Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3267/15 (M.S.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ostavinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3267/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-3267/15, rješavajući apelaciju M.S., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.S. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 O 059226 15 Gz od 14.

aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

M.S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Safeta Alijagić, advokatica iz Bihaća, podnijela je 29. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 O 059226 15 Gz od 14. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, žalba apelantice je odbijena, tako da je prvostepeno rješenje od 9. oktobra 2014. godine potvrđeno u dijelu gdje je utvrđeno da zaostavštinu ostavitelja S.S. (u daljnjem tekstu: ostavitelj) čine ¾ nekretnina upisanih u pl.br. 271 k.o. Vedro Polje i određeno ko su zakonski nasljednici i testamentarna nasljednica sa veličinom njihovih nužnih nasljednih dijelova i testamentarnog dijela, te u dijelu gdje su utvrđene obaveze nasljednika. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je testament ostavitelja pred sudom proglašen 2. juna 2004. godine i tim testamentom ostavitelj je raspolagao svojom imovinom na način što je nekretnine na području općine Cazin ostavio svojoj bivšoj supruzi, a nekretnine na području općine Bihać svojoj zakonskoj supruzi - apelantici i radi se o jednom testamentu. Nadalje, utvrđeno je da su na ročištu održanom dana 12. jula 2004. godine zakonski nasljednici ostavitelja - njegova djeca B.Ć., S.O., S.S., te punomoćnik Š.S. izjavili da ne osporavaju pravnu valjanost testamenta, ali da traže svoj nužni nasljedni dio kojim im po zakonu pripada, te je ovakvu izjavu na zapisnik suda dana 7. septembra 2004. godine dala i zakonska nasljednica B.B..

Dakle, utvrđeno je da upravo iz sadržaja zapisnika suda kao isprave proizilazi potpuno suprotno od onog što tvrdi apelantica, kada je i zaključeno da zakonski nasljednici ostavitelja - njegova djeca jesu zatražili svoj nužni dio u cjelokupnoj imovini kojom je ostavitelj testamentom raspolagao, a to su učinili u okviru roka od tri godine, računajući od dana proglašenja testamenta, pa prvostepeni sud jeste uz pravilnu primjenu materijalnog prava ispravno postupio kada je zakonskim nasljednicima priznao pravo na nužni dio u imovini kojom je ostavitelj raspolagao testamentom u korist apelantice, te pravilno izračunao veličinu nužnog dijela. Isto tako, utvrđeno je da je odredbom člana 143. Zakona o nasljeđivanju određeno da nasljednik odgovara za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđenog dijela. Zatim, utvrđeno je da je ostavitelj za života pravomoćnom presudom bio obavezan na plaćanje supružničkog izdržavanja Ć.S., te da obaveza izdržavanja jeste obaveza koja je vezana za tačno određenu ličnost, međutim, nisu zakonski nasljednici ostavitelja obavezani na plaćanje izdržavanja, već su odgovorni za dug ostavitelja koji je nastao po osnovu pravomoćne presude prije smrti ostavitelja. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da navedeni zakon ne predviđa mogućnost da se u ostavinskom postupku može uspješno raspravljati o prigovoru zastare dugovanja ostavitelja, već se u ostavinskom postupku utvrđuje samo obaveza ostavitelja i o prigovoru zastare može se uspješno raspravljati u postupku u kojem povjeritelj pozove nasljednike kao dužnike na izmirenje duga.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3267/15 (M.S.) | Sudska praksa | Aktio