Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-336/13 (Općina Posušje)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stjecanje bez osnova
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga · čl. 49
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga
- Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-336/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 336/13, rješavajući apelaciju Općine Posušje, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. travnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Općine Posušje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 009495 11 Rev 13. studenog 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 009495 11 Gž od 28.
veljače 2011. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 009495 09 P od 15. prosinca 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Općina Posušje (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobraniteljstvo Posušje, podnijela je 28. siječnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 009495 11 Rev od 13. studenog 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 009495 li Gž od 28. veljače 2011. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 009495 09 P od 15. prosinca 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od sudionika u postupku „Vokela“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. ožujka 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovor na apelaciju 17, 18. i 21. ožujka 2016. godine, a Općinski sud 28. ožujka 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Presudom Općinskog suda broj 064-0-Ps-06-000031 od 20. listopada 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Pž-07-000004 od 6. veljače 2007. godine, obvezana je apelantica da isplati tuženom iznos od 45.163,00 KM na ime povrata uplaćene pristojbe za financiranje komunalne infrastrukture i sporta sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. siječnja 2005. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.375,00 KM.
6. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je Općinsko vijeće apelantice 15. ožujka 2002. godine donijelo Odluku o posebnoj pristojbi za financiranje komunalne infrastrukture na području općine Posušje broj 02-15-255/02, da je Kantonalni porezni ured Ljubuški - Porezna ispostava Posušje, postupajući po navedenoj odluci, 27. lipnja 2005. godine donio Rješenje broj 10- 8-3-15416/05 od 24. lipnja 2005. godine na temelju kojeg je sa računa tuženog prenijet na apelantičin račun iznos od 45.163,00 KM na ime pristojbe po odluci, da je predmetna odluka stavljena izvan snage 29. ožujka 2005. godine, da je Općinsko vijeće na sjednici održanoj 29. ožujka 2005. donijelo novu Odluku o posebnoj taksi za financiranje komunalne infrastrukture broj 20-15-69/05 i njezinim stupanjem na snagu ukinulo raniju odluku, da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH), odlučujući o ustavnosti i zakonitosti predmetne odluke, odbacio zahtjev zbog toga što ta odluka nije bila na snazi u momentu podnošenja zahtjeva za utvrđivanje ustavnosti, da je Ustavni sud FBiH 15. veljače 2006. godine utvrdio da Odluka apelantice broj 02-15-69/05 od 29. ožujka 2005. godine nije u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, jer je, između ostalog, zaključio da Općinsko vijeće nije ovlašteno donositi odluke kojim se uvode porezi kao isključivi prihod općinskog proračuna i da je propisivanje pristojbe od 2% na ukupan prihod po godišnjem obračunu teoretski neutemeljeno, jer nigdje ne postoji ova vrsta javnog prihoda kojom se izravno na ovaj način utječe na poslovanje poduzeća.
7. Općinski sud je 7. ožujka 2007. godine donio Rješenje o izvršenju broj 064-0-Ip-000 034 (na temelju izvršne i pravomoćne presude Općinskog suda broj 064-0-Ps-06-000031 od 20. listopada 2006. godine), koje je provedeno na način da je sa apelantičinog računa izvršen prijenos novčanih sredstava navedenih u izvršnoj ispravi na račun tuženog.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000764 od 23. listopada 2008. godine usvojena je apelantičina revizija, nižestupanjske presude ukinute i tužba odbačena. Vrhovni sud je obrazložio da je, prema odredbi članka 49. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga («Službene novine Federacije BiH» br. 6/95, 25/97 i 13/00), predviđeno da porezni obveznik od koga je naplaćen porez na promet, a koji nije bio dužan uplatiti, ima pravo na povrat plaćenog poreza i plaćene kamate pod uvjetima navedenim u zakonu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da zahtjev za vraćanje iznosa poreza, odnosno pristojbe koju je tuženi nezakonito platio u upravnom postupku po odluci upravnog tijela u čijoj je isključivoj nadležnosti da o takvom zahtjevu odluči, tuženi, odnosno obveznik uplate, ne može ostvariti putem građanske tužbe.
9. Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji tuženog podnesenoj protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000764 od 23. listopada 2008. godine, odlukom o dopustivosti apelaciju odbacio zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 159/09 od 14. listopada 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U obrazloženju odluke (točka 7) Ustavni sud je ukazao da je „[…] propust apelanta da se obrati nadležnom upravnom organu imao (je) za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se Vrhovni sud nije upuštao u osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva, nego se samo bavio pitanjem da li su ispunjeni formalni uvjeti za postupanje po tužbi […]“. Parnični postupak radi povrata „stečenog bez osnove“ okončan osporenim presudama
10. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 009495 09 P od 15. prosinca 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 009495 11 Gž od 28. veljače 2011. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se po osnovi stjecanja bez osnove tuženi obveže da apelantici isplati iznos od 63.087,66 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 16. svibnja 2007. godine pa do isplate, zajedno sa troškovima postupka.
11. U obrazloženju prvostupanjske presude Općinski sud je naveo da je apelantica tužbom od 20. listopada 2009. godine i dalje tijekom postupka, između ostalog, tvrdila da je na temelju pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda broj 064-0-Ps-06-000031 od 20. listopada 2006. godine doneseno Rješenje o izvršenju broj 064-0-Ip-000 034 od 7. ožujka 2007. godine, koje je provedeno na način da je sa apelantičinog računa izvršen prijenos novčanih sredstava na račun tuženog. Dalje, apelantica je navela da je Vrhovni sud donio Rješenje broj 070-0-Rev-07-000 764 od 23. listopada 2008. godine, kojim je ukinuo obje presude nižih sudova i odbacio tužbu, te da je posljedično tome pravno utemeljen njezin zahtjev za vraćanje onog što je tuženi stekao u izvršnom postupku.
12. Navedeno je da je tuženi u tijeku postupka tvrdio da apelantica svjesno zanemaruje činjenicu postojanja presude Ustavnog suda FBiH, prema kojoj je utvrđeno da Odluka o posebnoj pristojbi za financiranje komunalne infrastrukture na području općine Posušje broj 02-15-69/05, koju je donijelo Općinsko vijeće, nije u suglasnosti sa Ustavom Federacije BiH. Ova odluka je bila temelj Kantonalnoj poreznoj upravi Ljubuški da uvaži njegov zahtjev za obnovu postupka i svojim rješenjem poništi rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate. Tuženi je naveo da on nije stjecao bez osnove obzirom na to da je u ranijem postupku samo povratio iznos koji mu je na neustavan i nezakonit način oduzela Porezna uprava. Također, tuženi je naveo da predmetni iznos ne može biti vraćen apelantici obzirom na činjenicu da su u upravnom postupku poništena rješenja koja su to omogućavala.
13. Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog postupka, utvrdio da među strankama nije sporno da je u izvršnom postupku Rješenjem o izvršenju broj 064-0-Ip-000 034 od 7. ožujka 2007. godine dozvoljeno izvršenje radi namirenja novčane tražbine tuženog prema apelantici u iznosu od 45.163,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2005. godine do isplate i troškovima postupka, što je iznosilo 63.087,26 KM, koji iznos je i isplaćen tuženom. Dalje, da su Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-000764 od 23. listopada 2008. godine, što je, također, nesporno među parničnim strankama, ukinute nižestupanjske odluke na temelju kojih je dozvoljeno izvršenje na računu apelantice, te je tužba odbačena. Navedeno je da iz tog rješenja proizlazi da je revizija usvojena, obje nižestupanjske presude ukinute i tužba odbačena zbog razloga apsolutne nenadležnosti suda, te da se u toj odluci Vrhovni sud nije upuštao u utemeljenost tužbenog zahtjeva, nego se samo bavio pitanjem jesu li ispunjeni formalni uvjeti za postupanje po tužbi. Dalje, Općinski sud je naveo da je iz Odluke Ustavnog suda broj AP 159/09 od 14. listopada 2009. godine utvrđeno da je Ustavni sud odbacio apelaciju tuženog protiv navedenog rješenja Vrhovnog suda zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
14. Istaknuto je da se predmetni postupak vodio po apelanticinoj tužbi za povrat nezakonito stečenog iznosa od 45.163,00 KM iz osnova plaćanja posebne pristojbe za financiranje komunalne infrastrukture sa zakonskim zateznim kamatama, koji je tuženi platio po Rješenju Kantonalnog poreznog ureda Ljubuški-Porezna ispostava Posušje broj 10-8-3-15-416/05 od 24. lipnja 2005. godine. Ukazano je da iz Rješenja Porezne uprave – Kantonalni ured Ljubuški o pokretanju postupka prinudne naplate broj 10-8/02-15-5-1571/05 od 9. siječnja 2006. godine proizlazi da je protiv tuženog pokrenut postupak prinudne naplate radi izmirenja poreznih obveza, i to, pored ostalog, financiranja komunalne infrastrukture i sporta za 2004. godinu u iznosu od 54.210,00 KM, a iz Rješenja Odsjeka za prinudnu naplatu - Kantonalni ured Ljubuški broj 10-8/02-15-1571/05 od 26. travnja 2006. godine je utvrđeno da je navedeno rješenje od 9. siječnja 2005. godine poništeno zbog nesuglasnosti Odluke o posebnoj pristojbi za financiranje komunalne infrastrukture koju je primijenilo porezno tijelo kod donošenja rješenja sa Ustavom Federacije BiH.
15. Navedeno je da apelantica svoju tužbu temelji na odredbama o stjecanju bez osnove, te traži povrat novčanog iznosa koji se odnosi na pristojbu za financiranje komunalne infrastrukture, koja obveza plaćanja pristojbe je utvrđena odlukom Općinskog vijeća za koju je Ustavni sud FBiH utvrdio da nije sukladna Ustavu Federacije BiH. Apelantica se poziva na nespornu činjenicu da je izvršna isprava - presuda Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, ukinuta odlukom Vrhovnog suda, te je valjanost pravne osnove tuženog za stjecanje prestala, tj. naknadno otpala sukladno članku 210. stavak 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pristojba se odnosi na period prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH o nesuglasnosti odluke Općinskog vijeća sa Ustavom Federacije BiH.
16. Općinski sud je ukazao da odredbe članka 210. ZOO propisuju da „kad je neki dio imovine jedne osobe prešao, na bilo koji način, u imovinu neke druge osobe, a taj prijelaz nema svoju osnovu u nekom pravnom poslu ili u zakonu, stjecatelj je bio dužan da ga vrati, a kad to nije moguće-da naknadi vrijednost postignutih koristi (stavak l). Obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 2)“. Općinski sud je istaknuo da je nesporno da je izvršna isprava - presuda Općinskog suda kojom je utvrđena obveza apelantice da isplati tuženom iznos od 45.163,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka ukinuta. Međutim, kako je dalje istaknuo Općinski sud, ta odluka je ukinuta iz procesnih razloga, apsolutne nenadležnosti suda i revizijski sud se nije upuštao u raspravljanje utemeljenosti tužbenog zahtjeva. Apelantičine navode da je predmetna odluka o financiranju komunalne infrastrukture bila na snazi prilikom donošenja rješenja nadležnog poreznog tijela sud nije mogao prihvatiti. Naime, to što je navedena odluka bila na snazi, ne znači i da je bila zakonita. Predmetnim rješenjem nadležnog poreznog tijela je, što je vidljivo iz izvedenih dokaza, utvrđena obveza plaćanja posebne pristojbe za financiranje komunalne infrastrukture za 2004. godinu, a temeljem odluke Općinskog vijeća iz 2002. godine, koja je ukinuta odlukom Općinskog vijeća iz 2005. godine s tim što je ona zamijenjena u bitnom sadržaju istovjetnom odlukom istog vijeća koja je utvrđena neustavnom. Ne može se prihvatiti da pojedinačni akti, doneseni na temelju odluka koje su ocijenjene neustavnim, ostaju na snazi, odnosno da stranke, kojima je takvim aktima povrijeđeno pravo trpe posljedice. U prilog tome je i činjenica da je u upravnom postupku poništeno i rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate protiv tuženog upravo iz navedenog razloga. Imajući u vidu izneseno, Općinski sud je zaključio da apelantica nije dokazala obvezu tuženog na vraćanje stečenog, odnosno da je tuženi stjecao bez osnove, a obzirom na to da apelantica nije dokazala da „prijelaz nema svoju osnovu u nekom pravnom poslu ili u zakonu“, što je jedan od elemenata za stjecanje bez osnove, nego je, naprotiv, stjecanje tuženog zakonito i bez obzira na činjenicu da je predmetna izvršna isprava ukinuta. Imajući u vidu navedeno, a primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 123. i 126. ZPP), sud je odbio tužbeni zahtjev.
17. Kantonalni sud je u svojoj odluci istaknuo da je po njegovom stavu, za razliku od neutemeljenih prizivnih navoda, prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i taj sud. Pri tome je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza, te uz jasne, precizne i logične razloge zauzeo pravilan stav, koji u cijelosti prihvaća i Kantonalni sud, da apelantica nije dokazala činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, pa je ispravno postupio kada je, primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 126. ZPP), odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Pri tome je i Kantonalni sud ukazao da se ne može prihvatiti stav da pojedinačni akti doneseni na temelju neustavnih odluka ostaju na snazi, odnosno da stranke kojima je takvim aktom povrijeđeno pravo moraju trpjeti posljedice, pogotovo imajući u vidu da je u upravnom postupku poništeno i rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate protiv tuženog upravo iz navedenog razloga.
18. Odlučujući o apelantičinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 64 0 P 009495 11 Rev od 13. studenog 2012. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje u postupku na koje su, i prema njegovom stavu, nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbama članka 210. stavak 3. ZOO kada su tužbeni zahtjev odbili. Ukazano je da stjecanje bez pravne osnove postoji u slučaju kada je u vrijeme ispunjenja činidbe postojala valjana pravna osnova, ali je ona naknadno otpala. Zbog toga zahtjev za povrat postoji uvijek kada nema pravne osnove za određeno ispunjenje, kako je regulirano odredbama članka 210. st. 1. i 3. ZOO. U konkretnom slučaju ne može se smatrati da apelantica ima osnovu za vraćanje onoga što je stekao tuženi u izvršnom postupku činjenicom da je izvršna isprava na temelju koje je tuženi prinudno naplatio svoje potraživanje ukinuta rješenjem Vrhovnog suda. Ovo iz razloga što je odluka Općinskog vijeća Posušje od 29. ožujka 2005. godine, koja je bila osnova prinudne naplate pristojbe za komunalnu infrastrukturu od tuženog, neustavna, pa se posljedice nastale primjenom neustavnog akta ne mogu zadržati, shodno odredbi članka 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH. Da je ova neustavna odluka proizvela štetne posljedice za tuženog, proizlazi i iz činjenice da je, nakon presude Ustavnog suda FBiH od 16. veljače 2006. godine, 26. travnja 2006. godine Odsjek za prinudnu naplatu Kantonalnog poreznog ureda Ljubuški poništio rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate od tuženog, zbog čega apelantica nema pravnu osnovu da zahtijeva vraćanje onog što je dobila u postupku koji je poništen. Zbog toga se neutemeljeno revizijskim razlogom o pogrešnoj primjeni materijalnog prava upućuje jedino na ukidanje izvršne isprave kao osnove za primjenu instituta stjecanja bez osnove.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, ukazuje i na povredu prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Navodi da je predmet spora bio njezin zahtjev da joj tuženi, na temelju članka 210. stavak 2. ZOO, plati iznos od 63.087,26 KM sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka, a koji je isplaćen tuženom u izvršnom postupku na temelju izvršne isprave koja je nakon provedenog izvršenja ukinuta i tužba odbačena. Navodi da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, i to odredbe članka 210. stavak 3. ZOO i donijeli presudu suprotnu Rješenju Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000 764 od 23. listopada 2008. godine i Odluci Ustavnog suda broj AP 159/09. Ističe da se u konkretnom slučaju radi o ostvarivanju prava na temelju pravne osnove koja je naknadno otpala kad su ukinute nižestupanjske presude Rješenjem Vrhovnog suda broj 070- 0 - Rev-07-000764 od 23. listopada 2008. godine. Ukazuje da je Ustavni sud Federacije BiH 16. veljače 2006. godine utvrdio da Odluka Općinskog vijeća Posušje od 29. ožujka 2005. godine, koja je bila osnova prinudne naplate posebne pristojbe za financiranje komunalne infrastrukture na njezinom području, nije sukladna Ustavu Federacije BiH, koja je objavljena u „Službenim novinama“ od 12. travnja 2006. godine a prinudna naplata je izvršena 24. lipnja 2005. godine, dakle, prije presude Ustavnog suda FBiH, a kako se usvojeni zakon ili drugi propis tijela federalne kantonalne ili općinske vlasti za koju Ustavni sud utvrdi da nije sukladna Ustavu neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda, shodno članku 40. Zakona o postupanju pred Ustavnim sudom FBiH.
b) Odgovor na apelaciju
20. Općinski sud i Kantonalni sud su naveli da ostaju kod razloga navedenih u njihovim odlukama i smatraju da njima nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se pozvala u apelaciji.
21. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod obrazloženja svoje odluke i predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
22. Tuženi je naveo da je u upravnom postupku poništio odluke temeljem kojih je naplaćen predmetni iznos na ime pristojbe (Rješenje broj 10-8/02-15-5-1571/05 od 26. travnja 2006. godine) a potom u parničnom postupku ishodovao pravomoćnu presudu (Općinskog suda broj 064-0-Ps- 06- 000031 od 20. listopada 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 008-0- PŽ-07-000004 od 6. veljače 2007. godine) kojima je, temeljem odredbi članka 210. ZOO (stjecanje bez osnove), naloženo apelantici da tužitelju vrati iznos naplaćen neustavnom odlukom zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Istaknuo je da bi se u konkretnom slučaju moglo „razgovarati o povredama ustavnih prava tuženog i drugih tvrtki u sličnom položaju“ obzirom na to da se od njih potražuje plaćanje značajnih novčanih iznosa koji su utemeljeni na neustavnom propisu. Smatra da je apsurdna situacija u kojoj se apelantica, u postupku ostvarenja novčanog potraživanja, poziva na povredu ustavnih prava kada je već ranije utvrđeno da je njezino potraživanje suprotno Ustavu. Isto tako, predmetno potraživanje ne predstavlja imovinu apelantice, budući da je njegov pravni temelj proglašen neustavnim a rješenje temeljem kojeg je izvorno izvršeno plaćanje je poništeno u upravnom postupku (Rješenje Porezne uprave FBiH - Kantonalni porezni ured Ljubuški br. 10-8/0215- 5-1571/05 od 26. travnja 2006. godine).
V. Relevantni propisi
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Sticanje bez osnova Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi. (2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
24. U Zakonu o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 40.
Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu. […].
25. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-23/05 od 16. veljače 2006. godine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 17/06 od 12. travnja 2006. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Utvrđuje se da Odluka o posebnoj taksi za finansiranje komunalne infrastrukture na području Općine Posušje, broj: 02-15-69/05, koju je donijelo Općinsko vijeće Općine Posušje, dana 29.3.2005. godine („Službeni glasnik Općine Posušje“, broj 3/05), nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine
VI. Dopustivost
26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 P 009495 11 Rev 13. studenog 2012. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. prosinca 2012. godine a apelacija je podnesena 28. siječnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članka 6. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 14. Europske konvencije.
31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državna tijela i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava iz članka II/3.(e) i (k), te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Obzirom na to, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Apelantica tvrdi da su redoviti sudovi pri donošenju osporenih presuda proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da njezin tužbeni zahtjev nije utemeljen budući da su, kako smatra, proizvoljno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24).
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, postupajući na tri instance, odbili tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je tuženi stekao njezinu imovinu bez pravne osnove, budući da je Vrhovni sud ukinuo presude koje su bile temelj za „prijenos“ te imovine, odnosno sredstava u iznosu od 63.087,26 KM (glavni dug od 45.163,00 KM, te zakonske kamate na taj iznos i troškovi postupka) sa njezinog računa na račun tuženog, te pri tome u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali da apelantica u predmetnom sudskom postupku nije dokazala da su ispunjeni uvjeti predviđeni odredbama članka 210. ZOO, za vraćanje „stečenog bez osnove“, odnosno da nije dokazala da „prijelaz [imovine] nema svoju osnovu u nekom pravnom poslu ili u zakonu“, što je jedan od elemenata za primjenu instituta stjecanja bez osnove, nego su, naprotiv, zaključili da je stjecanje tuženog zakonito, bez obzira na činjenicu da je predmetna izvršna isprava ukinuta, i to obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da iz odredbe članka 210. ZOO proizlazi da se stjecanje bez osnove (condictio sine causa) sastoji u tome što se imovina jedne osobe uveća ili sačuva na račun imovine druge osobe bez pravne osnove iz čega nastaje obveza da se ono što je neutemeljeno stečeno vrati, ili da se nadoknadi vrijednost postignute koristi. Dakle, za njegovu primjenu je neophodno da postoji umanjenje imovine na jednoj i uvećanje imovine na drugoj strani, te uzročna veza između umanjenja i uvećanja imovine. Pored toga, ključna činjenica koja je neophodna za primjenu ovog instituta jeste da se povraćaj dozvoljava samo u slučajevima u kojima obogaćenje nije sukladno objektivnom pravu, odnosno ako je do prijelaza imovinskih vrijednosti došlo bez pravne osnove, koje bi pravno opravdalo umanjenje i uvećanje imovine osobe ili kada se ta osnova nije ostvarila, odnosno kada je kasnije otpala.
36. Pri tome Ustavni sud zapaža da predmetni novčani iznos, ustvari, predstavlja iznos (45.163,00 KM) koji je tuženi platio po rješenju Kantonalnog poreznog ureda Ljubuški - Porezna ispostava Posušje od 24. lipnja 2005. godine na ime plaćanja posebne pristojbe […] za 2004. godinu, dakle, posljedično, sa računa tuženog su prenesena navedena novčana sredstva na apelantičin račun. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je, nakon tog prijenosa novčanih sredstava, Ustavni sud FBiH donio Odluku broj U 23/05 kojom je utvrdio da Odluka (broj 02-15-69/05 od 29. ožujka 2005. godine) nije sukladna Ustavu Federacije BiH, jer Općinsko vijeće nije ovlašteno donositi odluke kojim se uvode porezi kao isključivi prihod općinskog proračuna, te da je propisivanje pristojbe od 2% na ukupan prihod po godišnjem obračunu teoretski neutemeljeno, jer nigdje ne postoji ova vrsta javnog prihoda kojom se izravno na ovaj način utječe na poslovanje poduzeća […]. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, nakon donošenja Odluke Ustavnog suda FBiH broj U 23/06, iz razloga navedenih u toj odluci Rješenjem Odsjeka za prinudnu naplatu Kantonalnog poreznog ureda Ljubuški od 26. travnja 2006. godine poništeno rješenje o prinudnoj naplati protiv tuženog, dakle, rješenje koje je bilo temelj za prijenos novčanog iznosa od 45.163,00 KM sa računa tuženog na apelantičin račun. Dalje, Ustavni sud zapaža da je potom uslijedio drugi - parnični postupak u kojem je tuženi postavio tužbeni zahtjev da mu apelantica izvrši povrat novčanog iznosa od 45.163,00 KM, koji je, dakle, prenesen po osnovu prinudne naplate iz prethodno vođenog postupka, te da su u tom postupku Općinski sud i Kantonalni sud utvrdili da je taj tužbeni zahtjev utemeljen i da je apelantica dužna tuženom vratiti sporni novčani iznos, što je potom u izvršnom postupku i realizirano, dakle, tuženom je vraćen novčani iznos koji je uplatio po osnovu rješenja koje je, kako proizlazi iz osporenih presuda, ukinuto i koje ne egzistira. Međutim, apelantica je svoj tužbeni zahtjev temeljila isključivo na činjenici da su rješenjem Vrhovnog suda ukinute odluke koje su bile temelj za prijenos novčanih sredstava sa njezinog računa i da je stoga tuženi stekao bez osnove njezinu imovinu. U kontekstu navedenoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su sva tri redovita suda imala u vidu tu okolnost i da su u obrazloženjima osporenih odluka jasno ukazali zašto ona, u specifičnim okolnostima predmetnog slučaja, ne može biti temelj za primjenu instituta stjecanja bez osnove iz odredaba članka 210. ZOO, te u konačnici zašto je apelantičin tužbeni zahtjev neutemeljen.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u osporenim odlukama dali obrazloženje svojih stavova u pogledu primjene materijalnog prava, koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo, odnosno koje korespondira sa standardima prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu
38. U pogledu apelantičinih navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da se oni zasnivaju na identičnim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već ispitao, analizirao i obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantičini navodi o kršenju članka II/3.(k) Ustava Bosne, također, neutemeljeni.
Zabrana diskriminacije
39. U svezi sa apelantičinim navodima o povredi članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, Ustavni sud ponavlja da se apelantica kao nositeljica javne vlasti ne može pozivati na povredu prava iz Europske konvencije, odnosno u konkretnom slučaju na članak 14. Europske konvencije.
40. S druge strane, u pogledu apelantičinih navoda o povredi članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima u vidu domenu zaštite tog članka (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što „su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status“), te činjenicu da je apelantica tijelo javne vlasti, slijedom čega smatra da ne postoji mogućnost da su redoviti sudovi u odnosu na apelanticu prekršili članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2386/08 od 21. srpnja 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Naime, iz sadržaja odredbe navedenog članka proizlazi da se radi o osobnom pravu na koje se mogu pozivati isključivo fizičke osobe. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine jer su redoviti sudovi pravilno zaključili da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredaba materijalnog prava kojima je propisano postupanje u slučaju „stjecanja bez osnove“, a Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava.
42. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer ne postoji mogućnost da su redoviti sudovi u odnosu na apelanticu kao tijelo javne vlasti prekršili članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji se obzirom na domenu zaštite može vezati isključivo za fizičke osobe.
43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman