br. 11931/03, tačka 41, 30.6.2005, i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, tač. 39. i 42, ESLJP 2006-XII).

37. Evropski sud je dodao da je upravo pravni sistem Republike Srpske omogućio nastanak tako velikog broja presuda kojima je dosuđena naknada ratne štete: parnični postupci za naknadu ratne štete pokrenuti su prema općim propisima za naknadu štete (detaljnije u tački 12. odluke Evropskog suda). Do kraja 2005. godine, kada je usvojen Zakon o naknadi ratne štete iz 2005. godine, postalo je pravomoćno oko 9.000 presuda. Iako je za Evropsku konvenciju u cjelini svojstveno da nastoji da se uspostavi pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca, postupak odgovorne države da za još 20 godina odgodi izvršenje ovih presuda ima kao posljedicu nametanje individualnog i prekomjernog opterećenja za povjeritelje o kojima je riječ. Evropski sud je istakao da su neki od aplikanata u tom predmetu još prije 13 godina dobili pravomoćne presude u svoju korist koje ni do danas nisu izvršene. Također je veliki broj onih koji su u sličnim situacijama. Napomenuto je da se pred Evropskim sudom nalazi još oko 400 sličnih predmeta.

38. Nadalje, Evropski sud je istakao da prihvaća da plaćanje naknade za nematerijalnu štetu, kako predviđa Plan izmirenja, koji je usvojila Republika Srpska, predstavlja namjeru tužene strane da postupi u skladu sa svojim obavezama iz Evropske konvencije i taj sud želi pohvaliti takav gest, a posebno Plan izmirenja iz oktobra 2012. godine. Međutim, imajući u vidu iznesena razmatranja, Evropski sud je zaključio da Plan izmirenja, u formi u kojoj ga je produžila 2013. godine Republika Srpska, nije u skladu s članom 6. i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Evropski sud je stoga, tj. zbog produženog neizvršavanja konačnih i izvršnih domaćih presuda donesenih u korist aplikanata, zaključio da je u tom slučaju došlo do povrede člana 6. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. Evropski sud je podsjetio na član 46. Evropske konvencije i obavezu tužene strane da pod nadzorom Komiteta ministara implementira odgovarajuće generalne i/ili individualne mjere kako bi osigurala ostvarivanje aplikantovog prava čiju povredu je Evropski sud utvrdio. Ponovo je istakao da se te mjere moraju poduzeti i u odnosu na druga lica koja se nalaze u istom položaju kao i aplikant, posebno rješavanjem problema koji su doveli do takvog nalaza Evropskog suda. S obzirom na to da je utvrdio da Plan izmirenja za izvršenje domaćih presuda kojima se nalaže isplata ratne štete nije u skladu s članom 6. i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da ova povreda pogađa veliki broj ljudi, Evropski sud je, ističući kako u načelu nije na njemu da određuje koje bi mjere za otklanjanje povrede bile adekvatne kako bi odgovorna država ispunila svoje obaveze iz člana 46. Evropske konvencije, istakao da smatra da bi, s obzirom na prirodu povrede utvrđene u tom predmetu, bilo primjereno pružiti neke smjernice odgovornoj Vladi u pogledu onoga što je potrebno za ispravno izvršenje te presude.

40. U tom pravcu je Evropski sud istakao kako smatra da bi odgovorna država trebala izmijeniti plan izmirenja u razumnom vremenskom roku, a najbolje u roku od godinu dana od dana kada presuda Evropskoga suda postane konačna. S obzirom na duži period kašnjenja do kojega je već došlo, Evropski sud smatra da treba uvesti primjereniji vremenski interval za izvršenje. U tom pogledu, Evropski sud smatra da je vremenski interval koji je predložen prvobitnim planom izmirenja u oktobru 2012. godine bio daleko razumniji u vrijeme kada je donesen. U svakom slučaju, Evropski sud smatra da se presude u predmetima u kojima je već došlo do kašnjenja izvršenja u trajanju dužem od deset godina moraju izvršiti bez daljeg odgađanja. Konačno, u istom vremenskom roku odgovorna država se, također, treba obavezati da će isplatiti zateznu kamatu po zakonskoj stopi u slučaju kašnjenja u izvršenju presuda prema planu izmirenja kako bude izmijenjen nakon ove presude Evropskog suda (vidi, Evropski sud, Đurić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 20. januara 2015. godine).

41. Dovodeći iznesene stavove Ustavnog i Evropskog suda u vezu s činjenicama konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da se ti stavovi u cijelosti mogu primijeniti i na ove slučajeve. Pri tome Ustavni sud zapaža da izvršni postupci traju duži vremenski period, te da će, s obzirom na važeća zakonska rješenja u Republici Srpskoj, apelanti morati čekati na realizaciju svojih potraživanja, odnosno izvršenje još niz godina. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu već zauzete stavove Evropskog suda i Ustavnog suda u sličnim predmetima koji se, s obzirom na okolnosti konkretnih predmeta i pitanja koja pokreću mogu primijeniti i na slučajeve apelanata, Ustavni sud zaključuje da su u predmetnim slučajevima, zbog nemogućnosti apelanata da realiziraju izvršenje pravomoćnih sudskih odluka zbog produženog neizvršavanja konačnih i izvršnih domaćih presuda donesenih u korist apelanata, povrijeđena njihova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi

42. U svjetlu prethodno utvrđene povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno da posebno ispituje navode apelanata u vezi s povredom prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

43. U pogledu zahtjeva apelanata za naknadu nematerijalne šteta zbog predugog trajanja izvršnog postupka, Ustavni sud se poziva na stav usvojen u Odluci broj AP 244/08 u kojoj je Ustavni sud naglasio da, „uzimajući u obzir zaključke u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantima za kršenje prava na imovinu i na pravično suđenje» i da „Ustavni sud, također, smatra da bi dosuđivanje kompenzacije predstavljalo dodatni teret koji bi doprinio daljem usložnjavanju situacije i koji bi otežao pronalaženje odgovarajućih rješenja u smislu zaključaka Ustavnog suda (op. cit., AP 244/08, tačka 37)“. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud i u konkretnom slučaju smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantima.

44. U pogledu zahtjeva apelanata da im se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija snose isključivo apelanti.

45. Ustavni sud je u citiranoj Odluci broj AP 1402/09 naložio Vladi Republike Srpske da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će poduzeti odgovarajuće mjere s ciljem da apelanti i ostali povjeritelji koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Republike Srpske naplate svoja potraživanja u što kraćem roku. Stoga se i ova odluka dostavlja Vladi Republike Srpske s istim ciljem, pri čemu Ustavni sud posebno naglašava smjer djelovanja na koji je ukazao Evropski sud (tačka 38. ove odluke).

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnim slučajevima, zbog nemogućnosti apelanata da realiziraju izvršenje pravomoćnih sudskih odluka i produženog neizvršavanja izvršnih presuda koje apelanti imaju, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-114/15 (D. L., A. L. i J. H. iz Brčkog… | Sudska praksa | Aktio