Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1387/13 (J. D.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanovi JNA
- Povrat stana
- Uknjižba
- Građanski postupak
- Naknada
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1387/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1387/13, rješavajući apelaciju Josipa Didovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Josipa Didovića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantu, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Josip Didović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 051482 12 Rev od 5. februara 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 051482 11 Gž od 14. marta 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) i Senade Fejzić (u daljnjem tekstu: umješač na strani tužene) zatraženo je 30. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, kao i tužena i umješač na strani tužene dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 3. do 12. novembra 2015. godine, dok Kantonalni sud nije odgovorio na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 051482 04 od 18. decembra 2010. godine utvrđeno je da je apelant na osnovu Ugovora o kupoprodaji zaključenog 11. februara 1992. godine sa državom SFRJ – SSNO - Vojna ustanova za upravljanje SFJNA Beograd stekao pravo vlasništva na jednosobnom stanu, preciznije označenom u izreci presude, te je tužena dužna trpjeti da se apelant na osnovu te presude upiše kao vlasnik na predmetnom stanu sa dijelom 1/1 kod Zemljišnoknjižnog ureda - Odsjek KPU Općinskog suda. Istom presudom tužena je obavezana apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da je apelant 11. februara 1992. godine na osnovu Zakona o stambenom osiguranju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenom vlasništvu koja oni koriste sa pravnim prednikom tužene, državom SFRJ – SSNO - Vojna ustanova za upravljanje SFJNA Beograd zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Također je utvrđeno da je apelant odmah isplatio kupoprodajnu cijenu, označenu u ugovoru, da je kupoprodajni ugovor ovjeren kod tadašnjeg Osnovnog suda II u Sarajevu 15. januara 1992. godine, kao i da je apelant oslobođen plaćanja poreza na promet nekretnina. Dalje je utvrđeno da je apelant na početku rata otišao u SAD, te da nije podnosio zahtjev za povrat stana u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Na temelju navedenih činjenica Općinski sud je donio odluku kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
7. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 65 0 P 051482 11 Gž od 14. marta 2012. godine kojom je uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je, po ocjeni tog suda, prvostepeni sud odlučio na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava, smatrajući da se u konkretnom slučaju, s obzirom na to da se radi o vojnom stanu, imaju primijeniti odredbe čl. 39, 39.a i 39.d Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji). Budući da apelant nije ostvario pravo na povrat stana i da ga ne koristi, Kantonalni sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan iako je prije 6. aprila 1992. godine apelant zaključio pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji predmetnog stana.
8. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv navedene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 051482 12 Rev od 5. februara 2013. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje da je zaključenjem pravno obavezujućeg kupoprodajnog ugovora apelant stekao pravo vlasništva i pravo na uknjižbu predmetnog stana. Vrhovni sud je istakao da apelant, da bi se u skladu sa članom 39.a Zakona o prodaji mogao upisati kao vlasnik predmetnog stana, moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta, to jeste da je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) i da taj stan koristi zakonito. Vrhovni sud je utvrdio da je apelant prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana sa SSNO-om, ali da apelant nije njegov zakoniti posjednik. Istaknuto je da je nesporna činjenica da je apelant tokom rata zajedno sa porodicom napustio predmetni stan i otišao u SAD, kao i da nije podnosio zahtjev za povrat stana. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 39.a Zakona o prodaji kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev. U prilog svojim tvrdnjama apelant se pozvao na odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine, kao i na odluke Ustavnog suda koje su pokretale pitanja povrede ljudskih prava u predmetima koji su se odnosili na tzv. vojne stanove.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude tog suda, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su navodi iz apelacije neosnovani, da osporenim odlukama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Umješač na strani tužene je navela da se u cijelosti pridružuje odgovoru tužene. V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 18.
Vrijednost stana čini građevinska vrijednost stana korigirana koeficijentom položajne pogodnosti stana.
Građevinska vrijednost stana je 600 DEM po m².
Koeficijent položajne pogodnosti stana utvrđuje nadležna vlada kantona-županije u rasponu od 0,80 do 1,20 ovisno o zoni naselja u kojem se stan nalazi, opremljenosti naselja, katnosti i drugih bitnih elemenata.
Član 39.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39.a Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e Nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom. Umjesto prava na upis vlasništva nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
VI.Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 051482 12 Rev od 5. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant osporava presude Vrhovnog i Kantonalnog suda, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1. i 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacije se, u suštini, odnose na to da apelant ne može da uknjiži vlasništvo na spornom stanu koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora.
19. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, među kojima je i Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštivanjem prava na imovinu u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).
20. S obzirom na navedeno, te dovodeći ga u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud smatra cjelishodnim, imajući u vidu tužbeni zahtjev o kojem je odlučivano u osporenim odlukama, prvenstveno da razmotri apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bodne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
23. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje apelantovog prava vlasništva i prava na uknjižbu prava vlasništva na tzv. vojnom stanu.
24. Ustavni sud u tom kontekstu, a u vezi sa apelantovim postavljenim tužbenim zahtjevom i odlučenjem redovnih sudova, ukazuje da je slično pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 79/12, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta apelaciju djelimično usvojio, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11. Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, je, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (op. cit., AP 1205/08, tačka 51).
25. Dovodeći činjenice u konkretnom predmetu s navedenim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je temeljem zaključenog kupoprodajnog ugovora stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, te uknjižbu prava vlasništva. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetima koje je razmatrao u dosadašnjoj praksi povodom gotovo identičnih ili sličnih tužbenih zahtjeva apelanata utvrđivali da su apelanti zaključili pravno obavezujući kupoprodajni ugovor, ali da nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva. Dakle, redovni sudovi su u tim slučajevima djelimično udovoljavali tužbenom zahtjevu (za utvrđenje pravne valjanosti ugovora ), a djelimično ga odbijali (za upis prava vlasništva). Suprotno navedenom, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju u konačnici Vrhovni sud nije posebno utvrdio pravnu valjanost predmetnog ugovora iako je u obrazloženju odluke eksplicitno naveo da je pred redovnim sudovima nesporno da je apelant zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud prilikom razmatranja predmeta Đokić protiv Bosne i Hercegovine zaključio da ugovor o kupoprodaji vojnog stana, zaključen prije disolucije bivše SFRJ, predstavlja aplikantovu postojeću «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da je apelant nesporno zaključio pravno obavezujući ugovor, Ustavni sud ističe da član 39.e st. 2, 3. i
4. Zakona o prodaji (st. 3. i 4. navedenog člana su u vrijeme donošenja odluke bili na snazi) propisuje da, umjesto prava na upis vlasništva, nositelj prava iz pravno obavezujućeg kupoprodajnog ugovora ima pravo na naknadu od Federacije BiH. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u citiranom predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine aplikant nije tražio povrat stana u posjed, nego naknadu u vezi sa čime je Evropski sud zaključio da je povrijeđeno aplikantovo pravo na imovinu, jer nije uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite imovine i javnog interesa. Također, Ustavni sud je u Odluci broj U 15/11, donesenoj u svjetlu odluke Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine, podržao stav Evropskog suda o tome „da naknada koju propisuje odredba člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao satisfakcija zbog lišavanja prava na povraćaj stanova (restituciju), nije adekvatna“, te da, stoga, ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa nosioca prava, zbog čega nije u skladu sa odredbom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
26. Ustavni sud naglašava da je imao u vidu da su u međuvremenu relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je, uvažavajući i činjenicu prestanka važenja relevantnih odredbi, u više svojih odluka utvrđivao povredu prava na imovinu i odluke dostavljao Vladi Federacije BiH radi osiguranja ustavnih prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, Odluka broj AP 4828/11 od 18. decembra 2014. godine, tačka 32, dostupne na www.ustavnisud.ba). U citiranoj Odluci broj AP 4021/11 Ustavni sud je naglasio da, iako je odredba člana 39.e st. 3. i 4. prestala da važi, posmatrano iz apelantove perspektive, njegov status je u konačnici identičan ili gotovo identičan kao položaj apelanata iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1205/08. Ustavni sud je u citiranoj odluci još naglasio da je stoga nesporno da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno da je na njega stavljen pretjeran teret, pa je zbog toga došlo do povrede apelantovog prava na imovinu. U Odluci broj AP 4828/11 Ustavni sud je naveo da „iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na sporni stan iz čega proizlazi da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu“.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se u konačnici položaj apelanta koji, prema obrazloženju osporenih odluka, ima pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana svodi na gotovo identičan položaj aplikanta Đokića pred Evropskim sudom. S obzirom na navedeno, nesporno je, dakle, da je i u okolnostima konkretnog slučaja došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu, jer mu je imovina oduzeta, a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da se prava koja proizlaze iz zaključenja pravno obavezujućeg ugovora o otkupu stana kompenziraju putem odgovarajuće naknade, čime je na apelanta stavljen preveliki teret, odnosno čime nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. S tim u vezi, Ustavni sud je, podržavajući praksu u navedenom predmetu broj AP 1205/08, koji je slijedio praksu u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
Ostali navodi
28. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe, nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno stavljen je prevelik teret na apelanta.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman