Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5561/15 (J. M.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Porez
- Hipoteka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5561/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5561/15, rješavajući apelaciju Jove Milanovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Milanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 040162 13 Rev od 29. septembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Jovo Milanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 16. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 040162 13 Rev od 29. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se briše uknjižba zakonske hipoteke na nekretninama pobliže preciziranim u izreci prvostepene presude, koja je izvršena u korist prvotužene RS-Ministarstva finansija-Poreske uprave, Područni centar Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotužena), te da se izvrši bez znanja i pitanja tuženih. U toku postupka je utvrđeno da je drugotužena Z.K. (u daljnjem tekstu: drugotužena) bila u obavezi da plati predmetni porez na kapitalnu dobit, prije nego što je rješenjem prvostepenog suda od 7. decembra 2011. godine određen upis predbilježbe sticanja prava svojine na predmetnim nekretninama u korist apelanta, kao i da je prvotužena stekla zakonsku hipoteku na tim nekretninama po sili zakona na osnovu odredaba člana
152. Zakona o stvarnim pravima i člana 53. Zakona o poreskom postupku RS, te da to znači da je ta hipoteka u korist prvotužene nastala i prije nego što je apelant na osnovu rješenja od 17. maja 2012. godine upisan sa trajnim pravom korištenja i pravom svojine na predmetnim nekretninama, pa da u svemu tome nije bilo smetnje da se na predmetnim nekretninama upiše hipoteka u korist prvotužene.
Nadalje, utvrđeno je da nije sporno da je na nekretninama koje je apelant kupio od drugotužene upisana hipoteka u korist prvotužene radi osiguranja naplate poreza na kapitalnu dobit, kao obaveze drugotužene nastale po osnovu prometa tih nekretnina, te da je ta hipoteka upisana prije nego što se apelant na tim nekretninama upisao sa svojim pravom trajnog korištenja, odnosno pravom svojine. Shodno tome, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je neosnovano traženje apelanta da se hipoteka briše bez ispunjenja obaveze koja je hipotekom obezbjeđena, odnosno bez uslova propisanih zakonom za njen prestanak. Naime, utvrđeno je da bi se suprotan zaključak protivio smislu pravnog instituta hipoteke kao sredstva osiguranja potraživanja, kao i smislu odredbe člana 157. Zakona o stvarnim pravima, čiji sadržaj ima značenje da hipoteka nije smetnja za promet nekretnina na kojima je ona zasnovana, te je tom odredbom propisano da je založni povjeritelj ovlašten da svakom postavlja sve zahtjeve potrebne radi zaštite svog prava na zalogu. Osim toga, utvrđeno je da apelant neosnovano ukazuje da je prije nego što je upisana zakonska hipoteka, postao vlasnikom predmetnih nekretnina, shodno odredbama člana 54. Zakona o stvarnim pravima, zato što je takve prigovore apelant mogao isticati samo u postupku zasnivanja zakonske hipoteke na predmetnim nekretninama, a koji postupak je okončan pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini od 23. februara 2012. godine, tako što je dozvoljena uknjižba zakonske hipoteke na predmetnim nekretninama u korist prvotužene, radi obezbjeđenja naplate poreskih obaveza.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman