Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4392/14 (Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član porodičnog domaćinstva
- Stjecanje bez osnova
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4392/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-4392/14, rješavajući apelacije Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 043152 14 Gž od 18. jula 2014. godine;
Zaštitni fond Republike Srpske protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 043343 15 Gž 3 od 16. juna 2015. godine;
Grad Bijeljina protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 041128 13 Rev od 26. juna 2015. godine;
Republika Srpska protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018208 15 Gž od 2. novembra 2015. godine;
Republika Srpska protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 065593 14 Rev od 1. septembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4392/14 Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 8. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 043152 14 Gž od 18. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, kojom je djelomično uvažena žalba apelantice i u cjelosti uvažena žalba trećetuženog (A.B.), utvrđeno je da je od strane prednika apelantice, a po nezakonitom nalogu drugotuženog (R.D.), izvršen nezakonit prenos sredstava po osnovu stare devizne štednje u visini od 8.331,89 KM sa jedinstvenog računa prednika tužiteljice (M.M.) na račun drugotuženog, te je obavezana apelantica da naloži nadležnoj JP BH Pošte Sarajevo da vrati na račun tužiteljicinog prednika nezakonito prenesena sredstva, uz obavezu apelantice i drugotuženog da tužiteljici solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 4.829,67 KM, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na trećetuženog (povrat sredstava u iznosu od 2.000,00 KM) kao i eventualni tužbeni zahtjev tužiteljice. U postupku je utvrđeno da je pravni prednik tužiteljice na jedinstvenom računu građana imao sredstva stare devizne štednje koja su skinuta sa njegovog računa 17. oktobra 2001. godine, nakon njegove smrti, na način što je od strane radnika pravnog prednika apelantice, bez ikakvog ovlaštenja, izvršen prenos iznosa od 8.331,89 KM na račun drugotuženog, te prenos iznosa od 2.000,00 KM na račun trećetuženog. Dalje je utvrđeno da su navedene ranje bile nezakonite i ništave, te da su za iste odgovorni drugotuženi i trećetuženi, te apelantica na osnovu odredbe člana 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima prema kojoj za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara pravno lice u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao kako je trebalo. Kantonalni sud je istakao da apelantica nije dokazala da je radnik njenog prednika navedeni prenos certifikata sa računa prednika tužiteljice izvršio i obavio na pravilan i zakonit način i onako kako je to trebalo biti učinjeno na osnovu pravila i uputstava o postupanju uvezi sa prenosom ovih potraživanja u skladu sa odredbom člana 16. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije. S druge strane, iz provedenih dokaza proizilazi da je sa računa trećetuženog potraživani iznos od 2.000,00 KM vraćen na račun tužiteljicinog prednika prije podnošenja tužbe u predmetnoj stvari.
2. AP-3992/15 Zaštitni fond Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 19. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 043343 15 Gž 3 od 16. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženih (A.S. i Z.S.) i preinačena je prvostepena odluka na način što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu na ime regresnog duga solidarno isplate označeni iznos, te je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je prvostepeni sud prilikom donošenja presude počinio povrede odredaba parničnog postupka iz člana 8. Zakona o parničnom postupku jer nije savjesno i brižljivo cijenio sve dokaze zasebno kao i sve dokaze zajedno, a naročito spis Osnovnog suda u Bijeljini i nalaz vještaka saobraćanke struke (Zorana Božića). Naime, povrede koje je počinio prvostepeni sud su uticale da se pogrešno utvrdi činjenično stanje u pogledu uzroka predmetne nezgode a time i uzroka štete (jer je drugostepeni sud utvrdio da predmetnu štetu nije prouzrokovalo neosigurano vozilo kojim je upravljao prvotuženi već oštećeni biciklista, pa stoga apelant nema pravo da se regresira prema prvotuženom, a ni prema drugotuženom kao imaocu opasne stvari), te je također pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pogledu visine tužbenog zahtjeva (apelant nije predložio dokaze na navedene okolnosti) i pogrešno je primjenjena odredba člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Okružni sud je zaključio da je sve navedeno uticalo i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, posebno odredbi člana 15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti kao i odredbe čl. 154., 173., 174., 193. stav 1., 201. stav 1. i 277. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u dispozitivu odluke.
3. AP-4332/15 Grad Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Bijeljina, podnio je 17. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 041128 13 Rev od 26. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tužene (N.M.) i preinačena je drugostepena presuda, na način što je žalba apelanta odbijena i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena preda u posjed i slobodno raspolaganje garsonjeru pobliže označenu u dispozitivu presude, kao i zahtjev da tužena naknadi apelantu troškove postupka, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je sporni stan 2004. godine dodijeljen na korištenje C.J., kao ocu poginulog borca u skladu sa Zakonom o pravu boraca, vojnih invalida i porodica odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske, koji je u predmetnom stanu stanovao sa tuženom kao svojom vanbračnom suprugom sve do svoje smrti 2010. godine, dok je tužena po istom osnovu nesmetano nastavila da koristi stan do podnošenja tužbe u predmetnoj parnici (14. avgusta 2012. godine). Dalje se navodi, da tužena osnovano ističe u revizji da je drugostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe člana 8. Uredbe o stambenom zbrinjavanju porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske. Naime, tužena kao vanbračna supruga lica (C.J.) kojem je predmetni stan dodijeljen na korištenje ima svojstvo lica koje je on po zakonu dužan da izdržava (član 248. stav 1. Porodičnog zakona) i koja je sa njim trajno živjela i stanovala u predmetnom stanu. Slijedom navedenog, tužena je u smislu navedene odredbe člana 8. Uredbe imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva korisnika predmetnog stana (C.J.), te po tom osnovu, suprotno stavu drugostepenog suda, i pravni osnov da predmetni stan koristi nakon njegove smrti, zaključio je na kraju Vrhovni sud.
4. AP-5139/15 Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Prijedor, podnijela je 20. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018208 15 Gž od 2. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je zahtjev apelantice za naknadu troškova parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je u konkretnom predmetu, po tužbi tužitelja (I.O.) postupao i donio osporenu odluku Općinski sud u Sanskom Mostu, dakle sud koji se nalazi na području Federacije Bosne i Hercegovine pa se u raspravljanju i odlučivanju u predmetnom sporu, kao i odlučivanju po redovnom i vanrednom pravnom lijeku primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku FBiH, a kako je to određeno odredbom člana 1. navedenog zakona. Također, utvrđeno je da u smislu relevantnih odredbi pomenutog zakona i Zakona o pravobranilaštvu FBiH, pravobranilaštvo ima pravo samo na naknadu troškova ali ne i na nagradu, pa slijedom navedenog ni zakonski zastupnik apelantice nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka koji se odnose na nagradu za zastupanje koje pripada advokatu u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u FBiH, neovisno što je propisima Republike Srpske drugačije regulisano, zbog čega je neosnovana apelanticina tvrdnja da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer su zanemareni propisi Republike Srpske, odnosno odredbe Zakona o pravobranilaštvu Republike Srpske.
5. AP-5341/15 Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Banja Luka, podnijela je 1. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 065593 14 Rev od 1. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju (N.O.) isplati iznos od 80.820,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva u odnosu na apelanta odbijen tužitelj, a u odnosu na drugotuženog (FBiH) odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, te je obavezana apelantica da tužitelju naknadi troskove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je tužitelju, između ostalog, oduzeto 80.820,00 KM od strane Vojne policije u Prijedoru, te da je neposredno nakon toga protiv tužitelja podignuta optužnica od strane Osnovnog tužilaštva Modriča (kod Osnovnog suda u Modriči, broj Kt-139/94, zbog krivičnog djela nedozvoljene trgovine iz člana 129. stav 4. KZ RS-Posebni dio). Dalje je utvrđeno da je Osnovni sud u Modriči proslijedio predmetni krivični spis Općinskom sudu u Gradačcu koji je rješenjem od 28. juna 2002. godine obustavio krivični postupak protiv tužitelja, dok je rješenjem od 18. juna 2003. godine odlučio o vraćanju privremeno oduzetog novca u iznosu od 80.820,00 KM. Vrhovni sud je istakao da apelantica ničim nije dokazala da je Osnovni sud u Modriči pored predmetnog spisa dostavio Općinskom sudu u Gradačcu i privremeno oduzete predmete, pa samim tim i iznos od 80.820,00 KM. Također, s obzirom da je osnov predmetnog potraživanja sticanje bez osnova, u smislu odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, neosnovan je i revizioni prigovor apelantice da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti rok zastarjelosti potraživanja iz člana 376 Zakona o obligacionim odnosima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4392/14.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman