Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2912/13 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2912/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić, i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-2912/13, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o.

Tuzla podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 003865 13 Gž 2 od 10. maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 003865 08 P od 28. januara 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 2. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 003865 13 Gž 2 od 10. maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 003865 08 P od 28. januara 2011. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 003865 08 P od 28. januara 2011.godine apelant je obavezan da tužitelju Raifu Zahiroviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime razlike plate za period od 1. novembra 2005. godine do 30. novembra 2006. godine isplati iznos od 15.477,11 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. novembra 2008. godine pa do konačne isplate, te da Federalnom zavodu penzionog i invalidskog osiguranja Mostar, na ime tužitelja, za period od 1. novembra 2005. godine do 31. decembra 2005. godine na ime doprinosa isplati iznos od 835,80 KM, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.320,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. januara 2011. godine pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Tužitelj je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.320,00 KM, do iznosa od 2.490,00 KM, kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je prigovor neblagovremenosti tužbe neosnovan, jer se u konkretnom pravnoj stvari primjenjuje odredba člana 106. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR) kojim je propisana apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa u roku od tri godine od dana nastanka potraživanja. Nema mjesta primjeni člana 103. ZOR-a, kako je naveo sud, kada se kao u konkretnom slučaju radi o zahtjevu koji je upravljen na isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju, apelant je tužbu sudu podnio 19. novembra 2008. godine a najstarije potraživanje odnosi se na platu za novembar 2005. godine, koje je dospjelo 9. januara 2006. godine, pa kako nije prošao rok propisan članom 106. ZOR-a, Općinski sud je zaključio da je neosnovan prigovor zastare potraživanja.

4. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da nisu osnovani apelantovi prigovori o nedostatku pasivne legitimacije, zato što apelant kao poslodavac nije potpisnik Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), nego Vlada Federacije BiH. Općinski sud je utvrdio da je Kolektivni ugovor objavljen u službenom glasilu, potpisan od predsjednika Samostalnog sindikata radnika Rudnika uglja BiH, predsjednika Samostalnog sindikata rudara u FBiH i ministra Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije u ime Vlade Federacije BiH, tako da je on obavezujući za apelanta kao poslodavca sa većinskim državnim kapitalom kakav je status apelant imao u vrijeme potpisivanja tog ugovora. Pored toga, apelant tokom postupka nije ni osporio činjenicu da je u vrijeme potpisivanja Kolektivnog ugovora on bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom na teritoriji FBiH iz oblasti proizvodnje i pripreme uglja (član 2. Kolektivnog ugovora) zbog čega je u njegovo ime kao poslodavca Vlada FBiH i mogla zaključiti navedeni Kolektivni ugovor, a na šta ukazuje i Presuda Ustavnog suda FBiH broj U-26/10 od 2. februara 2011. godine iz čije sadržine proizlazi da je navedeni ugovor u skladu sa Ustavom FBiH.

5. Općinski sud je u obrazloženju, također, naveo da je na dosuđene iznose plata tužitelju na osnovu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dosudio zakonsku zateznu kamatu počev od dana podnošenja tužbe, a na dosuđene iznose neuplaćenih doprinosa dosuđena je i zakonska zatezna kamata počev od 30. u narednom mjesecu za protekli mjesec a kako je i potraživano opredijeljenim troškovnikom, sve shodno odredbi čl. 324. i 277. ZOO u vezi sa članom 13. Zakona o doprinosima. Po ocjeni Općinskog suda, neosnovani su apelantovi navodi da bi tužitelj eventualno pravo na zakonsku zateznu kamatu imao samo nakon proteka paricionog roka s obzirom na to da plaće koje dospijevaju sukcesivno u roku ne dužem od 30 dana, pa zakonska zatezna kamata na ta potraživanja teče od dana dospjelosti, shodno odredbi člana 186. ZOO. Međutim, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva, Općinski sud je zakonske zatezne kamate dosudio počev od dana podnošenja tužbe, što, po ocjeni suda, nije u suprotnosti sa odredbama člana

186. ZOO, niti je na štetu tužitelja. Općinski sud je dalje naveo da je na dosuđene iznose troškova parničnog postupka tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu počev od dana donošenja presude pa do isplate, sve shodno odredbi člana 277. ZOO.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 003865 13 Gž 2 od 10. maja 2013. godine žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako da se dosuđena naknada na ime razlike plate snižava sa iznosa od 15.477,11 KM na iznos od 7.778,90 KM, dok se dosuđeni iznos na me doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje snižava sa iznosa od 835.80 KM na iznos od 452,78 KM.

7. Obrazlažući presudu Kantonalni sud je, također, istakao da je apelantovo pozivanje na odredbu člana 103. ZOR-a neosnovano budući da se u konkretnom slučaju radi o novčanim potraživanjima tužitelja. Kantonalni sud je naveo da se odredba člana 103. ZOR-a odnosi na postupke, odnosno radne sporove koji se tiču tzv. statusnih pitanja iz radnog odnosa (otkaz ugovora o radu i sl.) a da se odredba člana 106. ZOR-a odnosi na ostvarenje potraživanja iz radnog odnosa. Da navedene odredbe zakona treba primjenjivati na ovakav način, prema mišljenju tog suda, indirektno ukazuje i činjenica da se u odredbi člana 103. ZOR-a upotrebljava pravna sintagma „ostvarivanje prava iz radnog odnosa“ a u članu 106. ZOR-a „potraživanje iz radnog odnos“ što indirektno upućuje na novčana potraživanja iz radnog odnosa. U pogledu apelantovog pozivanja u žalbi na Odluku Ustavnog suda broj AP 1258/06 od 12. juna 2008. godine, Kantonalni sud je istakao da je apelantovo pozivanje na navedenu odluku neosnovano, jer se navedena odluka Ustavnog suda odnosi na apelacije u kojima su osporavane odluke sudova koje su donesene primjenom odredaba Zakona o radu Republike Srpske, koji u odnosu na ZOR na potpuno drugačiji način reguliše pitanje rokova za pružanje sudske zaštite u sporovima iz radnih odnosa.

8. Kantonalni sud je u svojoj odluci, dalje, istakao da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da nije dužan uplatiti doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, odnosno da nije pasivno legitimisan da vrši uplate traženih doprinosa, jer je, shodno članu 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, tužitelj aktivno legitimisan da traži uplatu tih doprinosa od apelanta kao poslodavca, a ne od Vlade FBiH na što se svode apelantovi žalbeni prigovori. Ovo tim prije što apelant ničim nije dokazao da su tužitelju uplaćeni traženi doprinosi na dosuđenu razliku plaća u izreci pobijane presude, niti je to tvrdio tokom postupka. Istaknuto je da na apelantovu obavezu da uplati tražene i konačno dosuđene doprinose ne mogu uticati isticane činjenice da je Vlada FBiH preuzela obavezu njihove uplate osiguravanjem sredstava u budžetu Federacije BiH, shodno odredbama čl. 1, 2. i 3. Zakona o finansijskoj konsolidaciji Rudnika uglja u FBiH. Kantonalni sud je naveo da istaknute činjenice eventualno mogu biti od uticaja u izvršnom postupku ukoliko apelant dobrovoljno ne ispuni svoje obaveze u vezi sa uplatom traženih i konačno dosuđenih doprinosa. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da je potraživanje doprinosa zastarjelo u smislu člana 104. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer predmet tužbenog zahtjeva nisu dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja na što se odnosi navedena odredba.

9. Kantonalni sud je, dalje, utvrdio da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da tužitelju ne pripadaju zakonske zatezne kamate počev od 1. augusta 2008. godine kao dana podnošenja tužbe, nego da tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od dana donošenja presude ili eventualno od dana utvrđivanja visine potraživanja na osnovu izvještaja vještaka ekonomske struke. Ovo iz razloga što je predmet tužbenog zahtjeva tužitelja isplata razlike manje isplaćenih plaća koje dospijevaju u roku ne dužem od 30 dana (član 70. stav 1. ZOR-a), što znači da njihova isplata dospijeva sukcesivno i svakog mjeseca, tako da je apelant kao dužnik zadocnio sa ispunjenjem svoje novčane obaveze najkasnije istekom tridesetog dana za prethodni mjesec za koji se traži razlika plaće. Međutim, kako je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđene razlike plaća počev od 1. augusta 2008. godine kao dana podnošenja tužbe, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je, krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, kamate dosudio počev od dana podnošenja tužbe shodno članu 2. Zakona o parničnom postupku u vezi sa čl. 277. i 324. stav 1. ZOO.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istakao je da su redovni sudovi neosnovano odbili apelantov prigovor neblagovremenosti tužbe tužitelja, jer su u konkretnom slučaju pogrešno primijenili član 106. ZOR-a. Apelant smatra da su sudovi trebali primijeniti član 103. ZOR-a koji propisuje jednogodišnji rok za sudsku zaštitu koji se, po apelantovom mišljenju, ne odnosi samo i isključivo na nenovčana potraživanja nego na sva prava iz radnog odnosa, uključujući i novčana potraživanja. Smatra da sudovi nisu pravilno ocijenili njegovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1258/06 a koja se odnosi na zastarjelost potraživanja iz radnog odnosa i rokova za podnošenje tužbe iz člana 105. Zakona o radu RS, koji, zapravo, u jednom članu regulira ista pitanja koja su regulirana čl. 103. i 106. Zakona o radu FBiH. Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je neosnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije s obzirom na to da Kolektivni ugovor nije zaključio apelant, već Vlada FBiH. Dalje je navedeno da su redovni sudovi pogrešnom primjenom prava odbili apelantove tvrdnje da je potraživanje tužitelja za doprinose za PIO zastarjelo shodno odredbama člana 104. stav

2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Također je navedeno da se Vlada FBiH obavezala na uplatu navedenih doprinosa, i to Zakonom o finansijskoj konsolidaciji rudnika uglja u FBiH. Nadalje, apelant ističe da je prvostepeni sud na utvrđene iznose razlike plaće i naknade plaće dosudio zakonsku zateznu kamatu na način opisan u izreci presude a na utvrđene iznose troškova parničnog postupka počev od dana donošenja presude pa do konačne isplate. Po apelantovom mišljenju, takva odluka je nezakonita s obzirom na to da se u konkretnom slučaju zakonska zatezna kamata može tražiti samo od dana proteka paricionog roka.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. S obzirom na to da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na:

www.ustavnisud.ba).

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud podsjeća da je identično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljano u više predmeta istog apelanta (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1735/12 od 27. oktobra 2015. godine, te Odluke o dopustivosti br. AP 3044/13 od 17. jula 2014. godine, AP 4401/13 od 10. februara 2015. godine i AP 4462/11 od 22. februara 2014. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenim predmetim zaključio da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i obrazložene razloge zašto su neosnovani prigovori apelanta u pogledu blagovremenosti tužbe, odnosno prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR-a i Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u F BiH i odredbe člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO prema kojima je tužitelj aktivno legitimisan da traži uplatu tih doprinosa upravo od apelanta, koji je kao njegov poslodavac pasivno legitimisan u tom pogledu, kao i prigovor u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da su apelacioni navodi vezani za kršenje prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani, odnosno da ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koja bi zahtijevala meritorno ispitivanje, zbog čega su predmetne apelacije odbijene kao neosnovane ili odbačene kao očigledno (prima facie) neosnovane.

15. S obzirom na to da se i u konkretnom slučaju pokreću ista pitanja o kojim je već odlučivao u citiranim odlukama Ustavnog suda, Ustavni sud neće posebno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nego se u odnosu na povredu ovih prava poziva na obrazloženja i razloge date u citiranim odlukama, jer se ti razlozi u cijelosti odnose i na ovu odluku.

16. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelacioni navodi vezani za kršenje prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi zahtijevala meritorno ispitivanje zbog čega je predmetna apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2912/13 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d… | Sudska praksa | Aktio