Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5621/15 (B.J. i M.J.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5621/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5621/15, rješavajući apelaciju B.J. i M.J., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.J. i M.J. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 035802 14 Rev od 6. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
B.J. i M.J. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 22. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 035802 14 Rev od 6. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđeno je da apelantima i članovima njihovog porodičnog domaćinstva ne pripada pravo na korištenje stana u Tuzli, pobliže preciziranog u izreci prvostepene presude, te su apelanti obavezani da predmetni stan odmah oslobode od ljudi i stvari i stave na raspolaganje tužitelju JP „BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj). S druge strane, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su ispunili zakonske uslove za kupovinu stana na kome postoji stanarsko pravo a koji se nalazi u Tuzli (predmetni stan), te da je tužitelj bio dužan po saglasnosti prvoapelanta, prodati taj stan drugoapelantici, kao sunositelju stanarskog prava, u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupovinu stana, a da to nije učinio i da dosljedno tome presuda u cijelosti zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stana na kome postoji stanarsko pravo, pa se utvrđuje da na osnovu presude drugoapelantica ima pravo da postane vlasnik predmetnog stana ukoliko tužitelju u određenom roku uplati, odnosno prenese na odgovarajući račun vrijednost stana u certifikatima, a što je tužitelj dužan priznati i trpjeti da se ona u KPU kod Općinskog suda u Tuzli upiše kao vlasnik i posjednik tog stana, sa vlasničkim i posjedničkim dijelom 1/1.
U toku postupka je utvrđeno da kako su Ugovorom o kupovini stana od 11. juna 2002. godine, zaključenim u Banja Luci između prvoapelanta i „Telekoma“ Republike Srpske i Aneksa na taj ugovor od 4. decembra 2002. godine, apelanti otkupili jedan stan u Banja Luci, to shodno relevantnoj odredbi Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) apelanti nisu mogli biti sunositelji stanarskih prava na dva stana budući da je odredbom člana 12. st. 1. i 3. ZSO (koji je važeći na cijeloj teritoriji BiH), propisano da je zabranjeno istovremeno biti nositelj stanarskog prava na više od jednog stana. Nadalje, utvrđeno je da su stoga apelanti sticanjem stanarskog prava (1999. godine) u Banja Luci i otkupom tog stana, izgubili svojstvo sunositelja stanarskog prava na predmetnom stanu u Tuzli koje su imali, a time im je otpao pravni osnov za korištenje predmetnog stana (član 52. Zakona o obligacionim odnosima) shodno odredbi člana 10. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u FBiH i pravo da ga otkupe. Isto tako, utvrđeno je da je pravilan zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da je Ugovor o korištenju predmetnog stana ništav u smislu odredbe člana 12. stav 3. ZSO u vezi sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima pa je osnovano usvojen tužbeni zahtjev i utvrđeno da apelantima ne pripada pravo na otkup stana u Tuzli, kao i da su dužni iz istog iseliti i predati ga tužitelju. Najzad, utvrđeno je da je neosnovan paušalni prigovor apelanata o apsolutnoj nenadležnosti suda da rješava u ovoj pravnoj stvari, jer ovaj spor ima karakter građansko pravnog spora kojeg ima u vidu relevantna odredba Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman