Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-198/14 (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i drugi)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-198/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-198/14, rješavajući apelacije Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 014251 13 Rev od 26. septembra 2013. godine;

JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 V 025066 13 Rev 2 od 8. jula 2014. godine;

„Elektroprijenos BiH“ a.d. Banja Luka Operativno područje Mostar protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 007790 13 U od 18. juna 2014. godine;

JP „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 099685 14 Gž od 9. juna 2015. godine;

Kanton Sarajevo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 022727 15 Rev od 20. oktobra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-198/14 Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnio je 16. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 014251 13 Rev od 26. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijene su kao neosnovane revizije izjavljene na drugostepenu presudu kojom su odbijene kao neosnovane žalbe tužitelja (Lj:T. i D.Ž.) i tuženih (UniCredit Bank d.d. Mostar i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine-apelanta) i potvrđena je prvostepena presuda od 11. maja 2011. godine u dijelu kojim je odlučeno st. I, II i III izreke presude, dok je ukinuta prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno stavom IV izreke i u tom dijelu je odbačena tužba. Stavom I izreke prvostepene presude je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 29. jula 1996. godine između Vlade HR HB i Hrvatske banke d.d. Mostar, pa su slijedom prednjeg utvrđenja prvotuženi i apelant dužni trpjeti uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja nekretnina koje su bile predmet kupoprodaje, dok su stavom II izreke obavezani prvotuženi i apelant da tužiteljima naknade troškove postupka. Stavom III izreke odbačena je tužba kojom su tužitelji tražili da se utvrdi da ne postoji pravo uknjižbe promjene prema rješenjima DN: 337/02 i DN: 315/99, te da se utvrdi nepostojanje prava na nekretninama u korist trećetuženog (CroAuto d.o.o. Mostar) kao posljedice poništenih dijelova upravnih akata po presudi Kantonalnog suda od 12. januara 2010. godine o dodjeli prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta Biskupskom Ordinarijatu i Općini Mostar. Stavom IV izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se na terenu uspostavi ranije faktičko stanje uklanjanjem izgrađenih objekata na predmetnim nekretninama, te da im se iste vrate i predaju u posjed i pravo korištenja kao neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište.

Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 29. jula 1996. godine ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da su prednici prvotuženog i apelanta zaključili predmetni ugovor prije prestanka neposredne ratne opasnosti tj. prije dvanaestog mjeseca 1996. godine, te da je ugovor u ime apelanta zaključio ministar finansija-lice koje nije bilo ovlašteno za zaključenje ugovora i da je predmetni ugovor kao takav ništav jer je ugovorom raspolagao suprotno odluci Visokog predstavnika (Službeni glasnik BiH br. 13/00 i 56/00). U odnosu na stav III izreke prvostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno odlučio o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja i tužbu odbacio uz pravni stav da je u upravnom sporu presudom Kantonalnog suda od 12. januara 2010. godine odlučeno o svim zahtjevima tužitelja u predmetu revizije izvršenih dodjela građevinskog zemljišta. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda (stav IV prvostepene odluke) da se u konkretnom slučaju radi o izgrađenom građevinskom zemljištu i da za uklanjanje i rušenje objekata (koje su izgradili tuženi uz odobrenje nadležnih organa) nije nadležan redovni sud, te da je pravilnom primjenom odredbi člana 16. Zakona o parničnom postupku u ovom dijelu ukinuo prvostepenu presudu i odbacio tužbeni zahtjev tužilaca.

2. AP-3956/14 JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 26. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 V 025066 13 Rev 2 od 8. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom predlagatelju (I.A.) je određena novčana naknada za eksproprisane nekretnine u Pascima, na način i u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, koju naknadu je apelant, kao protivnik predlagatelja, dužan platiti. Vrhovni sud je istakao da je, prilikom utvrđivanja visine naknade za eksproprisane nekretnine, prvostepeni sud imao u vidu tržišnu vrijednost eksproprisanih nepokretnosti na području gdje se vrši eksproprijacija, da je uzimao u obzir i podatke dobijene od Komisije za procjenu vrijednosti nekretnina, te nalaz i mišljenje vještaka geometra i vještaka poljoprivredne struke, a na osnovu čega je utvrdio konačni iznos naknada za eksproprisane nekretnine predlagatelja primjenom odredbi čl. 46. i 64 . Zakona o eksproprijaciji. Sud je istakao da je pri određivanju naknade uzimao u obzir i Sporazume o naknadi za eksproprisane nekretnine koji su prednik predlagatelja i apelant postigli pred Službom za geodetske i imovinsko pravne poslove Općine Živinice, ali da navedeni Sporazumi nisu mogli biti parametar za određivanje pravične naknade u konkrentom slučaju. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, sud je dužan uzeti u obzir Sporazume ali nije njima bezuslovno vezan, a u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili naknade u skladu sa odredbom člana 46. stav 2. Zakona o eksproprijaciji.

3. AP-4056/14 „Elektroprijenos BiH“ a.d. Banja Luka Operativno područje Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 4. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 007790 13 U od 18. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja drugostepenog organa uprave (Povjerenstva za žalbe Općine Stolac) kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je apelant obavezan na plaćanje mjesečne komunalne naknade u iznosu od 3.325,00 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant vlasnik sustava prenosnih ili magistralnih instalacija (dalekovoda) u dužini od 66,50 km, te da je u skladu sa odredbama Odluke o komunalnoj naknadi donesenoj od strane Općinskog vijeća Općine Stolac obavezan da plaća komunalnu naknadu za nadzemne instalacije koje ima na području Općine Stolac. Kantonalni sud je istakao da je komunalna naknada pravilno utvrđena od strane nadležnih upravnih organa u skladu sa odredbama člana 2. Odluke o izmjenama i dopunama odluke o komunalnoj djelatnosti. Također, sud je naveo da navodi apelanta o tome da infrastrukturnih objekata gdje se nalazi dalekovod nema niti isti trebaju apelantu, te da predjeli kuda prolaze dalekovodi nemaju status građevinskog zemljišta i da apelant nije vlasnik većine zemljišta, nemaju uticaja na rješenje konkretne upravne stvari, s obzirom da je citiranom Odlukom o komunalnoj naknadi propisano da se ista plaća i za nadzemne instalacije na području Općine Stolac po 1 km trase, dok je visina i način obračuna naknade propisan u članu 2 navedene Odluke.

4. AP-3679/15 JP „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 099685 14 Gž od 9. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena je prvostepena presuda kojom je utvrđeno da je tužitelj (Š.M.) na osnovu useljenja u stan od 1987. godine, rješenja o dodjeli stana na korištenje od 30. marta 1998. godine i neprekidnog korištenja stana od 1987. godine do dana donošenja presude, stekao svojsvo nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine na predmetnom stanu što je apelant dužan trpjeti, te je odlučeno da tužitelj na osnovu te presude stiče sva prava koja po Zakonu o stambenim odnosima uživaju nosioci stanarskog prava, uz obavezu apelanta da tužitelju naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da tužitelj stanuje u predmetnom stanu od 1987. godine i da mu je stan dodijeljen na korištenje aktom pravnog prednika apelanta, pa je slijedom navedenog pravilno zaključio prvostepeni sud da je tužitelj u predmetni stan uselio na temelju valjanog pravnog akta i da je tužitelj stekao svojstvo nosioca stanarskog prava. Vezano za nedostatak postojanja zaključenog ugovora o korištenju stana sud je istakao da se ne može ni u kom slučaju tužitelj smatrati odgovornim budući da apelant nije nikada predao predmetni stan na upravljanje bivšem SIZ-u stanovanja, tako da tužitelj nije ni mogao zaključiti ugovor o korištenju stana sa davaocem stana na korištenje, dok je s druge strane tužitelj cijelo vrijeme koristio stan na način kako se koriste i drugi stanovi, te mu stoga pripadaju prava kao nositelju stanarskog prava. Naime, kako navodi drugostepeni sud, s obzirom na navedeno pravilan je zaključak prvostepenog suda da je tužitelj stekao status nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine i da isti ima mogućnost da predmetni stan otkupi u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. S druge strane, apelant nije u konkretnom slučaju, u skladu sa članom 126. Zakona o parničnom postupku, dokazao da se radi o stanu iz kategorije službenih stanova.

5. AP-5690/15 Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo kantona Sarajevo, podnio je 28. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 022727 15 Rev od 20. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, u pravnoj stvari utvrđenja vlasništva i predaje u posjed poslovnih prostorija, tužbeni zahtjev tužitelja (apelanta i Kantonalnog stambenog fonda) protiv tuženih-protivtužitelja (Općine Novo Sarajevo i Sarajevostan d.d. Sarajevo) pobliže označen u dispozitivu prvostepene odluke odbijen je kao neosnovan, kao i protivtužbeni zahtjev tuženih-protivtužitelja podnesen protiv tužitelja (apelanta i Kantonalnog stambenog fonda). U postupku je utvrđeno da su Odluke na osnovu kojih je vršen prenos prava vlasništva na predmetnim poslovnim prostorima, odnosno na osnovu kojih je izvršeno izdvajanje istih iz bilansa JSP „Sarajevostan“ i stavljanje u vlasništvo apelanta donesene na osnovu zakonskih propisa koji nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH i koje ne predstavljaju valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva, iz razloga što su odredbe Zakona o imovini Kantona Sarajevo, uključujući i odredbu člana 4. navedenog zakona, kojom Kanton u potpunosti preuzima imovinu Grada na području Kantona Sarajevo, kao i na drugim područjima gdje je Grad posjedovao imovinu, presudom Ustavnog suda FBiH broj U- 18/09 od 26. januara 2010. godine ocijenjene kao neustavne. Ovo iz razloga što je istim povrijeđeno pravo Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu, kao i činjenicu da navedena presuda još uvijek nije izvršena, odnosno da Zakon o imovini Kantona Sarajevo nije izmijenjen u skladu sa ocjenom Ustavnog suda FBiH. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava donijeli odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva tužitelja uz potpune i pravilne razloge koje prihvata i ovaj sud, dok je protivtužbene zahtjeve odbio kao neosnovane zbog preuranjenosti istih jer se mora sačekati donošenje izmjena Zakona o imovini Kantona Sarajevo kako bi se mogla izvršiti ocjena spornih odluka na osnovu kojih je izvršen prenos prava sa JSP „Sarajevostan“ na apelanta.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-198/14.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-198/14 (Vlada Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio