Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5532/14 (K. S. i drugi)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5532/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5532/14, rješavajući apelacije Kemala Suljića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Kemal Suljić protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 006714 14 U od 10. decembra 2014. godine;

Cvijeta Bošnjak protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 005072 15 U od 26. novembra 2015. godine;

S.Š. protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018212 13 U od 15. oktobra 2015. godine;

Šefik Alić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018038 13 U od 15. decembra 2015. godine;

Ago Prljača protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017874 13 U od 15. decembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5532/14 Kemal Suljić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, podnio je 22. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 006714 14 U od 10. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na prijevremenu penziju. U obrazloženju konačno osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da su nižestepeni upravni organi pravilno utvrdili da apelant nema priznato sudjelovanje u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje tri godine, te da ne ispunjava jedan od kumulativnih zakonskih uslova za priznavanje predmetnog prava, koji su propisani odredbama člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata. Slijedom navedenog je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 28. stav 1. i člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH.

2. AP-131/16 Cvijeta Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Janje, podnijela je 5. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 005072 15 U od 26. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana tužba apelantice koju je podnijela protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na porodičnu penziju. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno (nalazom, ocjenom i mišljenjem organa za vještačenje) da kod apelantice postoji puna radna sposobnost što je potvrdio i nalaz drugostepenog organa medicinskog vještačenja. Stoga je zaključeno da u odnosu na apelanticu više ne postoje uslovi za ostvarivanje predmetnog prava, odnosno ti uslovi su prestali u toku korištenja istog, pa je po ocjeni Okružnog suda pravilno prvostepeni upravni organ utvrdio da u odnosu na apelanticu i Z.B. prestaje pravo na srazmjerni dio porodične penzije koju su koristili od 7. februara 2012. godine. Imajući u vidu navedeno odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 31. stav 1. Zakona o upravnim sporovima RS.

3. AP-155/16 S.Š. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 018212 13 U od 15. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na isplatu prijevremene starosne penzije. U predmetnoj upravnoj stvari je apelantu priznato pravo na isplatu penzije u iznosu od 306,33 KM usklađenu sa isplatnim koeficijentom 1,27 počev od 1. septembra 2010. godine do 31. maja 2012. godine uz obračun isplaćenih akontacija penzije. Također je utvrđeno da su sredstva za isplatu penzije osigurana i isplaćena iz Budžeta institucija Bosne i Hercegovine, kao i da apelantu prestaje pravo na penziju po Zakonu o službi u Oružanim snagama BiH sa 31. majom 2012. godine. S tim u vezi je u obrazloženju konačno osporene odluke Kantonalni sud naveo da je tuženi (Federalni zavod za PIO/MIO) imao ovlaštenje da prvostepenim rješenjem utvrdi naprijed navedeni isplatni koeficijent na osnovu Odluke Vlade FBiH od 5. januara 2012. godine (kojom je dana suglasnost tuženom za isplatu akontacije penzija ostvarenih po članu 48. stav 4. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH) i Odluke direktora tuženog od 1. avgusta 2012. godine (o visini isplatnog koeficijenta usklađivanja za penzije iz člana 48. naprijed navedenog Zakona), vezano za Sporazum o transferu grant sredstava iz razdjela Budžeta Ministarstva odbrane BiH za 2012. godinu. U tom smislu je istaknuto da visina penzije, odnosno visina isplatnog koeficijenta, podliježe izmjenama u skladu sa realnim mogućnostima i ekonomskim pokazateljima u FBiH. Stoga su, po ocjeni Kantonalnog suda, neosnovani apelantovi navodi da se ranije rješenje tuženog od 17. novembra 2011. godine nije moglo izmijeniti, kao i primjedbe u pogledu prestanka navedenog prava sa 31. majom 2012. godine, imajući u vidu odredbe člana 48.a) stav 1. tačka 4. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH.

4. AP-842/16 Šefik Alić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gračanice, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 018038 13 U od 15. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na isplatu prijevremene starosne penzije. U predmetnoj upravnoj stvari je apelantu priznato pravo na isplatu penzije u iznosu od 404,4587 KM usklađenu sa isplatnim koeficijentom 1,27 počev od 1. jula 2011. godine do 31. maja 2012. godine uz obračun isplaćenih akontacija penzije. Također je utvrđeno da su sredstva za isplatu penzije osigurana i isplaćena iz Budžeta institucija Bosne i Hercegovine, kao i da apelantu prestaje pravo na penziju po Zakonu o službi u Oružanim snagama BiH sa 31. majom 2012. godine. S tim u vezi je u obrazloženju konačno osporene odluke Kantonalni sud naveo da je tuženi (Federalni zavod za PIO/MIO) imao ovlaštenje da prvostepenim rješenjem utvrdi naprijed navedeni isplatni koeficijent na osnovu Odluke Vlade FBiH od 5. januara 2012. godine (kojom je dana suglasnost tuženom za isplatu akontacije penzija ostvarenih po članu 48. stav 4. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH) i Odluke direktora tuženog od 1. avgusta 2012. godine (o visini isplatnog koeficijenta usklađivanja za penzije iz člana 48. naprijed navedenog Zakona), vezano za Sporazum o transferu grant sredstava iz razdjela Budžeta Ministarstva odbrane BiH za 2012. godinu. U tom smislu je istaknuto da visina penzije, odnosno visina isplatnog koeficijenta, podliježe izmjenama u skladu sa realnim mogućnostima i ekonomskim pokazateljima u FBiH. Stoga su, po ocjeni Kantonalnog suda, neosnovani apelantovi navodi da se ranije rješenje tuženog od 4. aprila 2012. godine nije moglo izmijeniti, kao i primjedbe u pogledu prestanka navedenog prava sa 31. majom 2012. godine, imajući u vidu odredbe člana 48.a) stav 1. tačka 4. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH.

5. AP-1010/16 Ago Prljača (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 4. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 017874 13 U od 15. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na isplatu penzije. U predmetnoj upravnoj stvari je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu penzije primjenom koeficijenta 1,73 počev od 1. jula 2012. godine. Naime, utvrđeno je da je apelantu prvobitno bila priznata starosna penzija pod povoljnijim uvjetima rješenjem prvostepenog organa tuženog (Federalni zavod za PIO/MIO) od 30. maja 2008. godine. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, Vlada FBiH je imala pravo utvrđivati koeficijent za obračun, koji je mora biti konstantan, nego u skladu sa odredbama Zakona o budžetima u FBiH isti ovisi o raspoloživim sredstvima, te može biti veći ili manji. Dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda, Vlada FBiH je imala zakonsko pravo da donese Odluku od 17. jula 2012. godine o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za penzije ostvarene pod povoljnijim uvjetima koje se finansiraju iz Budžeta FBiH (koeficijent=1.485). Slijedom navedeno je Kantonalni sud zaključio da je tuženi organ bio obavezan primjenjivati utvrđeni isplatni koeficijent na sve korisnike penzija koji su to pravo ostvarili pod povoljnijim uvjetima, uključujući i apelanta. Stoga, po ocjeni Kantonalnog suda, apelant nije primjenom navedene Odluke doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale korisnike prava penzijskog osiguranja. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5532/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5532/14 (K. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio