Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-717/15 (B. Đ., M. Đ., V. Đ. Š. i T. Đ. K.)
Odluka donesena 17. 03. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-717/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-717/15, rješavajući zahtjev Boška Đaića i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Boška Đaića, Mirjane Đaić, Vesne Đaić Škondrić i Tanje Đaić Knežić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Boško Đaić, Mirajna Đaić, Vesna Đaić Škondrić i Tanja Đaić Knežić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupaju Dragan Stupar i Aleksandar Čorni advokati iz Banja Luke, podnijeli su 14. februara 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 055339 14 Rev od 18. novembra 2014. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 055339 13 Gž od 7. maja 2014. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 055339 05 P od 30. augusta 2013. godine. Pismenim podneskom od 29. februara 2016. godine apelanti su zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 055339 14 Rev od 18. novembra 2014. godine.
2. Apelanti su tužbom kod Osnovnog suda pokrenuli parnični postupak protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete. Tužbu su utemeljili na činjenicama da su 1993. godine sa K.T. i E.T. zaključili ugovor o zamjeni nekretnina, da su K.T. i E.K. u sudskom postupku zatražili poništenje ugovora o zamjeni i da su u tom postupku donesene različite presude. Prema presudi drugostepenog suda u tom postupku, kojom je tužbeni zahtjev K.T. i E.K. usvojen i ugovor o zamjeni nekretnina poništen, apelanti su u decembru 2005. godine deložirani iz zamijenjenih nekretnina (stambenog i poslovnog prostora). Kako je konačnom odlukom u tom postupku ipak utvrđeno da je ugovor o zamjeni nekretnina pravno valjan i nakon toga pokrenut postupak protivizvršenja radi vraćanja u posjed, apelanti su tužbu za naknadu štete utemeljili na ponašanju pravosudnih organa tužene zbog kojih su pretrpili štetu. Podnesenom tužbom su zatražili da im tužena nadoknadi nematerijalnu štetu (za pretrpljene duševne bolove i strah kao i za umanjenje društvenog ugleda i časti) i materijalnu štetu (na ime izgubljene dobiti, za izvršena ulaganja i devastirane mašine).
3. Osnovni sud je je presudom broj 71 0 P 055339 05 P od 30. augusta 2013. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, odbio u cjelini tužbeni zahtjev apelanata za naknadu materijalne i nematerijalne štete, uz obavezu apelanata da tuženoj nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 22.150,00 KM. Osnovni sud je nakon analize i ocjene velikog broja dokaza naveo nesporne činjenice među strankama i to: da su apelanti u decembru 2005. godine bili u posjedu zamijenjenih nekretnina koje su u postupku izvršenja morali predati u posjed tužiteljima K.T. i E.T, da je konačnom presudom utvrđeno da je ugovor o zamjeni tih nekretnina pravno valjan i da su apelanti pokrenuli postupak protivizvršenja protiv K.T. i E.T. Među parničnim strankama je u konkretnom postupku bilo sporno da li je tužena odgovorna za štetu koja je apelantima nastala usljed deložacije iz predmetnih (zamijenjenih) nekretnina. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo sadržaj odredaba čl. 154. i 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), napominjući da su pretpostavke za naknadu štete postojanje štetne radnje, uzročne veze i odgovornosti za štetu, a da je u članu 172. ZOO jasno propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. Tužba u konkretnoj pravnoj stvari, kako je dalje obrazloženo u presudi, podnesena je protiv tužene čiji su sudovi kao dio sudske vlasti donijeli odluke zbog kojih apelanti smatraju da im je nanesena šteta (nematerijalna i materijalna). Međutim da bi se moglo govoriti o odgovornosti za štetu tužene u građanskopravnom smislu, potrebno je ispunjenje sljedećih uslova: protivrpravnost radnje kojom je uzrokovana šteta, postojanje štete za drugo lice, uzročna veza između protivpravne radnje i nastupjele štete, s tim što svi naprijed navedeni uslovi moraju biti kumulativno ispunjeni. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, tužena je odgovorna po principu objektivne odgovornosti (ne zahtijeva se krivica) ali apelanti niti jednim dokazom koje su izveli u postupku, nisu dokazali protivpravnost radnji tužene odnosno sudova, već upravo suprotno, dokazali su da su sudovi proveli deložaciju na temelju pravosnažne presude i pravosnažnog rješenja o izvršenju. O odgovornosti tužene u konkretnom slučaju bi po mišljenju Osnovnog suda moglo biti riječi samo u slučaju da su apelanti uspjeli dokazati da im je šteta pričinjena nezakonitim ili nepravilnim radom suda (sudije ili službenika suda) i da su to učinili namjerno ili iz grube nepažnje. Iz rezultata dokaznog postupka, kako je zaključio Osnovni sud, ne proizilazi da su sudije ili službena lica postupali nezakonito i nepravilno, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete odbijen kao neosnovan.
4. Okružni sud je presudom broj 71 0 p 055339 13 Gž od 7. maja 2014. godine žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude su ponovljena činjenična utvrđenja prvostepenog suda te je naglašeno da su apelanti temeljem pravosnažne presude deložirani iz zamijenjenih nekretnina u decembru 2005. godine i da je taj pravni osnov (presuda Okružnog suda) u revizionom postupku ukinut presudom Vrhovnog suda. Međutim, nakon toga je apelantima u postupku protivizršenja omogućeno da traže vraćanje onog što su tražioci izvršenja K.T. i E.T izvršenjem dobili, dakle da zaštite svoja imovinska prava. Pretpostavke odgovornosti za štetu tužene u konkretnom slučaju su nezakonit i nepravilan rad suda, postojanje štete koja je nastala ali i uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada suda i nastale štete, koje se moraju kumulativno ispuniti. Kako iz činjeničnog stanja koje je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio proizlazi da apelanti nisu dokazali da im je šteta prouzrokovana grubom nepažnjom ili namjerom kao posljedicom nezakonitog rada suda ili sudije koji je učestvovao u donošenju rješenja o izvršenju, žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
5. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 055339 14 Rev od 18. novembra 2014. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepena presuda pravilna i da je revizioni prigovori ne dovode u sumnju. U obrazloženju presude je navedeno da zakonski osnov odgovornosti države odnosno entiteta za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada suda može biti samo u odredbi iz člana 172. ZOO. U konkretnom slučaju je napomenuto da su u pitanju dva interesa koja se posebno štite i to interes stranke, konkretno prava na naknadu štete u slučaju nezakonitog i nepravilnog rada suda i sudije u vršenju sudijske funkcije, a drugi interes je pravo sudije na pravno mišljenje i pravno shvatanje za koje ne može odgovarati. Nepravilnim i nezakonitim radom suda se u smislu tumačenja Evropskog suda za ljudska prava smatra „dovoljno ozbiljna povreda“, a to je po mišljenju Vrhovnog suda ono postupanje sudije koje je suprotno općim pravnim načelima i pravilima struke (pogrešnoj primjeni pravne norme koja je potpuno jasna). Po ocjeni Vrhovnog suda, u pobijanoj odluci su navedeni jasni, logični i na materijalnom pravu utemeljeni razlozi za zaključak da apelanti, u konkretnoj parnici, nisu dokazali da je u postupanju sudija bilo „dovoljno ozbiljne povrede“ što bi predstavljalo osnov za opredijeljen tužbeni zahtjev apelanata. Shvatanje koje se u reviziji potencira bi imalo za posljedicu da bi svaka ukinuta presuda nezadovoljnoj stranci davala pravo da ističe zahtjev za naknadu štete, što je protivno zakonu. Osim toga, napomenuto je da je postupajući po prijedlogu prvoapelanta Boška Đaića u postupku protivizvršenja, prvoapelant u razumnom i efikasnom roku uveden u posjed zamijenjenih nekretnina. Kako u konkretnom slučaju u radu sudova nije bilo nezakonitosti i nepravilnosti na čemu su apelanti utemeljili svoj tužbeni zahtjev, to je po mišljenju Vrhovnog suda tužbeni zahtjev pravilno odbijen, a stoga i revizija apelanata podnesena protiv drugostepene presude.
6. Apelanti smatraju da im je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo iz čl. II/3. e), f) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 6, 8, 13, 14. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povrede navedenih prava apelanti obrazlažu pogrešnim tumačenjem odredbe iz člana 172. ZOO smatrajući da u okolnostima konkretnog slučaja postoji uzročna veza između štetne radnje (pravosnažne presude koja je ukinuta) i posljedica štetne radnje. Također ukazuju da se ne može prihvatiti pravilnim stav Vrhovnog suda da se pretpostavke nezakonitog i nepravilnog rada trebaju tumačiti na način na koji je taj pojam definisao Evropski sud za ljudska prava, dakle kao „dovoljno ozbiljne povrede“. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelanti su zatražili od Ustavnog suda da "odloži izvršenje presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 055339 14 Rev od 18. novembra 2014. godine“ do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. S tim u vezi su naveli da tužena „vrši pritisak“ prijetnjom pokretanja prinudnog izvršenja radi naplate dosuđenih troškova parničnog postupka i da bi na taj način došlo do dodatnog opterećenja apelanata prije konačne odluke Ustavnog suda. Sprovođenjem izvršenja prije konačne odluke Ustavnog suda, apelanti bi bili dovedeni u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženu.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
9. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje su apelanti naveli u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud zapaža da apelanti zahtjev za donošenje privremene mjere temelje na okolnostima prema kojima tužena „vrši pritisak“ prijetnjom pokretanja prinudnog izvršenja radi naplate dosuđenih troškova parničnog postupka, da bi na taj način došlo do njihovog dodatnog opterećenja prije konačne odluke Ustavnog suda i da bi stoga bili dovedeni u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženu.
11. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere kojim apelanti traže da Ustavni sud odloži izvršenje presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 055339 14 Rev od 18. novembra 2014. godine do donošenja odluke o apelaciji, Ustavni sud prije svega zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je izvršni postupak radi naplate sudskih troškova pokrenut. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
12. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navodi apelanata na kojima zasnivaju predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po odluci koja je pravosnažna i izvršna. Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti odluku o privremenoj mjeri a koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra neosnovanim zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman