Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5579/15 (E. S. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršenje
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5579/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5579/15, rješavajući apelacije Envera Smajića i drugih, na osnovu člana člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Enver Smajić protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 038862 15 Gž 3 od 30. septembra 2015. godine;
Muharem Begić protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 041249 15 Gži od 16. decembra 2015. godine;
Imobilia Trade d.o.o. Sarajevo (u stečaju) i Dž.H., protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 442821 15 Gži od 23. septembra 2015. godine;
u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Enver Smajić protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 038862 15 Gž 3 od 30. septembra 2015. godine;
Muharem Begić protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 041249 15 Gži od 16. decembra 2015. godine;
Imobilia Trade d.o.o. Sarajevo (u stečaju) i Dž.H., protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 442821 15 Gži od 23. septembra 2015. godine;
u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-5579/15 Enver Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnio je 17. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 038862 15 Gž 3 od 30. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan prigovor izvršenika (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 29. maja 2015. godine kojim je utvrđeno da su predmetne nekretnine (upisane u zk. Uložak 1654 k.o. Brčko 4-Privremeni registar, u naravi parcela označena kao k.č. 2026/1 „A.Topčića“ voćnjak 3 klase u površini od 631 m2) koje su upisane sa 1/1 na apelantu kao nosiocu prava građenja, prodate nakon usmenog javnog nadmetanja kupcu-tražiocu iztvršenja (J.S.). U toku postupka je utvrđeno da predmet nadmetanja i prodaje na drugom ročištu za javno nadmetanje nisu bile sve nekretnine izvršenika (apelanta) već samo predmetna nekretnina označena kao k.č. 2026/1 „A.Topčića“ voćnjak 3 klase u površini od 631 m2. Dalje je utvrđeno da je prema procjeni Poreske uprave Brčko Distrikta BiH vrijednost predmetne nekretnine utvrđena u iznosu od 43.840,17 KM, te da je ista prodata i dosuđena kupcu-tražiocu iztvršenja za cijenu od 21.925,00 KM. Apelacioni sud je istakao da prvostepeni sud prilikom donošenja rješenja o dosudi nije povrijedio odredbe člana 82. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, jer iznos prodajne cijene premašuje iznos polovine utvrđene vrijednosti prodate nekretnine.
2. AP-5593/15 Muharem Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 18. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 041249 15 Gži od 16. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba izvršenika (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je odbijen prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 20. jula 2015. godine, a kojim je odobren prijedlog tražioca izvršenja (E.B.) podnesen radi prinudne naplate (isplata troškova parničnog postupka i troškova sastava žalbe u skladu sa presudom Kantonalnog suda od 22. oktobra 2014. godine). U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud odbio prigovor apelanta, iz razloga što je u prigovoru navedeno da se predmetno izvršenje ne može provesti zbog izjavljene revizije Vrhovnom sudu i prijedloga za ponavljanje postupka. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 239. Zakona o parničnom postupku, koji se shodno članu 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuje i u izvršnom postupku, propisano da izjavljena revizija ne zadržava izvršenje pravosnažne presude protiv koje je izjavljena. S obzirom da izvršenik (apelant) nije istakao niti jedan razlog za prigovor propisan odredbom člana 47. Zakona o izvršnom postupku, niti bilo koji drugi razlog koji bi sprečavao izvršenje u predmetnoj stvari, to je pravilno prvostepeni sud odbio kao neosnovan prigovor apelanta u skladu sa odredbom člana 49. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku, zaključio je na kraju Kantonalni sud.
3. AP-5666/15 Imobilia Trade d.o.o. Sarajevo (u stečaju) i Dž.H. (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 25. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 442821 15 Gži od 23. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba izvršenika (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je odbijen prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 20. juna 2014. godine, a kojim je odobren prijedlog tražioca izvršenja (NUTZFAHRZEUGE LEASING AG) podnesen radi naplate duga (na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda u Sarajevu od 13. januara 2014. godine kojom su apelanti obavezani da tražiocu izvršenja solidarno na ime duga isplate određeni novčani iznos). U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud na prijedlog tražioca izvršenja, a na osnovu izvršne isprave-presude Općinskog suda od 13. januara 2014. godine, odredio izvršenje prema drugoapelantu na način, visini i obimu kako je to navedeno u rješenju o izvršenju. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbu člana 47. Zakona o izvršnom postupku kada je odbio kao neosnovan prigovor izvršenika (drugoapelanta) podnesen protiv rješenja o izvršenju, s obzirom da izvršenik u prigovoru, kao i u žalbi, nije naveo neki od razloga koji u smislu navedenog člana zakona može dovesti do sprječavanja izvršenja, već je ponavljao razloge isticane u prigovoru (da nije zaprimio presudu, da nije nikada primio poziv za ročišta itd.). Dalje se navodi da, izvršna isprava na osnovu koje je određeno predloženo izvršenje nije stavljena van snage, da je rješenje o izvršenju saglasno izvršnoj ispravi kako u pogledu tražioca izvršenja i izvršenika, tako i obaveze koja se izvršava u granicama izvršne isprave, te da se sud u izvršnom postupku ne može upuštati u zakonitost presude koja predstavlja izvršnu ispravu u ovoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je istakao da je sud, po načelu formalnog legaliteta, dužan da, u skladu sa podnijetim prijedlogom za izvršenje, postupi prinudnom provođenju pravosnažnih i izvršnih odluka na način kako je to utvrđeno u izvršnoj ispravi. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5579/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje S obzirom da je apelanti osporavaju rješenjâ nadležnih sudova koja su donesena u izvršnim postupcima, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se ti postupci tiču određivanja građanskih prava i obaveza apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
U konkretnim slučajevima, osporenim rješenjima su odbijene kao neosnovane žalbe odnosno prigovor apelanata podnesen u postupku izvršenja pravosnažnih odluka na osnovu kojih su određena predmetna izvršenja. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnim izvršnim postupcima nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanata», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupci koji su rezultirali osporenim rješenjima ne uživaju zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama u odnosu na osporena rješenjâ redovnih sudova, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje-pravo na imovinu na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman