Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-522/13 (D. R. i dr.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-522/13

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 522/13, rješavajući apelaciju Dženane Ramić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dženane Ramić, Mustafe Bajrića i Fikreta Bajrića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 015944 10 Rev od 15. novembra 2012.

godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 V 015944 10 Gž od 31. augusta 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dženana Ramić, Mustafa Bajrić i Fikret Bajrić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jasmina-Jasna Babić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 4. februara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 015944 10 Rev od 15. novembra 2012. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 015944 10 Gž od 31. augusta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Grada Banje Luke, kojeg zastupa Pravobranilaštvo RS (u daljnjem tekstu: predlagač) zatraženo je 3. marta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 8. marta 2016. godine, Okružni sud 15. marta 2016. godine a predlagač 14. marta 2016. godine.

4. Ustavni sud je 31. marta 2016. godine zatražio od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) da dostavi na uvid spis broj 71 0 V 015944 08 V, što je i učinjeno 14. aprila 2016. godine. Nakon ostvarenog uvida spis je vraćen Osnovnom sudu 21. aprila 2016. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata, uvida u spis i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

-Uvodne napomene

6. Općina Banja Luka je Rješenjem broj 04-473-42/89 od 28. septembra 1989. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o eksproprijaciji) usvojila prijedlog SIZ-a komunalnih djelatnosti iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: prednik predlagača, korisnik eksproprijacije) da se u korist društvenog vlasništva, u svrhu rušenja, radi označene svrhe, potpuno eksproprišu bliže označene nekretnine na kojim je stvarno pravo korištenja i vlasništvo na označenim objektima pripadalo apelantu Mustafi Bajriću i Muneveri Bajrić ½ djela (roditelji apelantice Dženane i apelanta Fikreta). Istim rješenjem je, pored ostalog, usvojen prijedlog vlasnika da im se eksproprišu i preostale nekretnine: bliže označena porodična stambena zgrada, upisana kao vlasništvo apelanta Mustafe, te Munevere Bajrić sa ½ djela. Nadalje, ovim rješenjem je utvrđeno da „Mustafa Bajrić ima pravo na stan, te je isti nosilac stanarskog prava“. Najzad, rješenjem je određeno da će, nakon njegove pravosnažnosti, provesti postupak određivanja naknade vlasnicima eksproprisanih nekretnina. Rješenje o eksproprijaciji je postalo pravosnažno 2. novembra 1989. godine.

7. Apelantica Dženana i apelant Fikret su proglašeni nasljednicama dijela eksproprisanih nekretnina koji je pripadao njihovoj majci Muneveri. Apelant Mustafa je svoj dio od ½ eksproprisanih nekretnina (porodična stambena zgrada) poklonio apelantici Dženani. U vrijeme kada je pokrenut postupak za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine kao suvlasnici eksproprisane porodične stambene zgrade bili su upisani apelantica Dženana i apelant Fikret sa odgovarajućim suvlasničkim dijelovima.

-Postupak određivanja naknade za eksproprisane nekretnine

8. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 V 015944 08 V od 10. februara 2010. godine naložio predlagaču, kao pravnom sljedniku korisnika eksproprijacije, da apelantima, za nekretnine eksproprisane rješenjem o eksproprijaciji, koje su označene kao: porodična stambena zgrada bez zemljišta, držač za lozu, ograda, betonski pločnik, odnosno zemljište u ukupno označenoj površini, kao i usjevi i zasadi, isplati ukupan iznos od 146.352,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 19. juna 2009. godine kao dana izrade nalaza vještaka do isplate, i to: apelantici Dženani 3/8, apelantu Mustafi ½, a apelantu Fikretu 1/8 dijela.

9. Istim rješenjem predlagač je obavezan da apelantu Mustafi Bajriću dodijeli u zakup dvosoban stan površine 62,00 m s pravom otkupa stana saglasno članu 8. rješenja o eksproprijaciji, s tim da se ove obaveze može osloboditi isplatom naknade u iznosu od 136.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ovog rješenja.

10. Najzad, zahtjev apelanata preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan.

11. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su rješenjem o eksproprijaciji označene nekretnine eksproprisane, te da stranke nisu uspjele postići sporazum o naknadi zbog čega je predmet upućen sudu na odlučivanje.

12. Osnovni sud je, shodno članu 54. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ br. 112/06 do 110/08), na temelju nalaza i mišljenja vještaka, čije prihvaćanje su predložili i apelanti, utvrdio da tržišna vrijednost eksproprisanih nekretnina iznosi 146.352,30 KM i da se sastoji od: vrijednosti stambenog objekta u iznosu od 85.800,00 KM, ograde u iznosu od 2.600,00KM, betonskog trotoara u iznosu od 1.200,00 KM, držača za lozu u iznosu od 560,00 KM, zemljišta u iznosu od 51.600.00 KM i zasada u iznosu od 4.592,30 KM.

13. Nadalje, Osnovni sud je zaključio da je predlagač dužan dodijeliti apelantu Mustafi Bajriću odgovarajući stan u površini od 62.00 m . U vezi s tim je ukazano da je ova obaveza predlagača određena rješenjem o eksproprijaciji.

14. Najzad, Osnovni sud je apelantima na dosuđeni iznos novčane naknade priznao i pravo na zakonsku zateznu kamatu od 19. juna 2009. godine, tj. od dana kada je sudski vještak utvrdio vrijednost eksproprisanih nekretnina.

15. Okružni sud je, odlučujući o žalbi predlagača i o žalbi apelanata, Rješenjem broj 71 0 V 015944 10 Gž od 31. avgusta 2010. godine djelimično uvažio žalbu predlagača i prvostepeno rješenje preinačio u dijelu kojim je predlagač obavezan da apelantu Mustafi Bajriću dodijeli u zakup dvosoban stan u označenoj površini s pravom otkupa stana saglasno članu 8. rješenja o eksproprijaciji a koje obaveze se može osloboditi isplatom naknade u označenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom tako da je zahtjev u tom dijelu odbio.

16. Okružni sud je prvostepeno rješenje preinačio i u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos naknade za eksproprisane nekretnine tako što je dosudio zakonsku zateznu kamatu od 10. februara 2010. godine pa do isplate, umjesto od 19. juna 2009. godine do isplate. U preostalom dijelu žalba predlagača je odbijena i prvostepeno rješenje u preostalom dosuđujućem dijelu potvrđeno. Okružni sud je također odbio žalbu apelanata i prvostepeno rješenje potvrdio u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati.

17. Iz obrazloženja rješenja Okružnog suda proizlazi da je predlagač prvostepeno rješenje osporavao zbog visine određene naknade, obaveze da apelantu Mustafi Bajriću dodijeli stan u zakup sa pravom otkupa a koje obaveze se može osloboditi isplatom označene vrijednosti, te u pogledu početka računanja zakonske zatezne kamate.

18. Apelanti su osporavali prvostepeno rješenje u pogledu početka računanja zakonske zatezne kamate, zahtijevajući da im se dosudi zakonska zatezna kamata od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.

19. Okružni sud je ukazao da je predmet spora zahtjev predlagača za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine apelantima, pa da je relevantan materijalni propis za odluku u ovom vanparničnom predmetu Zakon o eksproprijaciji iz 2006. godine, koji u članu 76. stav 2. reguliše da će se postupak određivanja naknade za eksproprisanu nekretninu, u kojem do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka, završiti po odredbama ovog zakona, a što su i okolnosti konkretnog slučaja.

20. Okružni sud je osnovanim ocijenio žalbene navode predlagača kojim je osporavao prvostepeno rješenje u dijelu kojim je naloženo davanje dvosobnog stana u zakup sa pravom otkupa, saglasno članu 8. rješenja o eksproprijaciji, a koje obaveze se predlagač može osloboditi ako isplati naknadu u označenom iznosu. U vezi s tim je ukazano da je članom 53. Zakona o eksproprijaciji propisana naknada u davanju druge odgovarajuće nekretnine. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je dodjela drugog odgovarajućeg stana u vrijeme kada je doneseno rješenje o eksproprijaciji vršena pred odgovarajućom stambenom komisijom organa uprave i u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, a da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o privatizaciji državnih stanova koji ne predviđa mogućnost stjecanja stanarskog prava. Nadalje, ukazano je da je naknada u visini utvrđene vrijednosti nekretnina pravična novčana naknada i vrijednost od 146.352,30 KM je naknada kojom apelanti mogu sebi osigurati odgovarajući adekvatan stan kupovinom s obzirom da je vještak utvrdio da vrijednost stambenog prostora u dijelu grada u kome se nalaze eksproprisane nekretnine iznosi 2.200,00 KM. U vezi s tim je ukazano i da je smisao novčane naknade za eksproprisane nekretnine da se vlasniku kome se ekspropriše nekretnina ne pogorša njegov materijalni položaj, uvjeti života i rada koje je vlasnik nekretnine imao na osnovu korištenja te nekretnine. Stoga, smisao ne bi trebao biti i znatno poboljšanje tog položaja. Najzad, Okružni sud je podsjetio i da je Zakonom o eksproprijaciji iz 1987. godine, koji je važio u vrijeme eksproprijacije predmetnih nekretnina i donošenja rješenja o eksproprijaciji, u članu 63. bilo propisano da se, u slučaju ako je vlasniku eksproprisane stambene zgrade ili stana, kao posebnog dijela zgrade, osigurano korištenje drugog odgovarajućeg stana, naknada za eksproprisanu stambenu zgradu ili stan kao poseban dio zgrade, umanjivala za 30% a najviše do 50%, zavisno od visine naknade i imovinskih prilika ranijeg vlasnika, a na temelju čega je zaključeno da apelanti ni u vrijeme eksproprijacije nisu mogli dobiti cjelokupnu naknadu za eksproprisane nekretnine i dobiti stan na korištenje. Okružni sud je zauzeo stav da u situaciji kada je utvrđena vrijednost nekretnina koje su eksproprisane i kada je sud dosudio njihovu vrijednost apelantima, onda se odluka kojom se obavezuje predlagač da se njima dodijeli i stan pod zakup sa pravom otkupa ili da im se isplati naknada u označenom iznosu ukazuje nezakonitom.

21. Najzad, Okružni sud je žalbene navode apelanata da im zakonska zatezna kamata pripada od dana donošenja rješenja o eksproprijaciji ocijenio neosnovanim s obzirom da rješenjem o eksproprijaciji nije bila utvrđena vrijednost eksproprisanih nekretnina.

22. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 V 015944 10 Rev od 15. novembra 2012. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepenog rješenja odbio kao neosnovanu.

23. Vrhovni sud je, ukazujući na član 51. stav 1.(član 54. stav 1.), član 53. stav 1, te čl. 60. i 61. stav 1. Zakona o eksproprijaciji zaključio da apelantima, kao nasljednicima ranijih vlasnika eksproprisanih nekretnina, pripada pravo ili na davanje druge odgovarajuće nekretnine ili u suprotnom, na pravičnu naknadu u novcu prema tržišnim cijenama takvih nekretnina prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog sudskog rješenja o naknadi.

24. Imajući u vidu da je apelantima prvostepenim rješenjem dosuđena novčana naknada za sve eksproprisane nekretnine, prema tržišnim cijenama u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, te da je ovo rješenje u tom dijelu postalo pravosnažno 31. augusta 2010. godine, kada je drugostepeni sud odbio žalbu predlagača u tom dijelu, Vrhovni sud je zaključio da apelantima, u skladu sa navedenim odredbama Zakona o eksproprijaciji iz 2006. godine, ne pripada pravo da im se, pored pravično dosuđene naknade, dodijeli u zakup i stan sa pravom otkupa približne površine stambenom prostoru koji je eksproprisan od ranijih vlasnika, jer su ova dva vida naknade za eksproprisane nekretnine propisana alternativno, a ne kumulativno. Stoga, bez obzira na činjenicu da je rješenjem o eksproprijaciji pravnom predniku apelanata bila predviđena dodjela odgovarajućeg stana, Vrhovni sud je ocijenio da apelantima ne pripada to pravo, jer Zakon o eksproprijaciji, koji je relevantan za određivanje naknade u vrijeme donošenja prvostepenog sudskog rješenja, ne predviđa ovaj vid naknade za eksproprisane nekretnine. S tim u vezi je ukazano da je apelantima pravosnažnom sudskom odlukom već dosuđena pravična naknada za eksproprisane nekretnine u iznosu od 146.352,30 KM s kojom su se oni saglasili ne izjavljujući žalbu protiv prvostepenog rješenja u ovom dijelu.

25. Vrhovni sud je pravilnim ocijenio zaključak drugostepenog suda da nije osnovan zahtjev apelanata da im se dodijeli dvosoban stan pod zakup i s obzirom na prestanak važenja Zakona o stambenim odnosima i donošenje Zakona o privatizaciji državnih stanova. U vezi s tim je ukazano da, prema navedenim zakonima, u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi za eksproprisane nekretnine nije postojala mogućnost stjecanja stanarskog prava koje je pravnom predniku apelanata priznato rješenjem o eksproprijaciji.

26. Vrhovni sud je zaključio i da apelanti ne mogu u postupku po reviziji osporavati visinu dosuđene naknade iz razloga što je od eksproprijacije do utvrđivanja naknade proteklo 20 godina a zbog čega su bez svoje krivice dovedeni u nepovoljan položaj. U vezi s tim je ukazano da apelanti u žalbi na prvostepeno rješenje nisu osporavali visinu utvrđene naknade, već samo odluku o kamatama na dosuđenu naknadu.

27. Najzad, s obzirom na to da je tržišna vrijednost eksproprisanih nekretnina utvrđena prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi 10. februara 2010. godine saglasno odredbi člana 61. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje apelanata da je odluka o kamati na dosuđenu naknadu donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelanti tvrde da su im osporenim rješenjima Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Apelanti u suštini smatraju da su im navedena prava povrijeđena jer su Vrhovni i Okružni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo. Po njihovom mišljenju, pogrešan je stav Vrhovnog suda da im pripada samo pravo na novčanu naknadu ili umjesto toga pravo na stan, ali da im ne pripadaju kumulativno oba prava. Po njihovom mišljenju, ovim stavom je narušena pravična ravnoteža u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su na ovaj način onemogućeni da za svoju imovinu dobiju i odgovarajuću naknadu. Po njihovom mišljenju, dosuđeni iznos je suviše mali i oni za njega ne mogu kupiti odgovarajući stan, pa su samom tom činjenicom oštećeni, odnosno ne mogu uspostaviti ravnotežu sa onim što su imali 1989. godine. Također, ukazuju da je kuća eksproprisana shodno članu 9. Zakona o eksproprijaciji koji je tad važio, jer se zbog blizine saobraćajnice nije mogla sigurno koristiti, pa da je za nju rješenjem o eksproprijaciji utvrđeno da vlasniku pripada pravo na stan. Apelanti smatraju i da sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je od eksproprijacije do momenta određivanja naknade proteklo više od 20 godina, za koje vrijeme su bili lišeni svoje imovine i naknade za nju, pa da su s tim u vezi izostali razlozi zbog kojih sudovi smatraju da im ne pripada pravo na kamatu.

b) Odgovor na apelaciju

30. Vrhovni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na obrazloženje svog rješenja, te ukazao da njime nisu povrijeđena prava apelanata na koja je ukazano u apelaciji.

31. Okružni sud je u odgovoru istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz svog rješenja koje je u postupku po reviziji potvrđeno od Vrhovnog suda, te zaključio da su navodi apelanata o povredi navedenih prava neosnovani.

32. Predlagač je u odgovoru na navode iz apelacije, pored ostalog, istakao da je apelantima dosuđena adekvatna novčana naknada na ime eksproprisanih nekretnina, pa samim tim nema mjesta za naknadu u vidu dodjele stambene jedinice. S tim u vezi je ukazano da su navedeni vidovi naknade propisani alternativno, a ne kumulativno. Također, ukazano je da je mjerodavan propis Zakona o eksproprijaciji u momentu donošenja prvostepenog rješenja, da je naknada u skladu s tim propisom i dosuđena, te najzad da ovaj propis ne predviđa naknadu u vidu stambene jedinice u zakup sa pravom na otkup.

V. Relevantni propisi

33. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

(1) Za eksproprisanu nepokretnost vlasniku pripada naknada u drugoj nepokretnosti, a ako korisnik eksproprijacije ne može obezbijediti takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše.

(2) Ranijem vlasniku koji stanuje u stambenoj zgradi koja je predmet eksproprijacije ili u stanu, kao posebnom dijelu te zgrade, korisnik eksproprijacije dužan je prije rušenja zgrade obezbijediti drugu odgovarajuću stambenu zgradu ili stan u vlasništvo.

(...)

(4) U slučaju kad se razlikuje vrijednost eksproprisanog objekta i objekta koji se daje na ime naknade u svojinu ili susvojinu, korisnik eksproprijacije, odnosno raniji vlasnik dužan je da drugoj strani isplati razliku u cijeni.

Član 53.

(1)Naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se, po pravilu, davanjem druge odgovarajuće nepokretnosti koja odgovara vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u istoj opštini ili gradu, kojom se vlasniku nepokretnosti koja se ekspropriše omogućavaju približno isti uslovi korišćenja kakve je imao koristeći tu nepokretnost.

(...)

Član 54.

(1)Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.

(2)Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.

Član 61.

(1) Visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u sudskom postupku određuje se prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.

(…) Član 70.

(1) Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, organ uprave će bez odgađanja dostaviti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nepokretnost, radi određivanja naknade u vanparničnom postupku.

(...)

(3) Ako organ uprave u određenom roku ne postupi po odredbi stava 1. ovog člana, raniji vlasnik eksproprisane nepokretnosti, kao i korisnik eksproprijacije, mogu se neposredno obratiti nadležnom sudu radi određivanja naknade.

Član 76.

(...)

(2) Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, u kome do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka završiće se po odredbama ovog zakona.

34. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 36/09) u relevantnom djelu glasi:

3. Određivanje naknade za eksproprirane nepokretnosti Član 157.

U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom uprave nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost.

Član 158.

(1)Ako učesnici ne postignu sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost u roku od 60 dana po pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, nadležni organ jedinice lokalne samouprave dostavit će pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazima o isplati vlasniku ponuđenog iznosa naknade ili o polaganju istog u depozit suda na čijem se području nalazi eksproprirana nepokretnost, radi određivanja naknade.

(...)

(3) Ako nadležni organ uprave ne postupi po odredbama stava 1. ovog člana, učesnici se mogu neposredno obratiti nadležnom sudu sa zahtjevom za određivanje naknade.

Član 159.

(1)Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti.

(2) Postupak iz stava 1. ovog člana je hitan i sud će odrediti ročište iz člana 160. ovog zakona u roku od 15 dana, računajući od dana kada je sud zaprimio predmet organa uprave po kojem korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom uprave nisu postigli saglasnost o naknadi za ekspropriranu nepokretnost.

(…) Član 160.

(1) Sud će odrediti ročište na kojem će omogućiti učesnicima da se izjasne o obliku i obimu, odnosno visini naknade, kao i o dokazima o vrijednosti nepokretnosti, koji se pribavljaju po službenoj dužnosti.

(2)Sud će na ročištu izvesti i druge dokaze koje učesnici predlože, ako nađe da to ima značaja za određivanje naknade, a po potrebi odredit će i vještačenje.

35. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Sl. glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 277.

(1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(…)

VI. Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 V 015944 10 Rev od 15. novembra 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 7. decembra 2012. godine a apelacija je podnesena 4. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

40. Apelanti pobijaju navedena rješenja tvrdeći da su im povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

43. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda odlučivalo o visini naknade za nekretnine eksproprisane od prednika apelanata, pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 27, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 20/06), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

44. Apelanti u suštini smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. Po njihovom mišljenju, pogrešan je stav iz osporenih rješenja da im na ime naknade za eksproprisane nekretnine ne pripadaju kumulativno i naknada u novcu i dodjela stana. Nadalje, apelanti tvrde da je dosuđena naknada suviše mala i da im ne daje mogućnost da uspostave ravnotežu sa onim što su imali 1989. godine, pri tome ukazujući da je od eksproprijacije pa do utvrđivanja naknade proteklo 20 godina. Najzad, apelanti pogrešnim smatraju i stav iz osporenih rješenja o zakonskim zateznim kamatama.

45. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

47. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju rješenjem prvostepenog suda apelantima priznato pravo na novčanu naknadu za eksproprisane nekretnine srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima, te apelantu Mustafi i pravo na dodjelu stana u zakup sa pravom otkupa ili umjesto toga isplata u novcu označenog iznosa. Vrhovni i Okružni sud su, međutim, zaključili da apelanti ne mogu ostvariti na ime naknade za eksproprisane nekretnine i dodjelu stana u zakup s pravom otkupa ili umjesto toga isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa.

48. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o vanparničnom postupku u kom redovni sudovi, u skladu sa članom 157. Zakona o vanparničnom postupku, imaju nadležnost odlučivati o visini naknade za eksproprisanu nekretninu. U skladu sa članom 160. istog zakona, sud će odrediti ročište na kojem će omogućiti učesnicima da se izjasne o obliku i obimu, odnosno visini naknade, kao i o dokazima o vrijednosti nekretnine, koji se pribavljaju po službenoj dužnosti. Nadalje, u postupku pred redovnim sudovima bilo je nesporno, što ni apelanti ne dovode u pitanje u apelaciji, da je relevantno materijalno pravo u konkretnom slučaju Zakon o eksproprijaciji iz 2006. godine.

49. Ustavni sud zapaža da je članom 12. Zakona o eksproprijaciji regulisano da za eksproprisanu nekretninu vlasniku pripada naknada u drugoj nekretnini, a ako korisnik eksproprijacije ne može osigurati takvu nekretninu, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nekretnine koja se ekspropriše. Istim članom je određeno i da je ranijem vlasniku, koji stanuje u stambenoj zgradi koja je predmet eksproprijacije ili u stanu, kao posebnom dijelu te zgrade, korisnik eksproprijacije dužan prije rušenja zgrade osigurati drugu odgovarajuću stambenu zgradu ili stan u vlasništvo. Najzad, prema ovom članu, ukoliko se razlikuje vrijednost eksproprisanog objekta i objekta koji se daje na ime naknade u vlasništvo ili suvlasništvo, korisnik eksproprijacije, odnosno raniji vlasnik dužan da drugoj strani isplati razliku u cijeni. Shodno navodnoj odredbi, proizlazi da u slučaju kada se osigurava druga odgovarajuća stambena zgrada u vlasništvo na ime eksproprisane nekretnine, obaveza isplate odgovarajućeg novčanog iznosa postoji samo u slučaju ako postoji razlika u cijeni između nekretnine koja se osigurava i eksproprisane nekretnine. Međutim, iz navedene odredbe ne proizlazi da se uz osiguranje odgovarajuće nekretnine u vlasništvo obavezno isplaćuje i novčana naknada za eksproprisanu nekretninu za koju je već dodijeljena druga odgovarajuća nekretnina u vlasništvo. Shodno navedenom, tvrdnja apelanata da im je u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji uz novčanu naknadu za eksproprisane nekretnine pripadalo i pravo na dodjelu odgovarajućeg stana ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.

50. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu Mustafi pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji priznato pravo na stan i on je označen kao nosilac stanarskog prava. Na temelju navedenog, apelanti su u postupku određivanja naknade za ekproprisane nekretnine tražili da im se dodijeli odgovarajući stan u zakup sa pravom otkupa ili da im se umjesto toga isplati određeni novčani iznos, s obzirom da više ne postoji mogućnost stjecanja stanarskog prava. Međutim, imajući u vidu citirani član 12. Zakona o eksproprijaciji, kao relevantni materijalni propis, koji propisuje obavezu korisnika eksproprijacije da prije rušenja zgrade osigura drugu odgovarajuću stambenu zgradu ili stan u vlasništvo ranijem vlasniku koji u njoj stanuje, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova u osporenim rješenjima da ovakav zahtjev apelanata nije imao utemeljenje u samom zakonu. Također, i za same apelante je bilo nesporno da prestankom važenja Zakona o stambenim odnosima više ne postoji mogućnost stjecanja stanarskog prava na stanu, odnosno da takvu mogućnost ne predviđa ni Zakon o privatizaciji državnih stanova. S obzirom da iz navedenih razloga nije moglo biti udovoljeno zahtjevu apelanata da im se dodijeli odgovarajući stan u zakup sa pravom otkupa, nije moglo biti udovoljeno ni njihovom alternativno postavljenom zahtjevu na ime njegovog ispunjenja, tj. isplati odgovarajuće novčane vrijednosti.

51. Nadalje, Ustavni sud zapaža da obavezu utvrđenu pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji da apelantu Mustafi pripada pravo na stan kao nosiocu stanarskog prava, predlagač u vrijeme vođenja postupka utvrđivanja naknade za eksproprisane nekretnine, shodno relevantnim zakonskim odredbama, više i nije mogao izvršiti, jer više ne postoji mogućnost dodjele stana na kom bi bilo stečeno stanarsko pravo. Iz navedenog proizlazi da predlagač više nije mogao osigurati odgovarajuću nekretninu za ekproprisanu nekretninu (stan na kom bi bilo stečeno stanarsko pravo), pa je, u skladu sa članom 12. Zakona o eksproprijaciji, bio obavezan osigurati pravičnu naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nekretnine koja se ekspropriše. U tom smislu, ne može se prihvatiti tvrdnja apelanata da su Vrhovni sud i Okružni sud proizvoljno primijenili matrijalno pravo, konkretno Zakon o eksproprijaciji, kada su zaključili da apelantima ne pripada i pravo na dodjelu stana iako je pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji određeno da apelantu Mustafi pripada pravo na stan kao nosiocu stanarskog prava.

52. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ukupno određeni iznos naknade za eksproprisane nekretnine, utvrđen prema tržišnoj vrijednosti u vrijeme donošenja rješenja Osnovnog suda, pored ostalog, obuhvata i vrijednost stambenog objekta u iznosu od 85.800,00 KM. Nadalje, iz obrazloženja rješenja redovnih sudova proizlazi da je apelantima naknada za eksproprisane nekretnine dodijeljena u novcu prema tržišnoj vrijednosti eksproprisanih nekretnina a kako je propisano članom 54. Zakona o eksproprijaciji, te u skladu sa okolnostima koje su važile u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja a kako je propisano članom 61. Zakona o eksproprijaciji. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je tržišna vrijednost određena na temelju nalaza i mišljenja vještaka sa kojim su se, kako proizlazi iz obrazloženja prvostepenog rješenja, saglasili i sami apelanti koji su i predložili da nalaz i mišljenje vještaka budu prihvaćeni. Najzad, ovako utvrđenu naknadu za eksproprisane nekretnine koja je uključivala i naknadu za eksproprisani stambeni objekt apelanti nisu ni osporavali u svojoj žalbi na prvostepeno rješenje. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti navode apelanata da je novčana naknada određena kao suviše mala i da im ne omogućava da uspostave ravnotežu sa onim što su imali 1989. godine.

53. Najzad, apelanti tvrde i da redovni sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je od eksproprijacije do momenta određivanja naknade prošlo više od 20 godina, da su za to vrijeme bili lišeni svoje imovine i naknade za nju, a da su redovni sudovi zaključili da im ne pripada pravo na kamatu za ovaj period bez posebnog objašnjenja.

54. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je predlagač obavezan da apelantima na utvrđenu vrijednost novčane naknade za eksproprisane nekretnine plati zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostepenog rješenja, tj. 10. februara 2010. godine. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da rješenjem o eksproprijaciji, a što apelanti ne osporavaju, nije bila utvrđena vrijednost eksproprisanih nekretnina, odnosno da je vrijednost utvrđena tek donošenjem prvostepenog rješenja, zbog čega se kamata, u smislu člana 277. stav 1. ZOO, može računati tek od datuma donošenja prvostepenog rješenja, tj. od 10. februara 2010. godine. Imajući u vidu da je članom 277. stav 1. ZOO određeno da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu, da je u konkretnom slučaju novčana obaveza –naknada u novcu za eksproprisanu nekretninu koju je obavezan platiti predlagač utvrđena donošenjem prvostepenog rješenja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane ni navode apelanata da su redovni sudovi zaključili da im ne pripada pravo na kamatu za period od 20 godina, koliko je proteklo od donošenja rješenja o eksproprijaciji do utvrđivanja naknade bez posebnog objašnjenja. Naime, naknada za eksproprisane nekretnine koja se, prema rješenju o eksproprijaciji, imala utvrditi tek nakon njegove pravosnažnosti, suprotno mišljenju apelanata, ne može se izjednačiti sa novčanom obavezom čije neispunjenje povlači i plaćanje kamate u smislu člana 277. ZOO. Naime, i prema Zakonu o eksproprijaciji u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, kao i prema Zakonu o eksproprijaciji koji je važio u vrijeme donošenja osporenog rješenja Vrhovnog suda u postupku određivanja naknade za eksproprisane nekretnine zainteresovane strane su mogle postići sporazum da ona bude i u obliku druge odgovarajuće nekretnine, odnosno postupak određivanja naknade nije podrazumijevao da naknada može i treba biti određena samo u novcu. Također, u vezi sa tvrdnjom apelanata da je od eksproprijacije pa do određivanja novčane naknade proteklo više od 20 godina, Ustavni sud podsjeća da je članom 62. Zakona o eksproprijaciji određeno da raniji vlasnik ima pravo na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nekretnine od dana predaje te nekretnine u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nekretnine date u zamjenu ili do isteka rokova određenih za isplatu, odnosno deponovanje novčane naknade. Apelanti u apelaciji ne tvrde, a to ne proizlazi ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, da su u postupku isticali ovakav zahtjev. Najzad, u vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud primjećuje i da je u periodu kada je donijeto rješenje o eksproprijacije relevantnim odredbama tada važećeg zakona o eksproprijaciji, te Zakona o vanparničnom postupku, odnosno zakonima i izmjenama i dopunama ovih zakona koji su važili i primjenjivali se u periodu od 20 godina bilo određeno da, ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, organ uprave spis dostavlja nadležnom sudu radi određivanja naknade. U slučaju propusta da to učini u navedenom roku, raniji vlasnik eksproprisane nekretnine, kao i korisnik eksproprijacije, mogli su se neposredno obratiti nadležnom sudu radi određivanja naknade. Apelanti su u apelaciji istakli da su sami pokrenuli vanparnični postupak pred sudom (iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja proizlazi da je postupak vođen po prijedlogu predlagača), ne navodeći kada su to i učinili, odnosno šta ih je sprečavalo da to i učine u roku od dva mjeseca od donošenja rješenja o eksproprijaciji koje je, kako proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja Vrhovnog suda, postalo pravosnažno još 2. novembra 1989. godine.

55. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantno materijalno pravo kada su zaključili da apelantima za eksproprisane nekretnine pripada pravo na naknadu u novcu koja je određena na način i u postupku koji je propisan zakonom, te da im na ovako dosuđeni iznos pripada pravo na kamate od dana donošenja prvostepenog rješenja, kojim je utvrđena vrijednost eksproprisanih nekretnina.

56. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

57. Apelanti tvrde da im je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na imovinu. Tvrdnje o povredi ovog prava apelanti temelje na identičnim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantno materijalno pravo kada su zaključili da apelantima, kao nasljednicima vlasnika eksproprisanih nekretnina, pripada pravo na naknadu u novcu koja je određena na način i u postupku propisanom zakonom, te da im na ovako dosuđeni iznos pripada pravo na kamate od dana donošenja prvostepenog rješenja, kojim je utvrđena vrijednost eksproprisanih nekretnina.

59. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-522/13 (D. R. i dr.) | Sudska praksa | Aktio