Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5755/15 (M. D.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5755/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5755/15, rješavajući apelaciju Mensura Džinića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mensura Džinića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 054132 15 Gž 2 od 13. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Mensur Džinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banja Luke, podnio je 30. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 054132 15 Gž 2 od 13. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđeno je da je uvažavanjem apelantove žalbe i po službenoj dužnosti rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u izreci presude Osnovnog suda u Banja Luci od 12. marta 2015. godine u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja B.S. (u daljnjem tekstu: tužitelj) za naknadu troškova postupka, kao i u dijelu kojim je obavezan tužitelj da tuženima, a među njima i apelantu, nadoknadi troškove postupka, preinačeno u odnosu na apelanta, tako što je određeno da tužitelj i apelant, svaki od njih, snosi svoje troškove predmetnog parničnog postupka. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da imajući u vidu sadržaj odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku i stanje spisa ove parnice proizilazi da je odluka prvostepenog suda kojom je udovoljeno zahtjevu tužitelja i zahtjevu apelanta za naknadu troškova parničnog postupka utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer u konkretnoj procesnoj situaciji navedena zakonska odredba nedozvoljava odvojeno suđenje o troškovima parničnog postupka tužitelja i apelanta, odnosno neomogućava egzistenciju dvije odluke o troškovima parničnog postupka. Nadalje, utvrđeno je da s obzirom da je odlukom o glavnom zahtjevu za naknadu troškova rekonstrukcije krova ustanovljena solidarna obaveza tuženih, a tu odluku apelant ne pobija, odredba člana 393. stav 3. pomenutog zakona nalaže da se tuženi solidarno obavežu na naknadu troškova parničnog postupka za ovaj zahtjev. Stoga je utvrđeno da nema mjesta apelantovoj tvrdnji da on za troškove parničnog postupka odgovara srazmjerno svom suvlasničkom dijelu. Naime, utvrđeno je da za troškove parničnog postupka nastale u vezi sa dosuđujućim dijelom zahtjeva za naknadu štete apelant odgovara samostalno kao štetnik jer ostali tuženi za ovaj zahtjev nisu pasivno legitimisani. Također, utvrđeno je da je tužitelj u ovoj parnici imajući u vidu prvobitno podnesene zahtjeve uspio sa 38,21%, time je uspjeh apelanta 61,79%, s tim što tužitelj u cijelosti nije uspio sa dva zahtjeva koji su istaknuti tek u ponovnom postupku i za koje nisu nastali posebni troškovi parničnog postupka. Imajući u vidu navedeni kvantitet uspjeha u parnici, ali i kvalitet ove parnice, odnosno pravne osnove postavljenih zahtjeva i činjenicu da je tužitelj ipak djelimično uspio i sa zahtjevom za naknadu troškova za rekonstrukciju krova, kao i sa zahtjevom za naknadu štete, sud je zaključio da sve okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju da se odredi da svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka, a temeljem odredbe člana 386. stav 2. predmetnog zakona. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman