Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-434/13 (R. P.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Otkaz
- Radni odnos
- Pravo na odbranu
- Prava iz radnog odnosa
- Disciplinski postupak
- Disciplinska mjera
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-434/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 434/13, rješavajući apelaciju Radenka Pecalja, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radenka Pecalja podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 053322 12 Rev od 8. novembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 053322 11 Gž od 29.
novembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 053322 03 P od 4. maja 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Radenko Pecalj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 28. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 053322 12 Rev od 8. novembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 053322 11 Gž od 29. novembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 053322 03 P od 4. maja 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zastupnika tužene Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, zatraženo je 23. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 2. marta 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud i Pravobranilaštvo 3. marta 2016. godine i Osnovni sud 8. marta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 053322 03 P od 4. maja 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja direktora Republičke uprave carina Banja Luka od 30. decembra 2002. i 22. januara 2003. godine, kao i rješenje upravnika Carinarnice Banja Luka od 23. jula 2002. godine, te da se slijedom toga naloži tuženoj (kao pravnom sljedbeniku Republičke uprave carina Republike Srpske) da apelanta vrati na rad i rasporedi na odgovarajuće poslove i da mu isplati naknadu plata (za period i u iznosima pobliže navedenim u izreci presude). U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant, u svojstvu samostalnog stručnog saradnika (carinski inspektor) u Carinskoj ispostavi Vrbanja, 24. maja 2002. godine raspoređen na radno mjesto v.d. šefa Carinske ispostave Gradiška. Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je rješenjem upravnika Carinarnice Banja Luka od 23. jula 2002. godine pokrenut disciplinski postupak protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je učinio težu povredu radne obaveze iz člana 8 stav 1 tačka 1 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti carinskih službenika (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Osnovni sud je naveo da iz rješenja o pokretanju disciplinskog postupka proizilazi da je apelantu stavljeno na teret da je prilikom carinjenja tzv. Šoping-tura u Carinskoj ispostavi Vrbanja od decembra 2001. do februara 2002. godine utvrđivao carinske osnovice u znatno manjem iznosu od realnih, te da u tom smislu nije primjenjivao odredbe čl. 24-32 Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o carinskoj politici).
6. Osnovni sud je naveo da iz zapisnika disciplinskog vijeća o javnoj raspravi od 3. septembra 2002. godine proizilazi da se apelant na javnoj raspravi izjasnio o povredi radne obaveze koja mu je stavljena na teret, te da iz zapisnika disciplinskog vijeća o nastavku javne rasprave od 12. novembra 2002. godine proizilazi da se apelant na toj raspravi izjasnio u pogledu rješenja od 24. oktobra 2002. godine kojim je izmijenjeno i dopunjeno rješenje o pokretanju disciplinskog postupka. Osnovni sud je naveo da iz prijedloga odluke disciplinskog vijeća od 15. novembra 2002. godine, koja je dostavljena predsjedniku disciplinske komisije, proizilazi da je disciplinsko vijeće predložilo da se apelant oslobodi odgovornosti za težu povredu radne obaveze iz člana 8 stav 1 tačka 1 Pravilnika. Osnovni sud je naveo da je, nakon toga, predsjednik disciplinske komisije dostavio disciplinskom vijeću rješenje upravnika Carinarnice Banja Luka od 21. novembra 2002. godine (kojim su izmijenjena ranija rješenja o pokretanju disciplinskog postupka) radi dopune postupka. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je disciplinsko vijeće 11. decembra 2002. godine održalo javnu raspravu na kojoj nije bio prisutan apelant (na povratnici naznačeno da se "stranka trenutno nalazi u posjeti porodici u Njemačkoj"), te da iz zapisnika disciplinskog vijeća proizilazi da je apelant telefonskim putem saznao za dan održavanja javne rasprave i da je putem faksa dostavio obavještenje da je saglasan da se postupak vodi bez njegovog prisustva. Osnovni sud je naveo da je prvostepenim rješenjem pravnog prednika tužene od 30. decembra 2002. godine, koje je doneseno na prijedlog disciplinskog vijeća, apelant proglašen odgovornim za teže povrede radnih obaveza i dužnosti iz člana 8 stav 1 tač. 14, 15 i 21 Pravilnika, te mu je izrečena disciplinska mjera – prestanak radnog odnosa. Takođe, Osnovni sud je naveo da je drugostepenim rješenjem pravnog prednika tužene od 22. januara 2003. godine odbijen kao neosnovan apelantov prigovor protiv prvostepenog rješenja i navedeno rješenje potvrđeno.
7. Osnovni sud je ukazao da je u ovakvoj vrsti sporova teret dokazivanja na tuženoj kao poslodavcu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz prvostepenog rješenja od 30. decembra 2002. godine, kojim je apelant proglašen odgovornim za teže povrede radnih obaveza i dužnosti, proizilazi da je apelant, obavljajući poslove samostalnog stručnog saradnika (carinskog inspektora) u Carinskoj ispostavi Vrbanja, prihvatio (ovjerom i potpisom) jedinstvene carinske isprave iz 2001. i 2002. godine kao "dotrajalu robu" svrstanu u tarifni stav sa stopom carine od 5% iako u fakturama i navedenim carinskim ispravama nije naznačeno da se radi o "dotrajaloj robi", a za tu robu je trebalo obračunati carinske dažbine po stopi od 15%, čime je prouzrokovana šteta budžetu Republike Srpske u iznosu od 7.538,23 KM. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz prvostepenog rješenja proizilazi da je apelant prihvatio navedene deklaracije bez priloženog sanitarnog uvjerenja, čime je postupio suprotno odredbama Zakona o sanitarnoj inspekciji. Osnovni sud je ukazao da je nesporno da iz sadržine dokumenata koji prate navedene jedinstvene carinske isprave ne proizilazi da se radilo o "dotrajaloj robi", niti je u toku disciplinskog postupka, a ni parničnog postupka, dokazano da je sačinjen zapisnik o utvrđivanju carinske osnovice, niti proizilazi zaključak da navedene deklaracije nije trebalo pratiti sanitarno uvjerenje. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da je na osnovu izvedenih dokaza u toku postupka utvrdio da je disciplinski postupak protiv apelanta sproveden na zakonit način i da je apelantu pravilno izrečena navedena disciplinska mjera.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 053322 11 Gž od 29. novembra 2011. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenicu da je apelant telefonskim putem obaviješten o zakazanoj raspravi za 11. decembar 2002. godine, te da je javna rasprava održana bez prisustva apelanta, jer se apelant iz opravdanog razloga nalazio u Njemačkoj. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu zapisnika disciplinskog vijeća od 11. decembra 2002. godine, pravilno utvrdio da je apelant u podnesku od 10. decembra 2002. godine, koji je dostavljen putem faksa, dao izričitu saglasnost da se rasprava održi u njegovoj odsutnosti. Okružni sud je ukazao da, s obzirom na datu saglasnost, to što apelant nije uredno pozvan na raspravu, o kojoj je obaviješten, te što je bio odsutan iz mjesta prebivališta iz opravdanog razloga, nije imalo uticaja na mogućnost apelanta da iznese svoju odbranu. Okružni sud je ukazao da apelantovi navodi da mu do održavanja javne rasprave nije dostavljeno rješenje o izmjeni rješenja o pokretanju disciplinskog postupka od 21. novembra 2002. godine predstavljaju činjenicu koju apelant nije iznosio na pripremnom ročištu, niti je na tu činjenicu ukazivao u prigovoru protiv prvostepenog rješenja. Okružni sud je naveo da, s obzirom na to, tužena nije imala razloga da tu činjenicu posebno dokazuje u predmetnom postupku, te da se ima smatrati da je predmetno rješenje uručeno apelantu. Okružni sud je naveo da na takav zaključak upućuju apelantovi navodi izneseni u prigovoru protiv prvostepenog rješenja, budući da je apelant u tom prigovoru ukazivao da se u podnesku koji je dostavio putem faksa disciplinskom vijeću izjašnjavao o povredama radnih obaveza koje su mu stavljene na teret.
9. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud prihvatio kao pravilan zaključak iz pobijanih rješenja pravnog prednika tužene da carinske isprave navedene u izreci tih rješenja, koje je popunio i ovjerio apelant, nisu bile pravilno popunjene. Okružni sud je ukazao da, imajući u vidu da su u pobijanim rješenjima jasno navedene činjenice na kojima je zasnovan takav zaključak, kao i dokazi na osnovu kojih su te činjenice utvrđene, slijedi da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. Naime, Okružni sud je naveo da su uz jedinstvene carinske isprave, navedene u pobijanim rješenjima, bili priloženi računi, te da na računima robe koja se uvozi nije označena kao upotrebljavana roba, tako da nije bilo mjesta da apelant u jedinstvenim carinskim ispravama prihvati podatke da se radi o robi namijenjenoj za prodaju u tzv. drugoj ruci ili prodaju rabljene robe, te slijedom toga, pri utvrđivanju obaveze, primijeni nižu carinsku stopu od propisane. Okružni sud je istakao da iz navedenog slijedi da su pobijanim rješenjima pravnog prednika tužene apelantove radnje pravilno kvalifikovane kao povrede radnih dužnosti carinskog službenika iz člana 8 stav 1 tač. 14, 15 i 21 Pravilnika. Okružni sud je naveo da je iznos štete zbog povrede radne obaveze disciplinski organ pravnog prednika tužene pravilno utvrdio na osnovu razlike u naplaćenoj carinskoj obavezi prema stopi od 5%, koju je apelant primijenio, i stopi od 15% koju je apelant bio dužan da primijeni, što apelant u disciplinskom postupku, niti u predmetnom sudskom postupku nije doveo u sumnju. Konačno, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak iz pobijanih rješenja pravnog prednika tužene da je apelant, pri izvršenju povrede radnih dužnosti, postupao u najmanjoj mjeri sa svjesnim nehatom. Naime, Okružni sud je ukazao da je apelant bio samostalni stručni saradnik (carinski inspektor), pa prema tome stručno osposobljen i dovoljno iskusan u obavljanju poslova službe. Okružni sud je naveo da je stoga apelant bio dužan, odnosno da je morao poznavati obavezujuće propise o carinskom postupku i carinskoj politici.
10. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 71 0 P 053322 12 Rev od 8. novembra 2012. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je odredbama člana 42 Pravilnika propisana mogućnost da, i nakon zaključenja javne rasprave, dođe do izmjene rješenja o pokretanju disciplinskog postupka, te do ponovnog otvaranja rasprave, kao što je učinjeno u konkretnom slučaju. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da apelant opravdano nije bio prisutan novoj raspravi koja je održana 11. decembra 2002. godine jer je u tom periodu, zbog bolesti djeteta, boravio u Njemačkoj. Vrhovni sud je ukazao da apelant tokom predmetnog sudskog postupka nije osporio da je s njim prije rasprave putem telefona kontaktirao direktor pravnog prednika tužene i predsjednik disciplinskog vijeća i da je tada usmenim putem dao saglasnost da se ta rasprava vodi u njegovoj odsutnosti. Vrhovni sud je ukazao da apelant nije osporio ni da je tu saglasnost potvrdio poslanim faksom (koji je tuženoj stigao do održavanja rasprave i koji je na toj raspravi pročitan, što proizilazi iz zapisnika disciplinskog vijeća). Osim toga, Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja odluke o prestanku radnog odnosa proizilazi da je, pored tog faksa, apelant poslao još jedan faks koji je tuženoj stigao 12. decembra 2002. godine, nakon održane rasprave disciplinskog vijeća, te da je izjava poslana ovim faksom ocijenjena kod donošenja te odluke.
11. Vrhovni sud je naveo da je apelant u reviziji ponovio tvrdnju iznesenu u žalbi protiv prvostepene presude da mu nije uručeno rješenje o pokretanju disciplinskog postupka od 21. novembra 2002. godine i da je time bio onemogućen da se izjasni o povredama radnih obaveza koje su mu konačno stavljene na teret, te u vezi s tim osporavao pravilnost izjašnjenja drugostepenog suda na te žalbene navode. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, drugostepeni sud pravilno utvrdio da tu tvrdnju apelant nije blagovremeno iznio i da stoga tužena nije ni imala razloga da tu činjenicu posebno dokazuje. Naime, Vrhovni sud je ukazao da apelant te tvrdnje nije iznio u predmetnoj tužbi, niti u podnescima od 28. januara 2008. i 6. oktobra 2009. godine, kojima je uređivao tužbu u predmetnoj parnici, niti na pripremnom ročištu. Pri tome Vrhovni sud je naveo da, bez obzira kako su apelantovi propusti prilikom popunjavanja carinskih isprava konačno pravno kvalifikovani, apelant je već nakon dostavljanja prvog rješenja o pokretanju disciplinskog postupka bio upoznat da mu se, ustvari, stavlja na teret da je neispravno popunio jedinstvene carinske isprave, to jest da je prilikom carinjenja tzv. Šoping-tura utvrđivao carinske osnovice mimo Zakona o carinskoj politici. Vrhovni sud je ukazao da se apelant o tome izjašnjavao na javnim raspravama pred disciplinskim vijećem od 3. septembra i 12. novembra 2002. godine (koji zapisnici su pročitani na ročištu za glavnu raspravu). S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti apelantovi revizioni navodi da je rješenje o izmjeni rješenja o pokretanju disciplinskog postupka od 21. novembra 2002. godine suštinski novo rješenje u odnosu na rješenje o pokretanju disciplinskog postupka od 23. jula 2002. godine. Vrhovni sud je naveo da je kod takvog stanja stvari (kada se apelant izjasnio o povredama za koje se tereti) bez uticaja činjenica da je drugi faks koji je poslao apelant, kojim se takođe izjašnjavao o tim povredama, stigao tuženoj nakon održane rasprave. Vrhovni sud je naveo da se, osim toga, apelant već u prvom faksu (kojim je dao saglasnost da se rasprava vodi u njegovom odsustvu) mogao izjasniti i o povredama koje su mu stavljene na teret. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je disciplinski postupak protiv apelanta sproveden zakonito, te da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da je apelant tek podneskom od 28. januara 2008. godine zatražio isplatu plata, te da je na pripremnom ročištu od 28. oktobra 2010. godine zatražio poništenje rješenja o udaljenju s posla. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenog proizilazi da apelantova tužba u jednom dijelu nije blagovremena i da je u tom dijelu tužbu trebalo odbaciti, ali, s obzirom da se posljedice odbijanja i odbacivanja zahtjeva u predmetnom sporu svode na isto, da navedeno nije od uticaja na pravilnost nižestepenih odluka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je disciplinsko vijeće 12. novembra 2002. godine zaključilo raspravu i predložilo da se apelant oslobodi odgovornosti za teže povrede radnih obaveza i dužnosti. Apelant navodi da je nakon toga disciplinsko vijeće ponovo zakazalo javnu raspravu za 11. decembar 2002. godine, na koju nije pozvalo apelanta, niti mu je prethodno dostavilo novo rješenje o pokretanju disciplinskog postupka. Apelant navodi da je rasprava pred disciplinskim vijećem održana 11. decembra 2002. godine, bez njegovog prisustva, iako za to nisu bili ispunjeni uslovi u smislu relevantnih odredaba Pravilnika. Apelant navodi da je, osim toga, u predmetnom disciplinskom postupku na krajnje paušalan i proizvoljan način utvrđen njegov navodni umišljaj, a da bez umišljaja, tj. bez postojanja namjere i svijesti ne može biti ni povrede radne obaveze. Takođe, apelant navodi da u disciplinskom postupku nije utvrđena faktička (stvarna) vrsta robe koja je carinjena, a povodom koje je apelant učinio navodne nepravilnosti u postupku carinjenja, niti je utvrđena visina navodne štete koju je prouzrokovao. U vezi s tim, apelant navodi da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, potpuno zanemarili sve povrede koje su učinjene u predmetnom disciplinskom postupku, i to prvenstveno pravo na odbranu, te da su u tom smislu teret dokazivanja sa tužene (kao poslodavca) prebacili na njega, što je nedopušteno.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke tog suda. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda tog suda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te da stoga smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
14. Okružni sud je naveo da je, u pogledu apelantovih navoda da je rasprava od 11. decembra 2002. godine održana bez njegovog prisustva, dao iscrpno obrazloženje u svojoj odluci. Naime, Okružni sud je naveo da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant dostavio tuženoj pisanu saglasnost za vođenje te rasprave u njegovoj odsutnosti, koja je uključivala i okončanje disciplinskog postupka. Takođe, Okružni sud je naveo da osporena odluka tog suda sadrži obrazloženje u pogledu oblika apelantove vinosti, kao i u pogledu utvrđene materijalne štete koju je apelant prouzrokovao. Okružni sud smatra da su, stoga, neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.
15. Osnovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke tog suda. Osnovni sud je naveo da je apelantu u postupku pred tim sudom omogućeno pravično suđenje, te da je taj sud donio zakonitu odluku.
16. Pravobranilaštvo je navelo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u predmetnoj pravnoj stvari, da je pravilno primijenio materijalno pravo i da nije počinio povrede odredaba Zakona o parničnom postupku, te da je drugostepeni sud pravilno prihvatio navode i razloge prvostepenog suda.
V. Relevantni propisi
17. U Pravilniku o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti carinskih službenika ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 23/00) relevantne odredbe glase: Član 8. stav 1. tač. 1, 14, 15. i 21.
Težom povredom radne obaveze i dužnosti smatraju se:
1. neizvršavanje ili nesavjesno, neblagovremeno ili nemarno izvršavanje radnih i drugih obaveza;
14. zaprimanje neuredno i nepravilno popunjene carinske deklaracije, ako je to od uticaja na obračun carine i drugih uvoznih dažbina;
15. prihvatanje carinske deklaracije sa nepotpunim ili neurednim ispravama, odnosno ispravama u kojima su navedeni podaci koji se ne slažu sa podacima iz deklaracije;
21. obračunavanje carine i drugih uvoznih dažbina suprotno važećim propisima; Član 11.
Disciplinska mjera prestanka radnog odnosa može se izreći zbog teže povrede radne obaveze iz člana 8. ovog pravilnika.
Za povredu radne obaveze iz člana 8. tač. 1. do 11. ovog pravilnika obavezno se izriče disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, ako je za organ carinske službe nastupila šteta, ako je povreda učinjena sa umišljajem ili iz svjesnog nehata i ako nisu utvrđene olakšavajuće okolnosti za carinskog službenika koji je povredu učinio.
Disciplinska mjera iz stava 2. ovog člana izriče se i za ostale povrede radnih obaveza iz člana 8. ovog pravilnika, ukoliko se u disciplinskom postupku utvrdi postojanje okolnosti iz prethodnog stava.
Član 18.
Organ ovlašćen za pokretanje disciplinskog postupka, dužan je da odmah po neposrednom saznanju ili po prijemu zahtjeva, odnosno inicijative, ukoliko nije potrebno provoditi prethodni postupak, odnosno nakon provedenog prethodnog postupka, a najkasnije u roku od osam dana, ukoliko ocijeni da postoji osnovana sumnja da je carinski službenik učinio povredu radne obaveze i dužnosti, donese rješenje o pokretanju disciplinskog postupka.
Rješenje iz prethodnog stava dostavlja se predsjedniku komisije, carinskom službeniku protiv koga je postupak pokrenut ( u daljem tekstu: carinski službenik) i sindikalnoj organizaciji, a protiv istog nije dozvoljen prigovor. Rješenje iz stava 1. mora da sadrži sve podatke neophodne za vođenje disciplinskog postupka i odlučivanje o odgovornosti, a naročito: ime i prezime carinskog službenika koji je učinio povredu radne obaveze i dužnosti, radno mjesto, zanimanje, tačnu adresu stanovanja i druge potrebne lične podatke, činjenični opis povrede radne obaveze, vrijeme, mjesto i način izvršenja, vrstu i pravnu kvalifikaciju povrede, razloge sumnje da je carinski službenik izvršio povredu, posljedice učinjene povrede, podatke o pričinjenoj šteti, okolnosti pod kojima je povreda učinjena, dokaze za navode rješenja i drugo.
Član 26. st. 1, 2. i 3.
Prije početka rasprave predsjednik vijeća utvrđuje da li su prisutna sva pozvana lica.
Ako nije prisutan carinski službenik, a ne postoji dokaz da mu je poziv uručen, odnosno ako je opravdano spriječen da dođe, rasprava se odlaže.
Prilikom odlaganja rasprave odrediće se, ako je to moguće, dan i čas kada će se rasprava nastaviti. Ako je carinski službenik uredno pozvan, a razlog izostanka nije opravdao, rasprava se može održati i bez njegovog prisustva. Član 42. st. 1. i 2.
O prijedlogu oslobađajuće odluke, donesene u smislu člana 38. stav 1. tač. 2. i 3. ovog pravilnika, predsjednik komisije će, prije dostavljanja istog direktoru, upoznati pokretača postupka, koji može ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju na postojanje druge povrede radne obaveze izmijeniti rješenje o pokretanju disciplinskog postupka.
Pokretač postupka je dužan da se u smislu prethodnog stava izjasni u roku od tri dana od dana prijema prijedloga, a u slučaju izmjene rješenja o pokretanju postupka, predsjednik komisije zaključkom vraća spis vijeću radi ponovnog otvaranja rasprave po izmjenjenom rješenju.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 053322 12 Rev od 8. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 28. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav . Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
26. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, potpuno zanemarili da je predmetni disciplinski postupak sproveden uz povredu apelantovog prava na odbranu, kao i druge nepravilnosti koje su učinjene u tom postupku, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja pravnog prednika tužene kojima je apelant, nakon sprovedenog dokaznog disciplinskog postupka, proglašen odgovornim za teže povrede radnih obaveza i dužnosti iz člana 8 stav 1 tač. 14, 15 i 21 Pravilnika i slijedom toga mu izrečena disciplinska mjera – prestanak radnog odnosa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, ocjenjujući zapisnik disciplinskog vijeća od 11. decembra 2002. godine iz kojeg proizilazi da je apelant u podnesku od 10. decembra 2002. godine (koji je dostavljen putem faksa) dao izričitu saglasnost da se rasprava održi bez njegovog prisustva, na potpuno jasan i zadovoljavajući način obrazložili svoj zaključak o neosnovanosti apelantovih navoda o povredi prava na odbranu u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovim navodima kojima je ukazivao na povredu prava na odbranu zbog nedostavljanja rješenja o izmjeni rješenja o pokretanju disciplinskog postupka, u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i detaljne razloge zbog čega nisu mogli prihvatiti kao osnovane apelantove navode iznesene u tom pravcu o čemu se na posebno detaljan i jasan način izjasnio Vrhovni sud u svojoj odluci. Imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja koja su redovni sudovi dali u pogledu neosnovanosti apelantovih navoda o povredi prava na odbranu u disciplinskom postupku, Ustavni sud ne nalazi da apelantovi navodi koje u tom smislu ponavlja u apelaciji, kao i navodi o nedopuštenom prebacivanju tereta dokazivanja u vezi s tim dovode u pitanje pravičnost predmetnog sudskog postupka. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i potpune razloge kojima su se rukovodili pri izvođenju zaključka o zakonitosti pobijanih rješenja pravnog prednika tužene. Dovodeći u vezu odredbe člana 8 stav 1 tač. 14, 15 i 21 (kojima su propisane teže povrede radnih obaveza i dužnosti koje su apelantu stavljene na teret) i člana 11 Pravilnika (kojima su propisani uslovi pod kojim se izriče disciplinska mjera prestanka radnog odnosa) s odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu.
28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman