Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5482/15 (G. T. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5482/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5482/15, rješavajući apelacije Gojka Trbića i drugi, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Gojko Trbić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 112515 13 Rev od 26. oktobra 2015. godine;
Gordana Mirić, protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Rs 042502 15 Rsž od 26. oktobra 2015. godine;
Sead Jaganjac, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 018178 15 Rev od 29. oktobra 2015.
godine;
A. J., protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 3 P 018813 15 Gž od 22. decembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-5482/15
1. Gojko Trbić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 10. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 112515 13 Rev od 26. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen radi zaštite prava iz radnog odnosa, kojim je tražio da se utvrdi da je rješenje tužene (Republika Srpska – Republička uprava za inspekcijske poslove) nezakonito i da se poništava, te da se obaveže tužena da ga vrati na radi i isplati naknade plata za određeni vremenski period, sa zakonskim zateznim kamatama i da mu uplati pripadajuće doprinose. U svom obrazloženju Vrhovni sud, između ostalog, navodi da je odredbom člana 22. stav 1. Zakona o državnim službenicima (u daljnjem tekstu: ZDS) propisano da lice koje se bavi samostalnom djelatnošću ne može zasnovati radni odnos u statusu državnog službenika u republičkom organu uprave, da odredba člana 86. stav 1. tačka k) ZDS propisuje da državnom službeniku prestaje radni odnos ako je prilikom zasnivanja radnog odnosa prećutao ili dao netačne podatke koji su bili od značaja za zasnivanje radnog odnosa. Dalje se navodi da iz činjenica iznesenih tokom postupka i izvedenih dokaza, pravilnim se ukazuje zaključak iz nižestepenih odluka da je apelant u vrijeme podnošenja prijave, tokom konkursa, pa i u vrijeme donošenja rješenja, direktora Republičke uprave za inspekcijske poslove, o prijemu u radni odnos, bio osnivač i direktor „Rudar“ d.o.o. iz Banje Luke, te da je tek nakon donošenja navedenog rješenja prenio svoj osnivački udio na drugu osobu i da je razriješen sa dužnosti direktora „Rudar“ d.o.o.. Vrhovni sud na kraju konstatuje da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je apelant u vrijeme podnošenja prijave i u vrijeme zaključenja konkursa za prijem u radni odnos kao državnog službenika u republički organ uprave, bio u nespojivosti funkcija (član 22. stav 1. ZDS) i da je, iz tog razloga, rješenje o njegovom prijemu nezakonito.
AP-5545/15
2. Gordana Mirić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Vlasenice, koju zastupa Arsenije Mirić (apelanticin otac), podnijela je 14. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Rs 042502 15 Rsž od 26. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbačena žalba koju je izjavio apelanticin otac, kao žalba koja je izjavljena od strane neovlaštenog lica (u postupku koji se vodio po apelanticinoj tužbi radi potraživanja iz radnog odnosa). U svom obrazloženju Okružni sud navodi da punomoć predstavlja ispravu kojom se dokazuje postojanje ovlaštenja za zastupanje, i da prema odredbi člana 309. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), punomoćnik je dužan da pri prvoj radnji u postupku podnese punomoć. Dalje se navodi da u konkretnom slučaju protiv predmetnog rješenja (protiv kojeg je odbačena žalba jer je izjavljena od neovlaštenog lica) žalbu je uložio kao punomoćnik apelanticin otac, a uz žalbu niti u naknadno ostavljenom roku od strane prvostepenog suda, punomoćnik nije dostavio punomoć za zastupanje apelantice u predmetnoj parnici, pa je stoga pravilno postupio prvostepeni sud kada je primjenom odredbi člana 213. stav 1. ZPP, odbacio žalbu.
AP-135/16
3. Sead Jaganjac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Mensur Radončić, advokat iz Tuzle, podnio je 8. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 018178 15 Rev od 29. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija podnesena protiv drugostepenog rješenja kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje kojim se smatra da je u predmetnom postupku (koji se vodio po apelantovoj tužbi radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa) povučena tužba. U svom obrazloženju Vrhovni sud, između ostalog, navodi da je drugostepeni sud odlučujući o apelantovoj žalbi pravilno zaključio da su bile ispunjeni zakonski uslovi za donošenje rješenja o povlačenju tužbe iz člana 97. stav 3. ZPP-a, jer apelant bez opravdanog razloga nije došao na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno obavješten, te da činjenica što je apelant tražio izuzeće uredujućeg sudije prije održavanja glavne rasprave, po ocjeni Vrhovnog suda ne može opravdati apelantov izostanak. Također se navodi da je apelantov stav, u izjavljenoj reviziji, da nižestepeni sudovi nisu mogli donijeti rješenje o povlačenju tužbe prije nego se odluči o izuzeću, u suprotnosti sa članom 360. ZPP-a koji predviđa da se postupak nastavlja bez odlaganja do donošenja odluke o izuzeću.
AP-452/16
4. A. J. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. januar 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 3 P 018813 15 Gž od 22. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev podnesen radi zaštite prava iz radnog odnosa, kojim je tražila poništenje rješenja tužene (Bosne i Hercegovine, Ministarstvo odbrane BiH), te utvrđenje da apelantici pripada pravo na naknadu troškova smještaja u određenom vremenskom periodu, kao i da se naloži tuženoj da isplati dospjele naknade za određeni vremenski period. U svom obrazloženju Sud BiH, između ostalog, navodi da je u konkretnom slučaju apelantica podnijela zahtjev za naknadu troškova smještaja i pored činjenice da je u bračnoj zajednici sa D. J. koji ostvaruje pravo naknadu troškova smještaja, te da u situaciji kada apelantica živi u istoj stambenoj jedinici sa suprugom koji ostvaruje pravo na naknadu troškova smještaja, tužena je obezbijedila ujedno i smještaj apelantici pa je zakonito rješenje tužene kojim je odbijen zahtjev za uspostavljanje prava na naknadu troškova smještaja pravilnom primjenom odredbi člana 3. stav 2. Odluke Vijeća ministara BiH. Sud BiH također navodi da u pogledu apelanticinog zahtjeva za utvrđenje prava na naknadu za smještaj, sud nema punu jurisdikciju, da ne može u ime poslodavca donositi odluke što bi zahtijevao tako opredijeljen tužbeni zahtjev, nego je domen suda da preispituje zakonitost i pravilnost odluke poslodavca sa aspekta primjene procesnog i materijalnog prava.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5482/15.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na rad (AP-5545/15)), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi navoda o povredi prava na rad (AP-5545/15) Ustavni sud napominje da je ovo pravo garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima koji se tiču prava na pravično suđenje što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nema potrebe ulaziti u ispitivanje navoda apelacije o kršenju prava iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji su također, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman