Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5618/14 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo-ZD „Rudnici Kreka“ d.o.o. Tuzla iz Tuzla)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5618/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5618/14, rješavajući apelacije JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo-ZD „Rudnici Kreka“ d.o.o. Tuzla i Tuzlanskog kantona, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo-ZD „Rudnici Kreka“ d.o.o. Tuzla protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 RS 171863 13 REV od 25. septembra 2014.
godine i Tuzlanski kanton protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 104876 15 Rev od 6. novembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 104876 13 Rsž od 16. januara 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-5618/14 JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo-ZD „Rudnici Kreka“ d.o.o. Tuzla iz Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 26. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 RS 171863 13 REV od 25. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena drugostepena presuda kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja V.Š. kojeg je podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaća, razlika naknade za minuli rad te uplata pripadajućih doprinosa). Apelant je, također, obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo – odredbe člana 69. Zakona o radu FBiH, te odredbe čl. 24.-28. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor-GKU) iz 2000. godine i odredbe čl. 24.-27. GKU iz 2007. godine kada je obavezao apelanta na isplatu predmetnih potraživanja iz radnog odnosa za period od 25. septembra 2005. godine do 1. januara 2008. godine. Također je istaknuto da su neosnovani apelantovi revizijski prigovor da nije pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari, zatim prigovor da je apelant svojim zaposlenicima mogao isplaćivati jedino prema poslovnom uspjehu preduzeća, kao i prigovor da apelant nije u obavezi uplatiti doprinose na ime tužitelja za penzijsko i invalidsko osiguranje. Na kraju je navedeno da apelant neosnovano u reviziji prigovora da je u konkretnom slučaju na obračunatu visinu razliku plaće trebalo primijeniti odredbe Zakona o porezu na dohodak FBiH i Pravilnik o primjeni navedenog Zakona. Imajući u vidu navedeno, osporena odluka je donesena primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.
2. AP-799/16 Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Tuzli, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 19. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 104876 15 Rev od 6. novembar 2015. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Tuzli broj (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 32 0 Rs 104876 13 Rsž od 16. januara 2015. godine u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1395/15 od 24. aprila 2015. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP-1436/15), konstatuje se da je konačna meritorna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena presuda Kantonalnog suda od 16. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev K.Š. pa je apelant obavezan isplatiti mu novčani iznos od 9.490,39 na ime otpremnine prilikom odlaska u penziju. U obrazloženju konačno osporene odluke je navedeno da je tužitelj zahtjev za dobrovoljno istupanje iz državne službe podnio iz razloga što je, shodno relevantnim odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, ostvario pravo na prijevremenu penziju i svrha podnošenja zahtjeva za prestanak radnog odnosa je bilo ostvarivanje prava na prijevremenu penziju, a koje pravo je tužitelj i ostvario kod nadležnog organa Federalnog zavoda za PIO/MIO nakon prestanka radnog odnosa kod apelanta, tj. 1. septembra 2011. godine. Zbog toga, po ocjeni Kantonalnog suda, tužitelju pripada pravo na otpremninu, shodno odredbi člana 9. Uredbe o načinu i postupku utvrđivanja plata, naknada i drugih materijalnih prava službenika i namještenika u organima uprave TK, kojom je propisano da službeniku pri odlasku u penziju pripada pravo na otpremninu, i to u visini šest posljednjih isplaćenih plaća ili obračunatih plaća tužitelja, kao povoljnijem pravu za tužitelja, a kako je to apelant i priznao svojim službenicima pri odlasku u penziju (rješenja apelanta od 19. maja i 26. septembra 2011. godine). S obzirom na navedeno, konačna drugostepena odluka je donesena primjenom odredbi čl. 221. i 397. Zakona o parničnom postupku FBiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5618/14.
Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti javno preduzeće i nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je u predmetnim parničnim postupcima radi zaštite prava iz radnog odnosa, koji su okončani osporenim odlukama, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima konačno osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman