Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-483/13 (P.T.D. „Igo Benz“ Travnik Vrilo-Paklarevo)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-483/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-483/13, rješavajući apelaciju P.T.D. „Igo Benz“ Travnik Vrilo-Paklarevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P.T.D. „Igo Benz“ Travnik Vrilo-Paklarevo, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 042688 12 Rsž od 22. novembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. P.T.D. „Igo Benz“ Travnik Vrilo-Paklarevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 1. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 042688 12 Rsž od 22. novembra 2012. godine.

2. Dakle, činjenice u predmetu koje proizilaze iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije mogu se sumirati na sljedeći način:

3. Općinski sud u Travniku ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je rješenje broj 51 0 Rs 042688 10 Rs od 23. maja 2012. godine kojim je tužba Huseina Kasumovića (u daljnjem tesktu: tužitelj) povučena i obavezao tužetelja da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 720,00 KM, dok je u preostalom dijelu zahtjev apelanta za dosudu troškova postupka odbio kao neosnovan.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj pokrenuo spor tužbom, a radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, te na pripremno ročište isti nije pristupio već je njegov punomoćnik obavijestio sud da je tužitelj umro i da povlači tužbu uz prijedlog da svaka stranka snosi troškove postupka. Apelant se izjasnio da je saglasan sa povlačenjem tužbe, ali da potražuje troškove postupka. Općinski sud je u skladu sa članom 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem testu: ZPP), donio odluku o troškovima postupka na način da je priznao apelantu troškove odgovora na tužbu i pristupa na pripremno ročište u iznosu od 720,00KM. Ostale troškove, iako su priznati po Advokatskoj tarifi, Općinski sud nije cijenio nužnim i potrebnim za vođenje parnice, pozivajući se na član 387. stav 1. ZPP. Osim toga, Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir činjenicu da prema odredbama Advokatske tarife advokatu pripadaju troškovi prevoza, ali je sud cijenio da isti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice, te da ove troškove treba da podmiri stranka koja je angažovala advokata. U pogledu poštarine Općinski sud je naveo da ne raspolaže dokazom o iznosu traženih troškova.

5. Protiv prvostepenog rješenja apelant i tužitelj su izjavili žalbu.

6. Kantonalni sud je donio rješenje broj 51 0 Rs 042688 12 Rsž od 22. novembra 2012. godine, kojom je žalbu djelomično uvažio i preinačio rješenje Općinskog suda u pogledu troškova postupka tako da je apelantu dosudio iznos od 722,80 KM, dok je u ostalom dijelu potvrdio prvostepeno rješenje i žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, kao i žalbu tužitelja. Istim rješenjem odbijen je zahtjev apelanta za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da su protiv prvostepenog rješenja blagovremeno izjavili žalbu punomoćnik tužitelja i apelant koji je pobijao prvostepeno rješenje u dijelu nepriznatih troškova koji se odnose na troškove prevoza njegovog punomoćnika, kao i u dijelu materijalnih troškova (poštarine za slanje odgovora na tužbu). Nakon što je ispitao prvostepeno rješenje Kantonalni sud je donio odluku u kojoj je naveo da je tužba punomoćmnika tužitelja neosnovana, za šta je dao razloge. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se na pripremnom ročištu apelant nije protivio povlačenju tužbe, ali je tražio troškove postupka i to: sastava odgovora na tužbu u iznosu od 360,00 KM, poštarine za slanje odgovora na tužbu preporučenom pošiljkom u iznosu od 4,00 KM, kao i nazočnost punomoćnika tuženog na ovom ročištu u iznosu od 360,00 KM, te troškove prevoza na relaciji Vitez-Travnik-Vitez u iznosu od 30,00 KM za prisustvo na ovom ročištu. Kantonalni sud je utvrdio da osnovano žalba apelanta upućuje da je prvostepeni sud trebao dosuditi apelantu i poštarinu za slanje odgovora na tužbu preporučenom pošiljkom u iznosu od 2,80 KM koji troškovi su označeni na samoj koverti, a koji su bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu člana 387. stav 1. ZPP. Međutim, Kantonalni sud je cijenio bez osnova navode iz žalbe apelanta da je prvostepeni sud trebao priznati „tužitelju“ troškove prevoza njegovog punomoćnika za prisustvo na ročištu, nalazeći da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 387. stav 1. ZPP. Ovo iz razloga što izbor punomoćnika - advokata izvan sjedišta suda u kojem je vođen prvostepeni postupak je bio lični izbor apelanta, a ne da takvi troškovi padaju na teret suprotne strane. Okolnost da u sjedištu prvostepenog suda ima advokata koji su apelantu mogli pružiti pravnu pomoć opravdava stanovište da troškovi dolaska punomoćnika apoelanta iz Viteza u Travnik i natrag u iznosu od 30,00 KM, nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Imajući u vidu naprijed navedene razloge, ovaj sud je primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP žalbu apelanta djelimično uvažio i preinačio odluku o troškovima na način kao u izreci ovog rješenja, dok je u ostalom dijelu žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Odlučujući na osnovu odredbe člana 397. stav 1. ZPP o zahtjevu apelanta za naknadu troškova odgovora na žalbu (čl. 214. stav 1. ZPP) u iznosu od 450,00 KM, ovaj sud je primjenom odredbe člana 387. stav 1. istog zakona zahtjev odbio kao neosnovan jer se prema stanovištu ovog suda ne radi o troškovima potrebnim za vođenje parnice.

8. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno postupao kada je odbio žalbu apelanta u odnosu na troškove prevoza advokata i sastava odgovora na žalbu, koje mu nije priznao, čime je povrijedio zakonske odredbe, kao i „na sofisticiran način“ ograničio pravo na izbor advokata.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava, u suštini, vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno primjenili procesno i materijalno pravo Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Imajući u vidu apelantove navode koji se uglavnom tiču primjene materijalnih i procesnih propisa, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja rješenja osporenog predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba bila proizvoljna. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud dosudio apelantu troškove postupka u iznosu koji mu pripadaju, te je u odnosu na troškove sastava odgovora na žalbu naveo da isti nisu potrebni za vođenje parnice, a koji stav je Ustavni sud već u svojoj praksi ispitivao, te je utvrdio da je isti u saglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje, kao i sa praksom Ustavnog suda (vidi inter alea AP-5/08 i AP-710/10, dostupne na www.ustavnisud.ba). Takođe, Kantonalni sud je dao svoje razloge zbog kojih je odbio da apelantu dosudi troškove prevoza advokata, a koji su pri tome i toliko niski da se postavlja pitanja opravdanosti pokretanja apelacije zbog iznosa od 30,00 KM u postupku u kojem je apelant izdejstvovao „svoje pravo na troškove u najvećem dijelu“. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.

15. Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-483/13 (P.T.D. „Igo Benz“ Travnik… | Sudska praksa | Aktio