Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-243/13 (G. M.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-243/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 243/13, rješavajući apelaciju Gorana Mijatovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Gorana Mijatovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047083 10 Rev od 25.

oktobra 2012. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Goranu Mijatoviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Goranu Mijatoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Mijatovića izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047083 10 Rev od 25. oktobra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047083 09 Gž od 29.

aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047083 07 P od 31. avgusta 2009. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Goran Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047083 10 Rev od 25. oktobra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 047083 09 Gž od 29. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 047083 07 P od 31. avgusta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i „Glasa Srpskog-Grafika“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovor na apelaciju 14. decembra 2015. godine, Osnovni sud 21. decembra 2015. godine, a tuženi je 17. decembra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je pokrenuo postupak tužbom pred Osnovnim sudom 11. juna 2007. godine, a tuženi je dao odgovor na tužbu 2. novembra 2007. godine. Nakon sprovedenog vještačenja na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke, apelant je podneskom od 29. januara 2009. godine konačno opredijelio tužbeni zahtjev.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 047083 07 P od 31. avgusta 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje odluka tuženog kao nezakonitih, i to: Odluke broj AD-661/07 od 16. marta 2007. godine, na osnovu koje je tužilac privremeno udaljen sa rada počev od 16. februara 2007. godine, Odluke broj AD-995/07 od 17. aprila 2007. godine, kojom se odbija apelantov prigovor izjavljen protiv odluke o privremenom udaljenju sa rada, Odluke broj AD-1198 od 10. maja 2007. godine, kojom se apelantu izriče disciplinska mjera trajnog isključenja sa posla i Odluke broj AD-1447/07 od 1. juna 2007. godine, kojom je odbijen apelantov prigovor izjavljen protiv odluke disciplinske komisije, kao i da se obaveže tuženi da vrati na posao apelanta i rasporedi ga na radno mjesto koje odgovara njegovoj školskoj spremi i drugim sposobnostima stečenim radom, te da mu isplati naknadu izgubljene zarade zbog nezakonite odluke o privremenom udaljenju sa posla za period od 16. marta 2007. godine do 8. maja 2007. godine, odnosno do vraćanja na posao, sa zakonskom zateznom kamatom i da mu uplati doprinose nadležnim fondovima za PIO i zdravstveno osiguranje. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do isplate, dok je višak zahtjeva tuženog za naknadu troškova postupka, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, odbijen.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant obavljao poslove kod tuženog, i to v.d. direktora i izvršnog direktora Sektora stručnih službi. Takođe, Osnovni sud je naveo da je, uslijed teže povrede radne obaveze, apelant privremeno udaljen sa posla odlukom tuženog od 16. marta 2007. godine. Protiv apelanta je sproveden disciplinski postupak, odnosno donesena odluka tuženog na osnovu koje mu prestaje radni odnos 8. maja 2007. godine. Kao sporno se javilo pitanje da li su akti tuženog na osnovu kojih je apelantu prestao radni odnos, odnosno na osnovu kojih je ranije suspendovan, zakoniti, odnosno da li je tuženi sproveo postupak u skladu sa zakonom, kao i da li uslijed toga apelantu pripada naknada u visini razlike plate koju je primao zbog suspenzije, kao i naknada neisplaćenih plata i ostala prava iz radnog odnosa nakon što mu je prestao radni odnos.

8. Osnovni sud je čitanjem Odluke direktora tuženog broj AD-661/07 od 16. marta 2007. godine utvrdio da je apelant privremeno udaljen sa rada počev od 16. marta 2007. godine, najduže tri mjeseca, zbog toga što je učinio težu povredu radne obaveze kojom se nanosi šteta interesima preduzeća i ugrožava imovina veće vrijednosti preduzeća, a ta povreda se sastoji u ozbiljnom propustu apelanta u radu prilikom pripreme materijala za tender ,,Mobis", odnosno u činjenici da je tuženi izgubio posao na istom tenederu. U istoj odluci je navedeno da apelantu, pored disciplinske mjere udaljenja sa rada, pripada naknada plate u visini od 50% prosječne plate koju je ostvario u poslednjih šest mjeseci. Na istu odluku apelant je izjavio prigovor, a povodom toga direktor, kao drugostepeni disciplinski organ, donio je Odluku broj AD-995/07 od 17. aprila 2007. godine kojom se prigovor odbija kao neosnovan, te se istom odlukom navodi da će se protiv apelanta sprovesti disciplinski postupak i donijeti konačna odluka o njegovoj odgovornosti. Osnovni sud je utvrdio da je, nakon suspenzije apelanta, direktor tuženog, na osnovu zahtjeva broj AD-998/07 za pokretanje disciplinskog postupka protiv apelanta kao izvršnog direktora Sektora stručnih službi, 19. aprila 2007. godine pokrenuo disciplinski postupak u kojem je navedeno da je apelant 25. januara 2007. godine izvršio grubu zloupotrebu položaja tako što je neovlašćeno potpisao ugovor o nabavci repromaterijala sa dobavljačem preduzećem ,,Max papir“ iz Banje Luke u smislu da je isti ugovor potpisao, odnosno zaključio retroaktivno, odnosno više od pola godine nakon zaključenja tendera, te da isti ugovor nije sadržavao bitne, zakonom propisane, elemente. Apelant je, takođe, 25. januara 2007. godine zatečen u stanju akutnog pijanstva zbog čega je prekinuta sjednica uprave preduzeća i izrečena mu je disciplinska mjera umanjenja plate u trajanju od tri mjeseca, a što je navedeno i u priloženom izvodu iz zapisnika sa sastanka uprave preduzeća i u odluci tuženog od 2. februara 2007. godine. U istom zahtjevu navedeno je da je ponašanje apelanta dovelo do gubitka posla koji je tuženi izgubio na tenderu uslijed pogrešne apelantove kalkulacije. Uvidom u zapisnik sa sastanka disciplinske komisije od 3. maja 2007. godine utvrđeno je da je sprovedena rasprava kojoj je prisustvovao apelant, a 8. maja 2007. godine disciplinska komisija je donijela disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa apelantu. Čitanjem Odluke tuženog broj AD-1198 od 10. maja 2007. godine utvrđeno je da je apelantu izrečena disciplinska mjera trajno isključenje sa posla i da mu radni odnos prestaje kod tuženog sa 8. majom 2007. godine, a što je utvrđeno uvidom u kopiju apelantove radne knjižice. Apelant je izjavio prigovor protiv navedene odluke Nadzornom odboru, koji je svojom Odlukom broj AD-1447 od 1. juna 2007. godine prigovor odbio kao neosnovan.

9. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je neosnovan apelantov prigovor kojim navodi da je njegova odgovornost utvrđena retroaktivnom primjenom Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti ovlašćenih lica u javnom preduzeću, te da on nije mogao poslužiti kao materijalni ni procesni propis za donošenje osporene odluke, jer je pravilnik donesen 18. aprila 2007. godine. Osnovni sud je zaključio da je činjenica da je kasnije donesen Pravilnik o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika kod tuženog, kao internog akta, pravno nebitna u smislu da je tuženi te povrede radne obaveze tužioca podveo pod odredbe istog pravilnika ukoliko je prilikom sprovođenja disciplinskog postupka pravilno primijenio odredbe Zakona o radu. Uvidom u kompletan spis Osnovni sud je posebno naveo činjenice u vezi sa spornim tenderom koji je u konačnici rezultirao „da tuženi nije prošao na navedenom tenderu" zbog apelantovih propusta, a Osnovni sud je kao dan saznanja tuženog za neuspjeh na navedenom tenderu, odnosno kao dan teže povrede radne obaveze apelanta uzeo dan „otvaranja“ tendera, 12. marta 2007. godine. Po mišljenju Osnovnog suda, iz dokumentacije u spisu može se utvrditi da je tuženom nanesena šteta velike materijalne vrijednosti, odnosno ugrožena imovina veće vrijednosti na osnovu čega je apelant udaljen sa rada, odnosno suspendovan 16. marta 2007. godine, da bi kasnije uslijedilo vođenje disciplinskog postupka i donošenje odluke o prestanku radnog odnosa kod tuženog 8. maja 2007. godine, nakon sprovedenog disciplinskog postupka. Dakle, Osnovni sud je citirao odredbu člana 91 tačka 9 Zakona o radu, te naveo da te odredbe predviđa i Pravilnik o radu tuženog koji je donesen 20. januara 2005. godine. Osnovni sud je utvrdio, čitanjem navedenog pravilnika, da je on u skladu sa Zakonom o radu i u smislu sprovođenja disciplinskog postupka, odnosno privremenog udaljenja radnika sa rada (čl. 83 do 84 Pravilnika), kao i u smislu odredbi kojima se reguliše otkaz ugovora o radu radnika. Ove odredbe su regulisane i Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblasti medija i grafičke djelatnosti, gdje je u članu 45 navedeno da se težom povredom radne obaveze smatra takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć, a čl. 46 do 54 istoga ugovora regulisane su odredbe pokretanja i vođenja disciplinskog postupka.

10. Osnovni sud nije poklonio vjeru izjavama svjedoka saslušanih tokom postupka s obzirom na to da su ti svjedoci bili radne kolege apelanta, jer u tim izjavama ima dosta „subjektivnih činilaca“. Uvidom u statut tuženog Osnovni sud je došao do saznanja da je čl. 10 i 11 istog statuta utvrđena unutrašnja organizacija preduzeća, te utvrdio apelantov status i odgovornost prilikom sklapanja određenih ugovora, odnosno zaključenja posla na tenderu. Ove činjenice je opet Osnovni sud utvrdio uvidom u spis iz disciplinskog postupka protiv apelanta, njegovu izjavu i ostalo, čime je, po mišljenju suda, greška u pocjeni apelanta kao izvršnog direktora tuženog i lica zaduženog za stručnu analizu elemenata zaključenja ugovora, pa samim tim i spornog tendera dovela do ugrožavanja imovine veće vrijednosti tuženog i bila osnova za udaljenje sa rada, a nakon toga i otkazivanja ugovora o radu.

11. Osnovni sud je zaključio da je tuženi otkazao ugovor o radu apelantu u skladu sa članom 113 tačka 1 Zakona o radu u kojem se kao jedan od razloga za otkaz ugovora o radu navodi izvršenje teže povrede radnih obaveza radnika. Osnovni sud je naveo da je spor po tužbi kojom se pobija odluka poslodavca spor o zakonitosti. U tom sporu ne odlučuje se o samom pravu, obavezi ili odgovornosti radnika, nego o tome da li je odluka poslodavca o pravu, obavezi ili odgovornosti radnika u skladu sa propisima ili ne. Osnovni sud je nadalje citirao odredbe čl. 90 i 91 Zakona o radu, te je u pogledu osporenih odluka tuženog Osnovni sud ustanovio da su one zakonite i kao takve donesene u skladu sa Zakonom o radu. Osnovni sud je, takođe, naveo da nije ovlašćen da ispituje sadržinu osporenih odluka, niti da nalaže poslodavcu izricanje blaže sankcije za povrede radnih obaveza-radnika s obzirom na to da tuženi kao poslodavac ima diskreciono pravo da izrekne jednu od mjera predviđenih Zakonom o radu, uključujući i najtežu mjeru - otkaz ugovora o radu. Na osnovu navedenog Osnovni sud je smatrao da je nesporno ponašanje apelanta bilo takve prirode da daljnji rad kod tuženog ne bi bio moguć, da su pobijana rješenja tuženog zakonita zbog čega je valjalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev. U skladu sa utvrđenim, Osnovni sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i u pogledu dijela koji se odnosi na naknadu štete i novčane iznose na ime izgubljenih zarada zbog nezakonitog prestanaka radnog odnosa i ostalog iz radnog odnosa.

12. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047083 09 Gž od 29. aprila 2010. godine, ispravljenom Rješenjem istoga suda broj 71 0 P 047083 09 Gž od 28. juna 2010. godine, žalba tužioca je odbijena i potvrđena prvostepena presuda.

13. U obrazloženju presude je navedeno da žalba nije osnovana. Okružni sud se pozvao na član 91 stav 2 tač. 7 i 9 Zakona o radu kojim je propisano šta se smatra težom povredom radnih obaveza. Ocjenjujući sprovedene dokaze, Okružni sud je zaključio da nije sporno da je apelant 25. januara zatečen u stanju pijanstva, zbog čega je prekinuta sjednica Upravnog odbora, i da mu je tada izrečena dosciplinska mjera, te da je 16. marta 2007. godine, takođe, zatečen da konzumira alkohol, što je razlog da se apelantu izrekne mjera prestanka radnog odnosa. Pored navedenog, apelantu se stavlja na teret da je retroaktivno zaključio ugovor koji nije sadržavao bitne elemente ugovora, kao i da je tuženi zbog apelanta izgubio tender, zbog kojeg je apelantu nastupila šteta. S obzirom na radno mjesto apelanta (direktor Sektora stručnih službi) i djelokrug njegovih obaveza i ovlašćenja, uslijed navedenih propusta kako u pogledu kašnjenja sa zaključenjem ugovora, tako i u pogledu pogrešne procjene u kalkulisanju za tender, može se zaključiti da je takvim ponašanjem apelanta tuženom nanesena šteta. Okružni sud je, takođe, zaključio da je u zakonskom roku pokrenut i okončan disciplinski postupak i da su odluke tuženog pravilne i zakonite. Okružni sud je ocijenio kao neosnovane apelantove žalbene navode o zastari vođenja disciplinskog postupka, da prvostepena presuda nema razloga za odlučenje, da nisu ocijenjeni iskazi svjedoka, jer je prvostepeni sud na osnovu materijalnih dokaza, a prije svega na osnovu disciplinskog postupka koji je sproveo tuženi, utvrdio da je apelant konzumirao alkohol, i to u dva navrata kada je „zatečen“, što predstavlja dovoljan razlog da se apelantu izrekne mjera prestanka radnog odnosa, pa su odluke tuženog zakonite i pravilne, pri čemu je prvostepeni sud obrazložio svoju odluku uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Osim toga, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije prihvatio iskaze svjedoka kod činjenice da materijalni dokazi potvrđuju da su odluke tuženog zakonite i pravilne i da iskazi svjedoka ne mogu dovesti u pitanje njihovu pravilnost i zakonitost. Okružni sud je odbio žalbeni navod da je nastupila zastarjelost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka.

14. Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 047083 10 Rev od 25. oktobra 2012. godine kojom je reviziju odbio.

15. Vrhovni sud ja naveo da je pobijana odluka pravilna i zakonita. Vrhovni sud se pozvao na član 90 Zakona o radu, kao i član 91 stav 1 Zakona o radu. Vrhovni sud je nadalje pošao od utvrđenog činjeničnog stanja (naveo je situacije u kojima je utvrđeno da je apelant konzumirao alkohol i odluke tuženog u vezi sa tim), te je naveo izjave svjedoka - direktora tuženog Gordana Matraka, Vukašina Popovića i apelanta. Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim apelantov prigovor da 16. marta 2007. godine nije mogao biti zatečen u kancelariji „vidno pijan“ i da je sa kolegom Vukašinom Popovićem konzumirao alkohol, jer je tog dana udaljen sa rada iz razloga što iz izjave Vukašina Popovića, saslušanog kao svjedoka, proizilazi da je tog dana direktor tuženog Gordan Matrak zatekao njega i tužioca u kancelariji tužioca da konzumiraju alkohol. Budući da, prema odredbi člana 91 stav 2 tačka 7 Zakona o radu, konzumiranje alkohola na radnom mjestu predstavlja težu povredu radne dužnosti, a što je propisano i Pravilnikom o radu tuženog, kao i Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti ovlašćenih lica u javnim preduzećima za izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa po tom osnovu nije neophodno da je radnik „vidno pijan“. Iz izjave ovog svjedoka proizilazi da se to dogodilo u toku radnog vremena i na radnom mjestu, pa je, suprotno apelantovoj tvrdnji, odluka o prestanku radnog odnosa donesena u skladu sa pomenutom zakonskom odredbom. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i revizioni prigovor da je pobijana odluka nezakonita, zato što je za pokretanje disciplinskog postupka (19. aprila 2007. godine) protekao rok iz odredbe člana 115 stav 2 Zakona o radu, budući da se tridesetodnevni rok iz ove zakonske odredbe odnosi na situaciju kada poslodavac daje radniku otkaz ugovora o radu bez vođenja disciplinskog postupka, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Naime, protiv apelanta je vođen disciplinski postupak po Pravilniku o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti ovlašćenih lica u javnim preduzećima koji je stupio na snagu 18. aprila 2007. godine, čiju je odredbu člana 7 stav 1 Vrhovni sud naveo, te je utvrdio da je povredu radne dužnosti iz odredbe člana 91 stav 2 tačka 7 Zakona o radu apelant učinio 16. marta 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud se pozvao i na odredbu člana 43 stav 1 Opšteg kolektivnog ugovora, kojom je propisano da pokretanje postupka za utvrđivanje odgovornosti radnika zastarijeva u roku od tri mjeseca od dana kada je povreda učinjena, te je naveo da je neosnovan revizioni prigovor da je nastupila zastarjelost vođenja disciplinskog postupka za težu povredu radne obaveze koju je apelant počinio 16. marta 2007. godine.

16. Imajući u vidu navedeno, svi revizioni prigovori kojim se pravilnost pobijane presude osporava, a vezano za povrede radne obaveze koje su apelantu stavljene na teret kao razlog za izricanje disciplinske mjere za prestanak radnog odnosa, a odnose se na konzumiranje alkohola, neovlašćeno i retroaktivno potpisivanje ugovora, te neodgovoran odnos prema radu i interesima preduzeća u pripremi dokumentacije za tender kojim je nanesena šteta tuženom, i pod uslovom da su tačni, nisu od uticaja na pravilnost pobijane presude iz razloga što poslodavac, prema odredbi člana 113 stav 1 tačka 1 Zakona o radu, može otkazati ugovor o radu radniku kada on izvrši jednu od težih povreda radne obaveze propisanih odredbom člana 91 stav 2 Zakona o radu, ali i u situaciji kada uzastopno ponavlja više lakših povreda radnih obaveza pod uslovima propisanim stavom 3 iste zakonske odredbe. Stoga, i ostali revizioni prigovori nisu od značaja za pravilnost pobijane presude, budući da, zbog navedenog, ne mogu ishoditi drugačiju odluku suda.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13 Evropske konvencije, kao i „član 1 Sporazuma o ljudskim pravima“. Povredu ovih prava apelant vidi u povredi prava pristupa sudu, te proizvoljnom utvrđivanju činjenica od redovnog suda, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te ukazuje da odluke suda nisu obrazložene i jasne, kao i da Vrhovni sud nije odgovorio na sve apelantove prigovore. Apelant dalje detaljno navodi razloge zbog kojih mu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa, navodeći da nije mogao konzumirati alkohol 16. marta 2007. godine, kada je već suspendovan sa posla, da nije neovlašćeno potpisao ugovor od 25. januara 2007. godine, kao i da nije odgovoran što tuženi nije prošao na tenderu. Nadalje, u vezi sa navedenim, o čemu se apelant detaljno izjašnjavao u postupku pred sudom, kao i u apelaciji, redovni sud se nije uopšte izjasnio. Takođe, apelant opet navodi da je nastupila zastara za vođenje disciplinskog postupka, da je Pravilnik o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti ovlašćenih lica u javnim preduzećima primijenjen (suprotno zakonu ) retroaktivno, kao i da je povrijeđen princip ne bis in idem zbog činjenice da je apelant već bio kažnjen za konzumiranje alkohola, odnosno izrečena mu je disciplinska mjera. Osim toga, apelant je naveo da je postupak iz radnog odnosa trajao šest godina, što nije u skladu sa standardom prava na suđenje u „razumnom roku“, te traži kompenzaciju na ime naknade nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM „kao priznanje za nepravdu koju je trpio uslijed nezakonite odluke“, kao i troškove za sastav apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da pobijanom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji i da je ona neosnovana, a razlozi za donošenje osporene odluke su dati u obrazloženju odluke.

19. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje u cijelosti kod razloga datih u odluci, kao i da nisu povrijeđena apelantova prava, te da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Osnovni sud je u odgovoru naveo da je ispoštovano pravo na pravično suđenje apelanta.

21. Tuženi je u odgovoru naveo da je apelacija neblagovremena i nedopustiva, kao i da je apelantu, zbog teže povrede radne dužnosti, izrečena mjera prestanka radnog odnosa, pri čemu su ispoštovana sva apelantova prava pred redovnim sudom.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 33/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), koji je bio na snazi u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi: Član 90.

Radnik je dužan da se na radu pridržava obaveza propisanih zakonom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu i ugovorom o radu, i da svoje radne obaveze izvršava na način kojim neće onemogućavati ili ometati druge radniku u izvršavanju njihovih radnih obaveza.

Za povredu radnih obaveza radnik je odgovoran poslodavcu, a ako je povredom radnih obaveza pričinjena materijalna štete poslodavcu ili trećim licima ili je učinjeno krivično djelo ili prekršaj radnik je odgovoran materijalno odnosno krivično ili prekršajno.

Član 91.

Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.

U skladu sa članom 1. ovog člana težom povredom radnih obaveza zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom smatraju se : [...] 7. korištenje akloholnih pića ... .

[...] 9. svako drugo ponašanje kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.

Član 113. stav 1. tačka 1.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

1. Ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 91. ovog zakona Član 115. st. 1. i 2.

Ako poslodavac daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza dužan je radniku omogućiti da bude sasluša da iznese svoju odbranu , ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke. Poslodavac može dati otkaz ugovora o radu iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede.

Član 119.

Ako je radnik zatečen u vršenju radnji za koje se osnovano sumnja da predstavljaju krivično djelo ili da ugrožavaju imovinu veće vrijednosti poslodavac ga može udaljiti sa rada i prije otkazivanja ugovora o radu.

Udaljenje radnika može trajati najduže dio tri mjeseca [...]

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske ekonvencije. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. U konkretnom predmetu, u kojem se raspravljalo o zakonitosti odluke tuženog kojom je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa kod tuženog, dakle, o apelantovim građanskim pravima, u suštini, apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu prava i proizvoljnost u odlukama redovnog suda, kao i na dužinu trajanja postupka.

Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

31. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

32. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

33. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 11. juna 2007. godine, a postupak je okončan presudom Vrhovnog suda od 25. oktobra 2012. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao pet godina i četiri mjeseca.

c) Analiza dužine trajanja postupka

34. Ustavni sud konstatuje da je predmet bio relativno složen, te da je trebalo utvrditi da li su odluke tuženog zakonite iz čega dalje proizilazi i „drugi dio tužbenog zahtjeva“ u kojem se zahtijevalo da se sprovede vještačenje. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom trajao dvije godine i dva mjeseca. Takođe, iz dostavljene dokumentacije (zapisnici sa rasprave koje je dostavio apelant) proizilazi da je, nakon što je zakazao pripremno ročište, sud bio ažuran, zakazivao i održavao rasprave. Nakon toga, u roku od 10 mjeseci Okružni sud je donio presudu po žalbi, kao i rješenje o ispravci (u naredna dva mjeseca). Vrhovni sud je donio odluku po reviziji u roku od dvije godine i šest mjeseci, nakon donošenja drugostepene presude. Ustavni sud, dakle, primjećuje da je od ključnog doprinosa za dužinu trajanja postupka odlučivanje Vrhovnog suda po reviziji, koje je trajalo najduže, a za šta Vrhovni sud nije dao nikakvo opravdanje. Stoga, imajući u vidu cjelokupnu dužinu trajanja postupka, koji je po svojoj prirodi hitan, kao i činjenicu da je apelantu itekako bilo od egzistencijalnog značaja da predmet završi što prije, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nisu zadovoljene garancije iz člana 6 Evropske konvencije u pogledu donošenja odluke u razumnom roku.

35. Stoga, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju rok od pet godina i četiri mjeseca u radnom sporu ne zadovoljava princip prava na pravično suđenje u razumnom roku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je ukupnoj dužini predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinio Vrhovni sud, kojem su trebale dvije godine i šest mjeseci da riješi po reviziji u predmetu hitne prirode. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. Apelant je tražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog nezakonitih odluka tuženog i troškovi za sastav apelacije. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu trebalo isplatiti iznos od 1.500,00 KM s obzirom na to da se radilo o postupku hitne prirode koji je trajao pet godina i četiri mjeseca. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

38. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu prava i proizvoljnost u odlukama redovnog suda, kao i na povredu prava pristupa sudu, koju nije ničim posebno obrazložio.

39. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

40. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance odbili apelantov zahtjev, odnosno utvrdili da osporene odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu nisu nezakonite. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud jasno naveo da se postupak koji je apelant pokrenuo ticao zakonitosti, odnosno da se ne radi o sporu u kojem se odlučuje o samom pravu, nego o tome da li je odluka poslodavca u skladu sa propisima ili ne. Nakon sprovedenog dokaznog postupka, pozivajući se prvenstveno na odredbe Zakona o radu (kao osnovni pravni temelj na osnovu kojeg je sproveden disciplinski postupak protiv apelanta i donesene odluke tuženog), te na osnovu činjenica koje proizilaze iz disciplinskog postupka koji je tuženi vodio, redovni sudovi su zaključili da je postupak pokrenut u roku i da su odluke donesene u skladu sa zakonom. Stoga, Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, smatra da su sudovi na sve tri instance dali dovoljno i jasno obrazloženje zbog čega su donijeli svoje odluke a koje se ni u kom slučaju ne doimaju proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak vođen pred nadležnim sudom, da su donesene presude kojima očigledno apelant nije zadovoljan, ali Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne može naći ništa što pokreće pitanje povrede “prava na pristup sudu“. Osim toga, imajući u vidu apelantovo pozivanje na princip ne bi sin idem, a koji se odnosu na „dvostruko kažnjavanje zbog konzumiranja alkohola“, iako je ono paušalno, s obzirom na to da je dovedeno u vezu sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju navedeni princip nije uopšte primjenljiv, jer se ne radi o istoj situaciji zbog koje je apelant dva puta kažnjen, već o dvije različite situacije u kojima je zatečen da konzumira alkohol, a što je u konačnici imalo kao posljedicu prestanak radnog odnosa apelanta u vezi sa ostalim povredama radne obaveze koje su utvrđene.

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovoga prava.

Ostali navodi

43. S obzirom na zaključak da nema povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

44. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je apelant paušalno naveo povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, ali iz sadržine apelacije proizilazi da je ona samo rezultat apelantovog nezadovoljstva osporenim odlukama i ishodom samog postupka, pa Ustavni sud, imajući u vidu prethodne zaključke, ne smatra da je potrebno dodatno analizirati ovaj navod.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao pet godina i četiri mjeseca u postupku radi utvrđivanja zakonitosti odluke kojom je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, koji je po svojoj prirodi hitan i čijoj je dužini najviše doprinio Vrhovni sud.

46. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava, kada su nadležni redovni sudovi pri donošenju svojih odluka dali jasne razloge, pozivajući se na materijalne propise, a takvo obrazloženje ni u čemu ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

47. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-243/13 (G. M.) | Sudska praksa | Aktio