Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1428/13 (S. N. i Udruženje građana za povrat stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Legitiman cilj
- Miješanje
- Kleveta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1428/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1428/13, rješavajući apelaciju Svetozara Nišića i Udruženja građana za povrat stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Svetozara Nišića i Udruženja građana za povrat stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 062370 12 Gž od 27. februara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 062370 09 P od 6. jula 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Svetozar Nišić i Udruženje građana za povrat stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 3. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 062370 12 Gž od 27. februara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 062370 09 P od 6. jula 2012. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 1. jula 2013. godine i 3. marta 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužitelja Aleksandra Džombića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 5. novembra 2015. godine i 19. februara 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužitelj dostavili su odgovor na apelaciju 20. i 26. novembra 2015. godine i 2. marta 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 062370 09 P od 6. jula 2012. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i apelanti su obavezani da tužitelju solidarno isplate iznos od 2.000,00 KM na ime novčane naknade za pretrpljene duševne boli zbog povrede ugleda tužitelja, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja, tj. od 6. jula 2012. godine pa do konačne isplate, kao i da tužitelju nadoknade troškove postupka u iznosu od 776,40 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude. S dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu štete, kao i dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa tužitelj je odbijen.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je u spornom tekstu koji je objavljen na internetskoj stranici drugoapelanta www.starastednjabh.org, u kopiji otvorenog pisma od 2. marta 2009. godine broj 1476/09, istaknuto: „Dobro uhodana mašinerija bosanskih tajkuna i dalje ustrajava u svojoj namjeri kolektivne prevare zvane verifikacija, za koju je nekolicina naivnih građana lako zagrizla, na taj način potvrdivši apsolutnu moć današnje suptilne diktature bosanskih Hitlera. Naime, nadležni činovnik Ministarstva finansija gospodin Aleksandar Džombić, jučer je izdao saopštenje za javnost da je isplata stare devizne štednje u toku i da će građani konačno dobiti svoj novac nazad. Zaboravio je na velike štediše koje su trebale biti isplaćene djelimično u gotovini, a ostatak u državnom kapitalu tj. u stanovima, poslovnim prostorima, građevinskom zemljištu, poljoprivrednom neobrađenom zemljištu, građevinskom materijalu, poljoprivrednom zemljištu kao što je prostor (rupa) na Paskulinoj ciglani na kojoj je građena Vlada RS 1998/1999 godine u kojoj je utrošeno između 3 i 5 miliona maraka, a danas na njoj raste ambrozija. Gospodine ministre, kako jedno pitanje vodi drugom, pitaću Vas i koliko je kupljeno poslovnih prostora sa sredstvima stare devizne štednje, koliko stanova, građevinskih zemljišta, a da u tome nisu učestvovale stare devizne štediše, nego APIF-Agencija za prevare i obmane koju ste osnovali upravo za Vaše kriminalne radnje. Kako to da u teškim vremenima recesije i svjetske krize Vaš mešetar Nikola Špirić kupuje „Audi Q7“ u vrijednosti od 220.000,00 KM, a kojeg čak i nema kupiti na tržištu već se mora naručiti a slijede ga i ostali ministri u Vladi RS i njihovi doušnici? Dobro bi bilo kada bi ste se Vi državni funkcioneri bar malo posvetili dobroti države i građana a koji ste visoko plaćeni u odnosu na ostale građane. Također, dobro bi bilo kada bi ste upola mislili na nas koliko mislite „na presti“? Vas i Vaše umrežene kriminalne grupe. Pitaću Vas u kojoj banci držite opljačkani novac?, da li su u pitanju banke BOI u kojima ste i sami suvlasnici ili se radi o inostranim bankama koje se krase državnim parama građana BiH. Nismo upoznati sa činjenicom gdje držite slovenskog pijuna „Andreja Ciannera“ kojeg ste prvobitno doveli da unese još balkanskog duha i vještinu prevare, pa je tako dotični dobivao pare od Vas u cilju otkupljivanja stare devizne štednje stavljajući je u ruke Vas „prljavih manipulatora“ da joj spuštate i dižete cijenu kako Vam odgovara a prema dokazima kojima raspolažemo deviznim štedišama nije isplaćena ni suma koja im je obećana. Bitno je napomenuti da smo podnijeli krivičnu prijavu protiv gospodina „Andreja Gartnera“ i protiv direktora APLP-a RS gospodina Đorđa Mikeše, koji su u zločinačkom udruživanju sa svojim saradnicima izvršili neviđenu pljačku u povijesti svijeta, otkupljujući državni kapital ovih starih i bolesnih ljudi koji su svoj čitav radni vijek proveli van ove zemlje ulažući i izgrađivajući državni kapital koji ste opljačkali. Gospodin Đorđe Mikeša nam je izjavio da je on samo servis Ministarstva finansija RS kojemu ste Vi glavno i odgovorno lice.“
7. Istaknuto da su tuženi navedenim tekstom (prvoapelant lično i kao predsjednik drugoapelanta) dali krajnju uvredljivu i klevetničku izjavu našavši i označivši tužitelja kao osobu koja zloupotrebljava poziciju ministra finansija, te da na štetu vlasnika stare devizne štednje omogućava stjecanje enormnog bogatstva domaćim novopečenim tajkunima i kriminalcima, nazvavši tužitelja lažovom i kriminalcem, prenijevši takvu izjavu u autentičnom obliku široj javnosti, znajući da je neosnovana, uvredljiva i usmjerena na diskreditaciju tužitelja i kao osobe i kao političara, koji je kao ministar finansija obavljao javne dužnosti. Time su po ocjeni prvostepenog suda tuženi identificirali tužitelja kao osobu koja ima veze s kriminalnim radnjama i koja radi nezakonito, što za sobom povlači krivičnu odgovornost i sankciju za takvo društveno neprihvatljivo postupanje i ponašanje. Da bi se neko označio i time okvalificirao kao osoba iz kriminalnog miljea o tome moraju postojati relevantni osnovani dokazi, a prije svega zakonom utvrđeno i sankcionirano ponašanje kroz odgovarajuću sudsku odluku, što znači da bi takva osoba za navedene radnje trebala biti osuđena, da bi mu se osnovano i argumentirano dala takva prednje navedena kvalifikacija.
8. Po mišljenju Osnovnog suda, u odnosu na sporno objavljeno otvoreno pismo slijedi da je riječ o zlonamjernoj i uvredljivoj izjavi tuženih koji vrijeđaju tužitelja kao javnu ličnost-političara, nanoseći mu duševnu bol i patnju i time ga dovode u situaciju da se „pravda“ porodici, prijateljima, kolegama, pa i najširoj javnosti za ono što nije (lažov i kriminalac). Navedene tvrdnje tuženih, po ocjeni prvostepenog suda, nemaju utemeljenje u istinitim činjenicama, te da tužitelja s obzirom na funkciju koju obavlja diskreditiraju i svrstavaju u red osoba koje rade protivzakonito. Prema tome, po mišljenju Osnovnog suda, tuženi su takvim radnjama i postupanjem oklevetali tužitelja, čime su povrijedili njegova nematerijalna dobra, čast i ugled, zbog čega je za tužitelja nastala šteta, a predmet ovako nastale štete su nematerijalna dobra vezana za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog. Ukazano je da je novčana naknada jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara.
9. Istaknuto je da je nalaz i mišljenje vještaka dr. Nere Zivlak-Radulović, koji je dat za potrebe ovog postupka, ocijenjen kao stručan i objektivan, te mu je sud poklonio punu vjeru budući da je vještak sudu pružio dovoljno podataka za presuđenje. Ukazano je da je nalaz dat u odnosu na utjecaj navedenih neistinitih informacija objavljenih na internetskoj stranici drugotuženog na prosječnog normalnog čovjeka te da je, po mišljenju vještaka, navedeni tekst vrlo neprijatne, kompromitirajuće sadržine, koji narušava dostojanstvo, ugled i čast svakog prosječnog čovjeka zbog kojih trpi osjećanja koja se ogledaju kroz negativna i neprijatna osjećanja, neugode, nezadovoljstva, frustracije i ljutnje. Vještak je naveo da je intenzitet tih osjećanja u prva 3-4 dana najintenzivniji, odnosno duševne boli su tada najjačeg intenziteta, a nakon toga su srednjeg i lakšeg intenziteta.
10. Osnovni sud je istakao da tužitelj spada u kategoriju prosječnih normalnih osoba, te da bi svaka normalna i prosječna osoba u psihološkom smislu, sa razvijenim sistemom moralnih i etičkih vrijednosti, u odnosu na konkretan slučaj na neistinite optužbe na sličan način reagirala, odnosno trpila i ispoljavala navedenu vrstu negativnih emocija. Stoga, kako i vještak cijeni u svom nalazu i iskazu datom na ročištu u konkretnom slučaju tvrdnje objavljene u otvorenom pismu, upućene tužitelju putem internetske stranice drugoapelanta nanijele su tužitelju duševnu bol. Posebno tvrdnje koje narušavaju njegovo dostojanstvo, ugled i čast kao što je tvrdnja da je tužitelj „lažov i kriminalac“, „Vas i Vaše umrežene kriminalne grupe“, „Pitaću Vas u kojoj banci držite opljačkani novac?, „Da li su u pitanju banke BOI u kojima ste i sami suvlasnici ili se radi o inostranim bankama koje se krase državnim parama građana BiH?“.
11. Ukazano je da su tuženi dali saopćenje za javnost, a da nisu pokušali da provjere istinitost takve informacije, da provjere podatke koje iznose u sredstvima javnog informiranja. Po mišljenju Osnovnog suda, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koji se zbog toga ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na funkciju koju vrše. Ukazano je da navedena sporna izražavanja ne sadrže vrijednosne sudove o tužiteljevom djelovanju, već sadrže činjenične navode za koje tuženi nisu prethodno učinili razumne napore da ih provjere i za šta u postupku pred sudom nisu mogli pružiti dokaze, nego je tužitelj u svom završnom izlaganju na glavnoj raspravi naveo da su tuženi iznijeli neistine objavom otvorenog pisma putem interneta.
12. Na osnovu navedenog Osnovni sud je zaključio da je iznošenje neistinitih činjenica u spornom pismu, objavljenom na internetskoj stranici drugoapelanta, kod tužitelja izazvalo duševne boli, te da slijedom toga postoji „hitna društvena potreba“ da se prema tuženim primijeni sankcija (naknada štete) jer se navedenim tekstom zadire u i vrijeđa privatni poslovni ugled i čast tužitelja, te se nanosi duševna bol i patnja. Istaknuto je da je odluku o visini štete prvostepeni sud donio cijeneći nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke psihijatra dr. Nere Zivlak-Radulović uz primjenu člana 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te za ovaj vid štete tužitelju dosudio iznos od 2.000,00 KM jer je pravo na naknadu štete zbog povrede časti i ugleda regulirano Zakonom o zaštiti od klevete, a posebno što je do povrede došlo iznošenjem klevetničkih sadržaja putem sredstava javnog informiranja. Dosuđena naknada u iznosu od 2.000,00 KM, po ocjeni Osnovnog suda, proporcionalna je težini povrede ugleda tužitelja i predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu.
13. Apelanti su protiv prvostepene presude podnijeli žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 062370 12 Gž od 27. februara 2013. godine odbio i prvostepenu presudu potvrdio u pobijanom dosuđujućem dijelu. Odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka na ime sastavljanja žalbe u iznosu od 702,00 KM.
14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz izvedenih dokaza u prvostepenom postupku, uvidom u sadržaj otvorenog pisma koje je drugoapelant objavio na svojoj internetskoj stranici i koje je upućeno tužitelju kao ministru finansija, proizlazi da se u tom pismu navodi da tužitelj zloupotrebljava poziciju ministra finansija, da na štetu vlasnika stare devizne štednje omogućava stanje enormnog bogatstva domaćim novopečenim tajkunima i kriminalcima, nazivajući tužitelja lažovom i kriminalcem, a koja izjava je u autentičnom obliku prenijeta široj javnosti. Navedenim sadržajem otvorenog pisma tuženi su identificirali tužitelja kao osobu koja ima veze s kriminalnim radnjama, koja radi nezakonito, a što za sobom povlači krivičnu odgovornost i sankciju za takvo društveno neprihvatljivo postupanje i ponašanje. Ukazano je da tuženi izvedenim dokazima u smislu člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nisu dokazali istinitost navoda u vezi s kriminalnim radnjama tužitelja i njegovim nezakonitim radom.
15. Okružni sud je naveo da sloboda izražavanja podrazumijeva i određena ograničenja, a ona se prvenstveno tiču nemogućnosti iznošenja neistinitog i neprimjerenog sadržaja, kao što to proizlazi i iz sadržaja otvorenog pisma tuženih upućenog tužitelju za vrijeme dok je obavljao funkciju ministra finansija bez valjanih dokaza koji potvrđuju sadržaj objavljenog pisma. Ukazano je da postoje uvjeti za ograničavanje slobode izražavanja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer ugled kao pravo ličnosti predstavlja mišljenje koje uža ili šira sredina ima o jednoj ličnosti i predstavlja objektivnu kategoriju. Kako je tužitelj javna ličnost, iznošenje sadržaja u otvorenom pismu, a što ničim nije dokazano, u svakom slučaju je utjecalo na narušavanje ugleda tužitelja, što je dovelo do povrede prava njegove ličnosti, odnosno nanijelo mu duševnu bol, što opravdava dodjelu pravične satisfakcije. Također, po mišljenju Okružnog suda, navedeno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke prema kojem objavljivanje teksta neprijatne i kompromitirajuće sadržine narušava dostojanstvo, ugled i čast svakog prosječnog čovjeka koji bi trpio osjećanja koja se ogledaju kroz negativna i neprijatna osjećanja neugode, nezadovoljstva, frustracije, ljutnje i dr., što ne isključuje ni tužitelja, posebno u situaciji kada se zna da je obavljao visoku funkciju ministra finansija.
16. Stoga, po ocjeni Okružnog suda, u predmetnoj situaciji tužitelju, saglasno odredbi člana 200. ZOO i člana 11. Zakona o zaštiti od klevete, pripada naknada nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog povrede njegovog ugleda koja ima za cilj satisfakciju i ne smije da teži drugim ciljevima. Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njezine naknade sud mora da vodi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom.
17. Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori u pogledu nedostatka pasivne legitimacije na strani prvoapelanata koji navodi da on nije mogao dati izjavu lično i kao predsjednik drugoapelanta. S tim u vezi ukazano je da prema odredbi člana 5. Zakona o zaštiti od klevete prvoapelant, potpisivanjem teksta otvorenog pisma, čiju je sadržanu znao, na koji način je kontrolirao sadržaj tog izražavanja i, kao takav, odgovoran je za pričinjenu nematerijalnu štetu tužitelju zajedno s drugoapelantom. Također, po mišljenju Okružnog suda, ne može se prihvatiti ni žalbeni prigovor tuženih apelanata da je tužitelj doprinio da dođe do predmetnog spora iz razloga što se nije obraćao apelantima i tražio demanti jer se eventualnim demantijem u smislu odredbe člana 8. Zakona o zaštiti od klevete može samo ublažiti šteta uzrokovana klevetničkim ponašanjem, a ne u cijelosti otkloniti. Stoga dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete tužitelju, po ocjeni Okružnog suda, predstavlja realnu satisfakciju tužitelju.
18. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 P 062370 13 Rev od 13. juna 2013. godine odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju revizionog rješenja je navedeno da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude iznosi 2.000,00 KM, tj. ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, pa nije ispunjen uvjet dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP-a. Nadalje, kako odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, po ocjeni Vrhovnog suda, nema uvjeta ni za primjenu člana 237. stav 3. ZPP-a. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Ukazuju da su redovni sudovi pogrešno riješili pitanje pasivne legitimacije. Ističu da se tužitelj nije obratio tuženim tražeći demanti u smislu člana 8. Zakona o zaštiti od klevete. Također, navode da prvostepeni sud nije pokušao mirenje stranaka. Smatra da u predmetnom postupku tužitelj nije izveo nijedan dokaz koji se tiče ugleda tuženog. Jedini dokaz je vještačenje psihijatra. Ukazuju da je sud donio presudu na osnovu vještačenja prosječnog čovjeka, a da se u konkretnom slučaju radilo o političaru koji mora trpiti više kritike nego druga prosječna osoba i u kom slučaju su standardi za dosuđivanje naknade za klevetu svakako višestruko veći. Ukazuju da u konkretnom slučaju sporni tekst nije utjecao na ugled tužitelja jer je on poslije navedenog teksta unaprijeđen, odnosno došao je na mjesto predsjednika Vlade RS, što ne bi mogao da je narušavanja ugleda bilo. Ukazuju da je prvoapelant dobio niz zahvalnica za svoj humani rad.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je osporena presuda donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da u predmetnom postupku nije bilo kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
21. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo hronologiju navedenog predmeta u smislu preduzimanja pojedinih procesnih radnji od strane suda kao i donošenja odluka.
22. U dogovoru na apelaciju tužitelj je naveo da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu očigledno proizvoljno utvrdili činjenično stanje niti proizvoljno primjenjivali materijalno pravo. V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Opšti deo Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Odgovornost za klevetu Član 5. stav 1.
(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(... ) Izuzeci od odgovornosti Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Obaveza ublažavanja Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.
Naknada štete Član 11. stav 1.
(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.
VI.Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 062370 12 Gž pod 27. februara 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 3. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
30. Apelanti navode da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
Član 10. Evropske konvencije glasi:
(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
(2) Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
a) Opća načela
32. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov demokratskog društva, jedan od osnovnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stava 2. člana 10, ta sloboda je primjenjiva ne samo na informacije ili ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. To, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uvjeti“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u toj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je stoga utvrdio niz načela i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.
33. Naime, Evropski sud i Ustavni sud u svojim su odlukama konstantno ukazivali na to da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, stav 38). Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge „čuvara javnog interesa“ sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.
34. Ustavni sud ukazuje na to da je malo prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatne osobe. Za razliku od privatnih osoba, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]).
35. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao na to da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u tu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem potrebno je utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo osobe koja je napadnuta u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
36. U vezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterij se odnosi na doprinos članka debati od općeg interesa što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od općeg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome, Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od općeg interesa ukazuje da štampa ispunjava svoju ulogu „čuvara javnog interesa“, dok u suprotnom štampa ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija osobe o kojoj je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterij povezan s prethodnim. U vezi s tim mora se napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to na isti način ne važi i za javne ličnosti. Osnovna razlika koja se mora povući odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije i na izvještavanje o pojedinostima iz privatnog života osobe koja ne obavlja takve funkcije. Dok u prvom slučaju štampa vrši svoju ulogu „čuvara javnosti“ u demokratskoj zemlji time što saopćava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važnom u drugom slučaju. Slično tome, iako u određenim posebnim okolnostima, pravo javnosti da bude informirana može čak i da se prostire na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj
– čak iako je neka osoba poznata javnosti – kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života te osobe i imaju isključivo za cilj zadovoljiti znatiželju javnosti u tom pogledu (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109. i 110).
37. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, je li s osobom koja je u pitanju kontaktirano radi informacija, te je li joj je data mogućnost odgovoriti na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje je li novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete, čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterij, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, jesu li ih pokušali verificirati s aplikantima prije objavljivanja i jesu li aplikantima omogućili odgovoriti na navode iznesene u istom članku (vidi Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje osoba o kojima se piše (npr. je li ta osoba već sama o sebi iznosila neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
b) Primjena navedenih načela u konkretnom slučaju
38. Dovodeći navedena opća načela u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP-a, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Navedeni zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1678/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 29) Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužitelj pokrenuo protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz člana 8. Evropske konvencije, odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj. Pri tome su redovni sudovi također utvrdili da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvoapelanta, za šta su redovni sudovi dali zadovoljavajuće obrazloženje koje ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost.
39. Ustavni sud mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantima da tužitelju plate štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja zaštićeno članom 10. Evropske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno članom 8. Evropske konvencije.
40. U vezi s tim, Evropski sud je utvrdio određene kriterije, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li se kontaktiralo s osobom u pitanju radi informacija, da li joj je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja i da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija osobe u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje osoba o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.
41. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužitelja, što predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite.
42. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja, koje je objavljeno u spornom otvorenom pismu od 2. marta 2009. godine, potpisanog od strane prvoapelanta, a objavljenog na internetskoj stranici drugoapelanta, proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu uključenosti tužitelja u određene „kriminalne“ „protivzakonite“ radnje, a koje za sobom povlače odgovarajuću krivičnu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu i dokazati. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih ličnosti jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u vezi s navedenim načelima apelanti imaju obavezu ukazati na svoj doprinos općem interesu u kontekstu objavljenog spornog pisma, načina na koji su informacije pribavljene kako bi se utvrdilo da li su (apelanti) postupali bona fide, zatim u kontekstu uloge i funkcije osoba koje su u pitanju u kontekstu izvještavanja o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu (razlike u obavljanju službene dužnosti u odnosu na privatni život s ciljem zadovoljenja radoznalosti javnosti), prethodnog ponašanja i posljedica objavljivanja. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na poslove i funkciju koju vrše.
43. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza jasno obrazložili da se sadržajem spornog otvorenog pisma koje je napisao prvoapelant, a objavio drugoapelant na svojoj internetskoj stranici, zadire u i vrijeđa privatni i javni ugled i čast tužitelja, koji je u vrijeme objavljivanja spornog pisma obavljao funkciju ministra finansija RS. Naime, prema utvrđenju redovnih sudova sadržaj spornog pisma je bio takav da je imao utjecaj na narušavanje ugleda tužitelja kao javne ličnosti, posebno imajući u vidu da je u momentu objavljivanja spornog pisma tužitelj vršio funkciju ministra finansija RS. Također, redovni sudovi su utvrdili da apelanti prije objavljivanja spornog izražavanja nisu učinili razumne napore kako bi te navode provjerili, kao i da u predmetnom postupku nisu izveli dokaze kojima bi dokazali da su sporni činjenični navodi istiniti. Također, redovni sudovi su utvrdili da činjenica da se tužitelj nije obraćao apelantima tražeći demanti u smislu člana 8. Zakona o zaštiti od klevete nije relevantna za konkretan predmet budući da navedeno može samo ublažiti štetu uzrokovanu klevetničkim ponašanjem, ali je ne može u cijelosti otkloniti. Stoga je u konkretnom slučaju, na osnovu analize i ocjene izvedenih dokaza, utvrđeno da je spornim izražavanjem došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužitelja, čime mu je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelante primijeni sankcija u vidu naknade štete.
44. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“.
45. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle „sankcije“ koja predstavlja miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja, redovni sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, na što apelanti apelacijom neosnovano ukazuju, već su postupali u skladu s praksom i diskrecionim ovlaštenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih načela. Pri tome su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge koji ubjedljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići. Također, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju provedeno vještačenje po vještaku medicinske struke. Navedeni nalaz i mišljenje vještaka redovni sudovi su ocijenili kao stručan, objektivan, poklonivši mu punu vjeru budući da je pružio dovoljno podataka za presuđenje konkretne pravne stvari. Naime, redovni sudovi su iz nalaza vještaka utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o tekstu vrlo neprijatne i kompromitirajuće sadržine, koji narušava dostojanstvo, ugled i čast svakog prosječnog čovjeka, koji trpi osjećanja neugode, nezadovoljstva, frustracije, ljutnje i dr., a što ne isključuje ni tužitelja, posebno imajući u vidu da je on u vrijeme objavljivanja spornog pisma obavljao funkciju ministra finansija RS. Stoga su, po mišljenju redovnih sudova, tvrdnje objavljene u spornom otvorenom pismu, upućene tužitelju putem internetske stranice drugoapelanta, nanijele duševnu bol tužitelju, i to posebno one tvrdnje koje narušavaju njegovo dostojanstvo, ugled i čast, kao što su tvrdnje da je tužitelj „lažov i kriminalac“, „Vas i Vaše umrežene kriminalne grupe“, „Pitaću Vas u kojoj banci držite opljačkani novac?“, „Da li su u pitanju banke BOI u kojima ste i sami suvlasnici ili se radi o inostranim bankama koje se krase državnim parama građana BiH?“, čime se ruši ugled osobe o kojoj je riječ. Dakle, proizlazi da su redovni sudovi prilikom dosuđivanja novčane naknade dali dovoljne i relevantne argumente koji opravdavaju miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja, te da je predmetna „sankcija“ proporcionalna zakonitom cilju koji se želio postići. Stoga, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužitelja, odnosno dosuđivanje naknade štete tužitelju u iznosu od 2.000,00 KM proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno tom mjerom, te smatra da su osporene odluke donesene u skladu s članom 10. Evropske konvencije.
46. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje su dali redovni sudovi za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na slobodu izražavanja.
47. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
10. Evropske konvencije.
Ostali navodi
48. Apelanti su ukazali i na to da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, apelanti nisu posebno obrazlagali kršenje ovog prava, pozivajući se na iste argumente zbog kojih smatraju da im je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja. S obzirom na zaključak u vezi s pravom na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema potrebe da posebno analizira navedeno pravo, te zaključuje da su navodi apelanata o povredi tog prava također neosnovani zbog istih razloga kao u vezi s pravom na slobodu izražavanja.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je osporenim odlukama redovnih sudova naloženo apelantima da tužitelju solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesene ugledu i časti tužitelja iznošenjem neistinitih činjenica jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, čime je postignuta pravična ravnoteža između prava tužitelja na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja.
50. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. Evropske konvencije kada apelanti kršenje tog prava vezuje za iste argumente zbog kojih smatraju da im je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja, a Ustavni sud je zaključio da su ti navodi neosnovani budući da su razlozi i opravdanja koje su dali redovni sudovi za miješanje u prava apelanata relevantni i dovoljni i nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman